FAZ-SVJETSKOPOLITIČKI USKOGRUDNO-3. IX.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 3. IX. 1998. Svjetskopolitički uskogrudno "Svi su još tu: Castro, Gadafi, Sadam Husein, Milošević. Ni Indijci ni Pakistanci ne daju se impresionirati nego čekaju s atomskim djelima. Svima je zajedničko što se sankcijama, ili prijetnjom njima, ne daju odvratiti od svojih nakana. Dvojbe u djelotvornost sankcija u biti su stare koliko i sankcije. Pod kritikom su među ostalim postojećim osobito jednostrane Sjedinjenih Država protiv mrskih vlada. Prigovori koje dobivaju Amerikanci imaju težinu ponajprije ako ih daju države članice Europske unije. U njima uglavnom lebdi kritika stvaranja vodeće uloge 'neizbježne nacije'. Sjedinjene Države drže da su optužene zbog neopravdanog prisvajanja, moraliziranja ili uskogrudnih obzira spram lokalnih birača, čiju naklonost osiguravaju financiranjem izbora dok izopćuju države poput Kube. Osim toga, da je američka politika sankcija dvostrukog morala koji zapostavlja borbu za ljudska prava ako se radi o osiguranju tržišta u Kini. Unatoč svim kritikama koje se sve više opažaju i u Sjedinjenim Državama, Washington i dalje pobuđuje dojam da su sankcije najvažniji instrument njegove vanjske politike poslije hladnoga rata. Od stupanja na dužnost predsjednika Clintona 1993. godine, na snagu je stupilo više od 60 saveznih zakona i propisa. Sada je pod američkim gospodarskim sankcijama ništa manje nego 75 zemalja ili moraju računati na proglašenje takvih mjera. U kongresu čeka raspravu 26 novih sankcija protiv deset zemalja - Kine, Rusije, Vijetnama, Azerbejdžana, Sirije, Meksika, Hrvatske, Jugoslavije, Nigerije i Sudana. Razloga za proglašenje sankcija ima mnogo. One slove, kako je to formulirao voditelj odjela za gospodarska pitanja u ministarstvu vanjskih poslova Eizenstat, kao primjereni odgovor 'vodeće svjetske sile' na novo svjetskopolitičko stanje poslije hladnoga rata. Kao obrazloženje navode državni sigurnosni interes - nuklearno širenje, međunarodni terorizam - ili napore za očuvanje ljudskih prava i demokratskih načela. Sankcije mogu sezati od mjera protiv financijskih transakcija preko zabrana ulaganja do potpunog trgovačkog embarga. Osobito oblikovanje doživjele su sankcije Washingtona dometom zloglasnog Helms-Burtonovog zakona protiv Kube 1996. godine i istodobnih sankcija protiv Irana i Libije. Tim zakonima ne stavljaju se samo američka poduzeća u službu američke vanjske politike. Prijetnjom kaznama za inozemna poduzeća - i ona iz prijateljskih zemalja - koja trguju s izopćenim zemljama ili tamo ulažu, Washington želi iznuditi široku 'koaliciju' za svoj vanjskopolitički režim sankcija. Neraspoloženje, poglavito u Kanadi i u Europskoj uniji, prijeteći trgovački rat i moguće razilaženje u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) s teškim posljedicama, uvijek su poticali predsjednika Clintona na suspenziju kaznenih mjera. Sklonost kongresa sankcijama u međuvremenu je dala krila pojedinim saveznim državama, gradovima i općinama da si pridaju vanjskopolitički predznak. Nekih 30 mjesnih uprava donijelo je zakone koji zabranjuju da se u javnim natječajima narudžba dade tvrtkama koje održavaju trgovačke odnose s nevoljenim režimima. Takve inicijative u vrtlogu washingtonske sankcijske politike dovele su već i do unutarnjopolitičkih zapleta oko vanjskopolitičkih ovlasti. Kritičari upozoravaju na usitnjavanje američke vanjske politike, a time i na rizike za poduzeća u globalnom tržišnom gospodarstvu. Dok su Sjedinjene Države, argumentira primjerice organizacija 'USA Engage' (udruga šesto američkih tvrtaka koje su se posvetile borbi protiv jednostrane politike sankcija), proteklih godina sve više rabile sankcije kao najjači vanjskopolitički instrument, troškovi američke vanjske politike sve više i više se prebacuju na poduzeća, radnike i poljoprivrednike. Jer da njihove trgovačke odnose vlada rabi kao poluge utjecaja na neposlušne režime. Po izračunima Instituta za međunarodno gospodarstvo, poduzeća su 1995. pretrpjela gubitak od 15 do 19 milijarda dolara zbog sankcijama ograničenog izvoza u 26 zemalja. Osim toga su sankcije, često u inozemstvu shvaćene kao dobrovoljno prihvaćene, dovele u dvojbu pouzdanost američkih trgovačkih partnera. U slučaju sumnje strani bi partneri dali prednost neameričkim poduzećima jer je njihovo ponašanje uračunljivije. Da li bi slobodan razvitak poduzetničkih aktivnosti u ophođenju s mrskim državama bio bolja politika (...), nije sigurno. Bijela kuća i kongres dakako ne odbijaju više sasma takve prigovore. Poslije automatskih sankcija protiv Indije i Pakistana zbog atomskih pokusa u svibnju, kongres je izuzeo izvoz prehrambenih proizvoda da bi američkim poljoprivrednicima omogućio ponudu pšenice Pakistanu u vrijednosti od 37 milijuna dolara. Potkraj srpnja jedan je odbor senata stavio na led prijedlog zakona koji je predviđao sankcije protiv zemalja - među njima i Kine - u kojima su ljudi izloženi vjerskim progonima. Kako bi se američku politiku sankcija donekle uskladilo s poslovnim interesima, republikanski je senator Lugar iz Indiane već prošle godine predočio prijedlog reforme o kojemu senat treba odlučiti ovih dana. Lugar se u svojem prijedlogu zakona načelno drži sankcija kao vanjskopolitičkog instrumenta. No upozorava na opasnosti jednostranog postupka i naglašava da je u takvim slučajevima nužno proglasiti sankcije zajedno s drugim zemljama, inače bi američka poduzeća mogla ostati bez dobitka, radna bi mjesta bila ugrožena i pokopana sposobnost za humanitarnu pomoć. Katalog smjernica trebao bi u buduće pomoći da se opreznije odlučuje o uvođenju sankcija: jesu li prikladne predviđene jednostrane sankcije da bi se postigao jasno određeni politički cilj? Što su gospodarski troškovi? Treba li računati s ozbiljnim posljedicama na humanitarne, sigurnosne ili vanjskopolitičke ciljeve i može li se suradnja sa saveznicima dovesti u težak položaj? U svakom bi slučaju jednostrane sankcije - ako ipak budu uvedene - trebale isteći nakon dvije godine, osim ako predsjednik ili kongres donesu odluku o njihovu produljenju. Prema stajalištu senatora Hagela, američka će vodeća uloga doći u opasnost ako se ne bude obazirala na interese prijateljskih država i ako drugima pokušava nametnuti svoj životni stil. Sankcije su ionako do sada samo iznimno bile uspješne. One koje je proglasila međunarodna zajednica, primjerice protiv Južne Afrike, koje su na posljetku pridonijele padu režima apartheida, bile su takva iznimka" - piše Richard Wagner. 040115 MET sep 98