RDW 8. IX. POD POVEĆALOM- DAYTON

NJEMAČKI RADIO - RDW 8. IX. 1998. Prošloga smo tjedna izvijestili da je, ranije nego što je za takvu vrstu dokumenata uobičajeno, u Bonnu javnosti predstavljena zbirka od 53 diplomatska brzojava što ih je njemačko izaslanstvo za vrijeme mirovnih pregovora o Bosni i Hercegovini iz vojne baze u američkom gradu Daytonu poslalo njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Pod našim večerašnjim povećalom nalazi se prikaz brošure koju je ministarstvo vanjskih poslova objavilo u suradnji s Njemačkim društvom za vanjsku politiku, a pročitala ga je L.K. "Mislim da je objavljivanje ovih dokumenata izuzetno važno jer je u svemu do sada objavljenom o sklapanju Daytonskog sporazuma europski doprinos, a posebno onaj njemački, na neki način ostao u sjeni, a bio je vrlo važan u vezi s nekim pitanjima kao što je dogovor o federaciji i Mostaru, čak i odlučujući", obrazložio je objavljivanje brošure o Daytonu Wolfgang Ischinger, direktor u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, jedan od najboljih bonnskih poznavalaca Balkana, diplomat koji vodi njemačko izaslanstvo u kontaktnoj skupini i koji je bio u Daytonu u jesen 1995. od početka do kraja pregovora. Nakon što su o mukotrpnom postizanju dogovora, stavljajući, naravno, sebe i svoje države u prvi plan, knjige objavili glavni američki "serpa" Holbrooke i europski koordinator Bildt, Bonn očito želi obznaniti da ni njegove zasluge nisu zanemarive, iako su objavljeni brzojavi skraćeni i zapravo nisu znanstveno stvarno relevantan materijal. Potpuna dokumentacija bit će objavljena kako to zakon i nalaže tek za trideset godina. Zbirka koja je predstavljena u Bonnu sadrži samo ono što se ne smatra tajnom, ali je i takvo "izdanje za široku javnost" autentično svjedočanstvo o dramatičnosti pregovora i neizvjesnosti koja ih je pratila. Dok je Holbrooke u svojoj knjizi otišao dotle da je ukupne balkanske sudionike pregovora nazvao "uličnim psima", iz njemačkih je dokumenata pažljivo ispušteno sve što se odnosi na karakterizaciju ličnosti sudionika i psihološku dimenziju Daytona, ali to brzojave ne čini manje zanimljivima, kao dokumentima diplomatske tehnike, a još više kad je riječ o traženju odgovora na pitanje u kojoj su mjeri uopće međunarodni posrednici imali pred očima čvrsti cilj ili koncept, odnosno koliko su tada još zaraćenim stranama pred očima zaista bili interesi vlastitih naroda u čije se ime navodno vodio rat. "Iznoseći u nastavku, bez nazočnosti medija, svoje uvodne stavove, predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević djeluju ozbiljno i kao da za pregovaračkim stolom žele raditi bez nepotrebnih sukobljavanja. Tuđmanov zahtjev da se sada gleda prema naprijed, ne osvrćući se na počinjene užase, naljutio je Izetbegovića. Milošević je pak ponudio najveću moguću suradnju, ali je posrednike istodobno zamolio za jednako postupanje prema svim stranama. Američki ministar vanjskih poslova Christopher je, nakon razgovora što ih je s Miloševićem vodio uoči prve sjednice, izjavio da se ovaj jako žali na "kampanju Zapada protiv Beograda", posebno u njemačkim i američkim novinama. Christopher je danas prekršio jedan tabu - po prvi puta je bilateralno razgovarao s Miloševićem", to su zapisi iz prvog od 53 brzojava s početka pregovora, kada se vjerovalo da će pregovori u Daytonu trajati najviše desetak dana i sigurno donijeti rezultate. U početku su se pregovori usmjeravali na pitanja čija su se rješenja činila dohvatljivijima od mira u Bosni: "Nakon prva 24 sata pregovora razvio se izuzetan radni tempo, ali su glavna pitanja još potpuno otvorena. No, raspoloženje nije negativno. Za istočnu Slavoniju Srbi žele dvogodišnji prijelazni rok, a Hrvati pristaju samo na 12 mjeseci. Tuđman je danas, kaže Granić, "tvrdo i otvoreno" razgovarao s Miloševićem koji prihvaća povijesnu nužnost integracije istočne Slavonije u Hrvatsku, i sada je optimističan. Misli da će biti moguće i međusobno trojno priznavanje... Tuđman djeluje neuobičajeno "živahno" i zadovoljno... Izetbegović je zadovoljan konceptom kontaktne skupine, ali je izrazio strah od moguće "hrvatsko-srpskog" savezništva ... Te dvije strane odbijaju izradu podrobnih dokumenata i žele ovdje sklopiti ugovor, ali "Izetbegović misli da je potreban američki i njemački pritisak na Tuđmana... U drugom brzojavu od istog dana slijedi još više pojedinosti: "Milošević se plaši novog izbjegličkog vala. Tuđman je prihvatio da svi Srbi, naročito izbjeglice iz zapadne Slavonije, mogu ostati u istočnoj Slavoniji. Na potpitanje ministar Granić dodao je da pravo Srba na ostanak treba osigurati međunarodnim jamstvima." Nakon 48 sati ustalile su se i radne metode među desecima diplomata u ne previše prostranoj američkoj bazi. "Vlada intenzivna i, u svakom slučaju, na uspjeh usmjerena radna atmosfera u svim izaslanstvima. Počinje jutarnjim dogovorom Amerikanaca, zatim kontaktne skupine, a sve je to priprema za razgovore s trima stranama na razini šefova, a između toga stalno imamo ad-hoc radne sastanke o pojedinim dijelovima teksta... Danas mi se pružila prilika da gotovo dva sata u četiri oka razgovaram s predsjednikom Miloševićem. Dojam - on sada želi mir i traži našu pomoć u vezi s Tuđmanovim stavom prema istočnoj Slavoniji, iako razumije da ovaj radi Istre odbija referendum... U miru će, kaže Milošević, za Beograd odnosi s Njemačkom biti među najvažnijima... Zamišljeno je rekao da zna da su bosanski Muslimani žrtve rata... Kad sam spomenuo Kosovo, bio je to jedini trenutak u ovom dugom razgovoru kad je Milošević eksplodirao..." Poslije pet dana, njemačko je izaslanstvo manje optimistično, ima dobrih i loših vijesti, ali i odnosi među posrednicima nisu jednostavni: "Američka strana nije spremna prihvatiti europski dodatak sporazumu koji se odnosi na ulogu visokog predstavnika..." Jednu su stranu svi zapostavljali: "Bosanski su Srbi potpuno svjesni svoje izolacije i znaju da je Milošević u njihovo ime već učinio mnogo ustupaka. No, u biti, oni ne pokazuju promjenu svojeg stava, pri čemu znaju da i bosanski Hrvati jednako misle." Ali raste i nervoza među posrednicima. Iz brzojava br. 34 od 14. studenoga: "Raste nezadovoljstvo američkim načinom vođenja pregovora... Francuska, kao uostalom i Velika Britanija, misli da su pogođeni njihovi nacionalni interesi.., ali suština njihova nezadovoljstva zapravo je strah da bi u SFOR-u mogli postati beznačajniji nego su bili u UNPROFOR-u...". Ipak je došao trenutak prvog uspjeha - dogovor o federaciji: "Žužul je pred kartom objavio da je Tuđman spreman odreći se Posavine i to objasniti javnosti... Bosanski Hrvati trebali bi biti obeštećeni jednim čisto hrvatskim kantonom u federaciji...", 'a to bi za nju mogao biti eksploziv' komentirao je u zagradi njemački diplomat... No, razgovori su uglavnom zapinjali iako je Izetbegović dobio usmenu poruku kancelara Kohla da će Njemačka podupirati uspostavu mira, Christopher pred kartom dva sata raspravljao samo o Goraždu, a Zubak najavio ostavku jer misli da su Tuđmanovim odustajanjem od Posavine bosanski Hrvati najlošije prošli. U međuvremenu su istekla dva "zadnja roka koja su dali Amerikanci" pa je, opet pragmatično, 20. studenog u Daytonu zaustavljen sat... Činilo se da je to dobar trik: "U ponedjeljak ujutro u zadnji trenutak nastala je kriza... Nakon što su se već noćas Milošević i Silajdžić dogovorili oko karte, hrvatska je strana odbacila taj dogovor koji ide na njezinu štetu..." Christopher je bio iscrpljen, činilo se da će pregovori nakon svih napora ipak propasti, ali uskočila je njemačka strana: "Radi se samo o još jednoj pojedinosti karte oko Brčkog... Amerikanci su Bošnjacima nakon hrvatskog kompromisnog prijedloga dali zadnji rok za odgovor... U toj kritičnoj fazi pozvali smo Bošnjake da pristanu i u četiri oka Izetbegovića i Silajdžića preklinjali da ne dopuste propast sporazuma... Milošević je na kraju pristao na bošnjački zahtjev o arbitraži za Brčko... Rješenje nije idealno, ali omogućuje cijeli paket". Tako je na kraju pragmatičnost ipak pobijedila. Daytonski sporazum je, iako nesavršen, uspio okončati rat u Bosni. Aktualno je i danas tadašnje njemačko uvjerenje da će najteži posao biti u praksi provesti njegovih civilnih odredbi. A koliko su, i kakve su pri svemu bile diplomatske zasluge i interesi pojedinih posrednika, zaista će se znati tek za trideset godina kad budu objavljene i stvarne daytonske tajne koje su isputšene iz ovih 53 brzojava. (RDW) 100104 MET sep 98