RSE-RAZGOVOR-VILIĆ I ŽABKAR O OVK-U-20-9

RADIO SLOBODNA EUROPA - RSE 20. IX. 1998. OVK - teroristička organizacija ili oslobodilački pokret? "O tome je li Oslobodilačka vojska Kosova teroristička organizacija ili gerilski oslobodilački pokret, razgovaraju, uz posredovanje Omera Karabega, Dušan Vilić iz Beograda, publicist i nekadašnji profesor na Vojnoj akademiji, i Anton Žabkar iz Ljubljane, doktor vojnih znanosti i profesor na katedri za obranu Fakulteta društvenih znanosti. Omer Karabeg: U današnjem Mostu razgovarat ćemo o tome je li OVK teroristička organizacija ili gerilski oslobodilački pokret. Naime, u javnosti Srbije gotovo je jedinstveno mišljenje da je OVK teroristička organizacija, a vlast u Beogradu zatražila je da je međunarodna zajednica uvrsti na popis tih organizacija. U svijetu, međutim, osobito na Zapadu, prevladava uvjerenje da OVK ima obilježja gerilskoga oslobodilačkog pokreta. Gospodine Viliću, je li OVK, prema Vašem mišljenju, teroristička organizacija po međunarodnim kriterijima? Dušan Vilić: Po meni jest, i to na temelju cijelog niza razloga, iako veliku zabunu unosi njezina masovnost. Svijet je navikao na to da teroriste gleda kao na nekolicinu mračnih skupina koje se, tu i tamo, ilegalno jave, podmetnu minu ili nekoga ubiju, ali nemaju iza sebe neki masovniji pokret. Ovdje je u pitanju masovni pokret šiptarskog stanovništva na Kosmetu, pa to onda izaziva zabunu, radi li se o terorističkoj ili gerilskoj organizaciji. Anton Žabkar: Kod većine oslobodilačkih pokreta na početku imamo terorističke aktivnosti, a poslije to prerasta u višu fazu, u fazu oružane borbe, kad ti pokreti dobivaju potvrdu kao gerilski, oslobodilački pokreti. Moje je mišljenje da je OVK prerastao tu početnu fazu i da se sada radi o gerilskom, oslobodilačkom pokretu. Omer Karabeg: Vi ste, gospodine Žabkar, u jednom interviewu rekli da OVK vodi partizanski rat i da je riječ o ustanku. Anton Žabkar: Da, svakako. Nakon akcije srpske policije u Donjim Prekazima i onoga zločina kad je pobijen veliki broj civila, uglavnom djece, žena i staraca, od tog trenutka možemo govoriti da taj pokret ulazi u fazu ustanka, a njegova glavna značajka jest oružana borba. Dušan Vilić: Ja držim da se do sada još nigdje nije dogodilo da terorizam preraste u gerilu. Terorizam ne može ni u što prerasti, ono što počne kao terorizam, to će i ostati terorizam, koji će u idućim fazama biti sve gori. Ta tvrdnja, da gerilski pokreti započinju kao terorizam, prilično je stara, znamo je iz američkih vojnih pravila iz pedesetih i šezdesetih godina. Prema toj tezi, gerilci počinju s terorom kako bi natjerali stanovništvo da im pomaže i da ih slijedi, dakle, oni uvode neku vrstu strahovlade. Međutim, pravi gerilski pokreti ne poznaju takvu fazu. Autentični gerilski pokreti ne tjeraju nikoga, oni su u biti dobrovoljni, od španjolske gerile nadalje. Teško je dokazati da je terorizam bilo gdje u svijetu prerastao u gerilu. Ni terorizam na Kosmetu neće prerasti u gerilu, to se pokazuje i sada. Anton Žabkar: Uzmimo kao primjer 1941. godinu u bivšoj Jugoslaviji. Kad su počela djelovanja, za Nijemce je ta prva faza bila teroristička. To je bila faza napada na žandarmerijske postaje, ubijanje ljudi koji su surađivali s okupatorom i slično. Za Nijemce je to bio teror, jer se rušio postojeći okupacijski sustav. Ako to promatramo iz kuta novijih gledišta, evo kako to približno definira ugledni švicarski časopis za vojna pitanja 'Algemeine Schweizerische Militär Zeitschrift'. Po njemu, to ide u šest faza. Prva bi bila vrbovanje, promidžba i organiziranje, to je ta prva faza kako počinje ustanak. U drugoj fazi dolaze ulični nemiri. Treća je faza zastrašivanje koje još nema tako masovnu podlogu. Zatim slijedi terorizam, s ciljem da se suzbije, tj. neutralizira vlast države. Nakon toga slijedi gerila i građanski rat, a to može prerasti, ali ne mora, u frontalne oblike. Prema tome, ja polazim od toga da se u svakom gerilskom pokretu u toj prvoj fazi, kada se radi o jačanju, obavlja uklanjanje onih koji bi mogli odati policiji ili protivniku neke tajne, da bi se nakon toga prešlo na oružanu borbu, ali ne odjednom, nego postupno. Dušan Vilić: Mogu li samo nešto primijetiti? Riječ je o usporedbi naše narodnooslobodilačke borbe protiv okupatora i situacije na Kosmetu, gdje nema okupacije. Mislim da su to kruške i jabuke. Na Kosmetu se ne radi ni o kakvoj okupaciji strane sile koja je oružanom agresijom zaposjela tuđi teritorij i porobila drugi narod, kao što je to bilo s njemačkim zauzimanjem, ne samo Jugoslavije, nego i drugih zemalja, u Drugom svjetskom ratu. U pitanju je teritorij suverene države u kojoj imamo posla sa secesionističkim pokretom. Dakle, jednostavno se ne mogu pomiješati ove dvije pojave, ove dvije situacije. U jednom slučaju imamo posla sa stranom agresijom na tuđi teritorij i oslobodilačkim pokretom protiv te agresije, a na drugoj imamo posla sa secesionističkim pokretom koji želi odcijepiti dio teritorija države u kojoj živi. Zbog toga se to ne može uspoređivati. Drugo, kad je riječ o zastrašivanju, gerilski pokret, a ja sam pripadao tom pokretu od 1941. do 1945. godine, nije se služio metodom zastrašivanja kako bi natjerao narod da podupre partizane, gerilce, oslobodilački pokret. Tako da se ni s te strane ne mogu uspoređivati postupci gerilaca i terorista. Tu znaka jednakosti nema. U postupcima takozvanog OVK-a na Kosmetu nije samo riječ o tome da su na meti njegovih pripadnika bili kolaboracionisti s postojećom vlasti, evo, sad imamo već nekoliko stratišta, u pitanju su čak i djeca, u pitanju su i starci koji su bili žrtva tog terorističkog divljanja na Kosmetu, koje se ne može dovesti ni u kakvu vezu s borbom protiv vojske, policije ili čak i nekih njihovih doušnika, recimo, tamo među tim stanovništvom. Anton Žabkar: Ja govorim o tom režimu kako se na njega gleda albanskim očima na Kosovu, tamo se zastupa teza da je Kosovo okupirano, da je to jedan od posljednjih kolonijalističkih režima u Europi. I u okviru takvog pogleda na problem, dakle gledano očima OVK-a, taj se problem rješava oružanom borbom. Još bih dodao jedno objašnjenje o uporabi terora u gerilskim pokretima. Cilj terorističkih metoda koje rabi gerila jest neutraliziranje i paraliziranje vlasti te pokretanje mase na oružanu borbu, lavine koja bi imala za cilj da donese u jednom brzom, da tako kažem, pohodu, rješenje problema uz, svakako, internacionalizaciju kosovskog pitanja. Omer Karabeg: Gospodine Viliću, kako tumačite činjenicu da Oslobodilačka vojska Kosova, za razliku od terorističkih organizacija, ne otima zrakoplove, ne napada jugoslavenska veleposlanstva, ne podmeće eksploziv, ne organizira atentate, ne krije se, javno nosi oružje i masovna je, a ima oko 30.000 ljudi? Dušan Vilić: U svakom slučaju to je za ispitivanje, a dodao bih i još jedan moment. Zbog čega je takozvani OVK iskopao rovove, utvrdio se u dvokatnim i trokatnim betonskim bunkerima? Nigdje to nije značajka gerile. Dakle, ovdje imamo posla i s takvom jednom pojavom koja je potpuno nova. Ovdje se postavlja i pitanje zbog čega teroristi iz OVK ne vrše napade u gradovima? Zbog čega u Prištini i u drugim gradovima ne napadaju policajce i vojnike, časnike koji su tamo s obiteljima. Za sada nemamo takvih akcija. Dakle, u svakom slučaju, potrebno je još dosta vremena da se do kraja izuči taktika i strategija čelništva ovog secesionističkog pokreta na Kosmetu i razjasni na što su sve išli, a na što nisu htjeli ići, ili nisu mogli ići. Ja nisam u stanju sada odgovoriti na sva ova pitanja, jer jednostavno još nemamo ni dovoljno podataka. Anton Žabkar: Ja bih dodao da nije bilo ni klasičnih otmica diplomata, nije bilo diverzija na avionima, niti automobilima- bombama. Akcije su bile vođene isključivo na Kosovu. Nije ih bilo niti u Srbiji, niti u Crnoj Gori, ni podmetanja bomba u kino- dvoranama, što je bilo poznato iz vremena bivše Jugoslavije. Dušan Vilić: Kad je riječ o kopanju rovova, ja tu imam jedno tumačenje. Naime, ja mislim da je odgovarajuća strana sila obećala rukovodstvu ovog secesionističkog pokreta pomoć koja je predviđala čak i intervenciju snaga NATO saveza. Takozvani OVK spremio se za to rješenje. Njemu je trebalo nekoliko dana ili nekoliko sati, ovisno od toga koliko bi trajala ta intervencija NATO saveza, da sačuva svoj kompaktni teritorij na kojemu ima stanovništvo i da sačuva svoju živu silu. Zato su mu bili potrebni rovovi. Pošto su se izjalovila ta očekivanja, nijedan od tih rovova nije ozbiljnije branjen. Prema tome, ti rovovi i te utvrde nisu rađeni kako bi se u njima branio takozvani OVK, nego da u tim rovovima dočeka dolazak snaga NATO saveza od kojih su očekivali da će im riješiti problem. Omer Karabeg: Verujete li Vi, gospodine Žabkar, da su rovovi i utvrde rađeni u očekivanju NATO saveza? Anton Žabkar: Ja osobno mislim da se ne radi o nekoj pustolovnoj strategiji čekanja, da tako kažem, Šeste flote, 'tomahawka', ili zračnih udara, nego da je u pitanju jedna čvrsta vjera u oslonac na vlastite snage. Naime, vjerovalo se da treba stvoriti teritorij koji bi se čvrsto branio tim utvrdama, da se napravi takozvana zaštićena zona pod protektoratom UN-a. Ja mislim da se o tome radilo, a ne o nekom računanju na upletanje vanjskih čimbenika. Omer Karabeg: Oni koji tvrde da OVK nije teroristička organizacija ističu da se on u jednom bitnom elementu ne može usporediti, recimo, s tipičnim terorističkim organizacijama, kao što su baskijska ETA, irska IRA ili korzikanski teroristi. Naime, većina Baskijaca ne podupire ETU, većina irskih katolika ne podupire IRA-u, niti većina Korzikanaca podupire tamošnje teroriste, dok najveći broj kosovskih Albanaca podupire OVK i on uživa veliki ugled među ljudima. Kako biste to protumačili, gospodine Viliću? Dušan Vilić: Kosovo i Metohija se ne mogu usporediti bilo s Korzikom koju su, vi znate kako, Francuzi uzeli, bilo s Irskom, za koju također znate kako je došla pod englesku vlast, bilo s Baskijcima koje valjda svi smatraju najstarijim narodom u Europi. Kad je riječ o Kosovu i Metohiji, tu se radi o srpskom teritoriju, bez obzira na to tko je sad tamo u većini i kako je došlo do te većine. Prema tome, to je nemoguće uspoređivati. Htio bih još nešto reći. Kao što tvrdim da je nemoguće da terorizam preraste u gerilu, isto tako tvrdim da secesionistički pokreti ne mogu, a to se nigdje nije ni dogodilo, prerasti u oslobodilačke pokrete. I kad već imam riječ, samo ću skrenuti pozornost na jednu vrlo karakterističnu pojavu koja se ne odnosi samo na Kosmet, nego smo je imali i u drugim secesionističkim pokretima u bivšim jugoslavenskim republikama. To je pojava plaćenika. Nema te gerile na svijetu u kojoj se pojavljuju plaćenici, jer gerilci su dobrovoljci. Ovi na Kosmetu, evo neki dan sam vidio nekakve podatke, i to ne iz jugoslavenskog, nego iz inozemnog tiska, zarađuju više od tri, neki do pet tisuća maraka. Oni su zbog toga na Kosmetu, zbog toga ratuju. Da ne spominjem mudžahedine, i tako dalje. A gerilci nigdje i nikada nisu plaćenici, ne ratuju za novac, nego ratuju iz domoljubnih pobuda, oslobodilačkih, jer pripadaju narodu za čiju se slobodu bore, a mi ovdje imamo mudžahedine iz Afganistana, iz Sudana, iz Egipta, ne znam odakle su sve došli. Anton Žabkar: Ja bih skrenuo pozornost na međunarodne brigade koje su ratovale u španjolskom građanskom ratu. To je za ono vrijeme bila neka vrsta presedana, da države šalju pomoć nekom pokretu, u vidu instruktora i tako dalje. Dalje, u mnogim lokalnim ratovima nakon Drugoga svjetskog rata, u svim tim ratovima na Bliskom istoku, Srednjem istoku, u Aziji, bile su nazočne plaćeničke postrojbe, s ove ili one strane. Omer Karabeg: Dijelite li Vi, gospodine Žabkar, mišljenje gospodina Vilića da secesionistički pokret ne može prerasti u narodnooslobodilački? Anton Žabkar: Ja ne bih mogao to kategorički tvrditi. Zašto? Sve ovisi o tome kako se bitka na kraju završi. Uzmimo primjer Izraela. Zar nisu pojedinci, koje je engleska vlast smatrala teroristima, raspisivala ucjene na njihove glave, kasnije postali visoki dužnosnici u izraelskoj vladi. Inače, kad je riječ o teroru, mi se na Kosovu susrećemo s dva oblika terora. Jedan se ogleda u terorističkim akcijama koje je u početku poduzimao OVK, a drugi je institucionaliziran u obliku države, i očitovao se tako što je u napadima na sela korišteno teško topništvo, a to je dovelo do velikog broja izbjeglica, civilnih žrtava, i razaranja koja nisu posljedica borba na bojnom polju. Omer Karabeg: Gospodine Žabkar, ako sam dobro shvatio, Vi smatrate da akcije vojske i policije imaju karakteristike državnog terora? Anton Žabkar: Pa, u mnogim elementima. Tehnološki raskorak je ogroman. Oslobodilačka vojska Kosova posjeduje minobacače od osamdeset milimetara i manje, a to je sve oružje kratkog dometa, otprilike dvije-tri tisuće metara. Tu su i teške strojnice itd. A, s druge strane imate daleko težu tehniku i veće mogućnosti paljbe. Nije to policija, da tako kažem, na razini gradske žandarmerije. To su postrojbe koje su organizirane na razini bojne, koje su opremljene i bojnim oklopnim vozilima, a koje, uz to, na nekim mjestima podupire i vojska. U zapadnom dijelu Kosova vojska je aktivno bila uključena u sukobe. Posljedice uporabe tako velike paljbene moći bila su razaranja, požari i panika među civilnim stanovništvom. To se naziva policijskim akcijama, čišćenjem terena i slično, međutim, radi se o tome da gore civilni ciljevi, da se razaraju kuće, dakle nije riječ o nekom borbenom položaju. Dušan Vilić: Ako je civilna kuća, dakle kuća u kojoj stanuje obitelj, uređena kao točka otpora, onda ne vidim nikakvog drugog načina nego da bude neutralizirana sredstvima kojima se raspolaže. Svi ti rovovi iskopani su tako da idu od kuće do kuće, od dvorišta do dvorišta, dakle naseljena mjesta pretvorena su u točke otpora i ako se iz njih pruža otpor, ne vidim gde je tu pretjerana uporaba sile. Tražimo li od srpske policije i vojske, ako ona sudjeluje, da ide golim grudima na te utvrđene točke ili da to likvidira s određenog razmaka? Dakle, ako je takozvani OVK kuće u kojima žive obitelji pretvorio u točke otpora i drži te obitelji unutra, što je drugo mogao očekivati nego da bude poklopljen paljbom jačega, u ovom slučaju i policije i vojske, ako je negdje bila korištena. Ne vidim drugi način na koji bi to bilo izvedivo. Anton Žabkar: Ovdje se postavlja pitanje jesu li te akcije bile toliko selektivne koliko bi mogle biti. Postoje razna sredstva koja koriste policija i vojska za likvidaciju onih koji su na nekom mjestu ukopani i spremni su da se brane. Postoje kemijska sredstva, postoje oružja koja ne ubijaju, nego onesposobljavaju, postoji mogućnost da se ta žarišta otpora zatvore, blokiraju, kao što policije po svijetu rade. Međutim, mi ovdje gledamo slike koje podsjećaju na Vukovar, na Sarajevo. Dakle, ne radi se o nekakvim akcijama koje su organizirane po zapadnim standardima u kojima se izbjegavaju civilne žrtve, čuvaju životi ljudi i smanjuju razaranja. Naprotiv, ovdje su razaranja maksimalna, kao što je bilo u Vukovaru i u Sarajevu, tu sve gori, na sve strane vidimo srušene kuće. Omer Karabeg: Ako se slažete, ja bih priveo kraju emisiju. Gospodine Viliću, vaš zaključak? Dušan Vilić: Ja ostajem na stajalištu da se radi o terorističkoj organizaciji, prije svega, po postupcima i po tome od koga se sastoji. Baš zbog toga ona je pretrpjela ovakve poraze kakve je pretrpjela i očito ne može računati s tim da njezin predstavnik sjedne za pregovarački stol. Omer Karabeg: Vaš zaključak, gospodine Žabkar? Anton Žabkar: Moj zaključak u pogledu OVK-a je da se tu radi, u biti, o skupini milicija koje nisu sve pod jedinstvenim zapovjedništvom, da je tu u početku bilo terorističkih oblika, da je ta faza prošla, da je sada oružana borba glavni sadržaj aktivnosti Oslobodilačke vojske Kosova. To što je ona pretrpjela poraze u frontalnom obliku borbe, ne znači kraj rata. Prelazi se na druge oblike i oni će biti čista gerila. A ako se pojavi neka frakcija koja bude išla putem pravog, čistog terorizma, bojim se da ćemo tek onda vidjeti što je terorizam". (RSE) 220220 MET sep 98