US IHT 1. IX. TERORIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1. IX. 1998. Ispaljivanje raketa nije način kojim se trebamo boriti protiv terorizma "Moja prva zadaća u tajnoj službi CIA prije 46 godina bila je da organiziram mrežu doušnika u prljavom palestinskom izbjegličkom logoru u južnom Libanonu, veoma blizu mjesta na kojemu su moji pradjed i prapradjed prije gotovo stotinu godina uspostavili američke misionarske škole. Logori i prljavština još tamo, no to više nije leglo komunizma već prijetnje zvane terorizam", piše Raymond Close, koji je radio u agenciji CIA od 1951. do 1977., a sad je poslovni savjetnik. "Većina ljudi prihvaća pretpostavku da je terorizam fenomen koji se može poraziti samo boljim zamislima. (...) Najvrjednije oružje terorizma, u konačnoj analizi, jest vatra u srcima njihovih mladića, a ona se ne može ugasiti raketama tomahawk. Ako inteligentni Amerikanci mogu prihvatiti tu pretpostavku kao razuman temelj za borbu s tom nemezom, zašto je američkim vođama tako teško da govore i vladaju se prikladno? Nakon vojnih napada na Sudan i Afganistan, američki su dužnosnici svoje poteze opravdali citiranjem Bin Ladenove 'objave rata' svemu američkom. No ispaliti rakete na zemlje s kojima je Amerika tehnički u mirnim odnosima i ubijati i povrjeđivati njezine žitelje, znači objaviti da su Sjedinjene Države slobodne stvarati vlastita pravila za rješavanje tog međunarodnog problema. (...) Nova je prijetnja često bez suverenog teritorija ili službenog sponzorstva. Prijateljske vlade širom svijeta - posebice one s velikim brojem Muslimana, poput Indije, Pakistana, Egipta, Turske, Jordana, Indonezije, Malezije, zaljevskih država i novih republika srednje Azije - dijele potrebu za unutrašnjom i regionalnom stabilnošću. Terorizam je oružje koje prijeti svim civilnim vlastima. Te okolnosti daju besprimjeran poticaj za suradnju među vladama, čak i među državama koje se možda razilaze u drugim temeljnim pitanjima. No borba protiv tihog i skrivenog zajedničkog neprijatelja zahtijeva beskrajnu strpljivost i takt agencija za provedbu zakona i obavještajnih služba. Ona zahtijeva potpunu tajnost, međusobno povjerenje i profesionalno poštivanje. Izgube li Sjedinjene Države hladnokrvnost bez upozorenja, a drugi to budu držali raspuštenim pribjegavanjem iznenadnom nasilju, neće biti suradnje koja je od presudne važnosti. Moj je osjećaj da će, primjerice, pakistanski dužnosnici obavještajne službe (koji su veoma stručno surađivali u istrazi bombardiranja u Nairobiju i Dar es Salaamu) sljedeći put kad Washington pozove u pomoć, slučajno biti 'zauzeti'. Moji bivši kolege u CIA-i i iskusni profesionalci u FBI-u moraju zbog toga biti zabrinuti. Njima je nužno međusobno povjerenje. Znaju kako ga je teško razviti i kako brzo ono može ispariti. Objavivši rat terorizmu, čini se da je Clintonova vlada došla u iskušenje da oponaša neuspjeli izraelski primjer. To je razumljivo, ali pogrješno. Izraelsko stanje potpuno je drukčije od američkog, na svaki zamisliv način. Država Izrael 50 je godina bila predana politici masovne i bezobzirne osvete - namjerno nesrazmjerne. 'Deset očiju za oko', Izraelci vole reći. Pa ipak je njihova politika neuspješna jer nisu shvatili ono što pametni među njima znaju: da će terorizam tako dugo bujati dok su Palestinci opsjednuti nepravdom i obuzeti očajem. Mudri i iskusni izraelski obavještajni dužnosnici govorili su mi da je 'uspješan' atentat na palestinskog terorističkog vođu u Gazi prije nekoliko godina izravno vodio nizu samoubilačkih bombardiranja koji su pomogli da Benjamin Netanyahu dođe na vlast te su stoga možda umanjili izraelske izglede za mir još mnogo godina. Čak i oni koji odobravaju vojnu osvetu u borbi protiv terorizma složili bi se, mislim, da ispaljivanje raketa na udaljene mete, određene kao 'teroristička infrastruktura', nije ni djelotvorna vojna strategija niti vjerodostojan jamac protiv budućih zločinačkih djela. To će biti još istinitije jednom kad će protivnik biti naoružan jeftinim oružjima masovnog uništenja koja je sam napravio. Već nekoliko godina Sjedinjene Države pokušavaju nadzirati ponašanje Iraka povremenim napadima. Nedavno su američki političari zaključili da to nije djelotvorno. Stajalo je malo bogatstvo, ozbiljno je narušavalo opću borbenu pripravnost američkih oružanih snaga, opterećivalo je odnose sa saveznicama, potpomažući interese suparnika i gospodarskih konkurenata te je vjerojatno samo jačalo moć koju Husein ima nad svojim narodom. Pa kad se prije nekoliko tjedana irački vođa opet usprotivio zahtjevima UN-ovih inspektora, mi Amerikanci promrmljali smo neke slabašne isprike te se pretvarali da ništa nismo primijetili. Sad smo opet krenuli tom slijepom ulicom, napadajući možebitne terorističke mete u Afganistanu i Sudanu i prijeteći nasilnijim osvetama u slučaju budućih incidenata. Različiti ratoborni islamistički pokreti širom svijeta dijele zajedničku ideologiju i slične pritužbe, no oni nisu monolitna međunarodna organizacija. Nedavni američki napadi su, na nesreću, možda razbuktali njihov zajednički žar i ubrzali njihovo ujedinjenje i centralizaciju, dovodeći vjerojatno mnogo novih dobrovoljaca u njihove redove. Najgora noćna mora strateških vojnih i sigurnosnih planera jest da bi malen i slab neprijatelj mogao držati Ameriku taocem, ucjenjujući je oružjem monstruozne moći, no ipak tako beznačajnim veličinom i izgledom da ga ne bude moguće locirati. Raketni su napadi jasno i glasno poslali poruku svima koji se smatraju američkim neprijateljima: ubrzajte svoje pokušaje stjecanja novog, smrtonosnog oružja visoke tehnologije, proizvodite ga i skrivajte u skrovištima među civilnim stanovništvom. U međuvremenu je bombardiranje (prikazano kao nužno za zaustavljanje daljnjih terorističkih napada) proizvelo javnu uzbunu u Washingtonu, što je upravo ono što su se teroristi nadali nadahnuti. Imaju li teroristi bilo kakvu izvanrednu kvalitetu osim osvetoljubivosti i lukavosti, onda to je strpljivost. Oni mogu vratiti udarac sljedeći tjedan, sljedeći mjesec ili sljedeće godine. (...) Ono što me najviše zabrinjava jest to što napadi na mete u Afganistanu i Sudanu podsjećaju na ono što mi Amerikanci zovemo 'vigilante justice' (vigilante je imenica koja označava člana organizacije za borbu protiv zločina; justice = pravda, op. prev.). Ta vrsta politike slabi američko vodstvo u svijetu i potkopava najdjelotvorniju obranu koju ona ima protiv terorističke prijetnje: predanost vladavini zakona, odanost poštenju i pravednosti u rješavanju međunarodnih razmirica te reputaciju najhumanije zemlje svijeta." 030021 MET sep 98