DNEVNI PREGLED BR. 173 - 8. RUJNA 1998.

NJEMAČKI RADIO - RDW 7. IX. 1998. Pregled tiska Središnja tema današnjeg njemačkog tiska je sastanak ministara vanjskih poslova Europske unije u Salzburgu. O slabostima u načinu rada toga Vijeća piše "Die Welt" iz Berlina: "Sastanci ministara vanjskih poslova u međuvremenu su preopterećeni. Aktualne krize u svijetu zahtijevaju brz odgovor, a treba i njegovati i ojačati više desetaka bilateralnih odnosa sa zemljama na Sredozemnom moru, u Africi i Aziji. Za ozbiljne pregovore stoga vrlo često nema vremena. S obzirom na to, ministri vanjskih poslova bi se trebali intenzivno baviti pitanjem kako poboljšati način rada, skratiti proces donošenja odluke, da bi se mogli vratiti jednoj od svojih najvažnijih zadaća, naime, koordinaciji politike Europske unije. Čini se, međutim, da se samo mali broj ministara s visina diplomacije želi spustiti u doline pitanja organizacije, a upravo to je više nego nužno", komentira "Die Welt". Münchenski list "Süddeutsche Zeitung" smatra kako Vijeću ministra vanjskih poslova "nedostaje zajednička politička volja" te dodaje: "Jadanje ministara o svojoj beznačajnosti svjedoči o političkom pretvaranju. Ni godinu dana nakon Amsterdamskog sporazuma nisu sposobni imenovati Visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Visoki bi predstavnik ubuduće putovao svijetom kao diplomatski krizni menadžer. Unija se, međutim, zapetljala u sitničarskim raspravama o osoblju. Ministri se svađaju oko pitanja bi li Visoki predstavnik trebao imati 20 ili 30 suradnika. To pokazuje da utjecajnog koordinatora zapravo nitko ne želi, jer on bi se umiješao u politiku zemalja-članica i ugrožavao položaj ministara vanjskih poslova", konstatira "Süddeutsche Zeitung". "Frankfurter Allgemeine Zeitung" bavi se stavom ministara prema situaciji u Rusiji i piše: "Ono što su ministri vanjskih poslova Unije u Salzburgu izjavili o političkoj i gospodarskoj krizi u Rusiji, objelodanjuje njihovu zbunjenost i očaj. Opomena da se Rusija ne bi smjela vratiti komunističkom gospodarstvu, sama je po sebi razumljiva, jer se time ukazuje na stvarni razlog neprilika, i točna jer proturječi varljivoj sigurnosti. Međutim, ona ostaje bez posljedica. Tko misli kako bi ruska unutarnja politika odmah pomela krizne čimbenike u strukturama te da bi se obustavile borbe oko vlasti samo zbog obećanja da bi u tom slučaju tri ministra Unije otputovala u Moskvu - taj preko svake mjere precjenjuje značenje 'političkog dijaloga'", piše "Frankfurter Allgemeine Zeitung". "Westdeutsche Allgemeine Zeitung" iz Essena postavlja pitanje: Možemo li zaista hladno gledati na razvoj krize u Rusiji, kao što nam to preporučuju hladnokrvni gospodarski stručnjaci i političari? Ne, daleko od toga. Ovaj je vikend objelodanjeno kako bi opadanje izvoza u Rusiju ugrozilo 50 tisuća radnih mjesta u Istočnoj Njemačkoj. Granate, dakle, padaju sve bliže, a i inače svi pokazatelji upućuju na oluju. Krizni sastanak zemalja G-7 na koji je pozvala britanska vlada, o tome svjedoči isto kao i očaj kojim na rusku krizu reagira Europska unija, a da ne govorimo o nesposobnosti Japana da svlada krizu u svojoj zemlji", piše "Westdeutsche Allgemeine Zeitung". Današnjim ponovnim glasovanjem Dume o Jeljcinovom kandidatu za položaj premijera, Viktoru Černomirdinu, bavi se "Saarbrücker Zeitung": "Černomirdin najvjerojatnije opet neće uspjeti. Oslabljeni Boris Jeljcin, međutim, očito je sve više naklonjen popularnom gradonačelniku Moskve Juriju Luškovu za taj položaj. Ako predloži njega, mogao bi postaviti kamen-temeljac izlaza iz krize. Do stabilizacije stanja, međutim, dug je put, koji blokira jedna osoba: sam Boris Jeljcin", piše "Saarbrücker Zeitung". Odbor stručnjaka se po nalogu Bundestaga bavi demografskim pitanjima, a prema podacima koji su prijevremeno došli na vidjelo, traži pojednostavljene odredbe za dobivanje njemačkog državljanstva za strance. Rezultate odbora komentira berlinski list "Die Tageszeitung": "Spoznaja odbora kako je Njemačka imigracijska zemlja te da demografski razvoj zahtijeva promjenu njemačkih zakona o državljanstvu, zaista nije revolucionarna. Toga su svjesni svi građani koji relativno racionalno razmišljaju - samo ne kršćanske stranke CDU i CSU. Bolje dodanu loptu od izvješća komisije, opozicija ne bi mogla poželjeti. No hoće li Zeleni i socijaldemokrati iskoristi tu šansu? Vjerojatno neće. Prije svega je SPD već previše popustio prema stavu kršćanskih demokrata, a za njih su spriječeni državljani unutarnjopolitička opasnost broj jedan", piše "Die Tageszeitung". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 7. IX. 1998. Pregled tiska Glavna vijest na naslovnim stranicama svih britanskih listova danas je nakana medijskog tajkuna Ruperta Murdocha da kupi nogometni klub Manchester United. On nudi 575 milijuna funta kako bi kupio - kako piše 'The Independent' - financijski najvrjednije športsko ime na svijetu. Kako piše list, Murdoch bi kupovinom Manchestera, nakon što je već dobio televizijska prava da njegova televizija Sky prenosi utakmice najbolje engleske lige, sada počeo kontrolirati i sam šport. Međutim, već su se javili i protivnici. To su u prvom redu navijači koji se boje sve većih cijena ulaznica i gledanja prijenosa. Ministar za šport u britanskoj vladi Tony Bank izjavio je kako će Komisija za monopole vjerojatno ispitati predloženu kupovinu najvećeg engleskog kluba. Kako piše 'The Independent', vlada će opet imati uobičajenu dvojbu oko gospodina Murdocha. S jedne strane, tome će se protiviti javnost i neki članovi parlamenta, s druge strane, vlada neće htjeti da se protiv nje okrenu novine koje Rupert Murdoch posjeduje. Interesantno je kako gotovo svi listovi pišu da su navijači protiv kupovine Manchestera Uniteda, a samo tiražni tabloid 'The Sun' tvrdi suprotno. Dakako, vlasnik lista 'The Sun' je Rupert Murdoch. 'The Daily Telegraph' piše kako je poznato da je on bio na samo jednoj nogometnoj utakmici u Engleskoj. Što se tiče nogometa, to je za njega samo poslovni interes. Njegovi prijatelji kažu kako on nije zapravo osobito zagrijan ni za jedan šport. 67-godišnji medijski tajkun samo ponekad igra tenis kako bi održavao kondiciju. U današnjem 'The Timesu' Antony Loyd javlja s Kosova kako su srbijanske snage poslije četverodnevne akcije zauzele još jedno selo kosovskih Albanaca. Selo Ponorac nalazi se 50-ak kilometara jugozapadno od Prištine, i kako piše 'The Times', jedno je od mjesta odakle je krenula rijeka novih izbjeglica. 'The Timesov' novinar piše kako je saznao da su u lokalnoj školi policajci zatvorili više od 100 muškaraca, starosti od 15 do 55 godina. 'The Independent' piše kako odvajanje muškaraca od ostalih izbjeglica podsjeća na etnička čišćenja koje su Srbi provodili u Bosni. List navodi izjave Johna Shattucka, pomoćnika američke državne tajnice za ljudska prava, koji je izjavio kako je izravno razgovarao sa Slobodanom Miloševićem povodom izvješća o razdvajanju muškaraca od njihovih obitelji. Današnji 'The Guardian' ispod slike iz sela Ponorac, gdje se vide srbijanski policajci i njihovi albanski zarobljenici, piše o svađi koja je izbila između Europljana i Amerike. Prvo je američki izaslanik Christopher Hill izjavio kako su zemlje Europske unije zaokupljene samo ujedinjavanjem Europe i odbijaju, kako je rekao, pomaknuti prst kako bi se zaustavilo krvarenje na Kosovu. Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel nazvao je tu izjavu ciničnom i arogantnom. 'The Financial Times' piše kako su ministri vanjskih poslova zemalja Europske unije postigli dogovor o zabrani letova jugoslavenskoj zrakoplovnoj kompaniji JAT. Dogovor o embargu na letove dogovoren je s Amerikancima još u lipnju, ali konačna odluka je odgođena zbog prigovora Velike Britanije i Grčke. Kako piše 'The Financial Times', Britanija je tvrdila kako je potrebna godina da suspendira ugovor o letovima s Beogradom. Za Grčku list piše kako politički simpatizira Jugoslaviju. Obje zemlje su sada pristale na embargo za JAT, međutim London i dalje inzistira kako je potrebna godina kako bi stupio na snagu. Neki zapadni diplomati u Beogradu kritizirali su embargo na letove zato jer se na taj način neće utjecati na vlasti u Beogradu. Ruska financijska kriza i dalje je tema brojnih napisa u britanskim novinama. Fotografija u 'The Daily Telegraphu' simbolizira stanje u kojem se nalaze mnogi Rusi. Starica gleda u veliki grozd koji ne može kupiti. U izvješću pored slike kaže se kako deseci tisuća Moskovljana ostaju bez posla. 'The Daily Telegraph' kaže kako se radi o srednjoj klasi koja se dosad nije miješala u politiku. Međutim, nezaposlenost može biti poticaj za politički inertne da postanu snaga koja će donijeti promjene, piše 'The Daily Telegraph'. 'The Financial Times' pod naslovom 'Pukotine se pojavljuju' piše kako sve teža ekonomska kriza u Aziji može dovesti do socijalnih nereda. Kako piše list, više se ne može govoriti samo o financijskim problemima jer se u cijelosti mijenjaju politički i socijalni uvjeti. U Tajlandu je nestala cijela srednja klasa sa svojim mobitelima, znanjem u igri golfa i velikim nadama. U drugim zemljama, kao što su Indonezija i Filipini, raste siromaštvo koje povećava mogućnost nereda. 'The Financial Times' piše kako i oni koji se protive pretjerivanju znaju da postoje granice azijske strpljivosti i tolerancije. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 7. IX. 1998. "Božo Kovačević, saborski zastupnik Liberalne stranke i član Vijeća HRT-a, komentira zaključke jučerašnjeg sastanka hrvatskog vrhovništva s čelnicima bosanskohercegovačkog HDZ-a. Izvješće Željka Matića: Jučerašnji sastanak predsjednika Tuđmana s čelnicima b-h HDZ-a završio je pozivom međunarodnoj zajednici da ponovno preispita svoju odluku o skidanju s liste HDZ-ovih kandidata te da spriječi izborni inženjering na predstojećim izborima u BiH. U protivnom, cjelokupni mirovni proces u BiH može biti doveden u pitanje, zaključeno je na tom sastanku. Komentira Božo Kovačević: 'Svakako, predsjedniku Tuđmanu sad nije lako. Treba znati da je Jelavić, čini se, ipak izabran suprotno nalozima predsjednika Tuđmana, ali isto tako predsjednik Tuđman želi imati bosanski HDZ kao trajni instrument u rukama svoje tzv. državne politike. A, zapravo, to se svodi na pokušaj dominacije nad b-h Hrvatima putem HDZ-a i korištenje HDZ-a za nametanje rješenja bosanskoj strani pri postizanju različitih sporazuma, koje je, u skladu s Daytonskim sporazumom, Hrvatska obvezna potpisati s BiH ili Federacijom BiH'. Zbog toga se nameće sljedeći zaključak: 'Nema više nikakve dvojbe da i predsjednik Tuđman i Ante Jelavić, zapravo, tvrdeći suprotno pokušavaju provesti reviziju Daytonskog sporazuma. Odnosno, na vrlo, vrlo specifičan način tumače obveze koje je predsjednik Tuđman preuzeo u odnosu prema međunarodnoj zajednici. Takva politika je, u okolnostima kad se međunarodna zajednica oslanjala i na predsjednika Tuđmana kao pomagača u provođenju njezinih namjera i u trenutku kad je srpska strana bila puno jača nego sada, mogla proći. Međutim, sada međunarodna zajednica nema razloga da i dalje daje kredite za sumnjivu politiku'. U dosadašnjoj b-h predizbornoj kampanji najviše prigovora je upućeno HRT-u koji je ocijenjen najpristranijom. Član ste Vijeća HRT-a u kojemu HDZ, naravno, ima većinu. Njegov komentar: 'Prema onome što sam ja imao prilike vidjeti u središnjim informativnim emisijama, HRT se u pogledu bosanskih izbora ponašao točno onako kako se ponašao za vrijeme kampanje na izborima u RH. Dakle, HRT je nedvojbeno bio pristran. Nedvojbeno je da su urednici zloupotrebljavali svoje ovlasti i nedvojbeno je da je HRT neobjektivno obavještavao o zbivanjima u BiH, osobito o tijeku izborne kampanje'". (VOA) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 7. IX. 1998. Udar protiv ekstremista "OESS je petnaestorici kandidata 'Hrvatske demokratske zajednice' (HDZ) zabranio sudjelovanje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Bosni 12. i 13. rujna. Za uzvrat je HDZ u subotu zaprijetio bojkotom izbora i ustvrdio da međunarodna zajednica svojom odlukom želi utjecati na izbore. Pozadina je davni sukob međunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini s hrvatskom televizijom HRT koja Hrvatima u Bosni i Hercegovini predstavlja najvažniji izvor informacija. Do sada je HRT otvoreno pružala izbornu pomoć bosanskom ogranku hrvatske vladajuće stranke HDZ, dok drugim političkim snagama nije dala riječ. Sve televizijske postaje u Bosni i Hercegovini pozvane su da emitiraju izborne spotove svih stranaka. Kaznena mjera medijskog povjerenstva OESS-a može se nazvati neobičnom. Ako se hrvatska televizija ne pokori, svakog će dana s izbornog popisa prekrižiti jednog kandidata HDZ-a, izjavili su njegovi glasnogovornici. Cijela stvar u izbornoj borbi ima veliko značenje. Jer Krešimir Zubak - dosadašnji predstavnik bosanskih Hrvata u državnom predsjedništvu - jedan od najuglednijih hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, već je izišao iz falange hrvatskih nacionalista i osnovao svoju stranku 'Nova hrvatska inicijativa'. Razlog: da HDZ blokira provedbu Daytonskoga sporazuma i povratak prognanih. Zubak i njegova stranka oslanjaju se na Hrvate u srednjoj Bosni, dočim Hrvati zapadne Hercegovine sa središtem u zapadnom Mostaru i dalje slijede HDZ. Budući da se Zubak jasno očitovao za Dayton, može biti siguran u međunarodnu potporu. Dakle prigovor HDZ-a da međunarodna zajednica pokušava poduprijeti Zubaka, nije baš isisan iz prsta. Nacionalisti koji su u hrvatskim područjima Bosne i Hercegovine izgradili jednostranački sustav, dospjeli su u škripac. Da Zubak uspije svoju izbornu borbu proširiti na zapadnu Hercegovinu, povećao bi svoje šanse da iz izbora iziđe kao vodeća hrvatska snaga. A ako HDZ bude sprječavao izbornu promidžbu drugih, osjetit će kaznu OESS-a" - piše Erich Rathfelder. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. IX. 1998. Tuđmanova stranka prijeti bojkotom "Stranačka filijala hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Bosni zaprijetila je bojkotom tamošnjih izbora krajem idućeg tjedna. Predsjedništvo filijale HDZ-a time je reagiralo na odluku OESS-a da iz izbora isključi 15 kandidata HDZ-a. Osim toga je kandidat HDZ-a za mjesto Hrvata u trojnom predsjedništvu Bosne Ante Jelavić otkazao sudjelovanje u televizijskoj raspravi s konkurentima. Predsjednik HDZ-a Jelavić ministar je obrane muslimansko-hrvatske federacije Bosne. Brisanjem kandidata HDZ-a, među njima i separatističkog Hrvata Ivana Bendera, OESS je kao organizator izbora kaznio što hrvatska državna televizija preko odašiljača na područjima Bosne pod hrvatskom dominacijom jednostrano promiče HDZ. Glavni Jelavićev suparnik je dosadašnji hrvatski član u tročlanom predsjedništvu Bosne Krešimir Zubak čiju ponovnu kandidaturu međunarodna zajednica poslije njegovog okretanja od HDZ-a i osnivanja Nove hrvatske inicijative (NHI) otvoreno podupire. Zubak je osnovao novu stranku nakon što ga HDZ nije htio još jedanput nominirati. Kao kandidat NHI-a udaljava se od HDZ-a time što se gradi borcem za multi-etničku reintegraciju Bosne i povratak izbjeglica u njihova prvobitna boravišta. Ipak se prosuđuje da su mu male šanse da dobije više glasova nego Jelavić. Zapovjednik NATO-ove mirovne postrojbe u Bosni Eric Shinseki, također je zaprijetio Jelaviću da bi njegovo eventualno mjesto u bosanskom predsjedništvu moglo biti ugroženo. Priopćio je Jelaviću da će od šefa misije OESS-a zatražiti prosudbu 'političkih posljedica' njegova ponašanja kao ministra obrane. Shinseki je prije toga potaknuo da Zubak kao član bosanskog predjedništva suspendira bosansko-hrvatskog generala jer je bez odobrenja dopustio da postrojbe sudjeluju u gašenju požara u Hrvatskoj. Čini se da je to Jelavić štitio" - izvješćuje list. FRANKFURTER RUNDSCHAU 7. IX. 1998. Bijedne mjere "Klaus Kinkel ima pravo: nepravedno je tražiti od EU-a da za svaku krizu pronađe rješenje u roku od četrnaest dana. Američki posrednik za Kosovo Christopher Hill nema pravo: kad se ruga da su Europljani previše zaposleni zalijevanjem rođenja eura, a da bi mogli pomoći žrtvama građanskoga rata na Balkanu, to je grubo pretjerano i nepošteno. No nažalost na Hillove se optužbe ne može samo odmahnuti rukom, na žalost Kinkelovo upozorenje ne opravdava sve što se događa pod naslovom vanjske politike EU-a ili se ne događa. Već je sramotno da jedna tako bijedna mjera kao što je zabrana polijetanja i slijetanja za jugoslavensku zrakoplovnu kompaniju JAT, poslije prve odluke treba još nekoliko mjeseci, bezbroj savjetovanja i proceduralnih opširnosti dok se ne uklone prigovori i oklijevanja svih partnera pa da sankcijica stupi na snagu. Također je neugodno kad ministri vanjskih poslova jedan drugoga uvjeravaju da bi svoj rad trebali bolje organizirati, a zatim rasprava o svrhovitim poboljšanjima pati od nedostataka koje bi njom željeli ukoniti. 'Svjetska javnost ne čeka da se s tim pitanjima o oblikovanju tijeka rada očitujemo javno', rekao je Kinkel. Točno. Svijetu, Hillu i građanima EU-a dostajat će ako se ministri vanjskih poslova EU-a organiziraju tako da se njihovo vječno priznavanje snage koja proizlazi iz odlučnosti može shvatiti nešto ozbiljnije" - drži Knut Pries. ŠPANJOLSKA ABC 7. IX. 1998. Argentina: krijumčarenje oružja u Ekvador i Hrvatsku vođeno je iz Vlade Dopisnica lista Carmen de Carlos piše o tome tko je sve bio upleten u krijumčarenje oružja poslanog u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata. U članku, između ostaloga, stoji: "Ministar rada Erman Gonzalez, ministar vanjskih poslova Guido di Tella, zapovjednik glavnog stožera general Martin Balza i desetak dužnosnika, uključujući i Predsjednika republike, nalaze se na meti pravosuđa zbog krijumčarenja oružja u Hrvatsku i Ekvador, u vrijeme kad su te dvije države bile u ratu. Slučajevi krijumčarenja dogodili su se u razdoblju od 1991. do 1995. godine, zbog njih je ostavku već morao podnijeti ministar obrane Camilion, ali će se konačni račun morati plaćati i u Vladi. 'Ne otklanjam mogućnost podnošenja ostavke', izjavio je ovoga tjedna Antonio Erman Gonzalez. Savezni sudac Jorge Urso zatražio je da se pojavi na sudu, uključujući i gubitak povlastica, kako bi dao iskaz budući da je umiješan u skandal vezan za krijumčarenje oružja i davanje lažnih izjava. Na čelu ministarstva obrane od 1991. do 1993. godine, kad je u Hrvatsku, pod UN-ovim embargom, upućeno 6500 tona oružja, sadašnji ministar rada izišao je u susret pravosuđu prošlog petka izjavivši da će se pojaviti dragovoljno pred sudom i odustati od pozivanja na zastupnički imunitet. No, nije to učinio. Gonzalez tvrdi da će to učiniti danas, a njegovo bi pojavljivanje pred sudom moglo označiti poplavu visokih dužnosnika koji će morati objašnjavati krijumčarenje oružja, a to bi se moglo proširiti i izvan Vlade i oružanih snaga. Godine 1991. dvama predsjedničkim dekretima dopuštena je prodaja spomenutog oružja Panami, državi koja nema vojske još od američke invazije iz 1989. godine, ali je konačno odredište tog oružja bila Hrvatska. Četiri godine kasnije, trećim dekretom dopušteno je da pet tisuća pušaka FAL i 75 tona streljiva, čije je navodno odredište bila Venezuela, dođe u Ekvador u vrijeme kad je ta država ratovala s Peruom oko granice u Kondorovim kordiljerima, a Argentina je tada, usput budi rečeno, bila jamac za provedbu mirovnog sporazuma i protokola iz Rio de Janeira. Na tim je dekretima bio potpis kancelara Guida di Telle, ministra gospodarstva i kasnije ministra vanjskih poslova Dominga Cavalla, Ermana Gonzaleza i predsjednika Carlosa Menema. 'Ako su spomenuli jedno ime, morat će spomenuti i ostala', drži jedan bliski suradnik Di Telle, inače argentinski diplomat. (...) Što se tiče krijumčarenja oružja u Hrvatsku, još nema suđenja, ali postoji popis imena stavljenih u prvi plan, a neki su od njih već spomenuti u vezi s krijumčarenjem oružja prema Ekvadoru. Osim Ermana Gonzaleza, tu su zamjenik ministra obrane Jorge Pereyra de Olazabal, bivši zamjenik kancelara Juan Carlos Olima, bivši direktor tvrtke Fabricaciones Militares i brat ministra pravosuđa Nicolas Granillo Ocampo, bivši tajnik za vojnu industriju Carlos Carballo, bivši zamjenik ministra gospodarstva Carlos Sanchez i skupina sada umirovljenih časnika. Kako vrijeme prolazi, stanje je za vladu sve zamršenije. Jučer je Daniel Santoro u listu 'Clarin' objavio službenu dokumentaciju kojom se dokazuje da su u Buenos Airesu sve znali četiri dana prije nego je ukrcano prvo oružje za Ekvador. (...) Slučaj krijumčarenja oružja postaje sve zamršeniji i sada se na ciljniku nalazi Vlada. To je prvi slučaj korupcije u kojemu se izravno nalazi upleten i sam Predsjednik. Kako stvari stoje, a prema riječima generala Martina Balze, 'samo Bog zna kako će sve to završiti'". Europska unija popušta pred Miloševićem i smjenjuje Gonzaleza "Vijeće za opće poslove Europske unije jučer je prihvatilo njemački prijedlog o imenovanju novog posebnog izaslanika za Kosovo, smjenjujući na taj način Felipea Gonzaleza koji je prihvatio zadatak posredovanja uz trostruki mandat (od OESS-a, Europske unije i kontaktne skupine). Srbijanske vlasti Gonzaleza nisu željele čak ni primiti na razgovor, pa se zbog toga rješenje problema u promjeni posrednika doživljava kao poniženje Europske unije pred jugoslavenskim Predsjednikom. Nazočni diplomati omalovažavali su tu činjenicu ublažavajući je riječima da to ne znači da je bivši španjolski predsjednik 'dobio nogu' te da je narušen ugled same Europske unije, nego da će Felipe Gonzalez ostati 'glavni koordinator za mir na području bivše Jugoslavije', dok će novi izaslanik biti odgovoran samo za Kosovo. 'Kao što je to bilo s Holbrookeom i Hillom na američkoj strani', izjavio je jedan njemački diplomat. Jedan drugi diplomat pokušao je to ublažiti riječima da Gonzalez 'uopće i nije bio tema rasprave, budući da je to riješeno za samo dvije minute'. Španjolski ministar Abel Matutes, koji je u načelu branio Gonzaleza, objasnio je zatim da će njegov zadatak 'sada biti širi od dosadašnjega'. No, bila ona široka ili ne, Gonzalezova misija nije ni započela zbog opstrukcije u Beogradu, budući da tamo i dalje ponavljaju da je Kosovo njihov unutarnji problem. Ali im to nije bila nikakva zapreka kad je, prije šest mjeseci, Milošević prihvatio posredovanje američkog posrednika Richarda Holbrookea i, dok njega nema, Christophera Hilla. Sve to još više naglašava uvredu nanesenu Europskoj uniji, a osobito Felipeu Gonzalezu koji je za OESS napravio neuljepšano izvješće o izbornim prijevarama na srbijanskim izborima iz 1996. godine koje socijalistička vlast u Beogradu još ne može prežaliti. Predsjednik Vijeća za opće poslove Wolfgang Schuessel jučer je izjavio da se Gonzalez suočio s 'jasnim problemom, a to je da ga Milošević ne prihvaća', a nova je zamisao 'praktična i elegantna formula za prevladavanje tog problema sa srbijanskim vetom'. Ali balkanski promatrači drže da problem nije samo u tome što Beograd ne prihvaća Gonzaleza, nego i u tome što Srbija u stvari nije ispunila nijedan zahtjev Europske unije", piše Ramiro Villapadierna. LA VANGUARDIA 7. IX. 1998. Europska unija imenuje vlastitog posrednika za Kosovo i postaje američki konkurent na diplomatskom polju "Budući da je misija Felipea Gonzaleza, posebnog izaslanika Europske unije i OESS-a za Kosovo, ostala bez rezultata, ministri vanjskih poslova Europske unije dogovorili su se jučer u Salzburgu da će imenovati novog posrednika koji će u ime Europske unije djelovati isključivo pri rješavanju kosovske krize. To je objavio austrijski ministar vanjskih poslova Wolfgang Schuessel na konferenciji za tisak održanoj poslije završetka razgovora na tom dvodnevnom, neformalnom sastanku. Prijedlog je dao šef njemačke diplomacije Klaus Kinkel koji je izjavio da je 'neprihvatljivo' da Europska unija nema vlastitog posrednika, osobito ako se uzme u obzir da ni Srbi ni Albanci bivšeg predsjednika španjolske vlade nisu prihvatili kao posrednika. Kinkelov prijedlog predstavlja reakciju na nedavne izjave američkog posrednika Christophera Hilla, koji se požalio na neaktivnost europskih političara pri rješavanju kosovske krize. Na svojoj najnovijih konferenciji za tisak Kinkel je ponovio svoje kritike Hillovih izjava i rekao da su 'pretjerane' i 'posve neprihvatljive'. Kinkel je jasno pokazao da njegov prijedlog treba stvoriti 'paralelni kanal', uz ono što poduzima Hill. Prema Kinkelovim riječima, radilo bi se o osobi - koju će kasnije imenovati Vijeće Europske unije - koja bi putovala između Beograda i Prištine, a radila bi isto ono što radi i Hill. Njemački je ministar izjavio da on nema ništa protiv Felipea Gonzaleza, koji je odigrao 'izvanrednu ulogu', ali je dodao da 'ne možemo prepustiti teren'. Kako je kasnije vašem dopisniku objasnio Wolfgang Schuessel, ne radi se o tome da Europska unija odustaje od usluga koje bi joj mogao pružiti Felipe Gonzalez, pa on i dalje ostaje posebni izaslanik za područje cijele Jugoslavije, a novi će se posrednik 'posvetiti jedino Kosovu i održavat će kontakt s Gonzalezom'. Kako kaže Schuessel, 'na isti način na koji je Holbrooke Hillu prepustio rješavanje konkretnih problema, tako će i Gonzalez učiniti s novim posrednikom'. Promatrači koji poznaju mentalitet jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića već su izjavili da će ta odluka dodatno ojačati položaj Srba, budući da će jugoslavenskome Predsjedniku omogućiti da se opire i jednome i drugome, a koristi će od toga imati samo njegova politika etničkog čišćenja na Kosovu. Ministri vanjskih poslova Europske unije jako su se ogradili od privremenog plana koji je izradio Christopher Hill. U svakom slučaju, Europska unija će poslati dodatne promatrače na Kosovo kako bi pratili obećani povratak albanskih izbjeglica kućama. Austrijski ministar vanjskih poslova objasnio je da će Europska unija organizirati pokusne projekte za olakšavanje povratka izbjeglica i prognanika - njih oko 200 tisuća - u svoje domove. Ministri su se složili s deset točaka koje je predstavila Austrija, kao predsjednica, za ojačavanje uloge Glavnog vijeća Europske unije, a i s imenovanjem jednog političara koji će biti zadužen za koordiniranje zajedničke vanjske i obrambene politike. Izbor tog političara trebao bi se obaviti u listopadu. Ostale mjere koje su prihvaćene imaju administrativni značaj i ne donose nikakvu bitnu promjenu unutar Europske unije", piše posebni dopisnik lista iz Salzburga Ricardo Estarriol. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. IX. 1998. Nemojte još odustati od kapitalizma "Ono što u vezi sa sadašnjim gospodarskim problemima zastrašuje jest osjećaj da pravila za koja smo držali da ih razumijemo sad više ne vrijede. Do prije nekoliko mjeseci mislili smo da znamo što zemlja u razvoju mora učiniti da bi se pridružila redovima bogatih. Mislili smo da znamo kako se komunistička zemlja treba pretvoriti u kapitalističku. Opće je shvaćanje bilo da će, uza sve veću povezanost, svijet postajati sve prosperitetniji", piše uvodničar lista. "Sada, kad su se Rusija i dobar dio Azije slomili, kad su istočna Europa i Južna Amerika u opasnosti, a dobar dio Afrike nazaduje, ono što se prije samo godinu dana činilo sigurnim uopće ne izgleda tako. Malezija je prošli tjedan zatvorila vrata globalnom gospodarstvu; njezin je autokratski vođa povukao valutu iz međunarodnog optjecaja i otpustio premijera koji se najviše zalagao za otvorenost i liberalizaciju. 'Slobodni tržišni sustav propao je, i to katastrofalno', ustvrdio je premijer Mahathir Mohamad. Rusija je krenula prema podržavljenju industrije i većem državnom nadzoru. Čak je i Hong Kong, dosad najgorljivije slobodno gospodarstvo, potrošio milijarde vladinih dolara za podupiranje mjesne djelatne burze. Zagovornik slobodnog tržišta Milton Friedman tu je intervenciju otvoreno nazvao 'suludom'. Bacimo li pogled na njegovo pogođeno susjedstvo, nije teško shvatiti uzmak g. Mahathira. No u vremenima poput takvih važno je ne povlačiti više zaključaka nego što ih činjenice nude. Nije se sve ono što smo prije godinu dana mislili sada pokazalo pogrješnim. Da, ovo je razdoblje poniznosti. Da, MMF-ovo doktrinarno suprotstavljanje svakom nadzoru kapitala može biti pogrješno, a njegovi su početni pokušaji spašavanja Azije možda griješili u presudnim pitanjima. No dobar dio onog što je Azija učinila u posljednjih 30 godina (ulažući u zdravstvo i osnovno obrazovanje, prihvaćajući vanjska ulaganja, istrebljujući siromaštvo) još uvijek je dobro i, vjerojatno, trajno. Dobar dio onog što su istočna i srednja Europa postigle u nekoliko kratkih godina ne samo da je junačko nego je potpuno pozitivno. Ako počinjene grješke imaju zajedničko obilježje, onda je ono u tome da su se gospodarska rješenja stavljala ispred političkih. U Indoneziji se vjerovalo da će gospodarski rast, u dogledno vrijeme, prevladati zapreke autokracije i korupcije. U Rusiji je postojala nada da će makroekonomska stabilnost i privatizacija potaknuti stvaranje srednje klase koja će inzistirati na vladavini zakona, svetosti ugovora i ostalom. U oba slučaja nije bilo takvog slijeda događaja. Potrebno je ponovno razmotriti stvari. No mnogi ciljevi i načela bili su pravilni, i ne bismo ih sve trebali napustiti u panici." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. IX. 1998. Očajna Rusija "Beznadne političke okolnosti mogu objasniti proturječni gospodarski program koji je u petak predložio Viktor Černomirdin. No teško je zamisliti kako uzastopne faze hiperinflacijske ekspanzije i željezne strogosti mogu ikako djelovati. Rusiji treba smiona gospodarska srčanost, ali ovaj se plan opasno približava nesuvislosti. Početne, ekspanzivne mjere, odražavaju žurnu potrebu g. Černomirdina da osvoji potporu komunista i drugih zastupnika koji se protive reformama dok se približava drugo glasovanje o njegovoj potvrdi. U prvom je doživio poraz. Izgubi li tri puta, parlament treba raspustiti i moraju se organizirati novi izbori. To je rizik koji bi većina ruskih političara, uključujući predsjednika Jeljcina i g. Černomirdina, radije izbjegla. Gospodarstvo je u krizi, a nakon dva tjedna bez vlade Rusiji očajnički treba politička stabilnost. No ako je novi program g. Černomirdina cijena koju on treba platiti za tu stabilnost, ona je uznemirujuće visoka. Žurno potrebne reformske mjere odgađaju se tako za barem četiri mjeseca, do siječnja. Nema pokazatelja da će on i tada biti u stanju prikupiti dovoljno političke potpore za provedbu reforma. U međuvremenu će vladini tiskarski strojevi proizvoditi bezvrijedne nove rublje, jamčeći razdoblje hiperinflacije koje će uništiti osobnu štednju i obezvrijediti svaku isplatu zaostalih nadnica. Javno ogorčenje političarima odgovornim za financijsko uništenje običnih Rusa bit će snažno. Nadalje, teško je zamisliti da bi ikakav novi novac mogao stići od inozemnih vlada, MMF-a ili privatnih ulagača u tijeku te prve, hiperinflacijske faze. Ako (i kad) dođe do druge faze programa, ruska će središnja banka prepustiti nadzor nad monetarnom politikom tečaju koji će rubalj vezati ili uz dolar ili uz novi euro, uz trošak predavanja nadzora nad ruskom monetarnom politikom inozemnoj središnjoj banci. Program također obećaje da će prisiliti nedjelotvorne kompanije na bankrot i provesti reformu poreznog sustava. To su baš mjere koje bi upravo sad mogle mnogo pomoći. A što će se dogoditi u siječnju, nitko ne može znati", stoji u uvodniku koji list prenosi iz The New York Timesa. NATO bi trebao zaustaviti srbijanski napad na Kosovu "Zapadna politika za Kosovo paralizirana je izborom koji je trebalo načiniti između dviju opcija od kojih obje, činilo se, vode u propast. Prva je bila da se tolerira politika Slobodana Miloševića i vojna kampanja u cilju zastrašivanja, kažnjavanja i istjerivanja kosovskih Albanaca iz njihovih domova, a sve s konačnom namjerom blokiranja njihovih zahtjeva za nezavisnošću. Druga opcija bila je vojno posredovanje NATO-a, neizbježno otvoreno tumačenju da je potpora novostvorenoj gerilskoj kampanji u cilju stvaranja neovisnog Kosova i 'veće Albanije'. Intervencija bi, bojalo se, mogla pokrenuti iredentistički pokret albanske manjine u Makedoniji, što bi zatim moglo obuhvatiti i samu Albaniju, potičući regionalnu krizu u koju bi bile uključene i Grčka i Turska. Zahvaljujući ovoj dilemi, (...), u kombinaciji s bezobzirnošću koja je Slobodana Miloševića učinila onim što jest, Zapad je izgubio utjecaj nad događajima u Jugoslaviji. Zapad je podupro obnavljanje autonomije za kosovske Albance unutar jugoslavenske države. Podupro je nasilju nesklona čelnika, Ibrahima Rugovu, kojega su Kosovari neslužbeno izabrali 'predsjednikom' nakon što su 1989. izgubili neovisnost. Trenutačna politika SAD-a opisuje se kao kombinacija humanitarne pomoći s pritiscima za pregovore, pod prijetnjom akcije NATO-a. Dakle, nema smislenih pregovora, a vjerojatno ih neće ni biti sve dok NATO ne prijeđe u akciju. Pregovori su se pokazali neplodnima, ne samo zbog Miloševićeve tvrdokornosti nego zbog toga što Oslobodilačka vojska Kosova, koja zahtijeva potpunu neovisnost, odbija Rugovino miroljubivo vodstvo i tek treba otkriti svoje vlastite čelnike ili pokazati bilo kakav interes za kompromis. Istjerivali su i osobe koje pripadaju srbijanskoj manjini iz njihovih domova na Kosovu. Očiti cilj oslobodilačke vojske, odgovarajući na Miloševićevu politiku etničkog čišćenja u ime Srba, jest, izgleda, etnički čisto albansko Kosovo. Ono što se događa je loše, i to tako loše da je preobrazilo, a djeluje kao da će veoma pojednostavniti, političke izbore Zapada. Doseg i brutalnost represije usmjerene protiv Kosovara prije više od dva mjeseca stvorili su stanje u kojemu će se sve regionalne posljedice kojih se pribojavalo dogoditi, ma što NATO učinio. Dakle, više nema razloga da se intervencija usmjerena protiv Miloševića ne izvrši(...). U najmanju ruku, nekih 200.000 Albanaca istjerano je iz svojih domova, često i iz sela koja su uništavana u vojnim akcijama. Zima će stići do listopada. Ti ljudi na Kosovu sada, uglavnom, nemaju sigurnih mjesta na koja bi mogli otići. Jugoslavenske vlasti prikrivaju broj Srba koji su za osvetu istjerani s Kosova, no jedan neovisni vladin dužnosnik tvrdi kako bi broj mogao biti velik kao polovica cijele srpske populacije. Za te se ljude misli kako se kriju u Srbiji, strahujući od toga da će se biti prisiljeni vratiti. Jugoslavenska vlada namjerno se miješa u međunarodna nastojanja da se pomogne kosovskim izbjeglicama. Tri članice Društva majke Terezije, jedine agencije za pomoć koja redovito pokušava doprijeti do planina u kojima se sada nalaze izbjeglice, policija je 24. kolovoza ubila pred svjedocima, i to dok su pokušavale dopremiti namirnice američkog posredništva za međunarodni razvoj (U.S. Agency for International Development). 'New York Times' izvješćuje kako osobe koje djeluju u ovoj organizaciji vjeruju da je to bio dio kampanje usmjerene ne samo zastrašivanju nego i tome da izbjeglice ostanu podalje od mjesta na koja se dopremaju namirnice. U isto vrijeme vlada je nametnula blokadu na postojeće komercijalne kanale distribucije hrane na Kosovu. Jugoslavenske vlasti obznanile su da će biti određeno '10 postaja' na kojima će izbjeglice 'od ovlaštenih osoba' moći dobiti hranu i materijal za gradnju skloništa. Svrha ovoga je, izgleda, koncentracija izbjeglica u kampove pod kontrolom policije ili vojske. Izgleda jasno da će ako izbjeglice na Kosovu nemaju kamo otići, osim u koncentracione logore, na silu prodrijeti do Makedonije ili Albanije. Tako će kriza automatski biti proširena na veće područje. Ako pretpostavimo da će tome biti tako, bilo bi daleko bolje da NATO, u cilju zaustavljanja jugoslavenskog vojnog napada, na Kosovu djeluje sada. Milošević bi se trebao vratiti na popis međunarodnih ratnih zločinaca, na koji ga je 1992. stavio američki državni tajnik Lawrence Eagleburger(...). Napadajući pripadnike albanske manjine u vlastitoj zemlji, prisiljavajući sve veći broj njih na egzil, Milošević je jugoslavenski unutrašnji problem učinio problemom dostojnim službene međunarodne pozornosti i akcije. U Grčkoj, Albaniji i Turskoj trebala bi jaka diplomatska nastojanja za koje se treba pripremiti i koja bi obuhvatila krizu u razvoju, zajedno s mjerama za pomoć te političkom akcijom u Albaniji i Makedoniji u cilju sprječavanja i kosovskog egzodusa. NATO ima utjecaj u svim ovim zemljama i zadatak nije neizvediv. Ne radi se o optimističnom predviđanju, no ono znači pozitivnu akciju u nastojanju da se prevlada predvidljiva kriza i promicanje novoga poretka u Srbiji- čija je vlada u proteklih deset godina bila na izvorištu balkanske krize. To je mnogo bolje nego biti pasivnim svjedokom još jedne balkanske tragedije", zaključuje svoj članak William Pfaff. THE NEW YORK TIMES 7. IX. 1998. Pomoć raseljenima s Kosova "(...) Unatoč opetovanim Miloševićevim tvrdnjama da srpske snage ne provode etničko čišćenje Kosova, mnoga sela u području izgledaju kao najgori dijelovi Bosne, s granatiranim kućama i jezovito praznim ulicama. Skupine za pomoć tvrde da je zasad svoje domove napustilo nekih 200.000 do 400.000 ljudi (uglavnom žene, djeca i stariji). Gotovo četvrtina njih nema se kamo vratiti. Neki su otišli svojim rođacima u druge dijelove Kosova, a neki u Crnu Goru, Albaniju, pa čak i Bosnu. No između 50.000 i 150.000 tih ljudi živi u šumama. Svijet ih mora održavati na životu, no američka je vlada učinila pogrješku što se složila s novim 'humanitarnim' prijedlogom g. Miloševića. Sada čak i ako uspijemo nahraniti raseljene, bit će to na uštrb priznavanja Miloševića kao američkog partnera. Na taj će se način onemogućiti dugoročna rješenja. Milošević na Kosovu svijet stavlja pred iste dvojbe kao što je to radio u Bosni. Tamo su međunarodni pokušaji da se Bosance sačuva od izgladnjivanja nehotice stali na put dovršenju rata. Srbi su humanitarnu pomoć držali taocem, prijeteći da će ju uništiti ako ih Zapad bude ozlovoljio. Unatoč svojim obećanjima, UN nije bio u stanju zaštititi Bosance. Mjesta koja su trebala poslužiti kao sigurna utočišta, poput Srebrenice, postala su poprišta ubijanja. Milošević na Kosovu radi isto. On nije odobrio vize humanitarnim radnicima, a njegove su snage ubijale i zatvarale mjesne aktiviste koji su donosili inozemnu hranu. Njegove snage i dalje granatiraju područje. On sada predlaže uspostavu jedanaest 'humanitarnih središta' za prehranu raseljenih ljudi. Sjedinjene Države složile su se u srijedu da će nabaviti hranu za svako od tih središta. Taj dogovor nije stvaran. Kosovski Albanci, koji se sjećaju Srebrenice i ne vjeruju srpskim vođama, vjerojatno neće riskirati da se skupljaju u mjestima gdje bi 'sigurnost' pružale srpske vlasti. Plan bi Srbima dopustio da se pozivaju na zapadnu potporu, u ohrabrivanju ljudi na izlazak iz šuma, u središta pod Miloševićevim nadzorom. Budući da Beograd ne obećaje prestanak granatiranja, možda ta središta ljude mame u smrt. Posjet američkih i UN-ovih dužnosnika u vezi s humanitarnim središtima otkazan je prošloga tjedna zbog granatiranja, što je dovoljno jasan znak. Pretvaranje Miloševića u partnera nije prihvatljiv način da se pomogne raseljenima. Američke i druge skupine za pomoć dramatično povećavaju količinu hrane koju osiguravaju putem mjesnih kosovskih organizacija, a to je važno. Najvažnije je, međutim, natjerati Miloševića da prestane pucati. Oba koraka zahtijevat će snažan pritisak na Beograd, s vjerodostojnom prijetnjom vojne sile, bude li to potrebno. Uporaba sile vjerojatno je upravo ono što su Sjedinjene Države pokušavale izbjeći kad su se složile poduprijeti srpsku zamisao. No Miloševiću, koji se specijalizirao u iznuđivanju nagrada od Zapada za rješavanje problema koje sam stvara, ne smijemo dopustiti da humanitarnu pomoć drži taocem. Politika tretiranja Miloševića kao partnera, koju je Zapad u Bosni provodio tako dugo, ograničit će mogućnosti Zapada u ophođenju s njim i ohrabriti ga na nastavak ubijanja kosovskih Albanaca. Kosovo je politička, a ne humanitarna kriza. Ona će se nastaviti sve dok se Miloševića ne prisili na reforme, ili dok on više ne bude vladao Srbijom", zaključuje uvodničar lista. Kad se Rusi okrenu sebi "Nakon posjeta Rusiji, dvadesetih godina ovoga stoljeća, filozof Bertrand Russell rekao je svom prijatelju da mu se boljševička diktatura, bez obzira kako užasna ona bila, čini najboljim sustavom vladanja za tu zemlju. 'Upitate li se kako bi trebalo vladati likovima iz romana Dostojevskog, shvatit ćete što govorim', pisao je Russell. Predmnijevam da, dok Rusija izmiče nadzoru, mnogi zapadni vođe ponavljaju Russellovo stajalište i žude za čvrstom rukom koja bi zaustavila kaos. No dođe li do neke nove diktature, ona bi mogla biti još nepomirljivije suprotstavljena Zapadu nego što je to bilo sa sovjetskim komunizmom. Zapravo, sadašnja kriza povećava mogućnost da se na sceni pojavi karizmatični vođa i obeća oblikovati polupečene zamisli različitih skupina u doktrinu narodnog spasa privlačnu masama. Hoće li se to dogoditi uvelike ovisi o državnoj raspravi koja se odvija u Rusiji. Intelektualci ponovno određuju svoj kulturni i nacionalni identitet, ispitujući ruske prednosti i slabosti u svjetlu komunističke katastrofe. Na konferencijama, okruglim stolovima i raspravama u tisku, društveni i politički znanstvenici, filozofi, antropolozi i literarni kritičari žestoko raspravljaju o odnosu između ruske i zapadne kulture, prirodi ruskog despotstva i ruskom 'mentalitetu'. Rasprava je usredotočena na 'rusku ideju'. Radi se o uvjerenju (koje je prvo promicala caristička država u suradnji s pravoslavnim teolozima) da Rusiju njezina vjera i kultura čine predodređenom da slijedi različit i duhovno nadmoćan put u odnosu na materijalistički Zapad. Vjera u rusku nadmoć opstala je i u sovjetskom razdoblju, zajedno s ohrabrenjem ksenofobije, antisemitizma i mesijanskih nada. A s padom komunizma, 'ruska ideja' postala je još popularnija. Ona državi koju Zapad okrutno ponižava daje osjećaj samopoštovanja i svrhe, a propovijedaju je različite neokomunističke i nacionalističke skupine. Većina ruskih mislilaca u povijesti smatrala je liberalni ideal osobne slobode sebičnim i razornim. Oni su držali da put prema samoispunjenju leži u zajedničkom slijeđenju društvenih ili duhovnih ideala. A ta tvrdnja i dalje nalazi nove pristaše. Najpopularnija djela koja su nekad bila zabranjena, a nakon pada komunizma ponovno se izdaju, napisali su vjerski filozofi poput Vladimira Solovjeva koji predviđa ruski napredak u zajedničkoj težnji Božjem kraljevstvu na zemlji. Neki Rusi tvrde da se moralna zbunjenost i kriminal koji danas vladaju mogu prevladati samo novom vjerom koja ujedinjuje zemlju. Prema novom desničaru A. A. Jermilovu, zapadne 'liberalne izmišljotine' - poput zakonskoga jamčenja ljudskih prava - bile bi suvišne društvu utemeljenom na vjerskoj solidarnosti. Te se rasprave možda čine trivijalnima u usporedbi s političkim događajima koji svakodnevno prijete međunarodnim tržištima i stabilnosti. No u Rusiji ideje često vode izravnim i strašnim političkim posljedicama. Primjer koji treba zapamtiti jest uloga ruskog mesijanskog nacionalizma na početku ovog stoljeća, u inspiriranju prvih pogroma u modernoj Europi. Članovi nacionalističke i vjerske desnice ruski mentalitet određuju na načine koji se uklapaju u njihove antizapadne političke programe. Oni marginaliziraju sve mislioce koji ne odgovaraju mesijanskom modelu. Na nedavnoj velikoj konferenciji o ruskoj filozofiji, svi su se radovi bavili vjerskim filozofima. Mnogi ruski intelektualci postaju uznemireni tom neravnotežom. Mjesečnik Filozofska pitanja (koji je nekad bio glasnogovornik komunističke stranke, no sad predstavlja glas razuma) iznio je opasnosti koje nova ortodoksnost nosi. Jedan autor, V. F. Ovčinikov, primjećuje sveučilišne tendencije da se povijest filozofije ne obrađuje po pokretima ili razdobljima već po nacionalnim obilježjima, s posebnim naglaskom na rusku duhovnost. G. L. Tulčinski, profesor filozofije na Sveučilištu u Sankt Peterburgu, primjećuje da doktorski kandidati u području filozofije i društvenih znanosti često navode ruske vjerske filozofe jednako rutinski kao što su nekad citirali Marksa i Lenjina. Ne iznenađuje da mnogi ruski intelektualci vjeruju kako društvu ne treba mnogo više od slabijeg jedinstva te da je potrebno naučiti važnost pluralizma. No odgovor ne bi bio nakalemiti zapadne vrijednosti i ustanove na rusku državu. G. Tulčinski napominje da je govor Aleksandra Solženjicina na Harvardu 1978., u kojemu je on liberalne slobode nazvao 'apsurdom', bio pošteno upozorenje kako sovjetski disidenti, koliko god se opirali komunizmu, ne moraju nužno prihvaćati zapadnu demokraciju. Rusija će, tvrdi g. Tulčinski, stabilnu demokraciju razviti samo usklađivanjem poštivanja prava pojedinaca s vlastitim idealima i običajima. Postoje neki znakovi razvoja nove demokratske tradicije. Prvi put ruski je narod prepušten samom sebi. Oslobođeni tiranije države, crkve ili stranke, lišeni svake sigurnosti, Rusi na krize devedesetih reagiraju ne anarhičnim nasiljem, kao što smo se bojali, već iznenađujućom snalažljivošću, pokazujući u svom svakodnevnom ponašanju kombinaciju individualne inicijative i društvene solidarnosti koja možda najavljuje novi stil 'ruske ideje'. Zahvaljujući svojoj spektakularno nekompetentnoj vladi, Rusi prolaze tešku školu oslanjanja na sebe same, što je temelj političke zrelosti. Likovi iz romana Dostojevskog odrastaju. Politička kriza još bi mogla na vlast dovesti rusku desnicu, no ona će se tad morati boriti sa stanovništvom koje počinje shvaćati svoju prošlost dovoljno dobro da ju ne bi željela ponoviti", piše Aileen Kelly, profesorica ruske povijesti na Cambridgeu. SRBIJA DEMOKRATIJA 7. IX. 1998. Bolje da se nije pojavila "'Slobodan Rakitić, koga visoko cijenim i kao stvaraoca i kao rodoljuba, istaknuo je u vašem listu, u povodu deklaracije 'Slovo o srpskom jeziku' da su 'Srbi Hrvatima dali jezik, a taj dar nije malen, već najveći mogući'. Stoji činjenica da su Hrvati krajem 19. stoljeća preuzeli u cjelini gramatiku i glasovni sustav jezika Vuka Karadžića, ali su ga dopunjavali svojim riječima (veljača, štakor, križ, glazba itd.). Međutim, moram naglasiti da su Hrvati sami uzeli Vukov jezik, tj. da im ga mi nismo dali na dar', izjavio je Pavle Ivić, lingvist, u povodu deklaracije 'Slovo o srpskom jeziku' i njenom značenju, naglašavajući da je upravo on najpreciznije utvrdio tijek tih događaja i političke razloge zbog kojih su to Hrvati učinili, u svojoj knjizi 'Srpski narod i njegov jezik' iz 1971. godine. Prema njegovim riječima, tadašnji vlastodršci su ga žestoko napadali zbog te objavljene knjige. Također, kako navodi Ivić, o tome je pisao i u raspravi o književnom jeziku na našem tlu, objavljenoj u Parizu 1984. godine, koja je izazvala oštru polemiku s hrvatskim lingvistima. 'Rakitić je, također, rekao da deklaracija 'Slovo o srpskom jeziku' ne predlaže da se nekome nešto uzima. Nažalost, to nije točno. Kamo sreće da jest! Ta deklaracija proglašava sve Muslimane, Bošnjake i većinu Hrvata Srbima, a cjelokupno njihovo kulturno blago prisvaja za Srbe', istaknuo je Ivić i dodao da će Hrvati i tzv. Bošnjaci to odbiti i da će nas optužiti za pokušaj otimačine. Prema njegovu mišljenju, svjetska znanost će biti na njihovoj strani i mi ćemo pretrpjeti tešku moralnu štetu. 'Zato bi bilo mnogo bolje da se ta Deklaracija nije pojavila. Sve što je u njoj dobro poznato je od ranije, a sve što je novo, nije točno i samo će otežati naš, ionako, težak položaj' - zaključio je Ivić. Prema informacijama kojima raspolaže Pavle Ivić, na Kongresu slavista u Krakovu govorio je prof. dr. Radmilo Marojević, dekan Filološkog fakulteta, jedan od tvoraca deklaracije 'Slovo o srpskom jeziku'. Tom prilikom, Marojević je iznio tezu iz deklaracije, da Hrvati nisu Hrvati, već samo čakavci, na što su prisutni oštro prosvjedovali. 'Kako sam saznao od jednog svog prijatelja, hrvatski tisak je puno pisao o ovoj Deklaraciji i Hrvati su je ocijenili kao povoljnu, jer kompromitira Srbe', rekao je Ivić". ARGUMENT 7. IX. 1998. Šakić je imao poseban tretman i zato je tek sada izveden pred sud Pod oznakom Ekskluzivno list objavljuje razgovor novinarke Slavice Marjanović sa Simonom Wiesenthalom, kojeg predstavlja kao najvećeg živućeg lovca na nacističke zločine. U uvodu novinarka o Wiesenthalu, uz ostalo, piše: "Wiesenthal je uvijek pokazivao simpatije prema Srbima, prema vlastitom priznanju, ali je i oduvijek ponavljao: 'Ne mogu razumjeti da se u Srbiji ništa ne mijenja! Vidite, imam mnogo prijatelja u Srbiji, i ne mogu razumjeti zašto ljudi koji znaju što se događa - šute?! Zašto danas, kada se cijeli svijet okreće protiv Srbije, ne govore i ne kažu što znaju? Zašto?'". Iz razgovora izdvajamo: - "Je li za vas koliko-toliko ohrabrujuće nedavno uhićenje Dinka Šakića (bivšeg zapovjednika ustaškog logora u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata) paralelno sa srpskim i hrvatskim zahtijevom za ekstradicijom njegove supruge Nade Šakić, rođene Luburić, upravnice ženskog dijela logora Jasenovac i Stara Gradiška. Može li biti poticajno s obzirom na vremenski tako zakašnjeli učinak? = Sigurno da mi nedavno hvatanje Dinka Šakića u Argentini i njegova potonja ekstradicija Hrvatskoj daju nade! (...) S moralne točke gledišta, vrlo je važno dati do znanja zločincima da se još mogu okriviti za zločine koje su oni osobno počinili prije čak 50 godina! Hrvatska je - kao satelitska nacistička država u vrijeme stvaranja njezinih vlastitih policijskih snaga - ustaša - koje su imale karakter istovjetan SS-trupama - izvršila ozbiljne zločine protiv Srba, Cigana i Židova. Poslije Drugoga svjetskog rata država Jugoslavija je nekima od njih sudila i presudila, ali je dobar dio ustaša uspio pobjeći preko granice izvan zemlje. Dinko Šakić, ustaški poručnik, koji se oženio sestrom ustaškog poglavnika, čak je bio u boljoj poziciji da izbjegne i da ga ne razotkriju - eto zašto nije bio uhićen i predan ranije". - Što kažete na namjeru međunarodno priznate Republike Hrvatske i najavu odluke Vatikana o beatifikaciji koju je paralelno u zadatak dobio papa Ivan Pavao II. da se 'proglasi blaženim nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac' koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata i egzistiranja Nezavisne Države Hrvatske kolaborirao s ustašama i nacistima? = Namjere da se kardinal Stepinac proglasi svecem su unutrašnja stvar Vatikana. (...) ITALIJA IL MANIFESTO 6. IX. 1998. Talijani u inozemstvu "Neku večer je TV dnevnik izvijestio o zrakoplovnoj nesreći u Kanadi pod ovim naslovom: 'Tri Talijana među žrtvama...' Ako je jedna skupina Talijana oteta u Jemenu, u novinama ćemo moći čitati interviewu s njima: 'Pa, dobro su se odnosili prema nama...' A kada policije globalno uhićuju pedofile s interneta, naslov je: četiri Talijana... Sve u svemu, kad se jedan Talijan u inozemstvu nađe u neobičnoj pustolovini, komičnoj ili dramatičnoj, mediji se za to prilično zanimaju, a katkad je to i prilika da se sazna nešto o nepoznatim zemljama: kao kada je javnost saznala za građanski rat u Sierra Leoneu kada se nekoliko sierraleonaca utopilo na granici ispred Lampeduse. 'Talijan u inozemstvu' je točka koje se novinarstvo često dotiče i, prema proizvođačima javnog mišljenja, novinama, kinematografiji, televiziji... , jedna je od temeljnih jezgri percepcije koje o sebi imaju naši sunarodnjaci. 'Inozemstvo' je nepoznati svijet negdje tamo, čvrsto odvojen od ovdašnjih događanja. To je svjedočanstvo kako je jedan narod iz pamćenja uklonio činjenicu da je dao milijune iseljenika po pola svijeta. Talijan u inozemstvu jedina je prilika da se baci pogled van. Stoga je zanimljivo upitati se kako to da se niti u jednom jučerašnjem listu nije našlo tragova ubojstva talijanskog zubara od hrvatske policije, počinjenog iz idiotskih razloga i s dojmljivom brutalnošću. Time se, doduše, pozabavio 'Secolo XIX', zubar je živio u Genovi, bavio se tršćanski 'Il Piccolo', zubar je bio podrijetlom iz Istre. A ostali? Svi ostali? Istina je da priča sadrži motive prave melodrame, jadničak se već bio zadesio u sličnoj pustolovini, bezrazložno pretučen od alžirske policije, bio je povezan s jednom kategorijom, talijanskom manjinom, koju lokalni režim nikako ne voli. Potom je tu i žalosna paralela s Giacomom Turrom, studenton iz Padove koji je na isti način ubijen u Kolumbiji. Zašto propustiti višestruku priliku novinarski se time pozabaviti? Kad bi bili sumnjičavi, razlog bi mogla biti Hrvatska. Spram istočnih susjeda postoji jedna stalna sramežljivost. S čuđenjem se bilježi da je u Francuskoj, na posljednjem svjetskom prvenstvu, bilo prosvjeda radi nacionalnog obilježja crveno bijelih kockica na majicama hrvatskih igrača, koje je bilo ono Ante Pavelića, a to je kao kada bi Italija igrala s fasciom pod znakom Nikea. Šuti se glede proganjanja manjina, uključujući i talijansku. Prelazi se preko Tuđmana, balkanskog operetnog, ali okrutnog, diktatora u svečanoj odori. Ne čudi što je tamo godišnjica pokolja i etničkog čišćenja u Kninu nacionalni praznik. Dakle, jedan je, štoviše, do ubojstva surov policajac nezgodan. To su samo sumnje. Kada bi se provelo ispitivanje među talijanskim novinarima, 99 posto njih bi odgovorilo da je slučaj Riccarda Cetine nezanimljiv, dok bi nula zarez nešto odgovorilo da, međutim, zavrjeđuje naslovnu stranicu 'manifesta'. Kako se čini, pogriješili smo mi", piše Pierluigi Sullo. Tuđman i HDZ protiv talijanske i istarske zajednice "Osobni Tuđmanov glasnogovornik iz vrha stranke-režima, Drago Krpina, svoje oštre napade protiv Talijana Istre i Rijeke pridodao je onima koje više od mjesec dana upućuju pokrajinski i mjesni namjesnici putem tiskovnih konferencija i izjava koje prenosi državna televizija. Tako se stvorilo ozračje zastrašivanja i, u određenim prostorima krajnje nacističke desnice, čak i mržnja protiv talijanske manjine. To podsjeća na ratne dane i pogrom nad Srbima. Riječki dnevnik na talijanskom jeziku 'La Voce del Popolo' izražava zabrinutost nad tom situacijom i govori o 'zamjenjivanju kod udaranja u bubanj' pri plotunima protiv dvojezičnih natpisa i cestovnih oznaka s talijanskim toponimima u Puli i Rovinju. Osim toga, 'zabrinjavajućom učestalošću ponavljaju se upozorenja talijanskoj manjini koja, prema Hadezeu, hoće neprimjerenu dvojezičnost', piše taj list koji je, uostalom, blizak vladi. Drago Krpina govori o opasnostima suprotstavljanja između talijanske nacionalne zajednice i ostalih hrvatskih građana, dok iz Rovinja za njime to ponavlja 'Matica hrvatska', udruga koja se brine za hrvatsku kulturu, podsjećajući na sablasti etničkih sukoba u Istri. Ista je priča u Puli. Upravo su hrvatska vlada, vladajuća stranka HDZ i hrvatske nacionalističke organizacije započele kampanju i sad optužuju Talijane da su izazvali takvo ozračje koje je posljedica napada i prijetnji režima. 'La Voce del Popolo' tom pitanju posvećuje dvije od svojih šesnaest stranica (5. rujna). 'Matica hrvatska', učinivši se glasnogovornikom HDZ-ove istarske federacije, uključuje se u protutalijansku kampanju s namjerom, stoji u njezinu pripoćenju, da 'štiti hrvatski nacionalni jezik, kulturu i identitet' koji bi bili, eto, ugroženi dvojezičnošću! Što se tiče oznaka ulica na kojima se nalaze i ličnosti iz talijanske povijesti i kulture u Istri, 'Matica' s 'negodovanjem odbacuje prijedloge imenovanja ulica i trgova koje su sačinila općinska povjerenstva', nazivajući ih 'italocentričnim i kampanilističkim'. Negodovanje dolazi od onih koji su, posljednjih godina' kroatizirali velikog talijanskog renesansnog filozofa Francesca Petrinija pretvoriviši ga u Frana Petrića ('pogriješio' je što se rodio na Cresu 400 godina prije no što je otok postao teritorijem Hrvatske), skladatelja Andrea Antico da Monotona pretvorenog u Andrija Motuvljanin i druge ličnosti venecijanske i talijanske kulture, Marca Pola, kojega je sam Tuđman nazvao 'jednim od najvećih ličnosti hrvatske povijesti i kulture' (sic!). Opet prema priopćenju 'Matice hrvatske', istarske općine koje su na oznake ulice stavile talijanske ličnosti 'povrijedile su naše jezične i domoljubne osjećaje' i nastoji se, ni više ni manje 'nas istarske Hrvate ponovno dovesti u razdoblje pokorenosti, hrvatskog ropstva, u vrijeme Schiavona (...) odnosno u doba kada je talijanska manjina uživala povlašten položaj nad većinom'. Spis nastavlja govoreći apokaliptičnim tonovima o pokušajima 'talijanizacije Istre', o politici regionalne uprave (u rukama interetničke stranke 'Demokratskog Sabora')' koja gura miroljubivo stanovništvo našeg najvećeg poluotoka u kaos međuetničkih sukoba, stavljajući na kocku mir naših ljudi'. Sve u svemu, jedna manjina od tri tisuće ljudi, koliko je Talijana koji su ostali u Istri, u opasnost bi dovela postojanje i kulturu većine od 300.000 ljudi 'Hrvata' s pokojim dvojezičnim natpisom i stavljanjem poneke talijanske ličnosti među one koje treba uklesati u mramorna ulične ploče?!", piše Giacomo Scotti. VELIKA BRITANIJA THE DAILY TELEGRAPH 6. IX. 1998. Facelifting za veličanstvenu staru damu Dudi Appleton opisuje svoj posjet Zagrebu, ističući kako je očekivao hladno, mračno i napeto mjesto, ali je pronašao nešto sasvim drugo. Zatim opisuje smještaj u hotelu Esplanade i nastavlja poviješću grada. "(...) To je raskrsnica između Istoka i Zapada te između Mediterana i sjeverne Europe. Časopisi ga nazivaju novim Pragom, novim Dublinom, Bečom ili Rekjavikom. Na Gornjem gradu sastajem se s Draženom iz turističke agencije. S Gornjega grada, srednjovjekovnog ishodišta Zagreba, promatramo devetnaestostoljetni sjaj Donjega grada okruženog parkovima. Iza se prostire moderan industrijski grad. Dražen mi govori da je Zagreb veličanstvena stara dama, elegantna i dostojanstvena. No veličanstvena stara dama prolazi kroz agoniju golemog faceliftinga. Taj grad trpi zbog godina zapuštanja, a sivi komunistički blokovi toj su uvredi samo pridodali novu ranu. Gdje god se okrenete možete vidjeti kako se pročelja starih zgrada pomno obnavljaju, dok se komunističke monstruoznosti skidaju." (...) Novinar opisuje kako je kušao štrukle i posjećivao zagrebačke muzeje, uključujući i Mimaru. "Na zagrebačkim ulicama i u izlozima još se mogu vidjeti zastave i podsjetnici na Svjetsko prvenstvo. Zanimljivo je to što je većina znakova na engleskom. Tom je narodu očito važno da stranci znaju kako su oni 'proud to be Croat'. U zapadnjacima nacionalizam pokreće alarmna zvona, a u središtu ovog društva bez sumnje postoje desničarski elementi. (...) No lako je shvatiti zašto na Hrvate ne ostavljaju dojam oni koji ih osuđuju zbog mahanja zastavom, a nisu primjećivali nemilosrdno bombardiranje koje je ta zemlja trpjela. (...)" Autor nastavlja opisom restorana Grički top te zaključuje: "Istina je bolja nego što članci iz časopisa tvrde. Zagreb je pomalo od svega toga. On izgleda kao Prag ili Beč, živahan je poput Mediterana, neobičan poput Rekjavika, a pije kao Dublin. (...)" RUSIJA KOMMERSANT DAILY 5. IX. 1998. Černomirdin odlučio iskušati Pinochetovu odoru List izvješćuje o jučerašnjem nastupu Viktora Černomirdina, Jeljcinova kandidata za novog premijera, u Vijeću Federacije gdje je izložio svoj novi gospodarski program: "Nastupivši u Vijeću Federacije Černomirdin je igrao va bank. On je u biti pokazao da smisao preraspodjele ovlasti sada nipošto nije u potezanju pokrivača između Predsjednika i parlamenta. Bez jamstava za stabilnost vlade, za proširenje njezinih ovlasti i neupletanje u njezin rad, nije moguć izlazak iz krize koji ne bi išao unatrag, prema administrativnom gospodarstvu. Černomirdin je ovako oslikao gospodarsko stanje: ili hiperinflacija ili 'mobilizacijska uprava' i gospodarska diktatura. Naravno, v.d. premijera izabrao je diktaturu. Zatim je došla prva senzacija: diktatura prema Černomirdinovu programu uvodi se 1. siječnja 1999. i ni dana ranije. Zašto ne odmah? Program će se ostvariti u dvije faze. U prvoj Černomirdin obećava da će odmah vratiti proračunski dug koji, prema računici v.d. premijera, iznosi 35 milijarda rubalja. (...) Druga senzacija Černomirdinova programa: od 1. siječnja sljedeće godine 'ukupnu novčanu masu treba čvrsto vezati uz devizne i pričuve zlata središnje banke'. Černomirdin pri tome iz opreza nije spomenuo ni shemu 'deviznog vijeća' ni druge oblike samovoljnog udaljavanja ruskih vlasti od određivanja kreditno-novčane politike, što je ustvari posljedica vezanja rubaljske mase uz devizne pričuve. MMF će biti zadovoljan. Ipak, pitanje je kako napuniti pričuve središnje banke. Mihail Zadornov uspio je jučer izjaviti da vlada 'ima načina kako za nekoliko tjedana povećati devizne pričuve Rusije ne tražeći pomoć Zapada'. Ta je izjava pomalo čudna. (...) Međutim, očito je da se problem ne može riješiti bez središnje banke. Upravo od nje zavisi takva organizacija deviznog tržišta koja bi ga mogla poštedjeti od navale inflacijskih rubalja. Inflacija u prvoj fazi Černomirdinova programa svakako nije posljedica samo socijalnih prilika. Novi će novci omogućiti državi da se barem djelomično obračuna s bankama. Pri tome se treba čuvati opetovanja već viđenog, kada su banke svaki, pa i tehnički zajam središnje banke usmjeravale na devizno tržište. (...) Na koncu će ta ista središnja banka morati donijeti odluku o mogućoj stopostotnoj prodaji deviznih prihoda od izvoza. Zadornov najvjerojatnije misli na primjenu argentinskog iskustva, kao što je zamrzavanje deviznih računa poduzeća i građana. Rusija je pred donošenjem sličnih mjera. Fizičke osobe - štediše trgovačkih banaka prije će pristati na zamrzavanje svojih deviznih računa na godinu dana nego da ih po starom tečaju dobiju u rubljima. Istodobno (...) će država podupirati domaće proizvođače i smanjiti porezni pritisak. Svakako, promjene u gospodarskoj politici zahtijevat će i zakonodavnu potporu. Tumačenje izraza 'mobilizacijska uprava' koji je blizak ruskim ljevičarima, prema Černomirdinu se ograničava na to da njezina diktatura mora vrijediti i za zakonodavce. Članovi Vijeća Federacije smatrali su da je bolje ne udubljivati se u posljedice provedbe Černomirdinova programa, prevladalo je stajalište Jegora Strojeva: 'Svi smo se umorili od bezvlašća.' Na koncu je Černomirdin dobio što je htio: gornji dom saveznog parlamenta dao mu je svoju potporu." NEZAVISIMAJA GAZETA 5. IX. 1998. Rusiji proriču slom "Kao što je priopćila 'Nezavisimaja gazeta', jučer je eksplodirala još jedna informacijsko-gospodarska bomba. Na tiskovnoj konferenciji na kojoj su sudjelovali glavni direktor centra za političke tehnologije Igor Bunjin, predsjednik zaklade 'Politika' Vjačeslav Nikonov i zastupnica GD Galina Starovojtova, direktor instituta za gospodarsku analizu Andrej Ilarionov predočio je svoje proračune koji dokazuju da je stečaj Rusije neizbježan budući da ona ne može ispuniti svoje obveze ne samo glede unutarnjeg nego i glede vanjskoga duga. Usporedivši razvoj događaja u našoj zemlji s indonezijskom inačicom, on je izjavio da se burzovni indeksi obiju zemalja gotovo podudaraju. Što više, Rusija je zadnjih dana u brzini pada nadmašila Indoneziju. To znači da našu zemlju od priznanja sloma dijeli tek nekoliko tjedana, a možda i dana. Kao dokaz, g. Ilarionov je naveo sljedeće podatke. Iznos svih poreza koji se uplaćuju u državni proračun jako se smanjio, pa nema dovoljno sredstava, a državni prihodi do konca godine neće biti veći od četiri milijarde dolara, dok će država morati isplatiti šest milijarda dolara. Prema njegovu mišljenju, danas je realni tržišni tečaj rublja 27 rubalja za dolar. No politika središnje banke (punjenje proračuna iz emisije) zadnjih je dana još više devalvirala rubalj, pa će taj tečaj porasti. Na susretu s novinarima raspravljalo se samo o jednom izlazu iz nastalih prilika - Černomirdinovoj 'argentinskoj inačici', tj. strogom nadzoru nad deviznim sustavom zemlje. Mišljenja su o tome bila različita. Igor Bunjin misli da je taj prijedlog prihvatljiv za našu zemlju i da ga mora provesti upravo Viktor Černomirdin koji je, drži on, 'već upoznat sa svime'. Drugi kandidati - Lužkov i Strojev - neće moći brzo poduzeti nikakve korake, što bi izazvalo teške posljedice za čitavu zemlju. Naprotiv, Vjačeslav Nikonov misli da 'argentinska inačica' neće spasiti Rusiju od financijskog sloma. Stoga se Černomirdinova kandidatura ne treba razmatrati. On smatra da na dužnost premijera treba predložiti Lužkova i Strojeva. No ta je mogućnost neprihvatljiva za Predsjednika i njemu bliske krugove. 'Budućnost je zemlje u rukama Jeljcina, Djačenka, Berezovskog, Jumaševa i donekle Šabdurasulova', rekao je. Razgovori o tečajnoj listi, prema njegovim riječima, jednostavno koriste nekim glasilima. Gospodin Nikonov nije propustio prigodu da upozna novinare sa svojim mišljenjem da je obrazac argentinskog čuda, o kojemu su pisali 'NG' i 'Ruski Telegraf', blizak gospodi Berezovskom i Poganjinu, koji ga i promiču. Prema mišljenju Andreja Ilarionova, argentinski obrazac izlaska iz krize koji je doveo do smanjenja inflacije, stabilnosti deviznog tečaja i rasta domaćeg bruto proizvoda, nije loš. Međutim, za njegovu uspješnu provedbu u život potrebno je ispuniti sljedeće vrlo važne uvjete: proračun bez deficita, smanjenje državnih troškova i državne potrošnje. Želja središnje banke da ukloni dolar iz domaćeg gospodarstva, onemogućit će Rusiju u provedbi toga programa. Treba se zalagati za potpunu liberalizaciju ruskog gospodarstva, rekao je. Općenito, na tiskovnoj konferenciji s temom 'Gospodarske prilike: što činiti i tko je kriv', nije bilo određenog i uvjerljivog odgovora. Jasno je samo da Rusija neće moći izbjeći slom", izvješćuje Milana Davidova. PODLISTAK LE MONDE DIPLOMATIQUE u kolovoškom broju donosi oveći tekst koji se bavi nadmoćnim položajem Sjedinjenih Država u današnjem svijetu, s posebnim naglaskom na njihovu nastojanju da zavladaju medijima. Prenosimo cjelovit tekst. Nadzor nad elektronskim dobom Ususret novom stoljeću američkog imperijalizma "Čemu će sličiti sljedeće stoljeće? Kako će dvjesta država na ovome planetu podijeliti uloge među sobom? Neke će zacijelo imati veći utjecaj od drugih. No, jedna zemlja - Sjedinjene Države - obdarena gospodarskom, vojnom i kulturnom moći, utječe se svemu kako bi sačuvala svoje neprijeporno prvenstvo. One napose žele jednostrano i u svoju korist utvrditi pravila igre 'elektronskog doba' kako bi u sljedećem stoljeću osigurale vlast nad svjetskim mrežama. U tome bi smislu internet ponajprije mogao pridonijeti širenju američke trgovine. No nijedna hegemonija nije vječna. Europa i neke države na jugu već se počinju, iako sramežljivo, opirati... Kako položaj velesile koji imaju SAD učiniti najpovoljnijim? U vladajućim krugovima u Washingtonu vrlo su rijetki oni koji niječu osnovanost 'carske politike', ili kakvim je god eufemizmima nazivali. Rasprava se vodi samo oko najboljeg načina njezine provedbe. Jedan od 'umjerenih' stratega ovako postavlja problem: 'Zadaća američke vanjske politike je da zajedno s drugim sudionicima koji imaju iste zamisli, radi na 'boljem' djelovanju tržišta i da osigura poštivanje njegovih temeljnih pravila. Ako je moguće dragovoljno, ali i prisilom, bude li potrebno. Na poslijetku, nadzor nad međunarodnom trgovinom je carska doktrina jer želi promaknuti skup pravila koja odobravamo. To ne treba miješati s imperijalizmom koji je vanjska politika izrabljivanja.' U tome smislu, imperijalizam je dakle određen kao isključivo europska praksa... Neki drugi se ne odriču uporabe oštrije terminologije kako bi odredili ulogu Amerike u svijetu. Tako g. Irving Kristol, stari teoretičar agresivnog konzervativizma, isključuje pojam prisile i smatra da se 'pojavljivanje američkog carstva' događa samo po sebi. To je tvrđi pristup, ali izbjegava uporabu pojma 'imperijalizam'. 'Uskoro će, piše g. Kristol, američki narod shvatiti činjenicu da je (postao) carski narod.' No odmah želi razuvjeriti čitatelje: 'To se dogodilo, kaže, zato što je svijet tako htio.' Objašnjavajući ovu neobičnu teoriju, on primjećuje da se 'malo-pomalo velika sila može naći u situaciji da preuzima odgovornost, a da se izrijekom nije na to obvezala.' G. Kristol zamišlja Europu koja se smatra sretnom što je ovisna o SAD-u i ne želi nikakvu samostalnost u vanjskoj politici: 'Europski su narodi ovisni, iako imaju vrlo veliku mjesnu autonomiju.' Te su prilike donekle slične palestinskoj vlasti u Transjordaniji. Kada je riječ o Latinskoj Americi, području koje se tradicionalno ne miri s američkim upletanjem, g. Kristol tvrdi da ona 'počinje priznavati legitimnost američkog vodstva i (prihvaćati) postupnu amerikanizaciju svoje pučke kulture i svoga načina života.' G. Irving Kristol je i sam iznenađen tom pojavom koju on ne poistovjećuje s nekadašnjim europskim imperijalizmom koji je bio obilježen otvorenom i grubom prinudom. 'Naši misionari, kaže, žive u Hollywoodu.' No, u nešto mračnijem stilu, zaključuje: 'To je apsolutno carstvo s vrlo malo morala. Iako ga ostatak svijeta za sada traži i ima potrebu za njim, možemo se pitati neće li mu ubrzo dodijati.' G. Irving Kristol jedan je od onih teoretičara za koje sadašnja američka prevlast na zemlji ne predstavlja nikakav problem: na ovaj ili onaj način suparnici SAD-a mogu se ukrotiti. Ipak, u američkim je političkim krugovima najraširenije mišljenje da potpuna hegemonija u svijetu nije zajamčena. Ostvariti tu zadaću jednostranim postupcima bit će opasno i skupo. Da bi XX. stoljeće bilo američko, treba osigurati, barem na neko vrijeme, potporu partnera. G. Richard Haas, direktor škole za vanjsku politiku na institutu Brooking i bivši posebni savjetnik predsjednika Georgea Busha, zastupa mišljenje većine. On u Zaljevskom ratu vidi uzor koji u budućnosti treba slijediti. U svojoj knjizi 'The Reluctant Sheriff' ('Šerif protiv svoje volje'), g. Haas savjetuje da SAD budu svjetski šerif. Prema njegovu scenariju, šerif, za razliku od policajca, ne radi puno radno vrijeme. On počinje s radom samo ako mora organizirati napad na neposlušne snage - 'države parije' njegovim jezikom rečeno, ili drugim riječima, na područja ili skupine koje ne prihvaćaju poredak koji je nametnuo Washington. Tada šerif okuplja 'države dragovoljce' koje će mu pomoći da uspostavi taj poredak. Prema takvom shvaćanju koje je u SAD-u jako rašireno - Institut Brooking smatra se rasadištem 'centrističkih' ideja - vanjska se politika ograničava na mobilizaciju narodne vojske. Kao u western filmovima. Slobodno se možemo zapitati kakve izglede za uspjeh ima takva politika u svijetu u kojemu tri milijarde ljudi živi ispod životnog minimuma i u kojemu su, kao kupus u polju, nuklearne glave razbacane u dobrih dvanaestak područja. Takve se strateške predodžbe temelje na kratkom tumačenju ishoda hladnog rata: 'Mi smo pobijedili, a drugi tabor je ne samo izgubio već i nestao.' Pozivajući se na takvo tumačenje, novi se geopolitičari na javi prepuštaju carskim snovima. Projekti koji su djelomično već stavljeni na papir, a koji čine materijalnu strukturu svjetskog gospodarstva sljedećih godina, imat će veći utjecaj. Na tome je polju osnovan savez, neslužben i praktičan u isto vrijeme, prema kojemu su usmjereni vladini, vojni i trgovinski interesi koji obuhvaćaju informacijsku, medijsku i informatičku industriju. Način na koji njegovi sudionici doživljavaju svijet nedvojbeno je elektronski. Kao i geostratezi, oni vide planet pod jakim američkim utjecajem. Način na koji će se ostvariti ta zadaća, uporno ističe taj savez, spoj je informacije i medija jer on donosi kulturnu moć i jednostavno moć. Pristaše takve postavke možemo naći u vrhovima vlasti. Tako su se, primjerice, 1996. g. Joseph S. Nye, bivši zamjenik ministra obrane, i g. William A. Owens, bivši potpredsjednik združenog odbora stožernih načelnika, očitovali o 'bitnoj prednosti koju Amerika ima na području informiranja.' Prema njihovu mišljenju, 'zemlja koja prednjači u informacijskoj revoluciji bit će moćnija od drugih. (...) U skoroj budućnosti, ta će zemlja biti SAD.' Prihvaćajući stajalište pokretača narodnih masa kojima su potrebne dodatne snage, kao u doba Zaljevskog rata, autori dodaju: 'Nuklearna je premoć bila conditio sine qua non za vođenje nekadašnjih saveza. U informacijskom dobu, tu će ulogu igrati premoć na području informiranja.' Odatle i njihov optimizam: 'Zapravo, SAD neće biti na vrhuncu nadmoći u XX., već u XXI. stoljeću. Informacija je nova valuta međunarodnog kraljevstva, a SAD su najpozvanije da informacijskim putem ocijene svoj potencijal u materijalnim i programskim sredstvima.' To mišljenje nije rijetko. Još je jedan bivši dužnosnik Clintonove uprave g. David Rothkopf, trenutno glavni direktor 'Kissinger Associatesa', savjetodavnog ureda 'dragog Henryja', jednako oduševljen u predviđanju 'američkog stoljeća' koje će se temeljiti na kulturi i informaciji. Njegov esej 'In Prise of Cultural Imperialism' ('Pohvala kulturnom imperijalizmu'), objavljen u časopisu 'Foreign Policy', ne samo da rabi zabranjenu riječ imperijalizam već je oduševljeno primjenjuje na američke prilike: 'Za SAD, glavna zadaća vanjske politike u informacijskom dobu mora biti pobjeda u bitci za prijenos informacija u svijetu gospodareći valovima, kao što je Velika Britanija nekada vladala morima.' G. David Rothkopf, kao i gospoda Nye i Owens, ima povjerenja u budućnost: 'SAD su neminovno 'prijeko potrebna nacija' u vođenju svjetskih poslova i glavni dobavljač informacijskih proizvoda u ovom početku informacijskog doba.' On, dakle, sadašnje težnje promatra sa zadovoljstvom: 'U gospodarskom i političkom interesu SAD-a bilo bi da nastoji da, ako svijet prihvati zajednički jezik, to bude engleski; da, ako se okrene k zajedničkim propisima na području telekomunikacija, sigurnosti i kvalitete,to budu američki propisi; da, ako se ovi različiti dijelovi povežu putem televizije, radija i glazbe, programi budu američki; i da, ako se izrade zajedničke vrijednosti, to budu vrijednosti u kojima će se Amerikancni prepoznati.' Nakon što je prikazao ovaj veliki plan, naš autor donosi zaključak, objašnjavajući dobroćudno zašto bi svatko imao od toga koristi: 'Amerikanci ne trebaju nijekati činjenicu da su od svih naroda u svjetskoj povijesti oni najpravedniji, najsnošljiviji, da najviše teže svome preispitivanju i stalnom usavršavanju te da su najbolji uzor za budućnost.' Koliko se god ovo tumačenje može činiti čudnim i oholim, ono daje ton političkim odlukama Washingtona na informacijskom području. Predsjednik Clinton u početku svog prvog mandata uspostavio je tijesnu suradnju - bilo je to i radi prikupljanja glasova - s industrijalcima iz Silicon Valleyja. Potpredsjednik g. Albert Gore prikazuje se kao zaljubljenik u računala. U svezi sa svojom kandidaturom na predsjedničkim izborima 2000., on se okružio skupinom vlasnika elektronskih poduzeća pod nazivom 'Gore Tech'. 'Jednom u mjesec dana, kažu nam, potpredsjednik se poluslužbeno susreće s odabranom skupinom poduzetnika iz Silicon Valleyja. (...) Teme rasprava mijenjaju se svakog mjeseca, ali je dnevni red pretežno isti: prosudba povezanosti američkog 'novog gospodarstva' i pronalaženje konkretnih rješenja za male i velike probleme javnog djelovanja.' Jedan od sudionika na ovim susretima priznaje: 'Zbog taštine mislimo da je ono što je dobro za naša poduzeća, dobro i za čitavu zemlju.' Privatizacija valova Eto što nas vraća u stara dobra vremena 'motora Charlija', glasoviti 'Engin Charlie' Wilson, vlasnik tvrtke General Motors u doba Drugoga svjetskog rata koji je blagostanje svoje zemlje odlučno poistovjetio s koristi svoje tvornice. Koncem ovih 90-ih, američka se politika ne bi mogla bolje izraziti i opisati. Vlada je ta koja je načinila prvi korak k elektronskom dobu. Svojim govorom i postupcima, ona je istaknula da je potpuna kompjutorizacija gospodarstva prijeko potrebna za razvitak države i za prevlast u svijetu. Svakako da su se poduzetnici s područja komunikacija brzo složili. Posljednjih godina, plan o spajanju zemlje kablom i umrežavanju svijeta postao je stvarnost. Kada je u rujnu 1993. objavljena vijest o njezinu osnutku pod pokroviteljstvom Predsjednika, Državna je infrastruktura za informacije (National Information Infrastructure)(DII) bila prikazana kao bezuvjetan elektronski odgovor na sve bolesti od kojih je patila zemlja, a istodobno i kao sredstvo koje će osigurati usavršavanje i bogaćenje ljudske vrste. Njezine su prednosti nabrajane s velikim oduševljenjem: komunikacija dvadeset i četiri sata bez prekida, za čitavu obitelj; izobrazba on line koju daju najbolji profesori u zemlji; umjetnički, književni i znanstveni svjetski izvori na raspolaganju; zdravstvene službe on line za svakoga, bez lista čekanja; daljinski rad; najnovija pomodna razonoda u sobi svakog Amerikanca; lagan pristup dužnosnicima u upravi i raznorazne informacije preko interneta. Ove prednosti, većinom dvojbene, bile su, međutim, podložne ograničenjima koja su ih naknadno mogla samo poništiti, a koja su jasno bila izrečena u temeljnoj izjavi Infrastrukture: 'Privatni će sektor voditi razvoj DII-ja. (...) Njezin osnutak i djelovanje past će na privatna poduzeća.' Tako je razvitak i širenje ove osobite informacijske tehnologije koja je u početku stvorena s državnim novcem i djelovala kao javna služba, bilo povjereno maloj skupini moćnih društava za komunikacije: informatičkih projektanata, programera, operatera za telekomunikacije i proizvođača medija. Veliki su industrijalci na te nove i možda unosne novosti odgovorili velikim spajanjem i udruživanjem, čime se kapital i bogatstvo gomilalo u divovskim tvrtkama. Vlada je užurbano prodala na dražbi telekomunikacijskim mastodontima strašilo od radijskih frekvencija predviđajući da će doći do nastanka novih služba za koje će oni prosuditi da su unosne. Još jednom, bez ikakve rasprave, opće dobro, koje su elektromagnetski valovi, izmaklo je bilo kakvoj socijalnoj odgovornosti i jeftino je prodano radi trgovinskih probitaka koji su sigurno nespojivi s potrebama društva. Nakon što je tako privatnom sektoru zajamčila povoljne materijalne uvjete, vlada je omogućila osnivanje divovskih skupina koje su poticane na korištenje digitalnih mreža u nastajanju. Najnovije takvo posredovanje u njihovu korist bavilo se bitnim pitanjem tržišta, napose stranog tržišta. Izvješće g. Ire Magazinera 'Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu' ('The Framework for Global Electronic Commerce') koje je 1. VII. 1997. osobno predstavio i odobrio g. William Clinton, potvrđuje nesmetan razvitak elektronske trgovine u SAD-u i diljem svijeta. Ovaj dokument već bilježi znatnu uporabu DII-ja, kao i Svjetske infrastrukture za informacije (Global Information Infrastructure) (GII). On ističe da se 'svjetska trgovina informatičkim programima, proizvodima za razonodu (filmovi, video, igre, zvučni snimci), informacijskim uslugama (baze podataka, novine on line), tehničkim podacima, patentima, financijskim i stručnim uslugama (davanje tehničkih i trgovačkih savjeta, računovodstvo, graditeljske apstrakcije, pravni savjeti, putničarske agencije i dr.) jako razvila tijekom posljednjih deset godina. Ona sama čini trenutno preko četrdeset milijarda dolara američkog izvoza', a 'znatan dio ovih poslova koji se povećavaju, ostvaruje se on line.' Ta će se trgovina vrlo brzo proširiti sljedećih godina. Tako primjerice Međunarodna udruga za telekomunikacije objavljuje da se 'već deset godina uporaba interneta svake godine podvostručuje i da će oko 2000. nekih 110 milijuna računala vjerojatno biti priključeno na internet, što čini bazu od oko trista milijuna korisnika.' Obrana Magazinerova izvješća uime slobode elektronske trgovine bila bi sama po sebi prirodna i čak dobrodošla da su junaci na državnoj i međunarodnoj pozornici jako brojni i podjednake snage. No stvarnost je drugačija. Elektronsko gospodarstvo koje je u nastajanju, u biti podsjeća na prilike nakon Drugoga svjetskog rata. Tada su SAD, zahtjevajući i namećući 'slobodan protok informacija', omogućile svojim divovskim medijskim i kulturnim konglomeratima da zatrpaju zemlju svojim proizvodima i uslugama. Ta je doktrina imala prevagu u zadnjih pedeset godina jer je bila djelatno poticana i podupirana: pomoć inozemstvu, novčana pomoć, gospodarski i politički pritisci na možebitne neposlušnike. Odatle i neograničena prevlast informacijskih i kulturnih proizvoda made in America, kao i engleskog jezika na televizijskim i kino zaslonima, u glazbenoj proizvodnji, na mjestima za zabavu i u komunikaciji između poslovnih krugova. Međutim, tehnološka osnova američke industrijske države potpuno se promijenila u zadnjih pedeset godina. Kompjutorizacija i numerizacija gospodarstva napredovali su ubrzanim tempom. Grane djelatnosti koje nisu postojale neobično su se uzdigle stvorivši nekoliko vrlo jakih poduzeća u svijetu, kao što je Intel ili Microsoft. Proizvodnja i prodaja informacija u rukama su najvećih poduzeća. Isto tako, društva za telekomunikacije koja usmjeravaju protok informacija (podaci, poruke, slike) djeluju u svjetskim razmjerima i sve češće u suradnji ili u savezu sa stranim izvođačima. Ovo i neka druga širenja čine bit onoga što se obično zove 'globalizacija'. Zapravo, to je varav pojam jer daje krivi dojam da je sve bilo globalizirano. Glavni sudionici globalizacije su velika poduzeća - automobilska, naftna, bankarska, poduzeća za proizvodnju potrošne robe, za komunikacije, medije, elektronske usluge - a njihov je način rada sve više transnacionalan. U njihovu se interesu danas donose političke odluke u SAD-u, Japanu i Europi. Postoji stanovita usklađenost između ovih skupina kako bi se zajamčila minimalna stabilnost i sigurnost za svjetske operacije u tom transnacionalnom sustavu promatranom u cjelini, kao i za 'državne prvake' u pojedinim zemljama. Jer, na koncu, ako se svaka transnacionalna tvrtka bori za vlastite interese, država u kojoj je njezino sjedište ili u kojoj žive njezini najveći dioničari, neće joj pružiti svoju potporu. Načini na koje jedna država - ili regionalni savez poput Europske unije - pomaže svojim prvacima, zavisi od razmjera njezine moći: gospodarske, vojne i kulturne. S toga gledišta, SAD su usamljeni jahač. Uime slobode. U tome je smislu i izrađen Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu. On želi jednostrano utvrditi pravila igre digitalnog doba samo na temelju američkih interesa. Ta će pravila povećati već znatne prednosti koje imaju američke industrije komunikacije. Još jednom, ta je težnja predočena, pozivajući se na 'slobodu' u svakom odlomku Magazinerova izvješća. Očito, riječ je o tome da se unaprijed isključi svaka odluka koju bi neka suverena država mogla donijeti radi zaštite interesa gospodarske neovisnosti ili radi provjere organizacijskih oblika koje su utvrdili gospodari sustava: propisa, uporabnih dopuštenja, tarifnih propisa i dr. Tako, primjerice, nema ni govora o tome da se bira između državnog i privatnog vlasništva: 'Vlade moraju podupirati automatsko udešavanje sektora uvijek kada to bude potrebno i poticati nastojanja organizacija u privatnom sektoru glede izrade opreme koja će jamčiti dobar rad interneta.' Iz toga proizlazi da se nova elektronska trgovina mora izuzeti iz pravnih okvira koji su nastali u posljednjih šezdeset godina na polju telekomunikacija, radija i televizije. U čitavom tom razdoblju politika kojoj su se morali pokoriti izvođači, službeno je izražavala njihovo zanimanje za zaštitu općeg probitka. Postojanje socijalnih potreba barem se priznavalo, čak i kada se o njima nije vodilo računa. Koncem devedesetih, svjetski kapital odlučno odbacuje i najmanje ograničavanje povlastica. Iako ga je Washington proglasio programom državne politike, Opći okvir ima uglavnom međunarodnu zadaću: on želi vladati 'globalnom elektronskom trgovinom' tamo gdje političko-gospodarsko okružje nije sasvim podređeno prohtjevima Bijele kuće. Primjerice, on se poziva na prvu dopunu američkog Ustava kao temelj za slobodan protok informacija i želi je nametnuti kao opće načelo koje jamči zaštitu poruka i slika koje proizvode divovska poduzeća. Zapravo, prva dopuna štiti slobodu izražavanja pojedinca, a ne tvrtke. Odobravanjem ove zbrke, kao što je danas slučaj u SAD-u, zabranjuje se donošenje bilo kakvih mjera za zaštitu građana od rasprava koje isključivo izražavaju interese velikih tvrtka, a koje one financiraju. To je još očitije na međunarodnom polju na kojemu narodi, u mjeri u kojoj prihvaćaju definiciju slobode protoka informacija koju daju poduzeća, ostaju bez kulturne, a često i političke suverenosti. Naime, ono što zabrinjava Washington i velike vlasnike high-tech industrije komunikacije jesu odluke koje bi mogle donijeti neke države u svrhu zaštite svoje samostalnosti. One se stahovito boje nameta i carinskih pristojba na internet, prijetnja pravom na objavljivanje filmova, fonograma i programa koji se prenose putem SII-ja, mjera za zaštitu baza podataka i patenata, tj. svih oblika vlasništva informacijskog doba. Dakle, Magazinerovo izvješće stavlja točku na 'i', tvrdeći da 'pravni okviri za trgovačko poslovanje na internetu moraju odgovarati istim načelima, bez obzira na državu i državne i međunarodne granice, kako bi se postigli predviđeni rezultati, nezavisno od sudske mjerodavnosti pod koju spada možebitni kupac ili prodavač.' Taj prijedlog koji je očito potaknut brigom za jednakopravnost, zanemaruje razlike i nejednakosti između država, regija i naroda. On pribavlja prevagu interesa moćnih konglomerata, posjednika intelektualnog vlasništva, pred interesima slabijih partnera. U tome je smislu Opći okvir za globalnu elektronsku trgovinu nastavak doktrine iz razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata o slobodnom protoku informacija: 'Američka vlada potiče najveću moguću slobodu u protoku informacija bez obzira na granice. To obuhvaća veći dio informacijske građe koja je već dostupna i prenosiva putem interneta i stranica na mreži, informacijskih služba, virtualnih trgovačkih središta i proizvoda za razonodu, napose videa i radija, kao i umjetnosti. To načelo vrijedi kako za informacije koje proizvode trgovačka poduzeća, tako i za one koje dolaze iz škola, knjižnica, vlada i drugih neprofitabilnih organizacija.' Međutim, Opći okvir je za sada samo popis nakana. Ne treba doslovno shvatiti njegovo zauzimanje protiv bilo kakvih pravnih okvira, barem što se tiče američkog gospodarstva. No to se proturječje može lako objasniti budući da Magazinerovo izvješće u načelu nije za nutarnju uporabu. Iako vlada u tome robuje klasičnoj retorici protiv donošenja propisa, njezini se postupci na području informacija već pola stoljeća stalno pobijaju savjetima u korist tržišnih sloboda. Na međunarodnom području prilike su potpuno drukčije. Profesor Eli Noam sa sveučilišta Columbia ističe da se 'pozornim čitanjem Magazinerova izvješća ne može zaključiti kako savezna vlada želi ublažiti gospodarske propise na područjima koja su za nju važna. Snaga njegova govora smjera napose na postupke koje bi druge države mogle poduzeti kako bi nametnule taj oblik donošenja propisa na internetu.' Uobičajen postupak kako bi se od drugih zahtijevalo ono što se ne primjenjuje na sebe... No uspjeh tog koraka ne zavisi samo od želje SAD-a i njihove trenutne premoći na području elektronike. Njihova hegemonija u cyber prostoru nije vječna. Prihvaćajući filozofiju slobodne trgovine za koju se zauzimaju SAD, Europska se unija malo distancirala od njih kada je riječ o elektronskoj trgovini. U početku je ona objeručke prihvatila g. Iru Magazinera na konferenciji koja je održana u Bonnu 8. srpnja 1997., samo tjedan dana nakon što je objavljeno njegovo izvješće, i potpisala izjavu koja potvrđuje 'ključnu ulogu' privatnog sektora u elektronskoj trgovini. Javni je sektor nagrađen tek 'djelatnom ulogom'. Za godinu dana stvari su se promijenile i, umjesto da rade isključivo na temelju Općeg okvira, petnaestorica počinju stvarati vlastita stajališta. Tako je u priopćenju objavljenom 4. veljače o.g., Europsko povjerenstvo predložilo da se pregovara o međunarodnoj povelji koja bi utvrdila opća pravila za sve, napose pravila zaštite osobnih podataka, autorskih prava, šifriranja i poreznog sustava. Posredovati posvuda na planetu Najosjetljivije je pitanje zaštite privatnosti gdje postoje znatne razlike s obje strane Atlantika. U Francuskoj od 1978. postoji državno povjerenstvo za informatiku i slobode; 1995. prihvaćena je izvanredno stroga europska smjernica koja bi se trebala prenijeti u zakone drugih država prije listopada 1998. Smjernica određuje da se osobni podaci ne mogu predavati zemljama koje nisu prihvatile 'odgovarajuće' sustave zaštite. Upravo je to slučaj sa SAD-om... G. Clinton, svjestan opasnosti, zahtijevao je od američkih poduzeća da sami izrade takve sustave. U svibnju ove godine uspio je postići da i Japan prenese tu odgovornost na privatni sektor. Još jedna točka oko koje se ne slažu SAD i EU: 'davanje imena', tj. pravila dodjele adresa za stranice na internetu koja je Washington, u Bijeloj knjizi objavljenoj u veljači 1998., kanio sačuvati kao isključivo američku povlasticu. I to usprkos željama udruga Internet Society i Internet Assigned Number Authority koje su htjele da se ta odgovornost povjeri međunarodnoj organizaciji. Suočena s otporima prema njezinu projektu, američka se uprava predomislila i sada se okrenula k rješenju koje je jamačno u podređenosti Svjetskoj organizaciji za industrijsko vlasništvo. Jedna od mogućnosti kojima se utječe EU kako bi izbjegla frontalne napade Washingtona je usmjeravanje problema prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji u kojoj nekoliko država, posebice Indija i Pakistan, nastoje sačuvati svoje osobite državne interese pred napadima pristaša slobodne trgovine i u kojoj bi se odluke trebale donositi konsenzusom između 132 članice. U svibnju je bilo dogovoreno da će Organizacija pripremiti znanstvenu raspravu o svim pitanjima u svezi s elektronskom trgovinom i predočiti je na sljedećoj ministarskoj konferenciji koncem 1999. Kratkoročno gledano, gospodarska moć transnacionalnog kapitala i osjetljivost stanovništva na multimedijsko trgovinsko okružje na kojemu se temelji američko gospodarstvo, samo mogu potaknuti Washington da sanja o prevlasti u svijetu u sljedećem stoljeću zahvaljujući elektronskoj nadmoći. Isto kao što mu i vojna snaga, pojačana napredim komunikacijskim tehnologijama, omogućuje da se raširi, da nadzire i upleće se posvuda u svijetu. 'Nemojmo se zavaravati, izjavio je načelnik američkog atlantskog zapovjedništva, nema države na zemaljskoj kugli koju ne možemo dosegnuti.' Međutim, dugoročno gledano, besmislen poremećaj ravnoteže koji taj sustav gospodarsko-vojne moći - koji nikome nije odgovoran - nameće narodima i njihovim gospodarskim izvorima, lako bi mogao izazvati lančani potres. I srušiti čitavu zgradu", piše Herbert I. Schiller. 080144 MET sep 98