DNEVNI PREGLED 162 24. KOLOVOZA 1998.

BRITANSKI RADIO - BBC 23. VIII. 1998. Pregled tiska Britanski tjednici danas donose opširne izvještaje, analize i komentare o američkim raketnim napadima na ciljeve u Afganistanu i Sudanu, za koje američka vlada tvrdi da su logori za obuku terorista kojima upravlja prognani Saudijac Osama bin Laden, kojega Amerikanci smatraju odgovornim za nedavne bombaške napade na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji. 'The Independent on Sunday' tako piše da su Sjedinjene Države jučer pokrenule akciju za zapljenu bin Ladenova imutka. Američka vlada zabranila je transakcije između američkih tvrtki i pojedinaca povezanih s bin Ladenom. List kaže kako je sad jasno da kampanja protiv bin Ladena traje već najmanje godinu dana, dosad se to uglavnom odvijalo u tajnosti zbog razloga sigurnosti, ali i zato što Washington nije htio dovoditi Saudijsku Arabiju u neugodnu situaciju. Bin Ladenova obitelj ima veliku građevinsku kompaniju u toj zemlji, zaključuje 'The Independent on Sunday'. 'The Sunday Times' u svoj izvještaju tvrdi kako Osama bin Laden ima u Britaniji svoju bazu za financiranje globalne mreže islamskih fundamentalističkih organizacija. Tvrdi se da bin Ladenov imutak vrijedi 150 milijuna funti, a od toga je dio u Britaniji. List također piše pozivajući se na izraelske obavještajne izvore, da je bin Laden izbjegao američkim raketama kad je isključio svoj satelitski telefon, kojemu su Amerikanci bili na tragu. Izraelci tvrde da su američki operativci znali gdje se nalazi bin Laden u krugu od deset metara, dok se on služio satelitskim telefonom. No, telefon je isključen u četvrtak, samo nekoliko sati prije američkog napada na njegov logor u Afganistanu. Drugi izvori pak kažu kako je bin Laden pretpostavljao da napad predstoji pa je pobjegao, prepuštajući sudbini svoje sljedbenike, zaključuje 'The Sunday Times'. 'The Observer' se osvrće na drugi američki raketni napad na ciljeve u Sudanu. List kaže kako je predsjednik Clinton znao kako je napad usmjeren na civilni cilj kada je naredio da se rakete ispale na sudansku kemijsku tvornicu. Prema dostupnim podacima, u tvornici nije bilo nervnog plina, a dva britanska stručnjaka koji su nedavno radili u toj tvornici, jasno su rekli kako ona nije nikakva vojni pogon, kaže dalje 'The Observer'. Amerikanci tvrde da je tvornica u sjevernom Kartumu proizvodila sastojke sa smrtonosnim bojnim otrovom VX, no sudanska uvjeravanja da tvornica proizvodi oko 50 posto ljekova za potrebe te zemlje mnogo su bliže istini. To će otkriće, smatra list, produbiti krizu u odnosu Sjedinjenih Država s njihovim muslimanskim saveznicima koji traže da predsjednik Clinton iznese čvrste dokaze da su napadi bili legitiman odgovor u ratu protiv međunarodnog terorizma. 'The Observer' također kaže kako su izvori bliski bin Ladenu izjavili da britanski ciljevi neće biti meta uzvratnih mjera. Bin Laden je navodno telefonom nazvao urednika jednog arapskog lista sa sjedištem u Londonu i rekao je kako jedino želi udariti po Sjedinjenim Državama i Izraelu, zaključuje 'The Observer'. Samo 'The Independent of Sunday' od nedjeljnih listova piše o Kosovu. Paul Wood, autor je reportaže pod naslovom 'Kosovske redovnice uzele pištolje u ruke'. Riječ je o devet redovnica iz manastira Dević koje su nabavile automatske pištolje kalibra 9 mm. Većinu godine njihov je manastir bio na teritoriju pod kontrolom Oslobodilačke vojske Kosova'. Za vrijeme nedavne ofenzive to su područje zauzele srbijanske snage i za redovnice to je bila pobjeda protiv starog neprijatelja. Na ploči na manastirskom zidu piše kako su glavninu originalne zgrade iz 14. stoljeća uništili 1941. albanski gerilci. Sad se kraj manastira nalazi policijski bunker, a povremeno i još masivnije utvrde. 'To su samo mali pištolji, a ne velike puške,' kaže sestra Anastazija, 'mi smo sve žene, prolazimo kroz šumu do svoje zemlje i zato imamo pištolje. Ovdje se vodi rat'. Autor članka u 'The Independentu' je kazao kako međunarodni službenici koji pokušavaju ishoditi sporazum za Kosovu uviđaju da je Oslobodilačka vojska Kosova doduše pretrpjela nekoliko teških udaraca u nedavnoj srpskoj ofenzivi, ali su njezini borci disciplinirani i motivirani. Pokušaj međunarodne zajednice da privuče albanske pobunjenike i njihove predstavnike za pregovarački stol nisu uspjeli. Amerikanci se nadaju da će pregovarački tim Ibrahima Rugove kojega mnogi u vrhu Oslobodilačke vojske Kosova smatraju izdajnikom, hoće sklopiti nagodbu koja će uvjeriti Albance da odbace oružje, ali na Kosovu svi očekuju dugi rat, zaključuje Paul Wood u 'The Independent on Sunday'(...) 22. VIII. 1998. Pregled tiska Naslovnim stranicama britanskih ozbiljnijih listova dominiraju napisi o posljedicama američkih raketnih udara na ciljeve u Afganistanu i Sudanu, a neki listovi poput 'The Guardiana' posvećuju čak četiri pune stranice. Premda nekolicina listova izvješćuje o povoljnim reakcijama, poglavito u Americi i Britaniji, naslov na prvoj stranici 'The Independenta' podvlači posljedice s kojima se sada sučeljava Amerika, a taj naslov sažima i ton mnogih drugih napisa u britanskim listovima. Tako 'The Guardian', primjerice, donosi fotografiju demonstranata u pakistanskom gradu Karachiju kako spaljuju američku zastavu. 'The Times' pak objavljuje izvješće svojeg dopisnika koji se nalazi na granici između Pakistana i Afganistana i koji piše o problemima stranaca koji bježe od protuzapadnih prosvjeta. U svom uvodniku 'The Times, međutim tvrdi da je sila bila jedina opcija koju su još imale Sjedinjene Američke Države u svojim pokušajima da obuzdaju djelatnosti saudijskog disidenta u egzilu Osame bin Ladena. List međutim dodaje kako se vojne udare mora poduprijeti pojačanom aktivnošću u mirovnom procesu na Srednjem istoku. List 'The Guardiana' dolazi do sličnog zaključka premda osuđuje američke napade, ističući da će oni vjerojatno više potaknuti nego odvratiti teroriste. List 'The Financial Times' uspoređuje američke reakcije s posljedicama prošlotjedne eksplozije u Sjevernoj Irskoj. List tvrdi kako pomirba do koje je došlo poslije eksplozija u gradu Omagh podvlači nedostatak potpore za Ameriku u arapskom svijetu, koja je bitna ako se želi dobiti rat protiv terorizma, stoji među inim u listu 'The Financial Times'. Bombaški napad u gradu Omagh u Sjevernoj Irskoj i dalje dobiva prostora na naslovnim stranicama britanskih listova, premda danas zbog drugog razloga. Listovi 'The Express', 'The Daily Telegraph' i 'The Independent' donose fotografije žene koja ja rodila svoje dijete samo nekoliko dana pošto je ranjena u rečenoj eksploziji bombe. 'The Express' naziv dva dana staru djevojčicu Nicole Aimary bebom nade, dok 'The Daily Telegraph' navodi riječi njezina oca koji je također bio ranjen u eksploziji, a koji je rekao kako se nada da će ona odrastati bez nasilja i bez bombi. Na stranicama posvećenim komentarima i analitičkim tekstovi list 'The Financial Times' donosi zanimljiv tekst o problemu secesije s kojom su sučeljene neke zapadne federacije poput Britanije, Francuske ili Španjolske, ali koje o tome ne žele ni razmišljati. Autor teksta, međutim, ne ulazi u probleme spomenutih zemalja, nego se osvrće na odnose Quebeca i kanadske vlade koji bi, kako drži autor Edward Olden, mogli biti dobar primjer za rečene zemlje. List podsjeća svoje čitateljstvo da je ovog tjedna kanadski Vrhovni sud pokušao učiniti nešto što dosad nije učinio niti jedan vrhovni tribunal neke zemlje, a to je javno iznijeti kako bi se neka zemlja mogla zakonski i mirno razdružiti. Zaključke kanadskog Vrhovnog sud pomno će proučiti druge zemlje u kojima su aktivni separatistički pokreti kao što su Britanija, Španjolska i Francuska, piše dalje 'The Financial Times'. Kanadska vlada nadala se da će Vrhovni sud jasno odbaciti tvrdnje Quebeca kako ima pravo na unilateralno odcjepljenje. To se i dogodilo, piše 'The Financial Times'. Međutim, vlada u Otawi dobila je i nešto čemu se nije nadala. Dobila je ono što je Jaques Brassar, quebečki ministar za međuvladine odnose, nazvao priznavanje demokratskog legitimiteta procesa temeljem kojega bi Quebec jednoga dana mogao napustiti Kanadu, čitamo među ostalim u 'The Financial Timesu.'(...) 21. VIII. 1998.0 Pregled tiska Američki zračni napadi na terorističke ciljeve u Afganistanu i Sudanu dominiraju naslovnim stranicama i uredničkim komentarima svih britanskih dnevnih listova. Tabloidi bez ustručavanja ukazuju na veze između odlučne vojne akcije i teške situacije u kojoj se predsjednik Clinton nalazi zbog skandala glede njegove veze s Monicom Lewinsky, bivšom pripravnicom u Bijeloj Kući. 'The Sun', najtiražniji od svih britanskih tabloida kaže da se u trenutku kada je gospođica Lewinsky po drugi put pred velikom porotom svjedočila o seksualnoj vezi s američkim predsjednikom, prirodno javlja sumnja da su napadi samo cinična predstava kojoj je cilj da američki predsjednik nakon tjedna punog poniženja popravi svoj imidž. 'The Daily Mail' i 'The Express' također ističu da kritičari predsjednika Clintona špekuliraju o razlozima zašto su napadi upravo sada izvedeni. Cinici će reći da je predsjednik Clinton učinio ono što su učinili svi američki čelnici suočeni s osobnom političkom krizom kod kuće, skrenuo je pažnju na vanjsko-politički problem, stoji na početku uredničkom komentara lista 'The Guardian', u kojemu se prognozira da će ovaj potez Clintonu donijeti jedino nove probleme u vanjskoj politici. Napadi na Afganistan će baciti sjenu na pokušaje da se uspostave novi odnosi s Teheranom, a neće ni na koji način olakšati mirovni proces na Srednjem istoku. Udari na navodnu tvornicu kemijskog oružja u Sudanu izazvat će provale bijesa, čak i neslaganja u europskim metropolama. No za gospodina Clintona odlučna akcija znači i jasnu demonstraciju da bit institucije američkog predsjednika čini daleko više od prvog DNK testa uzetog u Bijeloj kući, zaključuje se u uredničkom komentaru 'The Guardiana'. 'The Independent' drži da je cilj američkih zračnih udara bilo dokazati da je Amerika spremna braniti svoje interese usprkos trenutnoj preokupaciji s temama ispod pojasa. Do sličnog zaključka dolazi i 'The Daily Telegraph', koji ukazuje na tendenciju Washingtona da za terorističke napade okrivljuje pojedine islamske skupine, čime skida odgovornost s država koji tim teroristima pružaju logistiku i utočište. Sve dok terorističke države budu koristile ove skupine kao tampon zonu, odnosno kao one koji će na sebe primiti odmazdu, neće biti prisiljene platiti punu cijenu za svoja gnusna djela, piše 'The Daily Telegraph'. Najizravniju podršku američkoj akciji daje 'The Times' u čijem se uredničkom komentaru kaže da jedino iznenađuje to što je američki odgovor na napade u Keniji i Tanzaniji bio tako brz i masovan. To je legitiman i nužan odgovor kojega ne treba držati slijepom odmazdom za užasne zločine počinjene u Keniji i Tanzaniji. Možda je Osama bin Laden uistinu pobjegao, kao što su to žustro objavili Talibani. Amerika se mora pripremiti na tvrdnje da je u napadima poginuo veliki broj nedužnih civila. Washington će morati izdržati kritike da je prije vojnih akcija trebalo pričekati s rezultatima istrage, piše 'The Times' i dodaje da je prevencija u borbi protiv terorizma najbolja taktika. To nije kraj sage o terorizmu, ali je odlučan početak američkog uzvraćanja.(...) (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 22. VIII. 1998. O novom fenomenu koji se javlja na kraju milenija - privatizaciji terora - u prilogu Laure Kassman. "Nakon američkih raketnih napada na terorističke ciljeve i infrastrukturu u Afganistanu i Sudanu sve je jača i zabrinutost od osvete. Neki na Zapadu se pitaju jesu li ovakvi napadi - kao kaznena mjera za bombaške napade na američke ambasade u istočnoj Africi - uopće učinkoviti i vrijedni rizika. Američki su dužnosnici upozorili da je opasnost od terorističke odmazde dosta izgledna. No, Bijela je kuća smatrala da je rizik ipak prihvatljiv, te da treba izvršiti raketne udare koji bi spriječili buduće bombaške napade. Američka je vlada napade u Najrobiju i Dar es Salaamu povezala s Osamom bin Ladenom, bogatim saudijskim disidentom koji se smatra odgovornim i za niz prijašnjih napada na američke ciljeve. Važna poruka teroristima Kakav je značaj prekjučerašnjih raketnih udara na terorističku infrastrukturu u Afganistanu, te na jednu sudansku tvornicu za koju se sumnja da je proizvodila kemijsko naoružanje? Na ovo pitanje odgovara Bruce Hoffman, profesor Centra za istraživanje terorizma i političkog nasilja pri Sveučilištu Škotske. Gospodin Hoffman kaže da američke akcije nisu uništile terorističku mrežu, ali one teroristima šalju važnu poruku. "Može se reći da bi novi teroristički napadi uskoro uslijedili, bez obzira na američki odgovor. Ako ništa drugo, ovako se šalje upozorenje da Sjedinjene Države neće mirno sjediti i čekati na nove provokacije, već da će na njih odlučno odgovoriti." Naručitelj - pojedinac Većina stručnjaka slaže se da je američka vlada morala odgovoriti na posljednja dva teroristička napada u Keniji i Tanzaniji, u kojima je poginulo više od 200 osoba, - Amerikanaca, Kenijaca i Tanzanijaca. S druge strane, odgovor na teroristički napad prijeti ulaskom u zatvoreni krug nasilja. Na ulicama arapskih gradova čuju se opet anti-američke parole, a Washington se kritizira zbog navodno dvostrukih mjerila koje koristi na Srednjem Istoku. Zbog toga teško je odgovoriti na pitanje: koje će ciljeve teroristi izabrati, i kada? Bruce Hoffman kaže da je na pitanje teško odgovoriti i zbog toga što se priroda terorizma kao političkog fenomena mijenja. Šezdesetih i sedamdesetih godina teroristi su izvodili otmice ili bombaške napade, a nakon njih bi, putem medija, obznanili zbog čega su to učinili. Mnoge od ondašnjih terorističkih skupina podržavale su određene države. "Osamdesetih godina, slijedi niz bombaških napada koje izvode terorističke skupine, čiji identitet ponekad nije baš najjasniji. A u ovom desetljeću dolazi do novog fenomena - privatizacije terorizma. Umjesto tajnih organizacija ili nekih otpadničkih država, terorističke akcije naručuje pojedinac - poput Saudijca Osame bin Ladena." Suvremeni teroristi okrutniji od onih iz prošlosti Još veću zabrinutost izaziva činjenica da se također mijenja i priroda političkog nasilja. "Teroristi danas imaju mnogo manje skrupula, spremni su nasumce napasti, znajući da će biti mnogo nevinih žrtava." Problem je i u tome, kaže ovaj britanski stručnjak, sto većina novih terorističkih skupina nema za cilj osvajanje vlasti ili postizanje nekog drugog političkog cilja, već jedino žele osvetu i masovno ubijanje civila. Bez obzira na sve to, Bruce Hoffman smatra da vlade poput američke ne mogu dopustiti da ih paralizira strah od moguće terorističke osvete. (VOA) RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 21. VIII. 1998. Birokratska nesposobnost i nemar "Izvješće Europske revizijske komore o rezultatima koje je povjerenstvo Europske unije tijekom protekle dvije godine postiglo u procesu obnove u Bosni i Hercegovini zvuči poput objave bankrota. Nema gotovo ni riječi o navodnoj djelotvornosti najviših europskih birokrata. Revizori su konstatirali neuspjehe na svim razinama. Do kraja 1997. g. ostvareno je samo 31 posto zadanih ciljeva. Revizori su izradili dug popis nedostataka. Navedimo tek neke primjere: do kraja 1997. g. novcem EU financiran je popravak 10 tisuća kuća od kojih je završeno samo njih 6300. Pritom valja napomenuti da je posrijedi tek dva posto ukupno planiranih postupaka popravka. U gradu Goraždu trebalo je popraviti 400 stanova u ukupnoj vrijednosti 2,3 milijuna ecu-ja (1 ecu = 1,98 njemačka marka). No, uistinu su popravljena samo 42 stana a ostali su ostavljeni poluzavršeni ili nenastanjivi. Osim toga, povjerenstvo je platilo gotovo 800 tisuća maraka previše a taj mu novac nije vraćen. U Stocu, smještenom u mostarskoj regiji, trebalo je biti popravljeno 100 kuća za 1,8 milijuna njemačkih maraka. No, završeno je samo 66 kuća a do rujna 1997. g. ponovno ih je nastanjeno samo 20. Mjesno hrvatsko stanovništvo protivilo se dolasku bosanskih Muslimana, zapalivši čak dvije renovirane kuće. U Antunovcu i Ernestinovu trebalo je 1996. g. biti popravljeno 600 kuća za 5,4 milijuna njemačkih maraka. No, u rujnu 1997. g. nije bila završena ni jedna jedina kuća. Mjesne hrvatske vlasti izdale su tek 20 dozvola za gradnju. Krajem 1997. g. u Bosanskoj Krupi, smještenoj u unsko- sanskom kantonu, prazno je bilo 40 posto kuća, popravljenih 1996. g. Po planu popravke krovova u istoj općini, umjesto plaćenih 500 izgrađeno ih je samo 435. Ostatak novca nestao je. Pritom valja napomenuti da je polovina kuća koje su dobile krov ostala prazna zbog neuseljivosti. U Velikoj Kladuši netragom je nestalo pola milijuna maraka, namijenjenih popravci stanova. U jako razorenom istočnoslavonskom gradu Vukovaru u Hrvatskoj pokrenut je u srpnju 1996. g. program obnove stanova i opskrbe vodom i strujom u vrijednosti 10 milijuna maraka. Realizacija tog projekta započeta je zbog loše pripreme tek početkom 1998. g. Drugi plan izgradnje stanova u raznim selima istočne Slavonije, ukupno vrijedan oko 5,4 milijuna maraka, bio je zbog otpora hrvatskih vlasti na ledu dulje od godinu dana. Po istragama revizora Hrvati su bili spremni graditi kuće samo za svoje sunarodnjake a ne i za srpske stanovnike. Moguće je navesti još takvih primjera. Povjerenstvo EU prebacuje pak krivnju sa svojih na tuđa leđa. U službenom stajalištu to europsko tijelo sa sjedištem u Bruxellesu skreće pozornost na jedinstvenost tako opsežne akcije pomoći, podsjećajući da stoga nije moguće isključiti greške. Pritom je kao argument posebno istaknuta nesposobnost lokalnih vlasti u Bosni i Hercegovini i tamošnje nacionalističke svađe, koje su navodno blokirale i projekte u istočnoj Slavoniji. Naravno, istaknuto je i inzistiranje članica EU na modalitetima raspisivanja natječaja koji su uobičajeni pri dodjeli projekata financiranih novcem EU širom svijeta. Osim toga, povjerenstvo EU skreće pozornost i na zadane okvire proračuna EU. Dakle, isprika ima dovoljno. No, one nimalo ne utječu na konstataciju vrhovnih revizora EU da je program obnove 'zabilježio tek nizak stupanj provedbe'. Ostali međunarodni financijski i humanitarni pomagači mogu se pohvaliti daleko boljim rezultatima u Bosni i Hercegovini. Svjetska banka uspjela je realizirati 52 posto a američka organizacija US-AID čak 78 posto svojih planova. Bitno bolji uspjeh - 55 posto realiziranih planova - zabilježen je i na razini izravne bilateralne pomoći članica EU. Izuzmemo li u okviru EU područje takozvanih programa temeljne pomoći, koji su po konstatacijama revizora često dospijevali u pogrešne kanale ili su se pokazali potpunim neuspjehom, izračunat ćemo da je uistinu izdano samo 17 posto financijskih sredstava za pomoć pri obnovi, određenih 1996. i 1997. U periodu od 1996. do 1999. g. pomoć EU pri obnovi bivše Jugoslavije predviđa izdvajanje financijskih sredstava u vrijednosti oko 2 milijade maraka (jedna milijarda ecu-ja). De facto je gotovo sav novac bio određen za Bosnu i Hercegovinu - uz iznimku male svote, namijenjene Srbima na području još donedavno okupirane hrvatske istočne Slavonije. U Bosni i Hercegovini 90 posto sredstava dodijeljeno je pak muslimansko-hrvatskoj federacji dok je Republici Srpskoj iz političkih razloga u početku pružana tek humanitarna pomoć. Protekle dvije godine izdvojeno je navodno nešto više od polovine ukupne svote (točno 554,2 milijuna ecu-ja) ali tek djelić tog novca upotrijebljen je za konačni cilj približavanja deklariranom cilj EU - povratku oko 1,3 milijuna izbjeglih Bosanaca - Muslimana, Srba i Hrvata - iz inozemstva u matična prebivališta. Paralelan cilj bilo je i pronalaženje ili popravak nastanjivih smještajnih kapaciteta za oko milijun prognanika, smještenih u samoj Bosni. Složenog stanja svjesni su i revizori EU koji su tu ocjenu naveli i u svom izvješću: 'Izbjeglice su nekada živjeli u gradovima dok su prognanici za vrijeme rata napustili svoja sela i potražili relativnu sigurnost u gradovima. Dakle, pretpostavka za povratak izbjeglica bilo je prethodno pružanje pomoći prognanicima u okviru Bosne i Hercegovine da se vrate u svoje domove, smještene u nekadašnjim područjima sukoba'. Ta je zadaća dosada bila jako teška. Krajem 1997. g. u Bosni i Hercegovini još je uvijek živjelo 800 tisuća prognanika. U Bosnu i Hercegovinu vratilo se samo 200 tisuća izbjeglica. Od ukupno 612 tisuća izbjeglica, njih 263 tisuće nalazilo se po podacima Visokog povjerenstva UN za izbjeglice u članicama EU - samo u Njemačkoj živjelo ih je 220 tisuća a 700 tisuća izbjeglica našlo je po tim podacima trajni smještaj negdje u svijetu. Težak položaj prognanika i izbjeglica dodatno pojačava potrebu za što bržom i djelotvornijom međunarodnom pomoći. U želji da opravda svoj neuspjeh, bruxellesko povjerenstvo spremno poseže za svakom izlikom. U poglavlju koje nosi naslov 'Čišćenje mina', istaknuto je, primjerice, sljedeće: 'U okviru svog programa čišćenja mina... povjerenstvo je jako pazilo da ne bude upleteno u sumnjive poslove kakvi su na tom području posebno rasprostranjeni. Stoga je iscrpno provjeravalo podnesene prijedloge, što je katkada rezultiralo otezanjem'. Prošle godine Bruxelles vjerojatno upravo iz tog razloga nije uopće izdvojio novac za čišćenje mina iako su nesreće dan za danom odnosile žrtve i teško ranjavale ljude. Posao čišćenja mina nastvljen je tek krajem ožujka ove godine. Povjerenstvo stvara dojam da je uvijek netko drugi kriv što stvari ne idu po planu. Europski revizori sa sjedištem u Luxemburgu konstatirali su, doduše, da je uzrok lošeg rezultata jednostavno nekompetentnost i nesposobnost europskih činovnika i stručnjaka koje su oni izabrali, uključujući i snage na samom terenu. Osim toga, u okviru uprave EU zabilježene su i osjetne trzavice između opće uprave nadležne za obnovu Bosne i podređene povjereniku Hansu van den Broeku i odjela EU pod nazivom ECHO, zaduženog za pružanje humanitarne pomoći i povjerenog talijanskoj povjerenici Emmi Bonino. Ljudi gospođe Bonino bili su po ocjeni revizora bitno djelotvorniji u primjeni povjerenog novca za pomoć. Ta je činjenica bitno povezana s kadrovskom strukturom humanitarnih djelatnika. ECHO radi na terenu, njegovi su ogranci raspodijeljeni po čitavoj zemlji i ima više stručnjaka i pomoćnika, dok izaslanstvo EU u Sarajevu ima tek jedan skromni ured s malo ljudi a bori se i s nedostatnim ovlastima za donošenje odluka. Najavljena je promjena vezana za posljednji nedostatak. Već prije nekoliko mjeseci povjerenstvo EU izvuklo je određene konzekvence iz kritike revizorske komore i iz opetovanih prigovora Europske skupštine, pojačavši sarajevski ured u pogledu ljudi i ovlasti. No, prethodno je trebalo uvjeriti Vijeće EU da, primjerice, pri dodjeli narudžbi za nabavku građevinskih materijala ili bolničkih potrepština nije moguće postupati po birokratskim pravilima EU o raspisivanju natječaja. Članice EU ustrajale su pak baš na tim pravilima budući da - kao i u slučaju ostalih oblika pomoći trećim zemljama - najveće svote uvijek završavaju u džepovima vlastitih poduzeća u EU. Na tom području vlada pak živahna konkurencija među članicama EU koje ljubomorno prate jedna drugu jer se njihovim nacionalnim poduzećima pruža prilika za zaradu", zaključuje Heribert Korfmacher. (RDW) ITALIJA LA STAMPA 23. VIII. 1998. Mantovani: za sve su krivi američki teroristi "'Izrazili smo sućut i solidarnost obitelji talijanskog vojnika poginulog na mirotvornoj zadaći. Na žalost smo predvidjeli da će američka odmazda izazvati spiralu nasilja i nadamo se da sada svi shvaćaju kako treba činiti sve, samo da je ne treba dodatno poticati'. Ramon Mantovani, odgovorni za vanjske poslove stranke Rifondazione comunista, u pogibiji talijanskog vojnika u snagama UN-a, žrtve zasjede u Kabulu, vidi potvrdu opravdanosti osude američkog poteza koju je iznijela njegova stranka. Što je bilo mnogo drastičnije zgražanje od onog vladinog i Uliva. - Prodi je izrazio oprezno stajalište spram američke odmazde, napravivši razliku između razumijevanja i upozoravanje na rizik i potrebe za politička rješenja. Da li ste ga povoljno ocijenili? = Naravno. Ja sam sam kazao da pozitivno ocjenjujemo odmak talijanske vlade. Mi bi sigurno bili mnogo kritičniji, no cijenimo ovaj vladin korak. (...) - Među političkim mehanizmima o kojima je odlučila međunarodna zajednica a koje treba aktivirati, Fassino međutim, osim međunarodne konferencije koju je predložio glavni tajnik UN-a Kofi Annan, navodi i 25 strateških točaka koje je prije dvije godine utvrdio G7. Da li se slažete s time? = G7 nije međunarodna zajednica, to je skup najbogatijih zemalja na svijetu. To što podtajnik vanjskih poslova miješa međunarodnu zajednicu s najbogatijim zemljama nije nešto što iznenađuje, i trebalo bi tjerati na razmišljanje. Fassino bi međutim oštro trebao prosvjedovati kod vlade Sjedinjenih Dražva, pošto se SAD usprotivio tomu da novi međunarodni kazneni sud među svojim prerogativima ima osudu terorističkih djela. - Mislite na sud uspostavljen u srpnju? = Jasno. Sjedinjene Države su se žestoko protivile nizu prerogativa koji su se trebali dati tom sudu. Sada se dobro vidi i zašto. - Zašto? = Očito više vole sami provoditi pravdu, prema svojim kriterijima. Pošto su i oni teroristi, ne žele završiti na sudu. - Uistinu Billa Clintona smatrate teroristom? = Kada Amerikanci bombardiraju Gadafijevu kuću ubijajući mu djecu, što je to? Ako jedan Arapin baci bombu ubijajući nedužne to je terorizam, a kada to, međutim, učine Amerikanci, to je demokratski? Vlada Sjedinjenih Država je terorist jednak fundamentalistima. I odmazde su teroristički čin. - Vaše stajalište nije, dakle, blisko vladi Uliva. = Jasno. Ograničavam se na to da budem zadovoljan činjenicom da se Prodi nije pridružio Tonyiju Blairu kazavši 'mi smo solidarni, pokazaćemo im'. - Ne izgleda li vam to pomalo 'šezdesetosmaški' stav? = A zašto? Nije li možda cijelom svijetu poznato da je šeik koji je postavio posljednje bombe američka kreatura, kao što je to bio i Sadam Hussein? Financirali su ga kada im je odgovaralo. Nije novost da je američka vlada rušila demokratske vlasti, ubijala državne poglavare, 70 puta pokušala ubiti Fidela Castra, štitila teroriste koji su postavili bombe u Havani, moram li još nabrajati? - Dovoljno je. Konkretno, koji su vaši prijedlozi? = Mi se u potpunosti slažemo s međunarodnom konferencijom pod okriljem UN-a. I glede djelovanja s ciljem proširivanja prerogativa međunarodnog kaznenog suda. To su dvije mjere, treba reći, kojima se Sjedinjene Države protive." Razgovarala Maria Grazia Bruzzone. NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 22. VIII. 1998. Gonitelji i progonjeni "Majstor je ponovno uspio: svi vjeruju u njegovu svemoć. Prošlog četvrtka George Soros zatražio je u pismu britanskom listu 'Financial Times' devalvaciju rublje; već ovog ponedjeljka taj je zahtjev ispunjen. Ruska vlada morala je odustati od svojih očajničkih pokušaja obrane nerealnog tečaja vlastite valute. U pokušaju jačanja rublje moskovskoj središnoj banci nije koristila ni primjena pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u visini 4,8 milijardi dolara. Takvi događaji neprekidno obnavljaju mit o Sorosu: u službi dobiti, veliki ulagač igra se s vladama, središnjim bakama i čitavim nacionalnim gospodarstvima mačke i miša. On je 'pljačkaš i bandit, koji u roku od dva tjedna uništava plodove 30 do 40 godina rada', ljutio se, primjerice, prošle godine malezijski premijer Mahathir bin Mohamad kada je valuta njegove zemlje ringgit morala pokleknuti pred napadom financijskih tržišta. No, koliko je Soros uistinu jak? 67-godišnji Mađar, koji danas stanuje na 7. aveniji na Manhattanu, pokreće milijarde posredstvom takozvanih hedge-fondova (osiguravajući fondovi - op. prev). Ti se fondovi razlikuju od normalnih ulagačkih fondova time što zarađuju novac visoko spekulativnim instrumentima - primjerice, bianco- prodajom vrijednosnih papira ili valuta. MMF je prošle godine širom svijeta prebrojio ukupno 1115 takvih fondova, uključujući 262 fonda koji se pak isključivo bave ulaganjem u druge fondove. Adrese fondova često su Karipski otoci gdje novčani poslovi uopće nisu ili gotovo i nisu regulirani. Primjerice, Sorosev fond 'Quantum' ima sjedište na Curacaou. Prvobitno su osiguravajući fondovi izmišljeni već krajem četrdesetih godina radi ograničavanja rizika ulaganja novca (to hedge - ograditi živicom) ali su već dugo u prvom planu visoki renditi. U svojim poslovima Soros ne koristi samo svoje fondove već i zvuk svog imena. Mit o Sorosu utemeljio je 1992. g. pobjedom nad Bank of England. Tada je uložio osam milijardi dolara u okladu da će Velika Britanija istupiti iz Europskog monetarnog sustava. Dobio je okladu i zaradio milijardu dolara. Tko se na taj način pred čitavim svijetom pokaže majstorom za spekulacije, često više i ne mora stavljati svoj novac na kocku da bi pokrenuo tržišta; dovoljno je da drugi očekuju da on to možda učini. Soros je u Rusiju uložio nekoliko milijardi dolara ali nije jasno je li spekulirao s devalvacijom rublje. Teoretski gledano, mogao je kod ruskih banaka posuditi rublje i potom im ih vratiti po nižim tečajevima nakon devalvacje. Soros, doduše, niječe da je na taj način spekulirao protiv rublje ali novac koji ulagači uplaćuju fondu 'Quantum' porastao je za vijrme krize rublje s 10,12 na više od 13 posto. Prošlog tjedna Soros je u osnovi samo dao sasvim razborit prijedlog, upozorivši da je na pomolu 'taljenje jezgre' ruskih financijskih tržišta te da MMF samo dodatno pogoršava stvari. Stoga bi rublja po njegovim riječima trebala biti devalvirana za 15 do 25 posto i potom čvrsto vezana uz dolar ili europske valute. Tu bi zadaću trebao obaviti monetarni odbor (currency board), ustvrdio je Soros. Problem je samo u tome što čak i Sorosevo raspravljanje o razboritim stvarima pojačava nervozu na tržištima. George Soros je izvor spekulacija čak i kada tek priča. MMF je pod dojmom azijske krize zatražio izradu studije kako bi utvrdio jesu li osiguravajući fondovi u međuvremenu postali tako moćni da ometaju normalno funkcioniranje tržišta. Istraživači pod vodstvom uglednog ekonomista Barryja Eichengreena (sa sveučilišta Berkley) otklonili su slična upozorenja: osiguravajući fondovi obrću, doduše, ogromne svote novca ali su sitne ribe u usporedbi s ostalim institucionalnim ulagačima, glasilo je njihovo mišljenje. Osim toga, oni su u najmanju ruku podjednako često progonjeni kao i goniči. Primjerice, u lipnju 1997. g. Soros je uspješno spekulirao protiv tajlandskog bahta ali je pogrešno procijenio daljnji tijek rkize te je u listopadu navodno u roku od tjedan dana izgubio dvije milijarde dolara. Osiguravajući fondovi nisu 'na kraju bili na čelu hajke', istaknuto je u spomenutoj studiji. Stoga se istraživači nisu ni založili za oštriju regulaciju fondova. Doduše, poboljšanje obveze fonda o dostavi informacija i ograničavanje prava inozemnih ulagača na posudbu novca može biti svrsishodno ali presudno je da političari ne omoguće međunarodnim spekulantima 'sigurne oklade' nedosljednom politikom i netočnim tečajevima. Dakle, osnovu problema ne čini toliko Soros ni osiguravajući fondovi koliko daleko načelnije pitanje nije li možda brzo otvaranje financijskih tržišta u mladim tržišnim privredama u Aziji i Rusiji bilo kapitalna greška? Ekonomist Paul Krugman s Massachusetts Institute of Technology (MIT) pozitivno odgovara na to pitanje, zalažući se u časopisu 'Fortune' prvi puta eksplicitno za uvođenje kontrole prometa kapitala u jugoistočnoj Aziji - i time grubo kršeći pravila politički korektnog razmišljanja u svom cehu. Krugman priznaje da takve kontrole loše funkcioniraju ali smatra da u kontekstu katastrofe u Aziji treba postaviti sljedeće pitanje: 'Loše - u usporedbi s čime?' Soros i njegove kolege iz ostalih osiguravajućih fondova više su simptomi nego uzroci problema. Globaliziranim financijskim tržištima i njihovim mogućnostima političari i financijski stručnjaci stvorili su instrumente čijim rizicima ni izdaleka ne vladaju", smatra Nikolaus Piper. Premijer Kok: užasnut sam "Nizozemski premijer Wim Kok oštro je osudio nizozemske vojnike u sastavu plavih kaciga, koji su u noći s 11. na 12. srpnja 1995. g. u bosanskoj enklavi Srebrenici svojim oklopnim transporterom pregazili skupinu od 20 do 30 Muslimana. 'Užasnut sam', kazao je Kok kada je po povratku s kratkog odmora čuo za taj incident. Nizozemska skupština kritizirala je premijera za tu izjavu, ističući da ništa još nije dokazano. U želji da istraži teške optužbe s kojima se suočavaju plave kacige, zastupnički dom nizozemske skupštne osnovao je u petak radnu skupinu. Ta skupina trebala bi 'oštro pratiti' i povjerenstva, koja bi trebala rasvijetliti okolnosti pada zaštićene zone UN. Prije nekoliko dana nizozemski vojnici u sastavu plavih kaciga prvi su puta javno priznali da su prije tri godine pomogli Srbima pri deportaciji Muslimana iz Srebrenice. Srpske postrojbe tom su prilikom praktički na juriš svladale lako naoružane vojnike UN, poklavši nakon toga više od 7000 Muslimana. Časnik stacioniran u Srebrenici ispričao je nizozemskoj televiziji da je Kok već prije tri godine bio obaviješten da Muslimane odveli nizozemski vojnici u sastavu UN. U tom je kontekstu navodno upotrijebljena i riječ 'kolaboracija'. Nakon pada Srebrenice, nizozemski premijer, prijestolonasljednik Willhelm Alexander, tadašnji ministar obrane Joris Voorhoeve i brojni zastupnici pozdravili su nizozemske plave kacige u zračnoj luci Pleso kod Zgreba kao prave junake. Skupština je velikom većinom glasova odobrila angažman nizozemskih vojnika na Balkanu a nizozemske plave kacige trebale su zaštititi Srebrenicu od srpskih napada. No, uslijedio je najveći pokolj u Europi nakon drugog svjetskog rata. Trenutačno su u Nizozemskoj u tijeku tri istrage o slučaju Srebrenica: carski institut za ratnu dokumentaciju (RIOD) rasvjetljava već dvije godine znanstvenu pozadinu događaja ali još nije objavio rezultate. Drugo povjerenstvo dobilo je zadaću da provjeri vjerodostojnost dosadašnjih istraga nizozemskog ministarstva obrane o padu Srebrenice. Primjerice, istraga treba utvrditi je li ministarstvo zataškalo iskaze vojnika i što se dogodilo s dva ili više filmova koje su časnici snimili u Srebrenici, zabilježivši, navodno, između ostalog i Srbe u činu smaknuća. Filmovi su navodno 'greškom' uništeni u mornaričkom laboratoriju. Istodobno bi trebalo biti istraženo i jesu li nizozemske plave kacige počinile kakve prekršaje i za vrijeme angažmana u sastavu UN u Angoli i Kambodži koji su tema neprekidnih priča ali dosada nisu dokazani - između ostalog i zato što je opterećujući materijal nestao. Na kraju, državno tužiteljstvo u Arnheimu istražuje jesu li vojnici u bijegu pregazili Muslimane", izvješćuje dopisnik lista iz Amsterdama. SJEDINJENE DRŽAVE GLOBAL SECURITY & TRADE JOURNAL KOLOVOZ/RUJAN 1998. Hrvatska: više od izvrsnog nogometa "Hladni rat naučio nas je da male države mogu bacati veliku sjenu, neke u negativnom, a neke u pozitivnom smislu. Među ove prve spadale su sjeverna Koreja, sjeverni Vijetnam, Kuba, Libija, Sirija te u razdoblju poslije hladnog rata, srpski elementi bivše Jugoslavije; na drugom popisu nalazili su se Japan, Tajvan, južna Koreja, Poljska, Čile. Hrvatska je zasigurno kandidat za ovaj drugi popis. Među malenim zemljama, ona najviše obećava, i to ne samo zbog svoje izuzetne izvedbe na Svjetskom prvenstvu 1998. Hrvatska je vrijedna da se uvrsti na taj popis zbog svojih iznimnih geopolitičkih i društvenih osobina koji ju čine ključem trajnog mira unutar proširene Europe, koja hoda po žici između mogućnosti novog rata (u području bivše Jugoslavije) koji bi se mogao raširiti i dugoročno podijeliti Europu, i velike Europe utemeljene na koordiniranom rastu EU, trudu Partnerstva za mir i proširenju NATO-a, koje miješaju i integriraju sad neovisne zemlje i baltički sektor s atlantskom zajednicom. Hrvatska je mala, ne veća od najmanjih država Amerike. Ima oko 4,7 milijuna stanovnika, a to baš i nije broj koji bi, u odnosu na njezinu veličinu, izazivao zabrinutost. Niti je Hrvatska fizički smještena kao jedini most između Istoka i Zapada. Ona NIJE jedina moguća veza između regija. Gdje je, stoga, ta presudna važnost Hrvatske za buduću regionalnu stabilnost? Iz nedavnog komentara hrvatskog zamjenika premijera i ministra vanjskih poslova dr Mate Granića, koji je dao za nedavne posjete Sjedinjenim Državama, postaje očito slijedeće: dobar dio hrvatske važnosti proizlazi iz činjenice da je ona veoma malena. Ona se prostire na tek oko 56,5 tisuća kvadratnih kilometara. To je također slučaj i s mnogim drugim entitetima bivšeg varšavskog pakta koji također žele biti dio nove Europe te trenutačno prihvaćanje EU i NATO-a drže sredstvom preživljavanja i rasta. Za njih brz prijelaz Hrvatske iz federacijskog entiteta u neovisnu demokraciju daje pozitivni primjer. Nadajući se punopravnom članstvu u EU i NATO-u nakon prihvaćanja u Partnerstvo za mir, Hrvatska bi mogla biti model po uzoru na koji bi ti mali entiteti pronalazili smjer i samopouzdanje; zapravo, dokaz da se politika poput njihove može zaista u potpunosti izmiješati sa Zapadom unutar konteksta 'jedne Europe'. Nadalje, kao što je dr Granić objasnio glavnom uredniku ovog lista, 'Hrvatska je, po svojim shvaćanjima i zajedničkoj društvenoj svijesti, zapadna država. Od 1991., ona je privatizirala proizvodnju i usluge unutar svakog državnog segmenta, primjerice, bankarstva (gotovo 40%), prijevoza, proizvodnje i veleprodaje roba.' Samo to bilo bi beznačajno, međutim, kad Hrvatska svoju izjavu ne bi mogla poduprti uspješnom stopom rasta BDP-a, koji je narasao za stopu veću nego u većini zemalja. Sve u svemu, hrvatska je privatizacija imala više pozitivne nego negativne rezultate, sugerirajući (s nacionalnim prihodima 1997. većim od 4,7 milijardi dolara) da će rasti još i više. Ako je rast hrvatskog BDP-a zaista izravni rezultat privatizacije, a privatizacija se nastavlja, tad je vjerojatan daljnji rast BDP-a. Također je zamjetna hrvatska sposobnost da sprječi ozbiljnu inflaciju (manja je od 3,8%) te niska stopa nezaposlenosti, što je još jedan plus za moguće puno prihvaćanje u EU. Osim toga, govori dr Granić, 'Hrvatska je bila na čelu među novim zemljama koje su slale mirovne postrojbe za operacije u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, Hrvatska već neko vrijeme, usprkos usporavanjima koja su rezultat pitanja ratnih zločina i razlika između Srba i Hrvata, oživljava svoje programe obnove, poput povratka izbjeglica, a bez ozbiljnih stopa pada u socijalnim naknadama.' U usporedbi s drugim novim zemljama, Hrvatska ima jednu od najviših i najzdravijih trgovinskih bilanci, gledano na temelju odnosa nekoliko neovisnih hrvatskih izvoznika i broj zemalja u koje se njezini proizvodi izvoze te također u odnosu na potrošačko stanovništvo per capita. Još jedan dobar znak hrvatskog zdravlja jest rast njezinog turizma od oko 25% u posljednih nekoliko godina. Među njezinim trgovačkim partnerima nalaze se Sjedinjene Države, Francuska, Njemačka, Velika Britanija i Izrael. O glavnim vanjskopolitičkim ciljevima, dr Granić kaže: 'Da ispunimo svoje planove i sudjelujemo u pokušajima Partnerstva za mir, NATO-a i EU, što je hrvatski recept i program da se u potpunosti bude zapadna demokracija i učinkovita regionalna i globalna zemlja-partner.' Jedan od hrvatskih oružja u ostvarivanju tog cilja jest vjerodostojnost koju joj je dala činjenica da je bila prva i najaktivnija nova europska vlada koja je pomogla u postizanju Daytonskog dogovora, kao i sadašnji hrvatski položaj predsjedateljice regionalne organizacije balkanskih zemalja stvorene za stvaranje mjera dugotrajne gospodarske, političke i sigurnosne suradnje među članicama. Iako, prema dr Graniću, Hrvatska NE zagovara isključivo regionalna rješenja za sadašnje teškoće bivše Jugoslavije, njegova je vlada sklona čvršćem povezivanju svih regionalnih vlada unutar većeg Partnerstva za mir, NATO-a i EU naravno, s nadzorom UN-a, koji bi blijedio dok bi se napredak u području širio. Drugim riječima, Hrvatska je sklonija nekoj vrsti vertikalne i trokutne stabilnosti za svoje područje, sastavljene od Partnerstva za mir, NATO-a i UN-ovih programa pomoći, sve dok regionalni mir više ne zahtijeva potporu vanjske sile. 'Mi, dakako, odobravamo snage Partnerstva za mir unutar naše regije, unutar većeg konteksta NATO-a i/ili UN-a', dodao je dr Granić." THE WASHINGTON POST 23. VIII. 1998. Jedan napad u dugom ratu "Povijest američkog rata protiv terorizma na Bliskom istoku jest duga po uzrocima kratka po učincima. Nekarakteristično brzi napadi projektilima na Afganistan i Sudan teško da će promijeniti taj obrazac. No taj žalostan nesrazmjer ovaj napad ne čini nepotrebnim, niti ništa manje opravdanim. Osvetnički napadi na Osamu bin Ladena i njegove suradnike oblik su nacionalne samoobrane. Clinton nije trebao čekati na nepobitan dokaz kako bi kaznio, uništio i zastrašio razbojnike koji se skrivaju u dvije propale države koje ili nemaju volje ili sposobnosti da ih nadziru. Postoji i neizrečeni motiv: osveta. Diplomatski i politički razlozi spriječili su Clintona da u četvrtak objavi da u tome ima želje za osvetom. No Amerikanci i Afrikanci koji su nediskriminativno pobijeni u Nairobiju i Dar Es Salamu i zaslužuju ovu vatrenu potvrdu da nisu zaboravljeni. Oni zapravo zaslužuju i više. Oni, i oni koji su poginuli u ranijim napadima, i oni koji bi mogli poginuti u budućim djelovanjima ove bande, zaslužuju neprekidno, usredotočeno predsjednikovo nastojanje da teroriste privede pravdi i da se suprotstavi vlasti i postojanju država koje ih štite i udomljuju. Sve do sada Clintonova državna uprava tu obvezu da se izravno silom suprotstavi razbojničkim vladama nije uzimala ozbiljno koliko bi trebala. Washington se htio oslanjati na gospodarske sankcije kako bi obuzdao Irak, koji ima značajne veze s bin Ladenom putem svoje velike obavještajne nazočnosti u Sudanu, i druge režime koji izravno podupiru terorizam protiv američkih ciljeva. Ako su podmetanja bombi u veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji otvorila Clintonu oči prema potrebi stalne predsjedničke budnosti i djelovanja, onda će iz ovih strašnih tragedija izaći nešto dobra. No postoje zabrinjavajući znakovi da bi ovaj predsjednik mogao prirediti još jedan sitan napad, objaviti da je problem riješen i okrenuti se svojim vlastitim i unutarnjim problemima. Jedna noć napada projektilima neće samoproglašene neprijatelje Amerike za dugo vremena ostaviti izvan ravnoteže.(...) U ratu protiv terorizma potreban je posebice strog realizam. Sjedinjene Države su, kako bi zaštitile svoje građane i svoju globalnu nazočnost, pribjegavale i zakonima džungle i zakonima sudnice. Niti jedno niti drugo nije donijelo više od kratkog prestanka često grubih napada na interese SAD-a. Izolirani i ograničeni napad Ronalda Reagena na Libiju 1986. doveo je do novog terorizma iz Tripolija, u koju je moguće uključeno i postavljanje bombe u Pan Am 103 u prosincu 1988.. George Bush je, spremajući u jesen 1990. operaciju Pustinjska oluja, kada su američke ruke pali uvjerljivi dokazi libijske umiješanosti, odlučio Libijce progoniti putem međunarodnog zakona, i taj pokušaj još uvijek nije dao rezultata. Drugi zločini prošli su bez učinkovite odmazde; ubojstvo dvojice diplomata UN-a od strane palestinskih gerilaca u Khartoumu 1973., uzimanje za taoce diplomate SAD-a u Teheranu 1979., od Sirije potpomognuti bombaški napadi na veleposlanstvo SAD-a i barake marinaca u Bejrutu 1983., i, za sada, napadi na vojnike SAD-a u Saudijskoj Arabiji. Američko otvoreno društvo, njeni zakoni, politička etika, svi priječe točno i sustavno uzimanje oka za oko. Vaga koja mjeri američke žrtve s odmazdama uvijek je u neravnoteži u korist terorista. To čini nužnim da američki predsjednik do maksimuma iskoristi svaku priliku da smanji učinkovitost i utjecaj terorističkih skupina i onih koji ih podržavaju. Državna uprava se hvalila vrhunskim obavještajnim podacima i dokazima koje je prikupila kao i silom primjenjenom u ovom slučaju. Teško je vjerovati da je jedna noć napada iscrpila to što Clinton može i treba učiniti da spriječi krvavi ekstremizam bin Ladena. Ovdje nisu pitanje osobni Clintonovi razlozi. Ne vjerujem da bi trebao biti optužen da je djelovao samo kako bi skrenuo pozornost od njegovih teškoća s Levinskijevom. Bilo kako, strategija korištenja vanjskih poslova u takvoj situaciji ne bi uspjela, kao što je to Richard Nixon otkrio 1974. kada je pokušao promijeniti temu s Watergatea na svoje izvještaje o Bliskom istoku. Američka je javnost dovoljna mudra da razdvoji posljedice ... od predsjednikovih međunarodnih dužnosti, i da ih rješava odvojeno. Predsjednik je kazao da je Amerika u ratu s teroristima i da mora prevladati. On je u pravu. Ovoga puta mora pokazati da to doista i misli.", piše Jim Hoagland. 21. VIII. 1998. Europske saveznice podupiru američke napade "Europske saveznice dale su u četvrtak izjave potpore Sjedinjenim Državama, poslije američkih raketnih napada na terorističke baze u Afganistanu i farmaceutski pogon u Sudanu koji Washington drži tvornicom kemijskog oružja", piše William Drozdiak. "Britanski premijer Tony Blair izjavio je da su bombardiranja američkih veleposlanstava u Keniji i Tanzaniji, kao i eksplozija u Omaghu u sjevernoj Irskoj, ukazala na potrebu da demokratske zemlje pokažu solidarnost, suočene s terorističkim napadima na civile. 'Snažno podupirem američku akciju protiv međunarodnih terorista', izjavio je Blair. 'Teroristi svijeta sad znaju da će demokratske vlade odlučno djelovati da spriječe njihove zločine.' Predsjednik Clinton telefonski je razgovarao s britanskim premijerom prije američkih vojnih napada, izjavio je Blairov glasnogovornik. Clinton se također posavjetovao s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom i njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom kako bi oni imali vremena evakuirati svoje državljane iz zemlji koje su bile mete, kažu dužnosnici iz Pariza i Bonna. Nekoliko sati prije američkih napada, francuska i njemačka veleposlanstva u Pakistanu, Afganistanu i Sudanu upozorila su svoje građane i sve druge Europljane da napuste te zemlje što je brže moguće zbog sigurnosnih razloga, izjavili su njemački dužnosnici. (...) Britanska glasnogovornica izjavila je da su američki dužnosnici pokazali uvjerljivu potrebu za raketnim napadima obrazloženjem da 'očekuju da ta mjesta budu uporabljena za nove terorističke napade, pa su tako Amerikanci djelovali u samobobrani.' No njemački televizijski komentar prošle večeri obilovao je pozivanjem na Clintonov odnos s bivšom djelatnicom Bijele kuće Monicom S. Lewinsky i aluzijama na to da su zračni napadi vremenski namješteni da bi odvratili pažnju od svjedočenja gđe Lewinsky. Australski premijer John Howard izjavio je danas da podupire američke napade jer su bombardiranja američkih veleposlanstava u istočnoj Africi bila 'činovi ubojstva i terorizma' te da svaka tako napadnuta zemlja ima pravo na samoobranu. Japanski premijer Keizo Obuchi bio je manje oduševljen, rekavši ovo jutro pred parlamentom da 'japanska vlada istražuje podrobnosti' događaja ali da vjeruje da 'možemo izraziti razumijevanje za američko stajalište.' (...) UN-ov glavni tajnik Kofi Annan izrazio je u četvrtak navečer svoju uznemirenost napadom, iako je osudio terorizam 'u svim oblicima'. Annan je izjavio da je o napadima bio obaviješten tek nekoliko minuta prije njih te da će tražiti daljnje informacije o tome što ih je izazvalo." THE NEW YORK TIMES 23. VIII. 1998. U društvu terorista "Malo bi Amerikanaca posumnjalo u ispravnost načela da Sjedinjene Države imaju pravo vojno kazniti vladu koja rabi oružane snage protiv Amerike ili njezinih građana u inozemstvu", piše Ronald Steel. "Nijedna zemlja koja ima moć to učiniti ne bi se ponašala drukčije. No imaju li Sjedinjene Države pravo bombardirati položaje u zemljama koje same nisu u otvorenom ratu s nama, već su prije domaćini američkih neprijatelja? Je li dopustivo zajedno s metom napasti i domaćina? To je pitanje koje se postavlja nakon raketnih napada izvršenih u četvrtak protiv navodnih terorističkih baza u Afganistanu i sudanskog pogona za koji je vlada ustvrdila da je proizvodio važne dijelove za kemijsko oružje. Predsjednik Clinton izjavio je da je svrha napada odvratiti daljnje terorističke napade i osvetiti bombardiranje američkih veleposlanstava u Keniji i Tanzaniji, u kojima je poginulo 12 Amerikanaca i gotovo 300 Afrikanaca. Obje mete, obrazloženo je, smještale su operacije koje nadzire Osama bin Laden, saudijski milijunaš u progonstvu za kojeg se vjeruje da vodi mrežu posvećenu 'svetom ratu' protiv američkih interesa i američkih građana. G. bin Ladena i druge teroriste poput njega ne grize savjest zbog ubijanja civila, Amerikanaca ili drugih, u borbi za ostvarenje svojih ciljeva. No tvrdnja da Sjedinjene Države ne bi trebale imati takve norme uznemiruje. Ne bismo li mi morali ustrajati na višim zakonskim, ili moralnim normama, nego teroristi? Zar kažnjavanjem pasivnih promatrača zajedno sa zločincima ne potkopavamo svoje vlastite vrijednosti? U pokušaju da se obračunamo s kršiteljima zakona postoji opasnost da nevini građani nastradaju. Zbog tog je razloga posebno važno razlučiti između slučajeva gdje teroristi djeluju bez znanja (ili čak protiv želja) vlade, i onih gdje teroristi uživaju vladino odobravanje, potporu i financijsku pomoć. Postoji razlika između državnog terorizma i terorizma skupine. Oni nisu uvijek jedno te isto. Skupine terorista djeluju čak i unutar Sjedinjenih Država, iako zasigurno ne uživaju vladino odobravanje. Pa ipak postoje države koje, iako same ne provode terorizam, opraštaju takve činove a njihovim počiniteljima čak nude utočište. Upravo kao što se pojedinac koji skriva zločinca izlaže opasnosti, tako je to i slučaj sa zemljom koja dobrovoljno štiti teroriste. Afganistan i Sudan takve su države. Njihove vlade nadziru islamski fundamentalisti koji iz muslimanskog svijeta žele iskorijeniti američku moć i utjecaj. Te vlade ne mogu svoju gostoljubivost i sredstva nuditi onima koji su u ratu sa Sjedinjenim Državama, da bi zatim tvrdili da su tek nevini promatrači, kad se Amerikanci pokušaju zaštititi od onih koji su protiv njih objavili rat. Većina vlada ne podupire teroriste budući da oni potkopavaju autoritet vlade i njezin monopol na moć. No neke vlade takve skupine smatraju korisnima u postizanju vlastitih ciljeva, s istovremenim izbjegavanjem odgovornosti za terorističke činove. Iznimno je teško, možda nemoguće, da Sjedinjene Države te teroriste kazne. Vlade u Kabulu i Khartoumu, međutim, mogu ih prilično lako pronaći. S potrebnim poticajem, bilo mrkvom ili batinom, može ih se uvjeriti da povuku svoju potporu i prisile te strane teroriste na odlazak. Terorističke skupine poput bin Ladenove ne mogu djelovati bez suradnje svojih dobrohotnih domaćina. To ne znači da bismo trebali objaviti rat vladama poput afganistanske i sudanske, iako ih sasvim sigurno treba tretirati kao neprijateljske. No trošak njihove dobrohotnosti i potpore možemo učiniti veoma visokim. G. bin Laden i njegovi sljedbenici žele kazniti Sjedinjene Države jer one kao najmoćnija država svijeta promiču vrijednosti koje oni mrze. Oni koriste terorizam jer to je najsnažnije oružje koje imaju. Bezobzirni su u svom izboru meta i spremnosti da u borbi za svoje ciljeve žrtvuju civile. Vlade koje ih štite, poput afganistanske i sudanske, nisu samo domaćini već i dobrovoljni suučesnici. One ne mogu tvrditi da su nevine za događaje koje su omogućile. Smatraju li naše bombardiranje svojih ubojitih gostiju nesnosnim? Neka onda izbace iz svojih zemalja g. bin Ladena i njegove sljedbenike." INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. VIII. 1998. Summit Rusija- SAD: velika Clintonova prilika "Većina Amerikanaca vjeruje kako se predsjednik Bill Clinton, kada je pristao svjedočiti pred velikom porotom Kennetha Starra, suočio sa najodlučnijim trenutkom u svojoj karijeri. Zapravo, mnogo važniji dan za gospodina Clintona i ostatak svijeta biti će za dva tjedna kada će se američki predsjednik u Moskvi susresti sa predsjednikom Borisom Jelcinom. Do toga vremena, sasvim je vjerojatno, Rusija će već biti u agoniji zbog totalnog raspada tržišta koji bi, opet, mogao uzrokovati politički preokret obima onoga u Indoneziji. Za razliku od Indonezije, kako bilo, Rusija još uvijek ima 10.000 nuklearnih bojnih glava. Težina ruske krize summit koji će se održati ovoga rujna čini jednom od najvažnijih političkih misija Clintonova predsjedničkog mandata. Prvi predsjednikov zadatak jest osigurati to da središte sastanka bude na cijelovitoj situaciji. Pitanjima hladnoratovske kontrole oružja, europske sigurnosti, regionalnih sukoba i ljudskih prava ne smije se dozvoliti da dominiraju niti tonom niti sadržajem sastanka. Iako bi ruska ratifikacija sporazuma START-2 bila važno dostignuće a ruski ustupci glede trgovine s Iranom bili dobrodošli, Clintonova glavna misija treba biti očuvanje tržišta i demokracije u Rusiji. To neće biti jednostavno. Rusko tržišno gospodarstvo i izborna demokracija još su jednom na kušnji. Unatoč pomoći Međunarodnog monetarnog fonda, ruska je vlada morala smanjiti vrijednost rublja. A iznenadni porast cijena potaknut devalvacijom mogao bi potaknuti još veće društvene nemire od postojećih. U panici, dužnosnici trgovačkih udruga i čelnici komunističke partije boje se da bi mogli izgubiti potporu svojih birača, koji bi se u vrijeme krize mogli okrenuti radikalnijim političkim skupinama. Neki su u Rusiji predsjednika Jelcina potakli da razmisli o uvođenju propisa o izvanrednom stanju. U ovoj visoko nabijenoj atmosferi, Clintonove bi izjave o važnosti START-a-2 ili lošoj strani trgovine sa Iranom izgledale trivijalno. Umjesto toga, Clinton treba pronijeti poruke o važnosti kapitalizma i demokracije u Rusiji i idejama i programima kojima bi se pomoglo Rusiji pri nastojanju da se postignu ti ciljevi. Clintonova administracija je pokazala vodstvo agresivno odgovarajući na nedavnu rusku finacijsku krizu. Clinton sada mora nastaviti sa tim pristupom uz poruku kako Rusija ne može očekivati pomoć i u buduće osim ako se napokon ne obave temeljne reforme. Clinton rusku vladu mora pozvati da se ozbiljno prihvati zatvaranja gubitničkih poduzeća, da proda na stotine udijela koje još uvijek posjeduje u stotinama poduzeća i da se potrudi učiniti vjerodostojinima svoja obećanja o implemenataciji programa za borbu protiv krize, uključujući i konkretnija nastojanja da sakupi porez i od korporacija i od pojedinaca. Nakon što prenese ovu otvorenu poruku Jelcinu i njegovoj vladi, Clinton bi trebao ponuditi kreativne solucije koje bi ruskoj vladi pomogle da izbjegnu bankrot. (...) Clinton bi trebao istražiti mogućnosti zamjene kratkoročnih računa ruskog ministarstva finacija za dugoročne račune američkog ministarstva finacija. Djelotvorna zamjena dugova bila bi bolja nego direktni transfer novca ruskoj vladi zbog toga što će tržište znati da novac nije potrošen uludo. Clinton Jelcina treba potaknuti da razmišlja hrabro. U situaciji kava jest, Jelcin ne raspolaže dobrim solucijama za riješenje problema nego treba izabrati između lošeg i lošijeg. Clintonova poruka glede ruske demokracije mora biti jednako otvorena. Iako nesavršena, Rusija je učinila napredak u konsolidiranju izborne demokracije a Clinton bi trebao javno priznati ova dostignuća. Kako bilo, Clinton mora prenijeti privatnu ali odlučnu poruku Jelcinu i ostalim ruskim čelnicima o negativnim posljedicama spriječavanja demokratskog procesa- ideje koja postaje sve popularnija u elitnim moskovskim krugovima kako totalni ekonomski krah postaje sve vjerojatniji. Autoritarna vlast za Rusiju je pogrešna a bilo koji pokušaj da ju se primjeni će propasti. Mnogi Amerikanci su se umorili od Rusije i to zbog toga što je uspjeha bilo malo a glavobolja mnogo. No sada nije vrijeme da se odustane od Rusije. Tek sedam godina nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, ruska revolucija nikako nije završena. Ruski čelnici još uvijek su predani razvoju tržišnog gospodarstva i demokratske politike a od vitalnog je državnog interesa SAD-a da osigura da se ovim putem nastavi. Nitko nema većeg interesa u promoviranju ujedinjenja demokracije i kapitalizma u Rusiji nego predsjednik Clinton. Ako Rusija eventualno i uspije u tome da postane članica međunarodne zajednice i jedna od demokratskih država, Clinton će osigurati svoje mjesto u povijesti kao predsjednik koji je bio važan za vanjsku politiku", zaključuje Michael Mc Faul. 21. VIII. 1998. Pogledajte što se događa Rusiji pod 'reformama' "Ruski gospodarski slom izmiče nadzoru, no američke su rasprave o toj zemlji rijetko kad (ako uopće) bile tako nepažljivo i opasno sukobljene sa stvarnošću", piše profesor ruskih studija i povijesti na newyorškom sveučilištu, Stephen S. Cohen. "Sa svojom beskrajnom ideološkom mantrom 'prijelaza iz komunizma u slobodno tržište i kapitalizam', gotovo svi komentari američke vlade, medija i akademskih krugova temelje se na dvije duboko pogrešne pretpostavke: da je ruski problem u biti financijska kriza, dok je lijek brža i odlučnija primjena politike 'reformi' koje predsjednik Jeljcin slijedi od 1991. Tretiranje ruske agonije kao pitanja podupiranja ruske burze, bankovnog sustava i valute putem veće proračunske strogosti i ubiranja poreza, devalvacije rublja i zapadnog financijskog spašavanja - nalikuje premještanju ležaljki na Titanicu. Ruski je problem besprimjerna, sveobuhvatna gospodarska katastrofa - gospodarstvo koje se gotovo sedam godina nalazi u procesu neprekidnog uništenja. Bruto domaći proizvod opao je barem za polovicu, a prema jednom izviješću za čak 83%; ulaganja kapitala pala su za 90%; stada mesa i stoke za mužu za 75%. Osim energije, zemlja proizvodi veoma malo. Većina potrošačkih roba, posebice u velikim gradovima, stiže iz uvoza. Ruska gospodarska i društvena katastrofa toliko je velika, da sad moramo razgovarati o još jednom besprimjernom događaju: demodernizaciji jedne zemlje dvadesetog stoljeća. Infrastrukture proizvodnje, tehnologije, znanosti, prometa, grijanja i komunalnog odvoza u raspadu su; deseci milijuna ljudi ne prima zaslužene prihode; nekih 75% društva živi ispod ili jedva iznad nivoa preživljavanja, a barem 15 milijuna ljudi doslovno gladuje; očekivani životni vijek muškaraca pao je na 57 godina; pothranjenost među školskom djecom postala je pravilo; nekad iskorijenjene bolesti ponovno postaju epidemične, dok osnovna socijalna pomoć nestaje; čak i visoko obrazovani građani moraju sami uzgajati hranu da bi preživjeli, a barem pola gospodarskih transakcija otpada na trampu. Sve to je neporeciv dokaz tragičnog povratka u razdoblje prije modernog doba. Čak i kad bi se gospodarski rast nekim čudom pokrenuo, Rusiji bi trebala desetljeća da ponovno dobije ono što je izgubila devedesetih, a ništa ne može vratiti milijune života koji su već skraćeni ovim 'prijelazom'. Kao što statistička studija profesora Stephena Shenfielda s sveučilišta Brown pokazuje, približava se još veća i možda neizbježna gospodarska i društvena katastrofa. Zašto to zvati 'reformom', kao što to čini doslovno svaki američki komentator? Sigurno je da to radi još veoma mali broj Rusa, osim kako bi g. Jeljcina i njegovu politiku prokleli, a pogotovo onu koju Clintonova vlada dugo i s žarom promiče. Ruski ekonomisti i političari sad očajnički pokušavaju oblikovati alternativnu ekonomsku politiku koja bi mogla spasiti njihov narod - politiku sličniju Rooseveltovom New Dealu nego neoliberalnom monetarnom pravovjerju američkog ministarstva vanjskih poslova i financija, MMF-a, Svjetske banke i legija zapadnih savjetnika, koji su učinili toliko da rusku nesreću podjare. No kad predsjednik Clinton u rujnu posjeti Moskvu, on će bez sumnje predsjedniku Jeljcinu javno reći, kao što je to često činio u prošlosti i kao što je podpredsjednik Al Gore učinio za svoje posjete u srpnju: 'Ostanite na tom putu!' Za mnoge Ruse, to će značiti da Amerika pozdravlja ono što se dogodilo njihovoj zemlji te da ne mari za njihove uništene živote." ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 22. VIII. 1998. Jeljcin - drugi obezvrijeđeni "Bill Clinton nije jedini uglednik svjetske političke pozornice čija je vjerodostojnost ovoga tjedna dostigla najnižu točku. Njegov ruski prijatelj i partner Boris Jeljcin pretrpio je ne manji gubitak obraza de-facto obezvrijeđivanjem rublje. Još koncem prošloga tjedna kremaljski je šef tvrdio da će rublju nepokolebljivo braniti od svih pritisaka devalvacije. No već u ponedjeljak je gospodarski i psihološki naponosniji uspjeh ruske reformske politike, u javnosti povećano povjerenje u stabilnost vlastite valute, napušten bijedno zamagljenom devalvacijom. Presudna razlika od zavođenja javnosti koje je Clinton priznao škrgućući zubima u aferi nedostojnoj u svakom pogledu, sastoji se u tomu što će normalni ruski građani koji su prošli mnoga iskušenja, na vlastitoj koži vrlo stvarno osjetiti posljedice Jeljcinove prekršene riječi u obliku još veće materijalne bijede. Ako Clinton početkom rujna otputuje u Moskvu, to će mu teško donijeti žurno potrebne dividende. Jer sa slomom stabilnosti rublje i barem djelomičnom obustavom vraćanja kredita, opet su nestale još prije nekoliko mjeseci postojeće nade u veće znakove ozdravljenja ruskog gospodarstva i u bolju klimu za inozemna ulaganja. To pak ne predstavlja samo gorki udarac za unutarnje stanje euroazijskog diva. Istodobno su postale mračne perspektive onog projekta u koji je većina zapadnih političara - s Clintonom na čelu - uložila ne baš mali politički i financijski kapital: u predodžbu nezaustavljivog i širokog gospodarskog i političkog partnerstva s nekadašnjom protusilom u Moskvi. Taj projekt unatoč najnovijim razočaranjima i opasnim pojavama poremećaja, u Rusiji nije načelno pogrješan ili iluzoran. Kako se sada ponovno vidi, povezan je s velikim rizicima i zahtijeva puno više strpljenja i izdržljivosti nego što se na Zapadu kao i na Istoku poslije iznenadnog raspada sovjetskog imperija prije sedam godina obično očekivalo. Neprilike oko rublje inače ne bi uznemiravale da se predsjednik Jeljcin sjetio svojih nekadašnjih kvaliteta vođe i da je duboko razočaranim ruskim građanima pokazao da čvrsto drži kormilo i da i sam zna kamo vodi olujni put. No malo se od toga moglo vidjeti u zadnje vrijeme. Je li to povezano sa zdravstvenim razlozima ili s nedostatkom političke volje, u biti je nevažno. Zbog razorenih nada u brzo poboljšanje gospodarskoga stanja, i tu i tamo govori se o krizi gospodarskog sustava u Rusiji. Nitko neće poreći da su dosadašnje reforme u smjeru tržišnog gospodarstva i demokracije i u usporedbi s drugim zemljama bivšeg istočnog bloka sve drugo doli uzorne. U Rusiji od kolapsa Sovjetskog saveza postoji kriza reformske politike. No ta natuknica nameće i pitanje o temeljnim političkim i gospodarskim alternativama. Dakle povratak u komunizam? O tome ne sanjaju čak ni svi birači komunističke stranke. Ruski komunisti danas nemaju ni potreban vodeći kadar niti sredstva za provođenje takvog preokreta. Prije bi se moglo zamisliti da na sljedećim predsjedničkim izborima za dvije godine lik s jasno autoritarnim sklonostima i nacionalistički prožetim programom poput bivšeg generala Lebeda preuzme vlast u Kremlju. To ne bi bezuvjetno moralo značiti kraj svim nadama običnih građana u malo blagostanja. No propuštena je prilika da se takvo svjetlo pojavi na kraju dugačkog ruskog tunela još u Jeljcinovo doba" - piše komentator lista R. M. Američki udari nisu bili tek manevar za odvraćanje pozornosti "Vojnim udarom na uporišta terorista Clintonov kabinet dao je hitno potreban znak da je još živ. Previše je rano za ocjenu o (ne)uspjehu akcija u Afganistanu i Sudanu, izvedenim u znak odmazde za bombaške napade na američka veleposlanstva u Nairobiju i Dar es Salaamu te radi odvraćanja budućih atentata. No, načelna odluka o vojnom odgovoru na teroristički izazov bez veće vremenske odgode bila je nesumnjivo ispravna - upravo zato što je stvoren dojam da je Washington blokiran Clintonovim skandalima te da stoga nije sposoban povlačiti nužne poteze. Već prije najnovije epizode u Clintonovoj melodrami pojavili su se uznemiravajući znakovi da je američka vanjska politika općenito prebačena na automatsko upravljanje. Na Bliskom Istoku ništa se ne miče s mrtve točke - u svakom slučaju, ništa konstruktivno; u južnoj Aziji vlada pomutnja nakon atomskih pokusa Indije i Pakistana; Pentagon izvješćuje - bez komentara i odjeka - o gradnji velikog podzemnog kompleksa bunkera u blizini sjevernokorejanskih atomskih postrojenja; režim sankcija protiv Libije i Kube škripi i jednostavno je zanemaren; Iran testira raketu srednjeg dometa bez ikakvih prepoznatljivih reakcija Clintonova tima za sigurnost; Saddam Hussein ponovno izaziva inspektore UN i očekivano se protivi najnovijoj misiji glavnog tajnika UN Annana; sukobi na Kosovu i na Cipru nisu potaknuli uvjerljive odgovore vodeće sile - slika o opasno pasivnoj Americi sve se više zaoštrava. Clintonovo konačno skupljanje snage za odlučni potez došlo je u posljednjem trenutku i bilo je i te kako potrebno. Neki već kritiziraju američki potez prigovorom da Washington nema dokaze da je saudijski 'financijer terora' Osama bin Laden bio začetnik eksplozija bombi u Africi te da je kemijska tvornica u Khartumu uistinu proizvodila kemijsko oružje. Slični prigovori isticani su i prilikom američke akcije protiv Ghadafija; Francuska je čak zatvorila svoj zračni prostor za američke zrakoplove - što je osamdesetih godina bila posebno uvjerljiva podvala galske perfidnosti. No, Reaganov udar ipak je donio nekoliko godina mira na terorističkoj bojišnici. Međunarodni terorizam očigledno zahtijeva dodatne mjere obrane od 'pukog' regularnog sudskog postupka koje nakon temeljite i strpljive potrage za istinom možda može u jednom slučaju bez ikakve sumnhe utvrditi začetnika terorističkog udara. Nijedna država ne smije tolerirati klanje svojih građana u prljavom terorističkom ratu. Sasvim je prirodno da demokratske države imaju problema s otklanjanjem ratnih i terorističkih opasnosti. Spoznavanje opasnosti same po sebi traje određeno vrijeme. Davno prije iračke invazije na Kuvajt postojale su konkretne naznake da je Saddam Hussein zaokupljen izgradnjom arsenala oružja za masovno uništenje. Da nije napravio grešku i napao malu susjednu zemlju, tadašnji predsjednik Bush morao bi se vjerojatno još dugo vremena ograničavati na nemoćnu diplomaciju - kao što se Clinton sada skriva iza glavnog tajnika UN, prepuštajući mu inicijativu u pokušaju da Saddama umiri riječima. Rezultat je očigledan a račun će jednog dana morati biti plaćen. Nikoga ne treba čuditi što je u Washingtonu Clintonov osvetnički udar smješta kritiziran kao manevar za odvraćanje pozornosti. Takve su kritike u sadašnjoj situaciji neizbježne. Jedan republikanski senator javno je kazao da mnogi Amerikanci sumnjaju da predsjednik očajnički nastoji sačuvati svoj oložaj umjesto da dade ostvku; proigrao je svoju vjerodostojnost, ne može mobilizirati povjerenje u svoju sposobnost rasuđivanja niti više bez daljnjeg voditi zemlju u slučaju krize. Možda je uistinu tako. Usprkos tome, napad na teroriste signal je prijateljima i neprijateljima da Amerika nije istinski blokirana čak ni svojim nevjerodostojnim i ometenim predsjednikom te da još uvijek može odlučno odgovoriti na smrtonosnu provokaciju", smatra komentator. BELGIJA LE SOIR 22. VIII. 1998. U Moskvi svi galame "To se odavno nije vidjelo, barem otkako je 10. studenoga...1987. Boris Jeljcin maknut iz vodstva komunističke stranke. Trebalo je da Amerikanci udare u Afganistanu i Sudanu da bi se, čudom, u Rusiji sklopio sveti savez. Boris Jeljcin se u petak sastao s političarima, pa i komunističkim zastupnicima kako bi osudio amričku drskost. Predsjednik Jeljcin koji je bio nazočan pomorskim vojnim vježbama u vodama Murmanska, zagrmio je: Naravno, ne odobravam ih (američke napade), kao ni bilo koji teroristički čin ili vojno upletanje (...). Ogorčen sam i osuđujem ove operacije. Uvrijeđen što nije bio obaviješten, dodao je: Nisam znao. Pokazalo se da nitko nije znao. Izvukli su to iz šešira. To je vrlo nekorektno. Kada je riječ o Dumi, Donjem domu parlamenta, gdje neizbježni ultranacionalist Žirinovski nije propustio zgodu da Amerikance nazove 'banditima', ona je izglasala rezoluciju kojom se SAD osuđuju, prijeteći još jednom da neće odobriti rusko-američki sporazum o nuklearnom razoružanju Start II. Ustvari, ovaj je savez samo privid. On ne svjedoči toliko o jasnoj strategiji i načelnom stajalištu koliko o frustracijama većine ruskih političara na kojima su ostavile traga godine hladnog rata i koji su ojađeni zbog gubitka statusa svjetske velesile. To objašnjava zašto se političari ljute što se SAD ponašaju kao 'svjetski policajac', dok je narod zaokupljen svakodnevnim problemima, padom rublja, inflacijom i ne brine se puno za 'visoku diplomaciju'. S druge strane, Boris Jeljcin se još jednom poskliznuo. Njegova je okolina osjetila da mora umanjiti škandal i ublažiti moguće diplomatske posljedice Predsjednikove ljutnje. Njegov je službeni predstavnik nastojao na činjenici da je Predsjednik napose ogorčen što je poruka Billa Clintona kojom ga on obavještava o napadima, stigla nakon završetka operacija. On je istaknuo da su Rusija i SAD (bile) na istom brodu što se tiče borbe s međunarodnim terorizmom. Ali mi se ne slažemo uvijek s primijenjenim sredstvima. Nakon još par sati razmišljanja ministarstvo vanjskih poslova je objavilo još diplomatskije priopćenje izbjegavajući glagol osuditi. Prilike dobivaju posebno nadrealistična obilježja ako se doda da je Duma zatražila od Borisa Jeljcina da razmotri uputnost posjeta Billa Clintona Moskvi koji je predviđen za 1-3. IX., uvrstivši u dnevni red i poziv Predsjedniku da dade ostavku. Posjet će se obaviti prema predviđenom planu. SAD su umanjile važnost ruskog ogorčenja, držeći da se s teroristima ne pregovara. Kada je riječ o primjedbi g. Jeljcina da ga nisu pitali za savjet prije operacije, bio bi to uzaludan trud budući da je Kremlj u sličnim prilikama, od Iraka do Kosova, zauzeo stajalište suprotno od Bijele kuće", piše Pol Mathil. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 21. VIII. 1998. Tajna sjeverne granice Beogradski dnevnik VEČERNJE NOVOSTI(21.08.)u komentaru Miroslava Lazanskog u povodu dogovora Granić-Jovanović da se sastanu vladina povjerenstva za granice,piše: (...)"Sada se prvi put spominje i granica na sjeveru, mada hrvatski kartografi već dulje vrijeme potežu pitanje "hrvatskih džepova na jugoslavenskoj strani Dunava prema katastarskim podacima iz 1990.godine." (...)"Ako bi se išlo u opciju teritorijalnih džepova i s jedne i s druge strane rijeke,došlo bi se do vrlo kompliciranog režima plovidbe. Dunav je medjunarodni plovidbeni put,ali na dijelovima gdje su i jedna i druga strana rijeke pod kontrolom jedne države,s nekoliko uzastopnih prekida moglo bi doći do zlouporabe jurisdikcije i uopće komliciranja plovidbe. Hrvatska je "pitanje sjevernih granica" držala otvorenim upravo zbog Prevlake,jer Zagreb očito ide na varijantu "prebijanja":Hrvatska će se zadovoljiti granicom po sredini,ili tokom matice Dunava,čime će pitanje džepova s jedne i druge strane rijeke biti kompenzirano,a Jugoslavija će vjerojatno pristati na neku vrst statusa Prevlake u hrvatskim državnim granicama,ali bez hrvatke vojske na tom poluotoku.Zapravo,ostat će status quo,jer se promjenei na sjeveru i na jugu ne moguprovesti bez novog rata. A ta su vremena prošla." NAŠA BORBA 22./23.VIII. 1998. Budućnost Kosova Profesor beogradskog fakulteta političkih znanosti dr Dragan Veselinov u vikend dodatku beogradskog lista NAŠA BORBA (22.-23.08.) analizira budućnost Kosova i uz ostalo iznosi: (...)"Albanski političari shvatili su da od neovisnosti Kosovai Metohije neće biti ništa još 1995.godine,Dayton im je srušio snove,jer je zabranio raspad Bosne i Hercgovine.Iako su neprekidno galamili protiv velikosrpske politike i beogradske iredente,potajno su se nadali da će Srbi uspjeti raskomadati i Hrvatsku, i Bosnu i Hrecgovinu. Da su uspjeli,Rugova,Demaqi i drugovi,vjerojatno bi dobili neovisno Kosovo." (...)"U ovom trenutku ne vidi se što bi za Kosovo i Metohiju bilo bolje od medjunarodng protektorata malog intenziteta. Na Kosmetu je NATO nužan.Velike bi sile morale Srbiji jamčiti integritet, a Kosovu veliku samostalnost bez prava odcjepljenja. I srpski i albanski nacionalnisti moraju na Kosovu prettrpjeti poraz,pristajući da Kosmet dobije autonomiju koje su obje strane s gnušanjem kudile.Vjerojatno je nužno da Kosovo i Metohija neformalno bude federalna jedinica u Srbiji i Jugoslaviji s posebnim pravima Srba u njemu na pozitivnu diskriminaciju. Možda sve srpske općine na Kosmetu moraju dobiti ekskluzivno pravo na veto u parlamentu Kosova u slučaju ugrožavanja njihovih podrobno pobrojanih manjinskih prava.Kontakt skupina o tome se još nije izjašnjavala. Ali se svi slažu kako model raznih etničkih autonomija i reagionalizacija u Europi mogu biti nadahnućem za projekciju novog ustavnog položaja Kosova i Metohije u političkom sustavu Srbije i SR Jugoslavije." (...)"Međunarodni protektorat,odnosno autonomija Kosova i Metohije u Srbiji,imali bi šanse preživjeti jedino uz gospodarsku pomoć Zapada i promjenu vlasti u Srbiji. S Miloševićem i sadašnjim kriminalnim klanom na vlasti,Srbija s albanskim autonomnim Kosovom nema izgleda očuvati se kao država.Beogradski režim autodestruktivan je. On je za Zapad zanimljiv jedino stoga što će pristati postati političkim samoubojicom,koji će obnoviti autonomiju Kosova.Kako je beogradska oporba nacionalistička,onda nema razloga da zapad pomaže smjenu vlasti u Beogradu." (...) FRANCUSKA LIBERATION 22. i 23. VIII. 1998. Mi, građani 1968. Ovaj je tekst napisao Vaclav Havel, predsjednik Češke Republike za susret koji je u Parizu organizirao Senat na temu '1968: čehoslovačko proljeće': "U velikom broju europskih zemalja 1968. se promatra kao važna povijesna prekretnica, kao kamen međaš koji je obilježio razvitak suvremenog društva. Međutim, češko iskustvo se znatno razlikuje od borba protiv establishementa i studentskih nemira na zapadu Europe. U mojoj su zemlji sva razmišljanja o 'šezdeset osmoj' povezana s dvostrukom uspomenom koja je pogodna za mnoga tumačenja procesa demokratizacije, tzv. praškog proljeća i njegova nasilnog gušenja od strane postrojba Varšavskog sporazuma. Istina je da je čehoslovačka tema bila cijenjena u inozemnoj javnosti i da je izazivala naklonost, ali su politički krugovi na Zapadu to čehoslovačko oslobođenje često promatrali kao moguću destabilizaciju, umjesto da su u njemu vidjeli pokušaj pluralističnog izraza samostalnih europskih naroda. Događaji u Čehoslovačkoj nisu se ograničavali samo na sukob između dviju političkih momčadi, na privremenu pobjedu liberalnije momčadi, a zatim na njezino nasilno uklanjanje. Ja ih promatram više kao logični svršetak, vrhunac dugog procesa osvješćivanja, oslobođenja društva, koji se događao u njegovoj nutrini. Ponor koji je dijelio novu, divno ustrojenu svijest građana i krutost komunističkog sustava sve se više produbljivao, a želja za promjenom morala se, prije ili kasnije, odraziti i na političkom polju. No ta promjena nije bila rezultat točno utvrđenog programa ili jednodušne želje državnog vodstva i komunističke partije, bilo je to očitovanje povećanog pritiska u društvu koji je kroz borbu unutar partije i političke promjene u tadašnjem društvu našao pogodan trenutak i zbacio poklopac. Strah je nestao, tabui su bili otkriveni, mnoge su se socijalne suprotnosti najzad mogle nazvati svojim imenom, glasila su napokon počela ispunjavati svoju pravu zadaću, građanski se duh slobodno razvijao. Bio je to, svakako, veliki trenutak i bilo je teško ne biti zainteresiran i očaran. Međutim, zapazio sam da je vodstvo zbunjeno tim promjenama. Odjednom su ti ljudi bili predmetom opće potpore i spontane naklonosti, što do tada nisu poznavali. Oni nisu došli na vlast demokratskim putem, poznavali su samo javne skupove potpore koje su organizirali oni koji su im bili jednaki. Ne zaboravimo da je u većini slučajeva bila riječ o partijskim birokratima koji su imali svoje predrasude i fiksne ideje, ali su bili malo slobodnijeg duha, pristojniji i razumniji od onih koje su zamijenili. Svakako, narodna razdraganost nije poštivala njihove mentalne okvire i društvo se uvelike razvijalo neovisno. 1968. ponajprije je bila godinom građanskog preporoda, obnove ljudskog dostojanstva, povjerenja u sposobnosti i mogućnosti građana da mijenjaju društvo. Sam se nisam izravno uključio u politički život, nadasve sam djelovao u Društvu pisaca (istina je da je komunistička država svako djelovanje smatrala političkim!). Samo sam jednom pisao o čisto političkoj temi, i to u članku pod nazivom 'O oporbi' koji je objavljen u Književnom listu. Bilo je to razmišljanje o mogućnosti da se osnuje nova, demokratski usmjerena politička stranka koja bi mogla biti dostojna oporba komunističkoj partiji. Ali nisam kanio postati političarem. Vrtlog javnog ili izravno političkog života zahvatio me tek nakon upada postrojba Varšavskog sporazuma 21. VIII. 1968. Bilo je to neobično razdoblje - čelnici su činili ustupak za ustupkom nadajući se da će nešto spasiti, a zapravo su rezali granu na kojoj su sjedili. Ne znam je li postojala stvarna mogućnost da se izbjegne sovjetska invazija. Ne bih se upuštao u spekulacije glede mogućnosti vojnog otpora. Važno je to da je narod - na svoje veliko iznenađenje - odmah nakon upada i dalje očitovao građanski duh i probuđeni nacionalni ponos. Zemlja je vojno bila zauzeta, vodstvo je popustilo okupatoru, ali se građansko društvo ipak uspjelo mobilizirati - pa bilo to i u tragičnim trenucima kao što je bio pokop Jana Palacha. Iza velikog socijalnog zanosa 1968., iza sovjetskog upletanja i njegova bolnog epiloga došle su mračne godine Husakova režima, razdoblje krotke ravnodušnosti i opće malodušnosti, vrijeme čišćenja, zabrana i isključenja. Bilo je to i doba novog propadanja nacionalnog ponosa i građanskog duha, doba odricanja i prilagodbe režimu. Promjene nakon 1968. omogućuju da se s više gledišta nadiđu granice 1968. Danas, u doba parlamentarne demokracije, više nije tako aktualno raspravljati o socijalizmu s ljudskim licem i hvaliti njegove vrlo smetene vođe. Međutim, želja tadašnjeg naroda da sudjeluje u javnim poslovima, njegovo spontano i uvjerljivo očitovanje za slobodu i demokraciju, ukratko, poruka obnovljenog građanstva i dalje je izvor nadahnuća. Bez dobro ustrojenog građanskog društva - političke stranke to često zaboravljaju - naša će demokracija biti slaba, nepostojana i stoga ranjiva." 240209 MET aug 98