NZZ-SOCIJALISTIČKA RENESANSA-3. X.

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 3. X. 1998. Socijalistička renesansa u Europi? "Prije nekih dvadeset godina njemačko-britanski politolog Ralf Dahrendorf ostavio je krilaticu o 'kraju socijaldemokratskog doba'. Činilo se da se njegovo proročanstvo ubrzo potvrdilo u dvije ključne europske zemlje. Godine 1979. u Velikoj Britaniji konzervativna reformistica Margaret Thatcher izgurala je s vlasti tadašnju laburističku vladu. Tri godine kasnije u Zapadnoj Njemačkoj kršćanski demokrat Helmut Kohl zamijenio je socijaldemokratskoga saveznog kancelara Schmidta. No od prošle godine u Londonu opet vlada laburistički premijer, a u Parizu socijalist. Poslije jasne Schroederove izborne pobjede prošlog vikenda, poslije šesnaestogodišnjeg čekanja, na vlast se vraćaju njemački socijaldemokrati. Neki su komentatori ovih dana upozorili da socijaldemokrati sada vladaju (ili suvladaju) u 13 od 15 zemalja članica EU-a. Iznimke su Španjolska i Irska. Je li dakle Europa postala većinski crvenom? Stvarnost nije tako jednostavna. S jedne strane treba naglasiti da se baš današnja Europa ne može svesti na zemlje EU-a. I države bivšega istočnog bloka pripadaju u europsku obitelj - uz stanovitu relativizaciju to vrijedi i za Rusiju. U nekima od tih zemalja na vlast su došle socijaldemokratske ili bivše komunističke snage. No u većini slučajeva te se vlade orijentiraju na tržišnogospodarske reformističke ciljeve. Stoga manje ili više dosljedno teže uklanjanju ruševina iz doba stvarnoga socijalizma. S crvenim vizijama u tradicionalnom smislu riječi, većina građana u istočnoj Europi, nakon iskustava s lenjinističkom šibom, više ne želi imati posla. To vrijedi čak i za Rusiju, iako je tamo projekt prijelaza na tržišnogospodarske odnose danas u razornoj krizi. Razlozi toga sloma nisu u prvom redu gospodarske prirode. Izazvan je pad rublja i sadašnja gotovo potpuna paraliza ruskog kolosa ponajprije zbog nesposobnog političkog vodstva - točnije: od predsjednika koji je u posljednje vrijeme očito izgubio nadzor, a onim snagama kojima je na pameti ozbiljna sanacija, grubo je izmaknuto tlo pod nogama. Čak i u krizom potresenoj Rusiji povratak na socijalizam u marksističkom smislu nije stvarna alternativa. Vjerojatnije je da će u dogledno vrijeme vlast u Kremlju preuzeti autoritarno- nacionalistička figura. U zapadnoj Europi spektakularni povratak socijaldemokrata na vlast u Njemačkoj i Velikoj Britaniji (u Francuskoj iznad socijalističkog premijera još vlada konzervativni predsjednik) ima malo veze s ideologijskom promjenom smjera. Presudni su za smjenu vlasti u Londonu i Bonnu bili prozaičniji motivi: poslije 18 odnosno 16 godina na vlasti, torijevci u Engleskoj i koalicija u Njemačkoj pod vodstvom kancelara Kohla, pokazali su istrošenost. Birači u obje zemlje zaželjeli su gledati nova lica i osjetiti svjež vjetar u političkoj areni. Ta je prirodna i demokratska želja za promjenom nakon razdoblja u kojem su dominirale jake ličnosti, poput Margaret Thatcher i Helmuta Kohla, presudno prije dvije godine u Španjolskoj pridonijela smjeni socijalista Felipea Gonzalesa. Neke stvari govore u prilog tezi da u Njemačkoj ne bi došlo do sadašnje smjene vlasti da je Kohl održao svoje obećanje otprije četiri godine i da je predsjednički položaj pravodobno prepustio svom unaprijed imenovanom nasljedniku Wolfgangu Schaeubleu. No, kao i njegov uzor Adenauer, u tom pitanju patrijarh Kohl, slavan zbog svoga političkog njuha, nije mogao odoljeti Hibrisi moći. Da se u širenju nominalno crvenih vlada u Europi doista radi o renesansi socijalističkih recepata, to bi se moralo odraziti na konkretan politički razvitak. No u današnjim socijaldemokratskim vladama ni u teoriji ni u praksi nema niti govora o klasičnim socijalističkim ciljevima poput podržavljenja središnjih dijelova gospodarstva. Tony Blair u svojoj gospodarskoj i socijalnoj politici poletnom, osjećajnom retorikom i dalje razvija naslijeđe konzervativne reformistice M. Thatcher. Bivši mladi socijalist Gerhard Schroeder danas se izjašnjava kao štovatelj Ludwiga Erharda i u izbornoj je noći s osobitim naglaskom zahvalio bivšem kancelaru Helmutu Schmidtu (kojega je SPD-ova ljevica uvijek sumnjičila da nije pravi socijalist) na njegovim savjetima. No državno-intervencionističkim metodama još je najviše sklon socijalist Jospin u Francuskoj, primjerice u svladavanju nezaposlenosti. No u biti sve socijaldemokratske vlade u Europi, jednako kao i njihovi građanski konkurenti, orijentiraju se u načelu na socijalno tržišno gospodarstvo. Prepiru se zbog pojedinosti u poreznim prestrukturiranjima, zbog socijalnopolitičke preraspodjele i politike tržišta rada, ali ne više zbog temelja socijalnoga tržišnog gospodarstva. Uz to socijaldemokratski političari općenito imaju bolje razvijeni izborno-taktički senzorij koji negativne strane vrlo brze gospodarske globalizacije i zloporabe tržišne deregulacije ofenzivno naziva pravim imenom, nego njihovi kolege desno od sredine. Vodeći socijaldemokrati danas ipak vrlo dobro znaju da svoj uspjeh ne zahvaljuju nekim državno-gospodarskim vizijama, nego vjerodostojnom izjašnjavanju za temeljna počela tržišnog gospodarstva sa socijalnim mehanizmima izjednačavanja. Da bi označio odmak od starih ideologijskih hipoteka, Tony Blair sebi je dodao etiketu 'New Labour'. U sličnom se smislu još prije Bill Clinton kao 'New Democrat' uspješno borio u svojoj prvoj izbornoj borbi. Schroeder je isto tako ideologijski neodređeno u njemačkoj izbornoj borbi vrbovao za 'novu sredinu'. Schroeder poslije osmogodišnjeg iskustva kao donjosaski premijer dobro zna da bi kao savezni kancelar zrele njemačke demokracije brzo propao ako bi napustio razmjerno uzak put vanjskopolitičkog i gospodarsko-političkog kontinuiteta. Manje je sigurno da su svi njegovi stranački kolege također prihvatili to stajalište. Ipak bi se neki njemački socijaldemokrati mogli sjetiti da su se prije šesnaest godina morali vratiti u oporbu, jer su svom pragmatičnom kancelaru u ideologijskoj stvarnosti - nije se radilo samo o prijepornom dodatnom naoružanju NATO-a nasuprot tada agresivnog sovjetskog imperija - uskratili potporu. I Schroederovi vjerojatni koalicijski partneri, Zeleni, u vlastitom bi se interesu trebali sjetiti tog primjera" - piše R. M. 050307 MET oct 98