WASH.POST-KOMENTAR-NAPADAJI NA SUDAN I AFGANISTAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 23. VIII. 1998. Jedan napad u dugom ratu "Povijest američkog rata protiv terorizma na Bliskom istoku jest duga po uzrocima kratka po učincima. Nekarakteristično brzi napadi projektilima na Afganistan i Sudan teško da će promijeniti taj obrazac. No taj žalostan nesrazmjer ovaj napad ne čini nepotrebnim, niti ništa manje opravdanim. Osvetnički napadi na Osamu bin Ladena i njegove suradnike oblik su nacionalne samoobrane. Clinton nije trebao čekati na nepobitan dokaz kako bi kaznio, uništio i zastrašio razbojnike koji se skrivaju u dvije propale države koje ili nemaju volje ili sposobnosti da ih nadziru. Postoji i neizrečeni motiv: osveta. Diplomatski i politički razlozi spriječili su Clintona da u četvrtak objavi da u tome ima želje za osvetom. No Amerikanci i Afrikanci koji su nediskriminativno pobijeni u Nairobiju i Dar Es Salamu i zaslužuju ovu vatrenu potvrdu da nisu zaboravljeni. Oni zapravo zaslužuju i više. Oni, i oni koji su poginuli u ranijim napadima, i oni koji bi mogli poginuti u budućim djelovanjima ove bande, zaslužuju neprekidno, usredotočeno predsjednikovo nastojanje da teroriste privede pravdi i da se suprotstavi vlasti i postojanju država koje ih štite i udomljuju. Sve do sada Clintonova državna uprava tu obvezu da se izravno silom suprotstavi razbojničkim vladama nije uzimala ozbiljno koliko bi trebala. Washington se htio oslanjati na gospodarske sankcije kako bi obuzdao Irak, koji ima značajne veze s bin Ladenom putem svoje velike obavještajne nazočnosti u Sudanu, i druge režime koji izravno podupiru terorizam protiv američkih ciljeva. Ako su podmetanja bombi u veleposlanstvima u Keniji i Tanzaniji otvorila Clintonu oči prema potrebi stalne predsjedničke budnosti i djelovanja, onda će iz ovih strašnih tragedija izaći nešto dobra. No postoje zabrinjavajući znakovi da bi ovaj predsjednik mogao prirediti još jedan sitan napad, objaviti da je problem riješen i okrenuti se svojim vlastitim i unutarnjim problemima. Jedna noć napada projektilima neće samoproglašene neprijatelje Amerike za dugo vremena ostaviti izvan ravnoteže.(...) U ratu protiv terorizma potreban je posebice strog realizam. Sjedinjene Države su, kako bi zaštitile svoje građane i svoju globalnu nazočnost, pribjegavale i zakonima džungle i zakonima sudnice. Niti jedno niti drugo nije donijelo više od kratkog prestanka često grubih napada na interese SAD-a. Izolirani i ograničeni napad Ronalda Reagena na Libiju 1986. doveo je do novog terorizma iz Tripolija, u koju je moguće uključeno i postavljanje bombe u Pan Am 103 u prosincu 1988.. George Bush je, spremajući u jesen 1990. operaciju Pustinjska oluja, kada su američke ruke pali uvjerljivi dokazi libijske umiješanosti, odlučio Libijce progoniti putem međunarodnog zakona, i taj pokušaj još uvijek nije dao rezultata. Drugi zločini prošli su bez učinkovite odmazde; ubojstvo dvojice diplomata UN-a od strane palestinskih gerilaca u Khartoumu 1973., uzimanje za taoce diplomate SAD-a u Teheranu 1979., od Sirije potpomognuti bombaški napadi na veleposlanstvo SAD-a i barake marinaca u Bejrutu 1983., i, za sada, napadi na vojnike SAD-a u Saudijskoj Arabiji. Američko otvoreno društvo, njeni zakoni, politička etika, svi priječe točno i sustavno uzimanje oka za oko. Vaga koja mjeri američke žrtve s odmazdama uvijek je u neravnoteži u korist terorista. To čini nužnim da američki predsjednik do maksimuma iskoristi svaku priliku da smanji učinkovitost i utjecaj terorističkih skupina i onih koji ih podržavaju. Državna uprava se hvalila vrhunskim obavještajnim podacima i dokazima koje je prikupila kao i silom primjenjenom u ovom slučaju. Teško je vjerovati da je jedna noć napada iscrpila to što Clinton može i treba učiniti da spriječi krvavi ekstremizam bin Ladena. Ovdje nisu pitanje osobni Clintonovi razlozi. Ne vjerujem da bi trebao biti optužen da je djelovao samo kako bi skrenuo pozornost od njegovih teškoća s Levinskijevom. Bilo kako, strategija korištenja vanjskih poslova u takvoj situaciji ne bi uspjela, kao što je to Richard Nixon otkrio 1974. kada je pokušao promijeniti temu s Watergatea na svoje izvještaje o Bliskom istoku. Američka je javnost dovoljna mudra da razdvoji posljedice ... od predsjednikovih međunarodnih dužnosti, i da ih rješava odvojeno. Predsjednik je kazao da je Amerika u ratu s teroristima i da mora prevladati. On je u pravu. Ovoga puta mora pokazati da to doista i misli.", piše Jim Hoagland. 240039 MET aug 98