WELTWOCHE-SUKOB AMERIKE I ISLAMA

ŠVICARSKA WELTWOCHE br. 35/98, 27. VIII. 1998. Teror i protuteror - što Amerika griješi "Graham Fuller drži da Amerika griješi: vojni udari i tajni poslovi sa silnicima prijete izazivanjem širokog sukobljavanja s islamom. -G. Fuller, najavljuju li američki napadi na ciljeve u Afganistanu i Sudanu temeljni obrat u američkoj politici spram islamskog svijeta? =Odgovor glasi: ne. To nije bila nakana tih napada. Vrlo su se specifično usredotočili na problem političkog nasilja i terorizma, bez obzira u kojem obliku on nastupa i od koga dolazi: nasilje je načelno neprihvatljivo. -Čak ni poslije vojne eskalacije prošloga tjedna ne vidite dakle poticaj za scenarij civilizacijskog obračuna između islama i Amerike kako je to planirao harvardski politolog Samuel Huntington? =Ta opasnost dakako postoji. Američki osvetnički napad mogao bi se doista pokazati problematičnim ako će mu posljedica biti radikalizacija islamskih društava. Američka politika, takva kako je postulirana, apsolutno je smislena. Samo se bojim da bismo se tom vrstom jednostranog napada mogli približiti sukobljavanju s islamom. Clintonova vlada to pokušava izbjeći. No stvarnost je da je većina muslimana sve nezadovoljnija i ogorčenija zbog američke politike. Akcije u Afganistanu i u Sudanu zaoštravaju taj problem. S tim u vezi bojim se da nam predstoji proročanstvo koje ostvaruje samo sebe. -Islamski svijet nije monolitan. Čak i islamiste poput muslimanskog bratstva u Egiptu, FIS u Alžiru ili mreža Osama bin Ladena razdvajaju znatne ideologijske razlike. Ima li američka politika dovoljno mašte za odgovarajuću diferencijaciju? =Vjerujem da ima. Islamske filozofije, djelovanja i taktike imaju široki spektar. Postoje političke skupine koje su radikalne i izjašnjavaju se za opsežan protuamerikanizam. Osim njih postoje pargmatičnije skupine koje pokušavaju promijeniti američku politiku. Neke skupine su autoritarne, druge demokratičnije. Stoga nam je potrebno brižljivo diferenciranje i moramo izbjegavati široke konfrontacije. -Zagovarate li suradnju s islamskim pokretima? =Da, ali mora se jasno razlikovati. Kad je u Turskoj došla na vlast islamska stranka napretka, Washingtonu je bilo vrlo nelagodno pri duši. Sjedinjene su Države unatoč tomu surađivale s tom turskom vladom. Turski su vojnici na nesreću odlučili stranku napretka udaljiti iz vlasti protuustavnim sredstvima. To se nipošto ne može povezati s američkim željama, naprotiv. Washington je držao da taj korak nije koristan turskoj demokraciji na dulji rok. Američka strana već vjeruje dakako, da čak i najbolji pokreti teže ciljevima koji kompliciraju američku vanjsku politiku. Ako ti pokreti nisu uvijek poželjni, u nekim su slučajevima ipak neizbježni. -Amerika je u Afganistanu surađivala s islamskim pokretima. Je li to bilo pogrješno? =Nipošto. Sovjetski je ulazak u Afganistan ipak značio proširenje sovjetskog prostora vlasti. Činjenica da su muslimani a poglavito Afganistanci bili u stanju odbiti taj napad, bila je preokret u hladnom ratu. Za mnoge muslimane najvažnija spoznaja iz afganistanskog sukoba bila je da nepravednim vladama treba pružiti otpor, ako treba i silom. Muslimani koji su se došli boriti u Afganistan iz Saudijske Arabije i drugih regija islamskoga svijeta, odrasli su sa zamisli da protiv vlastitih vlada nikada ne smiju primijeniti silu. To se u Afganistanu ispitivalo gotovo u smislu Thomasa Jeffersona. Vlastite su vlade vidjeli u sasma novom svjetlu: loše se vlade ne smije tolerirati, čak postoji obveza da ih se smijeni. To je bila ključna zamisao sukoba u Afganistanu. -Je li sada američka politika u dvojbi? S jedne bi se strane trebalo usprotiviti teroru ali s druge strane napadi poput onog prošloga tjedna radikaliziraju široke slojeve stanovništva u muslimanskim zemljama. =Nema jednostavnog puta iz te dvojbe. Realno gledano, uvijek će postojati neka radikalna islamska skupina koja će Americi najaviti rat. Čak bi najbolja politika to teško mogla spriječiti. No ono što se može spriječiti jest masovna radikalizacija cijelih naroda. Kad velika muslimanska većina postane ogorčena zbog američke politike, na napade jednog bin Ladena reagirat će s odobravanjem, iako nema simpatija za bin Ladena. Reći će, no eto, Amerikanci zaslužuju neku kaznu, iako ne odobravaju način takvog kažnjavanja. To ozračje ohrabruje na terorističke akcije. Nije jednostavno pronaći izlaz iz te dvojbe. -Nije li ozbiljan presedan kad Sjedinjene Države uzvraćaju udarac pozivom na članak 51 povelje UN-a? =Time što je to učinio, Bill Clinton je de facto etablirao načelo koje može zahtijevati svaka država. Da navedem primjer: ako je Irak uvjeren da radikalne kurdske skupine ugrožavaju jedinstvo zemlje i zbog toga šalje komandose u Berlin da ubiju vođu tih skupina, to se drži gnjusnim, kršenjem njemačke suverenosti. U svojoj usporedbi ne želim otići predaleko, ali teoretski bi svaka zemlja mogla zahtijevati da se protiv određene osobe koja boravi u nekoj drugoj zemlji, primijeni sila. To bi se moglo dogoditi i u Americi. -Izjasnili ste se za suradnju s islamistima poput alžirskog FIS-a, s nadom da će te skupine postati umjerenije ako će imati političku odgovornost. Je li to realno? =FIS nije bio bezuvjetno radikalna organizacija prije nego što mu je vojska oduzela pravo da se politički okuša na izborima. Vjerujem da, ako bi se islamske organizacije moglo ohrabriti da osnuju svoje stranke i ako te stranke, ne preko noći nego postupno izborima dođu na vlast, da će postati umjerene. Možda ne uvijek, nema pravila. No općenito za skupine koje sudjeluju u demokratskom procesu, vrijedi pravilo da se prilagode. -Zapad drži islam neumoljivim protivnikom globalizacije i modernizacije svijeta koje potiče Amerika. Bi li islamski pokreti ipak mogli imati ulogu u procesu modernizacije muslimanskoga svijeta? =Postoje područja gdje islamske skupine provode modernizaciju. Ne traže sve skupine povratak u sedmo stoljeće. Neke traže otvaranje političkih sustava. Jedna od njihovih želja je poštivanje ljudskih prava. Ne stoga što ih bezuvjetno vodi vjera u demokraciju, nego stoga što su glavne žrtve nedostatka demokracije i ljudskih prava. Stoga su postali svjesni značenja tih vrijednosti. -Države poput Saudijske Arabije ili Iraka sliče strojevima za represiju koji proizvode radikalnost. =Te autokracije nemaju budućnost. U najgorima, poput recimo Iraka, prijelaz u drugi politički oblik vlasti bit će nažalost vrlo nasilan. -Ne bi li Sjedinjene Države trebale pridonijeti demokratizaciji islamskoga svijeta? =Američka je politika jako ambivalentna. Vjerujemo, naravno, u demokratske vrijednosti, no problem je koji prioritet među mnogim prioritetima ima Amerika u toj regiji, kojem će dati prednost. Na žalost govorimo doduše o ljudskim pravima i demokratizaciji, ali druge su stvari važnije. U Egiptu, gdje bi predsjednik Mubarak trebao otvoriti državu i društvo, s američkog je stajališta to najvažnije za mirovni proces, u Saudijskoj Arabiji najvažnija je cijena nafte i stabilnost regije. Jednog ćemo se dana morati odmaknuti od tog stajališta. Graham Fuller bio je podpredsjednik National Intelligence Councila i u CIA-i nadležan za Bliski Istok i južnu Aziju. Danas je Fuller vodeći analitičar u Think Tank Rand Corporation koja je bliska Pentagonu. Razgovor s Grahamom Fullerom vodio je Martin Killian. 280122 MET aug 98