RFI 21. IX RAZGOVORI KOSOVO

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 21. IX. 1998. U dossieru emitiramo reportažu o srpsko-albanskim razgovorima što su ovoga vikenda održani u Parizu. Prilog je pripremio Miloš Lazin. "Sastanak su organizirali Međunarodna federacija za obranu ljudskih prava i zaklada Danielle Mitterrand, France-Liberté. Sastanak je okupio predstavnike oporbenih stranaka Srbije i vodećih političkih stranaka kosovskih Albanaca. Zamolili smo Zorana Đinđića, Mahmuta Bakalija, Rifata Bllakua i Gorana Siranovića za komentar dvodnevnih razgovora u Parizu. Čujmo najprije izjavu predsjednika Demokratske stranke Zorana Đinđića. - Gospodine Đinđiću, o čemu se može razgovarati u situaciji kad je u Srbiji rašireno uvjerenje da Kosovo mora ostati u Srbiji, a kada sve političke i vojne snage na Kosovu tvrde da Kosovo mora steći nezavisnost? = Može se o mnogo čemu razgovarati. Mi smo već cijelo desetljeće suočeni s činjenicom da autoritarni režimi u regiji stvaraju akutnu krizu jednu za drugom, a onda mi tu krizu dobivamo kao vrući krumpir. Na jednoj strani imamo dojam da postoje nerješive dvojbe, znači problemi koji se jednostavno ne mogu riješiti jer su gledišta jako suprotstavljena a, s druge strane, kratkoća vremena, u kojemu, dok mi o nečemu razgovaramo, događaji na terenu već, na ovaj ili onaj način, riješe taj problem. Kao što je to bilo u Hrvatskoj, kao što je to bilo u Bosni, kao što je očito vjerojatno da se događa na Kosovu i Metohiji. Mislim da bi možda bilo dobro da se vratimo na početak i kažemo: 'Ima mnogo stvari o kojima se treba i mora razgovarati, nevezano za akutne krize. Hajdemo vidjeti što je uzrok svih tih akutnih kriza.' Uzrok je očito nedostatak osnovnih demokratskih ustanova i demokratske infrastrukture u cijeloj regiji. Mi to ne možemo promijeniti ni brzo, ni sami, ali ako razgovaramo o tome, možemo utvrditi neke elemente gdje bismo mi možda mogli i pomoći. Na primjer, ako se mi kao predstavnici političkih organizacija, ljudi koji stvaraju javno mišljenje, obvežemo jednim poštenim dogovorom da ćemo širiti toleranciju, a ne netoleranciju, da ćemo osuđivati nasilje, čak i kad se njime ostvaruju neki ciljevi za koje mi mislimo da su u interesu naše zemlje, naše etničke zajednice, naše stranke i naše skupine. A i da kažemo, nasilje kao sredstvo političke borbe potpuno je isključeno. I da kažemo, mi smo za jedno otvoreno društvo, europsko otvoreno društvo, čak iako bi u tom otvorenom društvu možda naš položaj bio lošiji nego u nekom rodovskom, feudalnom, zatvorenom, ideološkom i sličnom društvu. Znači, nizanjem i nabrajanjem nekoliko takvih načela demokratske politike stvorili bi se mali otoci demokratske civilizacije i u tim autoritarnim prostorima, kakve su danas Srbija, Albanija, djelomice Makedonija, a zapravo i cijeli Balkan. Znači, mi tu možemo razgovarati o tim temeljnim stvarima bez iluzije da će to biti dovoljno da se riješe akutni problemi. Ali, ako razgovaramo o rješavanju akutnih problema, ionako ih nećemo riješiti, ali će proći vrijeme misleći da radimo nešto vrlo korisno, pametno, a te probleme će trenutno rješavati onaj koji drži mehanizme moći u svojim rukama. Mislim da smo zakasnili deset godina s ovim razgovorima, ali bolje danas nego sutra, i da što prije počnemo. Ostavit ćemo naraštajima političara koji dolaze na Balkanu neki kapital u naslijeđe, a neće doći u pustinju, na političku pozornicu na koju smo mi, kao političari, prije deset godina došli. U jednoj podvojenoj zemlji razorene političke kulture, bez ikakvih moralnih vrijednosti, bez civilizacijskih putokaza. Mi to sada moramo izgraditi i mislim da je mala ironija sudbine, da možda baš mi i Albanci u situaciji općeg sukoba možemo govoriti o načelima. Jer, to je junački čin, kad danas ginu ljudi, mi moramo razgovarati o moralu. Mislim da je to paradoks, ali da u njemu ima istine. Slijedi odgovor Mahmuta Bakalija. - Gospodine Bakali, o čemu se može razgovarati u situaciji kad u Srbiji javnost isključuje mogućnost da Kosovo dobije nezavisnost, kad sve političke i vojne formacije na Kosovu smatraju da je jedina mogućnost sada nezavisnost? = Voditi razgovor o Kosovu u ovom trenutku, kad je na Kosovu u pravom smislu katastrofalna situacija, samo po sebi dosta je teško i problematično. Mi smo ova dva dana u Parizu, uz dobro gostoprimstvo i dobru organizaciju domaćina, Međunarodne federacije za ljudska prava, vodili razgovor s uglednim predstavnicima srpske demokratske oporbe, kao skupina intelektualaca i političkih ljudi kosovskih Albanaca, koji je, po mojoj ocjeni, bio pravi razgovor ljudi koji teže mirnom rješavanju svakog problema i sukoba, koji u krajnjoj liniji, teže demokratskom društvu, civilnom društvu i uvažavanju ljudskih prava. To je bilo i početno polazište svih sudionika razgovora u protekla dva dana. Ono gdje smo došli do malo drugačijeg viđenja situacije jest pitanje statusa samog Kosova. Iako neposredno na dnevnom redu toga nije bilo. Ipak, ma o čemu pričali o Kosovu, mi se spotičemo, htjeli mi to ili ne, o problem položaja Kosova. Koji je sad aktualan, kao što su aktualne i vojno- političke ofenzive koje Srbija vodi na Kosovu. Na Kosovu je katastrofa, ali ona nije isključivo humanitarne prirode, jer humanitarni aspekt problema samo je posljedica ukupne katastrofalne političke, vojne i ratne situacije. Mi smo svi u raspravama težili tome da pridonesemo kako bi se otklonila ta alternativa ratnog rješavanja položaja Kosova i kako bismo otvorili mogućnost poticanja procesa rješavanja na političkoj razini, odnosno političkim dijalogom. Znam da je za pravi politički dijalog nužno učiniti neke prethodne radnje. A to je prije svega prekid paljbe. Drugo, stvaranje stanja povjerenja među ljudima i stvaranje zakonitih političkih, demokratskih i državnih ustanova na Kosovu, pa tek onda nastaviti s produktivnim pregovorima. Naravno, sam prekid paljbe na Kosovu teško da će se dogoditi sam od sebe. To neće automatski sam, dragovoljno, učiniti ni Milošević, a ja se bojim da Ibrahim Rugova sa svoje strane nema tu moć da možda jednostavno prekine paljbu. To znači da je nužno potrebno djelovanje međunarodne zajednice, da ona svojim autoritetom nametne prekid paljbe, kako bi se pristupilo stvaranju ustanova i infrastrukture, političke i demokratske. I tek nakon toga, da takva legitimna politička struktura osnuje reprezentativni pregovarački tim, i da počnu ozbiljni pregovori s jugoslavenskom stranom za rješavanje pitanja statusa Kosova mirnim, političkim putem. Evo komentara potpredsjednika Kosovske parlamentarne stranke Rifata Bllakua. - Vi ste ovdje došli kako biste susreli, na neki način, i kolege iz Beograda, predstavnike oporbe. I pretpostavljam, ako Vas dobro razumijem, da ste Vi za kontakte i razgovore. Međutim, ako pogledamo priopćenja Oslobodilačke vojske Kosova iz proteklog mjeseca, ona praktički odbacuje razgovore u sadašnjoj situaciji. Kako pomiriti te dvije stvari? = Oslobodilačka vojska Kosova, prema onome što ja mogu razumjeti, jer upravo mi, koji smo se nalazili u udobnim uredima različitih partija i stranaka, možda nemamo političko ni moralno pravo govoriti u ime Oslobodilačke vojske Kosova, ali ja kao građanin simpatiziram taj pokret, njezin vrhovni stožer iznosi svoja viđenja i svoju viziju daljnjeg razvoja situacije na Kosovu. I s obzirom na ponuđeni projekt posrednika između Beograda i Prištine, gospodina Hilla, oni su jako nezadovoljni time, takvim se projektom Kosovu nudi jedna vrsta siromašne autonomije, što za Albance znači novo ropstvo. Oni svakako nisu otišli u planine i ne ginu za neku autonomiju pod Srbijom, nego su predstavnici albanskog naroda, omladine i seljaštva, oni predstavljaju cijeli narod, oni su izišli upravo zato da ostvare ono što je odlučeno referendumom o nezavisnosti Kosova. Ako on bude doveden u opasnost raznim kompromisima među političarima, oni su u stanju žrtvovati svoj život kako bi to ostvarili. Tako da je Oslobodilačka vojska Kosova spremna za razgovore, ali da ti razgovori budu između dva ravnopravna partnera, a ne da se sa srpske strane kaže da se o svemu može govoriti, a da Kosovo ostane unutar Srbije i jednim dijelom u federaciji. Tako da je to novi udarac za vanjsku politiku Albanaca, i oni pravedno smatraju da je to neadekvatan odgovor međunarodne zajednice. I oni će vjerojatno odlučno odbijati takav prijedlog. Zato Oslobodilačka vojska Kosova želi da se deklaracija naroda na referendumu do kraja provede političkim sredstvima, ali ako međunarodna zajednica i pojedina središta moći to sprječavaju, ona je u stanju uložiti i ono što je najskuplje. (RFI) 220219 MET sep 98