CORRIERE 31. VIII. JEDNAKOST VJERSKIH ZAJEDNICA-KOMENTAR

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 31. VIII. 1998. Ako Islam dođe u škole "Islam je već među nama, i njegova najmlađa djeca, posljedično, počinju puniti naše škole. Vijesti u tisku su prije nekoliko dana upozoravale na broj mladih islamista upisanih u talijanske škole koji već iznosi više od pedeset tisuća... no radi se o brojci koja će sigurno rasti, možda i ne malo, s obzirom na postotak osoba islamske vjere u ukupnom broju useljenika koji svakodnevno dolaze na poluotok. Već se danas, dakle, postavlja pitanje kako ne samo urediti život školskih ustanova radi nazočnosti značajne manjine studenata koji pripadaju civilizaciji drukčijoj od naše, već, rekao bih ponajprije, kako se poslužiti javnim školstvom (jer se očito govori samo o tome) u široj politici prema useljenicima. Posebice, glede ciljeva koji se trebaju dati takvoj politici iz koje treba proizići rješenje posebnijih problema školske prirode. Prema njima se, među ostalim, talijansko javno mišljenje danas prisiljeno konkretno odmjeriti nakon zahtjeva u pogledu te materije, a koje su prije nekoliko tjedana iznijele islamske zajednice nazočne u našoj zemlji. Zahtjevi su sabrani u sljedećih pet točaka: nošenje feredže u učionicama po izboru djevojaka koje ju žele; poštivanje muslimanskih prehrambenih običaja, a posebice pravila za klanje životinja; pravo mladića i djevojaka da tjelovježbu i plivanje obavljaju razdvojeni, odnosno da se služe različitim dvoranama, bazenima i svlačionicama; i, napokon, mogućnost da na satu vjeronauka izučavaju Kuran te da uče i usavršavaju arapski jezik. Prema talijanskoj vjerskoj islamskoj zajednici (koja, ne zaboravimo, predstavlja i građane talijanske nacionalnosti) to bi bili nužni rekviziti ako naša zemlje ne želi imati diskriminirajući odnos prema učenicima muslimanske vjere. Zahtjevi poput ovih, ili drugih sličnih koje će vrlo vjerojatno druge etničko-vjerske zajednice nazočne u Italiji iznijeti danas ili sutra, postavljaju, kao što sam kazao, problem kakvu školu za kakvu manjinsku politiku i, dakle, za kakvu ideju zemlje, nacionalnog zajedništva, želimo izgraditi ili održati i u budućnosti.(...) Za razliku od gotovo svih muslimanskih zemalja koje kršćane postavljaju u položaj građana drugog reda, i ne priznaju njihove pune vjerske slobode, Italija, kao i sve zemlje liberalne demokracije, te slobode prihvaća u svim njezinim oblicima i stoga je opravdano da to čini u prostoru javnih školskih ustanova.(...) Meni se zapravo čini da zabranjivanje isticanja različitih vjerskih znakova u učionici, koje je u ovom slučaju primijenjeno u Francuskoj, u stvarnosti ima objektivne granice. Postoje razlikovni vjerski znakovi, kao što je lančić s raspelom, ili kippa na glavi, ili feredža, čije zabranjivanje nošenja ne znači toliko zabranjivanje vjerske promidžbe ili sprječavanje moguće diskriminacije, koliko diranje u vjersku osobnost građanina, mladog ili starog. Drukčijim mi se čini pitanje za druga dva zahtjeva islamskih zajednica. Prihvatiti da u javnim školama muslimanski mladići i djevojke moraju obvezno obavljati tjelovježbu i plivanje na različitim i odvojenim mjestima zapravo bi značilo, po mojem sudu, dirati u načelo pune ravnopravnosti spolova potvrđene ustavom, a kojega je usvojila cjelokupna kultura i javni duh zemlje. U Italiji ne može biti bazena rezerviranih za muslimanske muškarce, kao što ne može biti autobusa rezerviranih za bijelce ili telefonskih kabina samo za pristaše stranke Ulivo. Tu se osjeća koja je odlučujuća točka: nije prihvatljiv bilo koji zahtjev od strane skupine ili manjine, na području školstva ili bilo kojem drugom, kojim se u ime vjere zadire u opća načela, poglavito etičko-političke prirode a tek onda zakonodavne, koja se nalaze u temelju talijanskog državnog zajedništva, a koja su upravo i načela liberalne demokracije. Među svima je prva jednakost između ljudskih bića i postojanje osobnih prava koja se ne mogu kršiti (poput onoga na fizički integritet). Prirodno, treba imati hrabrosti i intelektualnog poštenja pa priznati da postavljanje toga pitanja ovim riječima u stvarnosti znači postavljanje premisa da, zapravo, sve vjerske zajednice ne mogu biti jednake, s obzirom na društvenu organizaciju naše zemlje i njezina pravila. Kako su opća načela kojima se nadahnjuje naša nacionalna zajednica, a to su načela liberalne demokracije, očito je, a istovremeno i neizbježno, da vjerske zajednice koje su imale odlučujuću povijesnu vezu s takvim poimanjem svijeta, odnosno sve one koje su proizašle iz judeo-kršćanstva, ne mogu a da nemaju jaču podudarnost, i stoga izravniju i lakšu suglasnost s raznim vidovima talijanskog društva i njegova načina života. Budući je to društvo u potpunosti povijesni plod židovsko-kršćanske tradicije u njezinu mnogostrukom kulturalnom razvoju od iluminizma do liberalizma, budući je, dakle, dijete specifične vjerske tradicije, očito je (a, ponavljam, i neizbježno) da s obzirom na nju i s obzirom na sva druga zapadna društva, ne može biti prave i potpune jednakosti među svim vjerama koje postoje na ovom planetu. Da bi se postiglo društvenu organizaciju koja bi uistinu uspjela ostvariti liberalno- demokratski diktat istinske, potpune jednakosti među vjerama, potrebno bi bilo, ni više ni manje, nego izbrisati povijest, odnosno, bilo bi potrebno da se obistini nešto što je i više nego nemoguće, a ponajprije krajnje nehumano. Zadovoljimo se zaključkom da su ipak, unatoč svim povijesnim uvjetovanostima, liberalno- demokratska društva, poput Italije, uvijek ona koja su u svijetu uspijevala, i uspijevaju, osigurati veću slobodu i širu lepezu izbora za veći broj osoba. To sasvim lako može povrijediti nečije vjerske osjećaje (i to i čini; u islamu, primjerice, kao što je poznato, veliki broj ponašanja i uobičajenih pravila na liberalnom judeo-kršćanskom Zapadu smatra se bogohulnim), no ako naša društva žele ostati slobodna, moraju potvrditi povijesno uvjetovan, a time i ograničen karakter svog demokratskog univerzalizma. Iz tih razloga, u slučaju zahtjeva poput ovih islamističkih za športskim sredstvima i vježbama koji bi bili obavezno odvojeni prema spolu, što je potreba apstraktnog poštivanja vjerskih sloboda, ispravno je da se to stavi u drugi red u odnosu na slobodarske povijesne sadržaje u kojima se Italija prepoznaje. Upravo na temelju tih sadržaja nitko nema slobodu vršiti diskriminaciju na spolnoj osnovi, pa ni kada to zahtijeva vjera. Uloga škole u tome je posebice osjetljiva jer se ona nalazi na ključnom spoju. Upravo je škola mjesto gdje se institucionalno jamči održavanje povezanosti jednog društva sa svojom poviješću, sa svojom prošlošću, i mjesto gdje je, dakle, jedno društvo obvezno određivati se na temelju konkretnih povijesnih materijala, mimo svakog uvođenja demokratskog-univerzalizma njegovih zakona i načela. Time, također, određujući i neizbježna ograničenja toga univerzalizma. Očito je da je dopuštanje svakoj skupini ili manjini da, u budućnosti, u javnoj školi uči vlastiti kulturno-vjerski jezik (kao što islamisti traže za arapski) jednako prvom koraku prema neizbježnom kraju bilo kakvog pozivanja na povijesno jedinstvo talijanskog društva i, dakle, na dugi rok, prema mogućem nestanku toga društva. Ono što je između ostaloga u očitom proturječju s ciljem integracije manjina, ako smo to naumili, jest to što će nestati upravo ono u što se treba integrirati. Utakmica koja se igra u javnoj školi utakmica je koja se tiče cijele zemlje, a ona se odvija između stvarne integracije, s jedne strane, a s druge strane više ili manje svjesnog popuštanja prema organskom tkanju tradicije, povijesti i pamćenja, koje je sve do danas bila Italija", piše Ernesto Galli della Loggia. 020024 MET sep 98