27. VIII. LE NOUVEL OBSERVATEUR - UVODNIK O ISLAMU I SAD-U

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 27. VIII. 1998. SAD-islam: sedam ključeva za razumijevanje jednog sukoba "Ne budimo ni prezasićeni time ni nezainteresirani. Ono što se upravo dogodilo između SAD-a i nekih islamskih organizacija zaista je ozbiljno. Previše ozbiljno. Prema mojem mišljenju, unatoč golemoj razlici kad je riječ o broju žrtava, to je ozbiljnije od posljedica Zaljevskog rata iz 1991. godine. Podsjetimo se na činjenice: 1. U drugoj polovici srpnja, u američkom, izraelskom, ali i iranskom tisku, stalno se piše o nekom saudijskom milijarderu koji je svoj stožer smjestio u Afganistanu i koji je, izgleda, zaslužan za pobjede fanatičnih islamskih studenata - talibana. Saudijac se zove Osama Ben Laden. Na fotografiji se može vidjeti da je to muškarac koji drži do svojega izgleda, a pred kamerama se ponaša kao neki američki glumac u mračnoj ulozi. I on, ni manje ni više, proglašava rat protiv SAD-a. (...) 2. Četvrtak, 20. kolovoza. U Washingtonu je 13.30 sati. Potpredsjednik Al Gore, državni savjetnik za sigurnost Sandy Berger, ministar obrane William Cohen i državna tajnica Madeleine Albright telefoniraju šefovima država i vlada desetak zemalja u svijetu. Podijelili su zadatke. A svi moraju reći istu stvar: 'u ovome trenutku, kad Vam govorim, rakete padaju na sedam logora za uvježbavanje terorista uz granicu između Pakistana i Afganistana te na jednu tvornicu kemijskih proizvoda u Sudanu. Prikupili smo sve dokaze o postojanju stožera Osame Ben Ladena u tim logorima, i o onome kraj Kartuma, a u njima se pripremaju opasni teroristički napadi. U to je vrijeme u Kartumu 19.30 sati, a u Kabulu 22.00 sati. Prve reakcije: Nijemac Helmut Kohl kaže da to razumije. Britanac Tony Blair kaže da to podupire. Japanski premijer Keizo Obuchi primjećuje da je to neizbježno. Budući da su o tome samo obaviješteni, a da ih se prije nije pitalo za mišljenje, Francuzi se ograđuju, a Rusi se ljute. U cijelom arapskom i muslimanskom svijetu zavladala je tišina, zaprepaštenje i nelagoda. Kofi Annan priznaje da je zbunjen. A to je vrlo važno, vidjet ćemo i zašto. 3. Udari se vode s ratnih brodova u Crvenom moru. Istodobno su lansirane rakete s udaljenosti od oko 4000 kilometara, a riječ je o raketama Tomahawk koje se navode uz pomoć satelita, mogu nositi nekoliko stotina kilograma eksploziva i lete brzinom od 1800 do 2800 kilometara na sat. Važna pojedinost: SAD nije morao uputiti ama baš nikakvu dodatnu opremu u tu regiju. U njoj već ima 25 tisuća vojnika, 175 zrakoplova i 25 ratnih brodova, od kojih njih sedam raspolaže tim raketama. I to je izuzetno važno, ta veličina američkih vojnih snaga u morima s obje strane Saudijske Arabije, ali i u nekoliko baza na ozemlju svete muslimanske zemlje. Izvanredni pristanak saudijskog kralja na to da Amerikanci u njegovoj državi razmjeste snage za napad na Irak bio je zapravo vremenski ograničeni sporazum. Saudijski kralj, čuvar svetih mjesta kod Meke, poslužio se priličnim brojem tekstova iz Kurana kako bi naveo ostale da prihvate to svetogrđe. Ali je obećao da će nevjernike otjerati sa svete muslimanske zemlje čim prestanu neprijateljstva s Irakom. I upravo je ta trajna okupacija od 1991. godine korištena kao kletva i kao oružje u svim džamijama muslimanskih zemalja u kojima se pojavio islamizam. 4. Obično se hrabrimo pri pojavi tih izgreda, primjećujući da islamizam nema političke budućnosti, a najbolji je primjer za to Iran. Još se više hrabrimo primjećujući da terorističke organizacije, iako im cilj nije samo SAD i njegovi saveznici, kao najglavnije neprijatelje, čak i prije nevjernih Židova i kršćana, smatraju sve muslimane nevjernike ili otpadnike zato što oni, kako drže, surađuju sa Sotonom. Te su hipoteze provjerene u više navrata: u zemljama Magreba, na Bliskom istoku i u Aziji, muslimanski se svijet nimalo ne suprotstavlja ostatku čovječanstva, pa makar ti ljudi bili i Amerikanci, nego u njemu, kao i u bilo kojoj drugoj državi, i u bilo kojoj drugoj civilizaciji, postoje razne struje. Stoga tamo postoje unutarnji sukobi u kojima se, grosso modo, sukobljavaju zastupnici tradicije, manje ili više fanatični, i umjerene snage koje su manje ili više sklone Zapadu. Svemu tome treba dodati i sukobe između muslimanskih država koji izbijaju zbog nesređenh susjedskih odnosa i pitanja suvereniteta, kao što je bilo i u XIX. stoljeću. To smo vidjeli u strašnome ratu između iračkih i iranskih muslimana u kojemu je poginulo oko milijun ljudi. Stoga bi se moglo reći da su, nakon raspada Sovjetskog Saveza i kraja hladnoga rata, najgori neprijatelji muslimana i dalje muslimani, bez obzira na lirske kletve upućene drugima. 5. Jer, stručnjaci za Arape u Beirutu i Londonu koji su pažljivo proučavali talibanska i sudanska službena pripćenja u njima otkrivaju ultraortodoksni islamizam. A za izvlačenje takvih zaključaka čovjek mora biti i teolog i lingvist. Ali, prema mišljenju stručnjaka, mi ovdje imamo posla s radikalnim fundamentalizmom koji je nastao prije vremena zapadne kolonizacije i prije nastanka izraelske države. Taj isti ksenofobični fundamentalizam (nekada vradžbeni) na kraju je nestao u vrijeme kad su razni arapski i azijski nacionalizmi kao ciljeve označavali razne politike bez islama. Neprijateljstvo se javljalo prema Francuskoj, prema Velikoj Britaniji, prema Izraelu, a nasilju koje je nastajalo nije trebala potpora vjere. Amerikanci su ti koji su, kako bi se borili protiv napretka arapskog svijeta uz potporu Sovjetskog Saveza, odlučili pomoći obnovu političkog islamizma koji se suprotstavlja komunističkom 'bezbožnom materijalizmu'. Sve se promijenilo, kao što smo vidjeli, poslije propasti sovjetskog komunizma. Može se reći da je to na Zapadu najbolje shvatio George Bush, Clintonov prethodnik u Bijeloj kući. Kad danas opet čitamo neke od njegovih govora iz vremena prije Zaljevskog rata, kad slušamo kakve je razgovore vodio s raznim državnicima i koliko je nastojao u svakome trenutku na svojoj strani imati države Trećeg svijeta, a posebno arapske države, možemo zaključiti jedino da je on imao pravu sliku stanja u svijetu i da povijest još nije odala priznanje tome čovjeku. George Bush je imao trostruku opsesiju: a) nikada ništa ne činiti bez potpune potpore Ujedinjenih naroda. b) imati izričitu potporu, bez ikakvih ograda, što je moguće većeg broja arapskih i muslimanskih država. c) pružati dojam da ima potporu svih europskih država, prije svega Velike Britanije i Njemačke, ali i Francuske. A ta je trostruka opsesija zapravo bila prava politička filozofija. I dokaz za to leži u nastojanju Georgea Busha i njegova državnog tajnika Jamesa Bakera da uvijek tako djeluju da se Izrael ne nađe u toj koaliciji. Tako su vodili pravedan rat protiv Iraka koji je izvršio 'agresiju na susjednu suverenu arapsku i muslimansku državu', a ne cionistički vojni pohod. Glede svega toga lako se moglo govoriti o maskiranju, pretvaranju i traženju alibija. A u Francuskoj to nisu propustili reći. Ali treba priznati da te formalne brige, superstruktura američkih imperijalnih ambicija, ne samo da su poštovale simbole prava, nego su pokazivale i pažljivo uvažavanje svega što se stavlja na kocku u nekome sukobu. Bush je dobro pazio da ne suprotstavi Zapad i islam ili Zapad i arapski svijet. Ta je strategija imala uspjeha određeno vrijeme. Može se čak reći i da su sporazumi sklopljeni u Oslu iznmeđu Palestinaca i Izraelaca dobra slika postojanja prije spomenute filozofije. I ako malo bolje razmislimo o tome, jedan od revolucionarnih aspekata tih sporazuma jest odluka Jitzaka Rabina i Jasera Arafata da se zajednički bore protiv svih ekstremista, kako palestinskih tako i židovskih. Upravo to je bilo neprihvatljivo za neprijatelje mira. Židov koji je ubio Rabina nije se prevario pri izboru cilja, a nije se prevario ni Egipćanin koji je ubio Sadata, a ni Alžirac koji je ubio Boudiafa. Zajednička nastojanja koja bi se nastavila u Palestini već su imala značajne posljedice. Dobro se to vidjelo u Egiptu, gdje je Sadat izgledao kao dobar glasnik, a i u Saudijskoj Arabiji, gdje su počeli pronalaziti izgovore za nazočnost američkih snaga na svetoj muslimanskoj zemlji. Nakon okretanja Trećem svijetu, napretka arabizma i Arapa, koje nije dobilo vođu zato što irački narod nije imao tu sreću da se na čelu njegove države nađe neki vizionar ili jednostavno realist, svjedoci smo povratka islamizmu koji se događao u vrlo kaotičnim uvjetima, a sada postaje sve organiziraniji. I taj islamizam snagu crpi u svim neostvarenim ambicijama prijašnjih pokreta. Postao je eksplozivan zbog svih neuspjeha, svih podjela i svih prijašnjih pogrešaka. Postaje utočište branitelja arapsko-muslimanske časti, budući da na zemlji više ne mogu pronaći ništa čime bi hranili svoje ambicije, oni sada na nebu traže snagu koja će uništiti njihove neprijatelje i baciti ih u ponor u koji će se baciti i oni sami. Budući da ne mogu postići pobjedu, uzdaju se u spas na drugome svijetu. Clintonova pogreška u posljednjoj zaljevskoj krizi jest to što sve to nije shvatio i to što je htio riješiti tu krizu bez Arapa, bez muslimana, bez Ujedinjenih naroda. Na sreću, postoje Francuska i UN-ov glavni tajnik. I na kraju, možda će se sada bolje shvatiti da sve što može sukobiti moćni Zapad i arapsko-muslimanski svijet može biti kobno za XXI. stoljeće. Ne smije se sukob kultura pretvoriti u sraz civilizacija", piše uvodničar lista Jean Daniel. 280152 MET aug 98