DER STANDARD-PRAVO NA AZIL-9. IX.

AUSTRIJA DER STANDARD 9. IX. 1998. Rasprava o pravu na azil: kome pomaže novi pojam izbjeglica? Može li se u austrijskoj praksi azila doista govoriti o 'stvarnom stanju zanemarenog pružanja pomoći'? Urednik ovoga lista Michael Voelker ('Konvencija o izbjeglicama je nadmašena', 3. IX. 1998.) drži da je ostvareno kad austrijska vlada ne prihvaća ratne prognanike s Kosova - i traži rješenje u 'novom pojmu izbjeglica'. Pogrešno je i jedno i drugo. Čak kad bi za državu vrijedilo isto kazneno pravo kao za njezine građane: nekome u nuždi ne pružiti 'očito potrebnu pomoć', kažnjivo je samo ako se pomoć može pružiti, znači bez 'kršenja važnih interesa'. Ako netko vidi (tuđe) dijete kako se utapa u kadi, bit će kažnjen ako ne zatvori slavinu i dijete ne izvuče iz kade - čak ako si pritom smoči svoje skupo odijelo. Ako to isto dijete padne u bujicu, nitko ne treba skakati za njim (i time dovesti u opasnost svoje zdravlje). Razumljiv moral, istaljen u kaznenom pravu. Što bi sada bila očito potrebna pomoć prognanicima s Kosova? Sve prihvatiti? To je nemoguće tražiti, to nije u interesu austrijskog stanovništva, argumentiraju europske vlade. A kako bi bilo sa zatvaranjem slavine? Kako bi bilo da jedna država koja u roku od nekoliko tjedana protjera cijelu narodnosnu skupinu, bude opet prezrena i izolirana? Gospodarskim sankcijama itd.? Paket mjera je velik i ističe se time da se o njemu raspravlja i razmišlja, ali se ne provodi. Ne, Ženevska konvencija iz 1951. ni izdaleka nije nadmašena. Jer, ona vrlo dobro obuhvaća sadašnje 'masovne prijetnje egzistenciji' za koje bi sada bio potrebno novo, humanije shvaćanje pojma izbjeglica. Da tek osobni, gotovo poimenični progon čini izbjeglicu, nigdje ne piše. Svi koji u slučaju povratka u domovinu budu izloženi opasnosti od teških kršenja ljudskih prava, dakle, od progona, jesu konvencijske izbjeglice. Bez obzira na to koliko je još njih inače inače izloženo istoj sudbini. Ako, dakle, neka vlada progoni cijelu jednu etniju, tada je na posljetku svaki pojedini pripadnik te skupine izložen akutnoj opasnosti, a time postaje i potencijalni izbjeglica. A samo bi pod tom pretpostavkom srednja Europa bila pripravna privremeno prihvatiti veći broj pripadnika takvih narodnosnih skupina. Sadržaj Ženevske konvencije nije ništa drugo. O trajnom azilu u njoj nema ni govora. Države članice samo se obvezuju na to da konvencijske izbjeglice neće vraćati tamo gdje ih progone. Kad se tavko stanje smiri, kad završi 'rat' protiv etnije, prihvaćenima više ne treba zaštita. U skladu s tom konvencijom (iako je to, ljudski, problematično), tada će ih poslati natrag. Ta privremena zaštita omogućena je u pojedinim slučajevima (i) u Austriji poslije dugotrajnih upravnih postupaka. A čini se da je upravno-tehnički nemoguće odjedanput voditi na desetke tisuća takvih postupaka, ili je preskupo. Ali ionako ide drukčije: većim skupinama 'ratnih izbjeglica' vlada može paušalno odredbom dati privremeno pravo boravka - tako je bilo s tisućama Bosanaca. S dva već postojeća instrumenta - pojedinačni postupak ili odredba - stavlja se u promet shvaćanje riječi 'izbjeglica' koja je, uz ispravno razumijevanje, dobra i za iduće stoljeće. Dakako, njezina uporaba nešto i košta. No, i isplati se. Danci su još i danas ponosni na svoje djedove koji su si prikvačili žutu zvijezdu kako bi zaštitili Židove u svojim redovima. Još i danas samosvijest austrijske nacije veliča prijam Madžara, Čeha, Poljaka i Bosanaca, i radovat će se zbog toga još desetljećima. Ne mora uvijek biti azil. Postoje mogućnosti da se spriječi progon i protjerivanje, da se to barem pokuša svom snagom. Samo gledati kako teče voda i - dok se dijete utapa u kadi - zbog odvraćanja pozornosti zapodijevati rasprave o definiciji pojmova, umjesto zatvoriti slavinu - to bi zapravo bilo zanemarivanje pružanja pomoći" - drži bečki odvjetnik Mr. Georg Buerstmayr. 100102 MET sep 98