FRANCUSKA-LIBERATION OD 24.8.98. AMERIKA I TERORISTI

FRANCUSKA LIBERATION 24. VIII. 1998. Amerika griješi u borbi s terorizmom Jean-Louis Dufour, glavni urednik časopisa 'Obrana' i autor knjige 'Međunarodne krize' (Complexe, 1996.), komentira američke zračne napade na terorističke baze u Afganistanu i Sudanu: "(...) Brzina kojom su SAD odgovorile ne treba čuditi. Ona je u skladu s poznatom doktrinom o antiterorističkom djelovanju: udariti snažno, točno i djelotvorno, razmjerno pretrpljenim gubicima, i bez odgode. Zbog pedagoških i političkih razloga, kazniti se mora čim prije, kada je grješka načinjena. Teroristi su kažnjeni, a ljutnja zbog protuudarca mogla bi se pomiješati s uzbuđenjem zbog napadaja. To je izraelska metoda. Izraelska država na svaku agresiju odgovara brzo i snažno, iako ne uvijek odmjereno. Tsahal bombardira baze nadohvat ruke za koje se sumnja da pružaju utočište islamskim komandosima u toj libanonskoj nedržavi koja je tako pogodna zbog stalne slabosti. Ako se dogode grješke, izraelska se vlada, dobro zaštićena iza američke, prilagođuje. No nitko ne zna ima li činjenica da će Izrael sigurno i silno odgovoriti na svaku agresiju za posljedicu smanjenje broja napadaja. Nešto su drukčije prilike u Sjedinjenim Državama koje su sveprisutne u svijetu i nastoje osigurati svoje vodstvo. Madeleine Albright je nedavno to istaknula. U doba hladnog rata protivnik je bio poznat. Više ili manje očito, iza podmetača bomba skrivale su se države. Amerika je imala oružje za borbu s njima. Svaki je napad davao priliku za odmazdu, neupadljivu ili ne. Čak i ako se pogriješilo, zemlja na koju je izvršen udar uvijek je bila u suprotnom taboru. Danas je sasvim drugačije! Države više ne ratuju. Svaki smutljivac koji želi napasti susjeda izlaže se velikoj opasnosti. Globalizacija čini sankcije djelotvornima, a države opreznima. Ako su terorističke zemlje s američke crvene liste (Sudan, Iran, Afganistan, Sirija...) osudile afričke napade, učinile su to jer se boje posljedica. Bez dokaza optužujući Kabul i Khartoum i bombardirajući ove dvije bijedne i nesložne zemlje koje se ne mogu braniti, SAD su se prevarile u vremenu. S jedne strane države više nemaju monopol na uporabu sile. Skupine prosvijetljenih, tj. osamljenih luđaka mogu zadati osjetne udarce velesilama. Nedržavna organizacija može potaknuti vrlo sofisticirane i ubojite napade. To jako dobro pokazuju napadi u Tokiju, Oklahoma Cityju, World Trade Centeru. S druge strane, nastupajući sama, bez očite usklađenosti sa saveznicima, Amerika se prema gotovo osobnoj, 'građanskoj' i transnacionalnoj pojavi odnosi na način dostojan vremena u kojemu su borci nosili odore, bez zastavice u džepu. U svakom slučaju, američki je birač zadovoljan što je njegova zemlja reagirala. Tomahawki su poslužili nečemu. Manje je važno utvrditi krivce. Ponajprije treba stvoriti dojam da se s nevoljom snažno bori. Washington je dao prvenstvo neobičnom vojnom stilu, kada je borba s terorizmom dugotrajan posao, nužno tajan, težak i opasan, a koji, da bi bio djelotvoran, pretpostavlja usku međunarodnu suradnju. Kao što Amerikanci dobro znaju, borba s terorizmom, ako želi biti djelotvorna, treba imati točne podatke i dosljedne metode rada kako bi dosegnula počinitelje. Amerika ima CIA-u i posebne snage. Od doba Kennedyja one neprekidno pokazuju svoju snagu. Na nesreću, zbog nedostatka političke volje i zbog straha od ljudskih gubitaka, Amerika više cijeni tehničke podatke nego obavijesti iz ljudskih izvora koje je teže dobiti. Ona ne želi poslati ljude na teren da tamo progone svoje protivnike; ona odbija suradnju sa saveznicima. Posljedice su neprobijene mreže, nekažnjavanje počinitelja i nedostatak točnih podataka koji onemogućava predviđanja. Suočena s islamskim fundamentalizmom, Amerika je nemoćna kao i druge demokracije, počevši od Francuske. Za sljedećim će napadom doći novi udari na terorističke lažne baze, zamišljene tvornice kemijskog oružja, a konačni će učinak biti potpora fanaticima, mržnja unesrećenih naroda i užasan niz protunapada"... 250029 MET aug 98