8. IX. FRANCUSKI - LIBERATION - JACQUES SAPIR O RUSIJI

FRANCUSKA LIBERATION 8. IX. 1998. Kako pomoći Rusima "Ruska financijska kriza dovela je zapadne vlade u veliku nelagodu. Šute ili i dalje bajaju o nastavku 'reforma' koje su još smješnije zbog propasti te politike. Takvo ponašanje dodatno pogoršava već dovoljno veliko nepovjerenje Rusa prema Zapadu. No, unatoč svemu tome, ne možemo samo tako napustiti tu državu. Ona je dio Europe u kulturnom, političkom i, naravno, gospodarskom pogledu. Neuspjeh prethodne pomoći ne znači i da je nemoguća bilo kakva pomoć. Moguće je izići iz dvojbe o tome treba li pomoć davati bezuvjetno i bez jamstava ili pod lošim i nepodnošljivim uvjetima. No, najbolje je znati što se ne smije činiti. Ponajprije, treba izbjeći podupiranje rješenja koja bi mogla samo pogoršati sadašnje nevolje Rusije. Takva je i zamisao o stvaranju monetarnog vijeća (Currency Board) koju sada zagovara Međunarodni monetarni fond, i to nakon što ga je nedavno optužio za neuspjeh u Indoneziji, a ostvarila bi se u obliku slanja nekadašnjeg argentinskog ministra Dominga Cavalla u Moskvu. Poguban sam po sebi, takav zatezni klin koji guši gospodarstvo i uništava banke, neprilagođen sadašnjoj krizi, zapravo se ne može primijeniti u Rusiji kao nekakvo rješenje. Černomirdinova ideja o izlasku iz kaosa bez monetarnog nadzora nije baš najbolja. Između potpune beskrupuloznosti i potpuno ukočenoga sustava, razum nalaže biranje nekog trećeg puta. Monetarni nadzor je u Rusiji moguć, pod uvjetom da se uspostavi nadzor nad tečajem i da se privremeno ograniči konvertibilnost rublja. Poslije toga ne smijemo se više užasavati pri spominjanju riječi 'nacionalizacija'. Iako je pad cijena sirovina, ubrzan azijskom krizom, zadao posljednji udarac ruskom financijskom sustavu, razlozi krize nisu u konjunkturi. Sedam godina liberalnih reforma podosta je promijenilo nekadašnje sovjetsko gospodarstvo, ali je dobar dio tih promjena išao zapravo u pogrešnom smjeru. O tome najbolje svjedoči bujanje robne razmjene između 1993. i 1998. godine. Nekontrolirana liberalizacija cijena u gospodarstvu u kojemu tržišne ustanove još nisu postojale omogućila je pojavu velikih zarada za posrednike. One su uzrok nastanka mafijaškog gospodarstva i stvaraju privid o industriji koja proizvodi gubitke, a zapravo se radi o tome da je iscrpljuju ruski ili strani posrednici. Gubitak kapitala događa se i zbog prakse kao što je 'tolling', koji brojnim zapadnim tvrtkama omogućuje da nametnu cijenu rada koja je izvanredno nepovoljna za njihove ruske partnere. Konačno, i privatizacija, kojoj smo se klanjali zbog njezine brzine i obujma, osobito je stvarala situacije u kojima nitko više ne zna tko je za što odgovoran. Umjesto da se zbog toga ljutimo, trebali bismo podupirati bilo kakav pokušaj da se stvari dovedu u red. Brza nacionalizacija velikih banaka uvjet je za postavljanje bankovnog sustava na noge. Jednako tako, nacionalizacija tvrtka u energetskom sektoru nameće se kao nužna za izbjegavanje dramatične krize koja se najavljuje za ovu zimu. I na kraju, bilo bi dobro da se stanovništvo ne tjera u očaj. Više od materijalnih nedaća, koje su velike, raspad je 17. kolovoza izazvala kriza morala. Iako se nisu slagali s nekim usmjerenjima, iako su vjerojatno mislili da bi neki drugi način rješavanja bio bolji, brojni su se Rusi prilagodili stanju koje vlada posljednjih godina, unatoč općem osiromašivanju, očekujući postupno poboljšanje. A građani sada vide da se vraćaju u najgora vremena iz 1991. godine. Danas pozivati na 'nastavak reforma', kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, značilo bi zanemariti tu krizu morala. I to bi očaj pretvorilo u bijes. To bi značilo igrati igru u korist nacionalizma i protuzapadne ksenofobije. Ne bi to bila samo pogrješka, nego i zločin, za Ruse, ali i za njihove susjede i za Europu u cjelini. Dakle, treba učiniti nešto drugo i na neki drugi način. Rusija će se udaljiti od liberalizma i od zapadnih modela. Umjesto da se opiremo tom kretanju, budući da nema nade i budući da ćemo to samo još pojačati i radikalizirati, trebalo bi to pratiti na taj način da se ono što je nužno lakše prihvati. Zato treba i dalje pomagati Rusiji, državi i njezinim građanima, a ne samozvanim demokratima, liberalima bez načela koji ne poznaju riječ 'vrijednosti' osim u njezinu burzovnom kontekstu. Konkretno, treba reći da će se i dalje održavati načelo pomaganja i da će ta pomoć kao jedini uvjet imati politiku čiji je prvi cilj obnova države i demokracije uz pomoć ustanova koje će na kraju osigurati stvarnu ravnotežu na vlasti te uspostavljanje ustanova unutarnjeg tržišta i monetarno jedinstvo države. To su uvjeti koji vrijede da se za njih čovjek politički bori. (...) No, da bi bila uvjerljiva, pomoć mora biti pružena na način bitno drugačiji od onoga na koji je pružana do danas. Financijska dimenzija te pomoći dobrim je dijelom izgubila kredibilitet, kako u Rusiji tako i na Zapadu. Tehnička pomoć, osobito ona koja se obavlja u okviru europskog programa Tacis, mogla bi biti mnogo korisnija kad se novac ne bi rabio za financiranje zapadnih konsultantskih tvrtka na terenu. Treba imati hrabrosti za brzu reviziju procedure djelovanja tog programa koji će na kraju uzrokovati veliko upropaštavnaje novca i vremena. I treba opet razmišljati o strukturalnoj pomoći, ono što obično zovemo 'Marshallovim planom'. Ideja je jako jednostavna. Kako bi se razvijala i mijenjala, Rusija mora razvijati svoju infrastrukturu, kako materijalnu tako i ljudsku. Stoga, kako možemo poželjeti uvoditi nekakvu mobilnost na tržištu radne snage kad se ruši sustav socijalne zaštite, a stanovništvo postaje vezano uz ono što mu nudi tvrtka ili grad u kojemu živi? A danas, u državi čiji je bruto domaći proizvod prepolovljen, čak i s poreznim sustavom u dobrom stanju, vlada nikako ne bi mogla financirati te infrastrukture. Umjesto da se stalno povećava ruski javni deficit, recimo Vladi: načinite trogodišnje ili petogodišnje programe u području infrastruktura (zdravstvo, stanogradnja, obrazovanje, prijevoz, telekomunikacije itd...) i mi ćemo ih preuzeti. A vi se potrudite da ostatak proračuna bude razumno potrošen. Novac sa Zapada trošio bi se u Rusiji, isplaćivale bi se plaće, radile bi ruske tvrtke i stvarala bi se radna mjesta, a potražnja bi sve to pojačala. Nema sumnje da uvođenje takvih mjera neće biti ni lako ni jednostavno. Ali će se barem sigurno znati da je novac dobro utrošen, a nitko to ne može reći za novac potrošen posljednjih nekoliko godina. Davanje godišnje pomoći od 15 do 20 milijarda dolara, koja bi imala veliki utjecaj na rusko gospodarstvo, ne bi se ni osjetilo na razini država G7 ili na razini Europske unije. Taj način pomaganja podrazumijeva i sklapanje stvarnog političkog partnerstva s Rusijom, a ne plašljivo prebacivanje odgovornosti na međunarodne organizacije", piše Jacques Sapir, ekonomist i voditelj istraživanja na Ecole des hautes etudes et sciences sociales, čije je najnovije djelo, 'Le Chaos russe' (Ruski kaos), objavljeno u Parizu 1996. godine. 090103 MET sep 98