FRANCUSKA-LE FIGARO MAGAZINE OD 28.8.98. FRANCUSKO-NJEMAČKI ODNOSI

FRANCUSKA LE FIGARO MAGAZINE 29. VIII. 1998. 'Francusko-njemačka osovina donijet će drugačije rješenje od američkog' Catherine Nay i Patrice de Meritens razgovarale su s Brigitte Suzay, francuskom diplomatkinjom, stručnjakom za francusko- njemačke odnose: " - Vaša knjiga 'Povratak u Berlin' doživjela je velik uspjeh u Njemačkoj. Prema Vašoj knjizi čini se da se naše dvije zemlje jako slabo poznaju... = Mi smo dvije kulture unutar jedne civilizacije, ali se uistinu vrlo slabo poznajemo. Iako je na političkoj razini veza uspostavljena, što je dovelo do eura, postoji velika praznina na razini 'civilnog društva'. Od doba rata, naše javnosti vrlo malo razgovaraju. Nakon 1945. čuli smo službeni govor - tada opravdan - koji je omogućio pomirbu: 'Nijemci su se promijenili, više nisu ružni, zločesti vukovi; strahote je počinila zla Njemačka koja više ne postoji. Nijemci su dobri demokrati s kojima se može surađivati.' Trebalo je pokazati 'pristojne' Nijemce, točnije 'bez osobina', kako kaže Musil. Dobili su europsku etiketu jer više nisu bili Nijemci, a zadaće su bile jasno podijeljene. Bili su dobri u gospodarstvu, dok smo mi Francuzi bili dobri u politici. Šezdesetih i sedamdesetih godina Njemačka je bila utjelovljenje velike industrije, bila je to lijepa velika zemlja, dezinficirana i bez okusa, s dobrim sindikatima, i to je sve. Kad sam 1985. napisala svoju prvu knjigu 'Njemačka vrtoglavica', francuski se govor nije bio promijenio, i dalje je bio preliven zajedničarskim umakom: 'Nijemci su najbolji narod na svijetu!' Ja sam pak vidjela Njemačku koja se pokrenula, primijetila sam pacifističke, protunatove i protuameričke pokrete. Sve su mi se te pojave činile usiljene i gotovo nestvarne. Ne pomišljajući na ujedinjenje kakvo se dogodilo četiri godine kasnije, činilo mi se očitim da su Nijemci na taj način izražavali nelagodnost, da su htjeli ponovno steći svoj identitet, da su nejasno težili k ujedinjenju i da im se ne može vječno nametati status političkog i kulturnog patuljka. - Ipak, Vi u svojoj knjizi kažete da se jedan njemački intelektualac nikada neće odvažiti da kaže, primjerice, 'ja volim Njemačku'. Je li to posljedica srama koji nije nestao? = Nakon rata Nijemci su bili zadovoljni činjenicom da su Europljani jer je bilo jako teško biti Nijemac. Kada bi dolazili u Francusku govorili bi da su Nizozemci, Danci ili Šveđani. Biti Europljanin bio je pričuvni identitet. Nakon osamdesetih, oni imaju želju da se potvrde kao Nijemci, ali to nije jednostavno jer još nije uspostavljena osjećajna veza s povijesti, kulturom i nacijom. Zašto je moja knjiga imala toliki odjek preko Rajne? Zato što kažem ono što jedan Nijemac ne može izraziti: ja bez agresivnosti pričam o 'mom lijepom dvorcu iz prošlosti'. - Ne treba li strahovati od Nijemaca koji će ponovno otkriti ljubav prema Njemačkoj i ponositi se njome? = I sami Nijemci si postavljaju to pitanje jer postoje opće crte naravi jednog naroda. (...) Kada sam prije dvadesetak godina studirala u Freiburgu, studenti su, kad je padao snijeg, ostavljali kišobrane vani i nalazili ih nakon predavanja. Postoji teorija prema kojoj se bitne značajke jednog naroda ne mijenjaju kroz stoljeća. Po mome mišljenju, postoji intelektualna biografija svojstvena svakom narodu koja ga određuje i napaja njegovu svakodnevicu. (...) - Dakle, danas se više ne treba plašiti Nijemaca? = Ništa više ne može opravdati strah, ali treba raščlaniti povijest. Kao i mi, i Nijemci imaju veliku povijest, postavljanje metafizičkih pitanja nihova je osobitost. Svaki je narod opsjednut nečim. Mi se bojimo pada i ismijavanja: oni se plaše meteža, nereda i zadnjeg suda. Ono što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, sve strahote nacizma, taj grijeh protiv čovječnosti, može se razumjeti kao paradigma mita o Luciferu. Samo narod kao što su Nijemci, koji posjeduje tako dubok metafizički osjećaj, može upasti u takve zablude jer samo prvi arhanđeo može postati Luciferom. (...) Nijemci žele biti Europljani, razgovarati s nama. Jedna od velikih - i zaboravljenih - tajna francusko-njemačke veze jest da Nijemci imaju potrebu da se svide Francuzima. Oni imaju potrebu da im ovi kažu kako osim metafizike postoje i životni užici. (...) - Svoju ste prevoditeljsku karijeru počeli vrlo mladi, s predsjednikom Pompidouom, zatim ste trideset godina pratili sve francusko-njemačke susrete na vrhu. Jeste li imali dojam da je s vremenom razumijevanje postajalo sve bolje? = Da, budući da postoji uski krug visokih dužnosnika koji se vrlo često susreću, često telefonski razgovaraju i zajedno raspravljaju o političkim temama. Na žalost, ta se sloga još nije proširila među narodom. Francuzi su u neku ruku autisti, tako im je dobro u Francuskoj... vrlo malo odlaze u Njemačku. Nijemci, pak, ne govore kako je kod njih lijepo i kako treba doći u Njemačku. Dakle, društva imaju vrlo slabu vezu. - Ipak, francusko-njemačka osovina bila je odlučujuća... = Francusko-njemački odnos promijenio je svijet: zajedničko tržište, euro, donekle i pad Berlinskog zida i SSSR-a. To je prijeko potrebno iskustvo koje treba sačuvati, to više što je nakon 'izbornog prijateljstva' iz doba De Gaullea i Adenauera, uslijedilo ni najmanje povlašteno desetljeće... Taj odnos treba danas prilagoditi nazočnosti eura, globaliziranom gospodarstvu i sigurnijoj Njemačkoj: ukratko, treba okrenuti stranicu XX. stoljeća. (...) - Trenutni je dojam u Francuskoj da je Schröder novi Blair. Hoće li se to svidjeti Nijemcima? = Schröder donosi nešto novo. Rođen nakon rata, on pripada naraštaju kojemu je ugodno biti Nijemcem. On nije Europljanin iz nužde, već je to postao slobodnim izborom. On zna kakvi su novi ulozi: kako ćemo se mi Europljani snaći u globalizaciji? Kakvi će odnosi biti između muškaraca i žena? Mi trebamo odlučiti o tome, u suprotnome će se nametnuti američki uzor. Kakve odnose želimo između roditelja i djece? One iz američkih humorističnih serija? Želimo li američko pravo, liječnike koji više ne žele operirati zbog straha od sudskih postupaka? Želimo li oslobađajuću presudu za O. J. Simpsona za kojega svi znamo da je ubojica? Želimo li toliko gojaznih ljudi, nestanak obiteljskih veza, revolvere u školama? Ta se pitanja postavljaju u Francuskoj i u Njemačkoj, ali možda - usprkos očekivanjima - još oštrije preko Rajne gdje je na vidiku ponovno stjecanje identiteta. Riječ je o spojnom razdoblju povijesti. Svakako, vrijeme koje brzo prolazi ne plaši Nijemce jer znaju kako će mu se suprotstaviti. Stajalište koje nalazimo u Goetheovu 'Faustu' lako bi moglo biti i njihovo: 'iskoristite vrijeme, ono prolazi tako brzo, ali nas red zato uči kako da ga uštedimo!'" 010100 MET sep 98