ZAGREB, 4. rujna (Hina) - Više od stotinu svjedoka i nebrojeni dokumenti koje je tužiteljstvo haaškog suda izvelo u dosadašnjem tijeku postupka protiv Tihomira Blaškića, po mišljenju branitelja nisu mogli nedvojbeno dokazati krivnju
za djela kojima ga se tereti.
ZAGREB, 4. rujna (Hina) - Više od stotinu svjedoka i nebrojeni
dokumenti koje je tužiteljstvo haaškog suda izvelo u dosadašnjem
tijeku postupka protiv Tihomira Blaškića, po mišljenju branitelja
nisu mogli nedvojbeno dokazati krivnju za djela kojima ga se
tereti.#L#
Obrana generala Tihomira Blaškića na suđenju pred Međunarodnim
sudom za ratne zločine (ICTY) u ponedjeljak 7. rujna počinje svoj
dio postupka, nakon što je optužba u 75 radnih dana tijekom 13
mjeseci izvela 102 svjedoka i predala na usvajanje velik broj
dokumenata.
Na teret Blaškiću stavljaju se razna kršenja međunarodnog
humanitarnog prava, počinjena protiv Bošnjaka od svibnja 1992. do
siječnja 1994. godine na području srednje Bosne za koju je optuženi
Blaškić, tada pukovnik, bio nadležan kao zapovjednik Operativne
zone HVO-a.
Optužbe uključuju progon, nezakonite napade i ubijanje civila,
uništavanje imovine i vjerskih institucija te nehumana zatočenja.
Zbog tih djela, Blaškić je, po načelu zapovjedne odgovornosti,
optužen za teška kršenja Ženevskih konvencija (6 točaka), kršenje
ratnog prava i običaja (11 točaka) te zločine protiv čovječnosti (3
točke).
Tužitelj drži kako se u tom razdoblju na teritoriju BiH odvijao
međunarodni sukob, što znači da su sudionici bili obvezni poštivati
Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata. Tužiteljstvo ICTY-a
smatra da se BiH već od proglašenja nezavisnosti može smatrati
potpisnicom tih konvencija budući da je jedna od zemalja slijednica
SFRJ, koja je bila potpisnica.
Da bi dokazao međunarodni karakter hrvatsko-bošnjačkog sukoba,
tužitelj je izvodio svjedoke i prilagao dokumente kojima je
nastojao dokazati povezanost HZ HB i HVO-a s Hrvatskom, i nazočnost
postrojba HV-a na teritoriju BiH. Nekoliko je svjedoka, međutim,
kazalo da su u srednjoj Bosni sretali samo pojedinačne vojnike iz
Hrvatske, ili pojedince s oznakama HV-a, dok su neki svjedoci iz
UNPROFOR-a i ECMM-a govorili kako su "čuli" za nazočnost HV-a.
Tijekom prvog dijela postupka, tužitelj je nastojao svjedočenjima
bošnjačkih civila, pripadnika TO-a ili Armije BiH, pripadnika
UNPROFOR-a i europskih promatrača, kao i različitih svjedoka-
vještaka dokazati da je Blaškić bio zapovjednik sa širokim
ovlastima, te da je imao apsolutni nadzor nad svim postrojbama
bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni.
Tužiteljevi svjedoci, napose bivši pripadnici UNPROFOR-a i ECMM-a,
svjedočili su da je cilj djelovanja HVO-a bio protjerati Bošnjake s
područja srednje Bosne i povezati to područje s Hrvatskom. Najveća
je pozornost optužbe bila usmjerena na operacije HVO-a u travnju
1993. godine. Tužitelj je želio dokazati da je Blaškić naredio
sinkronizirane napade 16. travnja na veći broj nebranjenih sela u
Lašvanskoj dolini s ciljem etničkog čišćenja Bošnjaka.
Tijekom te operacije HVO-a počinjen je i zločin u Ahmćima gdje je
ubijeno oko 100 bošnjačkih stanovnika, među kojima je bilo žena i
djece, a bošnjačke su kuće spaljene.
Tijekom protuispitivanja svjedoka optužbe, Blaškićevi branitelji
su nastojali ukazati na to da njihov branjenik nije naređivao niti
je znao da će biti počinjeni zločini. Obrana tvrdi da je u selima
koje je 16. travnja napao HVO bila Armija BiH ili TO, da nije bilo
bezrazložnog ubijanja civila te da su Ahmići izoliran slučaj
zločina.
Obrana nastoji dokazati da Blaškić nije naredio niti znao za zločin
u Ahmićima te da je, kad je saznao o njemu, predložio stvaranje
mješovite međunarodne istražne skupine, te u dvije zapovijedi
naredio istragu HVO-a.
Premda tužitelj tereti Blaškića da je naređivao i planirao zločine,
svjedoci optužbe to nisu potvrdili. Bošnjački civili su o optuženom
govorili da ga ne znaju, ili da od njega nisu čuli bilo kakav iskaz
nacionalne netrpeljivosti, dok je jedna svjedokinja optužbe
samoinicijativno kazala kako "ne svjedoči protiv Blaškića."
Pripadnici međunarodnih organizacija također nisu izravno
optuživali Blaškića. Neki su ga opisali kao susretljivog i spremnog
pomoći, ali su mahom naglašavali kako je bio odgovorna osoba u tom
području, kako je trebao biti djelotvorniji u suzbijanju i
kažnjavanju zločina, posebno stoga što je tvrdio da kontrolira sve
hrvatske postrojbe u tom području.
Obrana naglašava da je Blaškić izdao preko 30 zapovijedi koje se
oslanjaju na razne aspekte Ženevskih konvencija. Tužitelj takve
naredbe koristi da bi dokazao Blaškićev nadzor nad svim postrojbama
HVO-a, uključujući vojnu policiju i samostalne jedinice, kao i
njegov propust da osigura provedbu vlastitih naredbi. Obrana ih
koristi da dokaže kako je Blaškić djelovao u dobroj vjeri, premda su
okolnosti u kojima je djelovao bile kaotične.
U optužnici se navodi da je Blaškić naređivao "i/ili alternativno"
propustio spriječiti i kazniti počinjena kršenja međunarodnog
humanitarnog prava. Obrana tvrdi da on nije imao ovlasti kažnjavati
počinitelje kaznenih djela već je samo mogao narediti istragu. Dok
tužitelj sugerira da zapovjednik može dati ostavku u situaciji koju
ne kontrolira, obrana naglašava da u okolnostima domovinskog rata
Blaškić to nije želio učiniti nego je ostao na dužnosti, pa je do
druge polovice 1993. godine uspio ustrojiti discpliniranu vojsku.
Tužitelj je u gotovo svakom svjedočenju dobivao potvrdu o dobrom
ustroju i organiziranosti HVO-a tijekom čitavog razdoblja na koje
se odnosi optužnica. Svjedoci optužbe su naglašavali da je u
usporedbi s bošnjačkim snagama, HVO bio dobro opremljen i naoružan.
Obrana je, međutim, od svjedoka nastojala dobiti potvrdu da su,
posebice do polovice 1993. godine, jedinice HVO-a, kao i bošnjačkog
TO-a ili ABiH, većinom činili naoružani lokalni stanovnici nisu
predstavljali regularnu vojsku.
Početak dokaznog postupka obrane bio je odgođen za dva tjedna kako
bi se suci očitovali o zahtjevu branitelja da se iz optužnice izbace
oni dijelovi koje, po mišljenju obrane, tužitelj nije dokazao u
svom dijelu postupka. Među njima su optužbe da je Blaškić naređivao
zločine te optužbe za odgovornost za zločine počinjene na području
Kiseljaka, u vezi s kojma se najčešće spominju lipanj te rujan i
listopad 1993. godine.
Obrana je tijekom protuispitivanja svjedoka optužbe ukazivala da
je kiseljačka zona HVO-a od Blaškićeva sjedišta u Vitezu bila
fizički odsječena teritorijem pod kontrolom Armije BiH. "Nakon
travnja 1993. godine Blaškić nije mogao putovati u Kiseljak niti
održavati radio vezu koju protivničke snage ne bi mogle
prisluškivati", naglašavali su branitelji. Oni drže da se stoga
Blaškića ne može držati odgovornim za progone Bošnjaka od strane
HVO-a u kiseljačkom džepu u razdoblju nakon travnja.
Jedna točka optužnice tiče se uništavanja vjerske baštine. U
brojnim se iskazima govorilo o uništavanju džamija u Lašvanskoj
dolini, a jedan je stručnjak UNESCO-a svjedočio da su štete
nanesene bošnjačkm vjerskim objektima znatno veće od onih na
katoličkim objektima u srednjoj Bosni. Na tu optužbu, Blaškićeva
obrana odvraća da je on zabranjivao takvih uništavanja te da je
većina vjerskih objekata uništena nakon sklapanja Washingtonskog
sporazuma.
Sudsko vijeće u predmetu Blaškić čine Claude Jorda, Fouad Riad i
Muhamed Shahabuddeen. Optužbu zastupaju Mark Harmon, Gregory Kehoe
i Andrew Cayley, a obranu Anto Nobilo i Russell Hayman.
General Blaškić dobrovoljno se predao ICTY-u 1. travnja 1996.
godine. U nedavnom razgovoru s predsjednicom ICTY-a Gabrielle Kirk
McDonald, kao član skupine koja je predstavljala pritvorenike
ICTY-a, general Blaškić je upozorio da je čekajući početak suđenja
u pritvoru proveo 450 dana, napomenuo je branitelj Nobilo.
Prema rasporedu dostavljenom obrani, suđenje će se do Božića
odvijati u blokovima od jedan do tri tjedna između kojih će biti
jednotjedne stanke. Do konca godine obrana bi trebala odraditi 40-
tak od 60 radnih dana koliko ima na raspolaganju. Prvi krug dokaznog
postupka obrane trajat će od 7. do 11. rujna, a sljedeći dvotjedni
krug započinje 21. rujna.
(Hina) vb fp
040921 MET sep 98