US NY TIMES 20. VIII. AMERIČKI UHODE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 20. VIII. 1998. Naši najbolji uhode nalaze se u svemiru "Iako ta dva događaja ne izgledaju povezano, tragično bombardiranje američkih veleposlanstava u istočnoj Africi prošli tjedan bilo je na određen način povezano s eksplozijom rakete Titan 4A nekoliko dana kasnije. Ta je raketa ispaljena iz Cape Canaverala, Florida. Jedan od tih događaja izazvali su teroristi, a drugi je bio udarac sustavu namijenjenom da ih pronađe", piše James Bamford. "Korisni teret izgubljen u raketnoj eksploziji bio je obavještajni satelit vrste Mercury. Riječ je o jednom od niza svemirskih brodova koje supertajna Agencija za nacionalnu sigurnost koristi da bi prisluškivala sve, od poziva s celularnih telefona do globalnih prijenosa podataka (poput slikojava i računalnih prijenosa) i nuklearnih raketnih testova. Satelit je trebao biti ispaljen u orbitu iznad Afrike, gdje bi prisluškivao srednji istok. Taj bi gubitak mogao umanjiti sposobnost vlade da uđe u trag krivcima za bombardiranje veleposlanstva te da u budućnosti sprječi slične događaje. U ratu protiv međunarodnog terorizma, ti mehanički uhode, sa svojim osjetljivim, tankim antenama dugačkim kao nogometno polje, u tišini zamjenjuju tajne agente CIA-e kao glavno oruđe za prikupljanje informacija o namjerama tih nasilnih skupina. Jedna od vjerojatnih meta Agencije za nacionalnu sigurnost jest satelitski tanjur u Afganistanu, koji je Osama Bin Laden, osumnjičenik u afričkim bombardiranjima, koristio za komunikacije. No dok Agencija za nacionalnu sigurnost razvija bolje prisluškivače za praćenje međunarodnih terorista i drugih inozemnih neprijatelja, ona gubi svoju sposobnost da brzo pregleda gomilu informacija i pravovremeno upozori na napade. Ljudski potencijali CIA-e tako su se smanjili od završetka hladnog rata da je zastupnik iz Floride Porter J. Goss, republikanski predsjednik kongresnog vijeća za obavještajne poslove i bivši djelatnik CIA-e, nedavno ustvrdio: 'Možemo reći da je ormar gotovo prazan što se ljudske obavještajne snage tiče.' U isto vrijeme, postalo je gotovo nemoguće prodrti u najnasilnije inozemne terorističke organizacije. Mnoge su sastavljene gotovo isključivo od članova koji se međusobno poznaju nekoliko naraštaja. Za dodatnu sigurnost, neke su skupine podijeljene u polusamostalne postaje. Stoga jedna mala skupina možda ne zna o planovima, pa čak ni o postojanju drugih unutar iste organizacije. Podmetanje agenta, ili novačenje članova iz njihove organizacije, zahtijeva pogoditi pravu postaju u pravoj organizaciji u pravoj zemlji u pravo vrijeme da bi se spriječio napadaj, što je gotovo nemoguće. S druge strane, čak i najčvršće povezane terorističke skupine moraju povremeno komunicirati, posebice kad planiraju napad u više od jednog mjesta odjednom, kao u istočnoj Africi. Potrebno je naručiti eksplozive, novac se mora doznačiti, moraju se poslati upute. Iz svojih stražarskih položaja u svemiru, učvršćeni iznad ključnih dijelova zemlje, satelitske snage Agencije za nacionalnu sigurnost mogu prisluškivati sve vrste komunikacija. Terorist koji šapuće na svoj telefon ne shvaća da se njegove riječi prenose do baze, pojačavaju i nestaju u svemiru, gdje ih hvataju antene satelita Agencije za nacionalnu sigurnost. U posljednjih nekoliko godina, Državna agencija za nacionalnu sigurnost igrala je glavnu ulogu u sprječavanju nekoliko ozbiljnih terorističkih incidenata, iako obavještajni dužnosnici ne žele govoriti o podrobnostima. U prošlosti su imali i nekoliko slučajeva koji su se gotovo pretvorili u promašaje. Godine 1983., agencija je iz Irana uhvatila informacije koje su ukazivale na planove za teroristički napad baš uoči bombardiranja američkog veleposlanstva u Beirutu, no nije otkrila nikakve datume niti lokacije. Tri godine kasnije Agencija nacionalne sigurnosti u posljednji je trenutak upozorila na bombu postavljenu u diskoteci La Belle u zapadnom Berlinu. Pritom je troje ljudi ubijeno (od toga dva američka vojnika), dok je stotine drugih ozlijeđeno. Veliki problem agencije nije u prikupljanju podataka, već u njihovoj 'obradbi' - pretvaranju sirovih podataka, od kojih je dio šifriran, u razumljive informacije. Toliko podataka stiže u agenciju da ona mora uništiti više od 11 milijuna kilograma papira godišnje. (...) Agencija rabi superračunala da bi pretražila dobivene informacije, tražeći određena imena i riječi, čime se uvelike smanjuje opseg posla. No u razdoblju završavanja hladnog rata, agencija je navodno bila u stanju obraditi samo oko 20% svih informacija koje je prikupila. A do sredine devedesetih, procjenjuje se da ta količina iznosi tek 1%. Agenciji za nacionalnu sigurnost uvijek je bilo lakše uvjeriti Kongres da omogući još novaca za privlačni novi komad tehnologije, poput satelita koji ima sposobnost usisati 50% više telefonskih poziva od etera, nego za 200 novih analitičara koji bi se probijali kroz gomilu informacija. No budući da se broj međunarodnih terorističkih napada povećava, dok se sposobnost analize tolikog broja podataka smanjuje, možda je vrijeme da agencija i Kongres počnu više misliti o ljudskim kadrovima, a manje o opremi." 210051 MET aug 98