DNEVNI PREGLED 151 7. KOLOVOZA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 6. VIII. 1998. "Sjedinjene Države ispunile obećanje dano Hrvatskoj glede skupine bosanskih Hrvata koji su se dragovoljno predali" - razgovor s glavnom tužiteljicom suda za ratne zločine Louise Arbour. Razgovarao Zdenko Novački Tijekom nedavnog posjeta hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića Washingtonu bilo je riječi i o sporosti kojom se vodi postupak protiv skupine bosanskih Hrvata osumnjičenih za ratne zločine koji su se dragovoljno predali međunarodnome sudu. Hrvatski je ministar tom prilikom izjavio da su američki dužnosnici prije njihove predaje obećali brzo suđenje. Zamolili smo glavnu tužiteljicu toga suda Louise Arbour da komentira ove navode ministra Granića. "Ne vjerujem da su dana takva obećanja. Smatram da je nekoliko zemalja, uključujući i Sjedinjene Države, nagovijestilo da će učiniti sve što mogu kako bi se ubrzalo suđenje. I to su učinili. Dali su tome sudu, u suradnji s nizozemskom vladom, potpuno opremljenu treću sudsku dvoranu, koju smo - svi to znaju - očajnički trebali. I u tom smislu mislim da su Sjedinjene Države ispunile svoje obećanje. Ja osobno nisam dala nikakvo obećanje, jednostavno zato jer ne mogu nadzirati proces. Na sucima je da odluče po kojem će se redoslijedu voditi postupci. Mislim da smo mi rekli da će optužba biti spremna kad postupak počne, unutar tri - četiri mjeseca nakon što su se predali. Kako znamo, postupak nije počeo u tom vremenskom okviru. No svi optuženi koji se nalaze u pritvoru imaju se pravo pojaviti pred sudom i iznijeti svoje prijedloge i opažanja o brzini kojom se vodi postupak. I smatram da je to prikladan način da se iznese taj problem" - riječi su glavne tužiteljice Louise Arbour. Sve donedavno nije bilo dokaza da postoji i međunarodni aspekt sukoba na Kosovu. Jedno od pitanja glavnoj tužiteljici haaškog suda bilo je i ono o neobvezujućoj rezoluciji koja je sredinom prošlog mjeseca prihvaćena u američkom Senatu, a kojom se Slobodana Miloševića eksplicitno proglašava odgovornim za ratne zločine. Gospođa Arbour smatra da rezolucija predstavlja koristan korak, posebno u dijelu kojim se pozivaju američke vlasti da pomognu tužiteljima suda, osiguravajući im relevantne informacije za istrage koje provode. U tom kontekstu rezolucija predstavlja i pokušaj da se spriječi daljnje širenje nasilja na Kosovu. To najnovije nasilje je gospođa Arbour prošli mjesec proglasila oružanom borbom, a time je proširila nadležnost haaškog suda i nad najnovijim balkanskim sukobom. Tom je prigodom gospođa Arbour ustvrdila i da će podignuti optužnicu protiv bilo koje strane za koju se dokaže da je počinila ratne zločine. Sud u Haagu već provodi istrage vezane uz najnoviji val nasilja na Kosovu. "Ne mogu komentirati pojedine istrage koje provodimo, jer smo - kao što vjerojatno znate - prestali podizati javne optužnice" - kaže gospođa Arbour. - "Sad koristimo tehniku "zapečaćenih optužnica" i ja u ovom trenutku još nisam odlučila kako ćemo postupati u konkretnim slučajevima i kad ćemo i hoćemo li uopće zaključiti da imamo dovoljno dokaza za podizanje neke optužnice za ratne zločine počinjene na Kosovu. U tom ćemo trenutku morati odlučiti kako da postupamo kako bismo osigurali da osobe protiv kojih podignemo optužnice budu uhićene i izručene u Haag" - rekla je gospođa Arbour. Glavna tužiteljica haškog suda kaže da je njezin ured morao provesti preliminarnu istragu kako bi se utvrdilo da li kosovski sukob može potpasti pod jurisdikciju suda. "Sve donedavno nije bilo dokaza da postoji i međunarodni aspekt sukoba na Kosovu. Mi imamo nadležnost nad takvim slučajevima jedino ako je riječ o oružanom sukobu. I sad mogu javno reći - zadovoljna sam da je utvrđeno da je riječ o oružanom sukobu, tako da mi sad možemo učiniti korak dalje i istraživati konkretne slučajeve mogućih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti" - rekla je za Glas Amerike Louise Arbour. Neutemeljene kritike da Sud samo sudi "sitnoj ribi" Louise Arbour svjesna je kritika koje se upućuju u den Haag o tome kako se tamo sudi uglavnom "sitnoj ribi" dok glavni počinitelji ratnih zločina ne izlaze pred lice pravde. Kaže da su takve kritike uglavnom neutemeljene, podsjećajući kako je Tribunal odustao nedavno od trinaest optužnica ne zbog toga što nije bilo dovoljno materijala da im se sudi. "Dapače, mi bismo podržali bilo kakav pokušaj da im se sudi u domaćim sudovima" - naglasila je tužiteljica Arbour. "Radi se o ljudima za koje smo se nadali da ćemo im moći suditi zajedno ili u "paketima". Recimo u slučaju Omarska imamo 19 optuženih. Mislim da ima smisla da se protiv svih njih vodi samo jedan postupak. No kako mi ne možemo kontrolirati uhidbeni proces , cini mi se da nije za nas prikladno da isti proces zapravo ponavljamo 19 puta. Tako smo i u tom slučaju oslobodili skupinu ljudi koja nije bila visoko na zapovjednoj ljestvici, nadajući se da će im suditi domaći sudovi. A Tribunal je tako oslobodio dio kapaciteta za sudjenje onima koji su zauzimali više polozaje. Mislim da slučajevi kojima se sad bavimo zavrjeđuju pozornost međunarodne javnosti. Naravno, sve su to zapečaćene optužnice tako da će proći još neko vrijeme prije negoli ti ljudi budu uhićeni i prije negoli javnost sazna koliko su visoko u hijerarhiji ti optuženici." - rekla je Louise Arbour. Dokmanovićevo samoubojstvo stavlja novi imperativ pred Jugoslaviju da izruči preostalu trojku iz slucaja Ovčara Nedavna smrt Milana Kovačevića koji se nalazio u pritvoru haskog Tribunala, kao i samoubojstvo Slavka Dokmanovića krajem lipnja, neće imati nikakav utjecaj na rad Tribunala, kaže gospodja Arbour. Što se tiče Dokmanovića, gospodja Arbour smatra da njegovo samoubojstvo postavlja novi imperativ pred vladu Jugoslavije da izruči preostalu trojku optuženih za masakr na Ovčari. "U Dokmanovićevom slučaju nismo nikad imali presudu. Nakon samoubojstva, sud nije mogao nastaviti. Što se tiče žrtava i medjunarodne zajednice, taj slučaj je još uvijek otvoren. Samo zbog tog razloga, imerativ je da se na Srbiju vrši pritisak kako bi ispunila svoje obveze i uhitila spomenutu trojku. Tako bismo mogli ponovno iznijeti taj slučaj pred sud i dobiti od suda nalaze što se tamo dogodilo" - Nema razloga vjerovati da američka vlada gubi interes za izvođenje Karadžica i Mladića pred lice pravde Nakon što je prosli tjedan New York Times donio tekst u kojem se spekulira kako je američka administracija odustala od uhićenja Karadžica i Mladića, Državno je tajništvo brzo demantiralo tu spekulaciju. Ipak, moglo se čuti kako je možda takvo nagadjanje namjerno pušteno u promet, kako bi se sondirao teren. Glavna tuziteljica haškog Tribunala Louise Arbour kaže kako nema nikakvog razloga da vjeruje kako američka vlada gubi interes da se Karadžic i Mladić izvedu pred Tribunal."Uvijek sam jasno naglašavala kako postoje različiti načini da se njih dvojica izvedu pred lice pravde. Mislim da je iznimno važno napomenuti kako je glavna odgovornost za njihovo izručenje na vladi Republike Srpske gdje su zločini počinjeni i gdje se njih dvojica nalze. Još se nije odustalo od uvjeravanja dužnosnika Republike Srpske da ih izruče. Vremena su se bitno izmijenila. Sad smo imali i bosanske Srbe koji su se sami predali Tribunalu i javno izjavili kako očekuju pošteno suđenje. Mislim da je klima takva da me ne bi začudilo ni da ovu dvojicu pogube u samoj Republici Srpskoj" - kaze gospodja Arbour upozoravajući da valja biti oprezan kako se sva aktivnost i pažnja ne bi usmjerila na jedan ili dva slučaja pred Tribunalom. No smatra da pravda neće u potpunosti biti postignuta ako ljudi na razini Karadžiceve i Mladićeve odgovornosti ne stanu pred sud. U ovom trenutku istrage su usredotočene na najvišu razinu odgovornosti. "To kažem zato jer mislim da je bitno da se ne minimizira krivica mnogih drugih. Takodjer je bitno imati na umu kako mi još nismo završili s istragama te da smo u ovom trenutku krajnje usredotočeni na najvišu razinu odgovornosti. Jer samo se utvrdjivanjem njihove krivice može ostvariti pomirenje na dugu stazu" - kaze glavna tuziteljica haskog Tribunala napominjuci kako do privođenja Karadžica i Mladića u den Haag možde neće doći odmah, ali da je napredak koji je postignut u Republici Srpskoj u odnosu na ispunjavanje obveza iz Daytonskog sporazuma prilično impresivan. Po mišljenju gospodje Arbour, Karadžicev politički utjecaj postupno nestaje i za očekivati je da više neće uživati istu razinu zaštite koju je imao nekad. 5. VIII. 1998. Prilog Linde Miliša Prije tri godine u akciji Oluja, hrvatske su vojne i policijske snage oslobodile Knin, dokinuvši tako četverogodišnje postojanje samoproglašene republike srpske krajine. Odlukom hrvatskog Sabora, obljetnica tog događaja u Hrvatskoj se slavi kao Dan domovinske zahvalnosti. Povijesna pozadina oslobodilačke akcije U subotu 5. kolovoza 1995., na kninskoj tvrđavi izvješena je dvadesetmetarska hrvatska zastava. Knin je oslobođen nakon gotovo pet godina okupacije. Oglašavanjem opće opasnosti te pozivom hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana na predaju, dan ranije, u petak 4. kolovoza u 5 sati ujutro, započela je Oluja. "Odlučni smo prekinuti patnje hrvatskih prognanika, a hrvatskim Srbima jamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku Republike Hrvatske," stajalo je u poruci Franje Tuđmana krajinskim Srbima, koji su 3. kolovoza u Ženevi odbili prihvatiti ponudu za mirnom reintegracijom. U 84 sata, koliko je trajala Oluja, oslobođeno je oko 11.000 kvadratnih kilometara ozemlja. 7. kolovoza, tadašnji ministar obrane Gojko Šušak izjavio je da je akcija Oluja završena. Hrvatske su snage stale na međunarodno priznate hrvatske granice. "U akciji je, s obje strane, sudjelovalo oko 200.000 vojnika. Hrvatske su snage imale 118 mrtvih i 620 ranjenih," izjavio je tada Šušak. Najveći dio srpskog stanovništva izbjegao je tada u Srbiju i republiku srpsku. Nakon Oluje, na oslobođenom su području počinjena teška krivična djela. U odgovoru na Rezoluciju 1019 Vijeća sigurnosti, hrvatska je vlada zapisala da je srpska strana imala 962 ubijena civila. Pravosudni su organi Republike Hrvatske nepunu godinu dana nakon Oluje kazneno gonili 2.849 osoba, tri četvrtine njih zbog krađe i teške krađe. Deset ih je osumnjičeno, a dvoje osuđeno zbog dovođenja u opasnost života i imovine drugih osoba. 53 su osobe osumnjičene ili optužene, a samo je jedna osuđena zbog ubojstva. U jednom od izvješća tadašnje posebne UN-ove izvjestiteljice za ljudska prava Elizabeth Rehn, navodi se da je u bivšim sektorima Sjever i Jug zapaljeno 5 tisuća objekata. Tri godine poslije Oluje, nakon snažnih međunarodnih pritisaka i prijetnji sankcijama, hrvatska je vlada donijela Program povratka. U Hrvatsku se vratilo oko 40.000 izbjeglih hrvatskih Srba. 26 ih se prošlog tjedna vratilo iz SR Jugoslavije. Među njima je, s mužem i šestoro djece, bila i Jagoda Vujanić, koja je svoja iskustva opisala ovim riječima: "Sada sam dobro. Došla sam napokon svojoj kući. Ja se nadam da će biti bolje." U Istočnu Slavoniju se postupno vraćaju prognani Hrvati. Dio njih još je u progonstvu na državnoj skrbi. Anđa Pršlja u ratu je izgubila muža i dva sina. Ima još četvoro teško bolesne djece, kaže i objašnjava: "Nitko mi neće pomoći. Nitko ne poduzima mjere da se ta moja djeca dijaliziraju. Za sve ima novaca. Imaju kola, vile, a moja djeca ne mogu dobiti bubrege. Ne mogu. Njihov je tata dao svoje tijelo, svoje bubrege za Hrvatsku, a nitko se za njegovu djecu ne brine. Pozdravljam sve u Ministarstvu i našoj vladi. Ja sam Pršlja Anđa iz Vukovara." U najvećem dijelu Olujom oslobođenih područja, tri godine nakon rata, vidljivi su tek počeci obnove. I u dijelu vladajuće stranke, drži se kako bez pokrenute proizvodnje i novih radnih mjesta nema napretka. Hrvatska vlada još nije donijela Program obnove, iako jest prihvatila program povratka, uvjet Europske Unije za održavanje donatorske konferencije za obnovu, najavljene za listopad. Kao i nakon prve, treću godinu nakon Oluje, na pitanje gdje se nalazi Hrvatska, dio oporbe odgovara: "Daleko od dobrote." U Hrvatskoj, drže, još nije zaživjela pravna država, niti postoje medijske slobode. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 6.VIII.1998 Pregled tiska Kritiziranjem Sjedinjenih Država na njemačku praksu vraćanja izbjeglica u Bosnu bavi se i današnji NEUE OSNABRÜCKER ZEITUNG: Što se tiče bosanskih izbjeglica, ocrtava se u odnosu na Washington razlika u mišljenju koja žurno mora biti uklonjena. S njemačkog gledišta, kritika nije opravdana s obzirom na činjenice. To što je 1200 ljudi protjerano, i s obzirom na golem broj onih osoba koje još trpe u Njemačkoj, ne opravdava prigovor o "prisilnom vraćanju". Naprotiv, njemačka politika kao i stanovništvo pri povratku izbjeglica s pozornosti vrijednom strpljivošću uzimaju u obzir lokalne okolnosti. S tog bi gledišta mogao postojati razlog za nezadovoljstvo i prema Sjedinjenim Državama koje su suodgovorne za izuzetno sporo ostvarivanje Daytonskog sporazuma." (...) Evo i nekoliko navoda koji oslikavaju različite poglede na kosovsku krizu: Moskovska IZVJESTIJA: u interesu je Rusije da podupre Srbe, piše u današnjem komentaru: "Rusija objektivno nije zainteresirana za odcjepljivanje Kosova od Jugoslavije. Zato Moskva Srbima treba pomoći. Naravno, ne može biti govora o tome da se sudjeluje u borbama na strani Jugoslavije - samo bolestan mozak može iznositi zamisaoda bi se radi zaštite Srba Rusija morala vojno sukobiti sa Zapadom. Ovdje se radi o diplomatskoj i političkoj potpori i tu zadaću naša diplomacija upravo ostvaruje. Ali ne zato što nekome nešto dugujemo nego zato zato što to nama donosi prednosti." Liberalni švedski DAGENS NYHETER situaciju na Kosovu ocjenjuje diferencirano: "Na bojnom polju na Kosovu situacija se promijenila. Gerilske postrojbe UCK-a su oslabljene, dosadašnji se uspjesi pretvaraju u poraz. Politički se, međutim, učinilo malo. Može se čuti nagovještaje spremnosti na pregovore, ali su u suštini obje strane jednako udaljene kao što su bile i ranije... Opasnost od širenja sukoba je velika, a rijeka izbjeglica prijeti destabilizacijom cijele regije. A Europska unija, mora se reći, na žalost kao i obično, šepa iza razvoja događaja." Gospodarski komentar Novoobjavljeni podatci o broju nezaposlenih u prošlom mjesecu izazvali su brojne reakcije i potpuno suprotna tumačenja aktualnih kretanja na tržištu rada. Činjenica je da je broj nezaposlenih u srpnju porastao za oko 60 tisuća i sada iznosi nešto više od 4,1 milijun. Ali, u usporedbi s istim mjesecom protekle godine, u ovogodišnjem je srpnju broj građana bez posla za 220 tisuća manji, što znači da se stopa nezaposlenosti s prošlogodišnjih 11,4 smanjila na sadašnjih 10,7 posto. Potpredsjednik Saveznog ureda za rad, Klaus Leven, tumači podatke svog Ureda na sljedeći način: "Taj porast je upola manji nego u istom razdoblju prošlih godina. A to znači da je uvjetovan samo sezonskim utjecajima." A to znači da je završen dio sezonskih ljetnih poslova, u prvom redu u poljoprivredi, pa je tako i određeni broj osoba opet ostao bez posla. Ističući da je mali porast stope nezaposlenosti od samo 0,2 posto u odnosu na lipanj znak daljnjeg poboljšavanja stanja na tržištu rada, Leven je dodao da su ta poboljšanja vidljiva ne samo na zapadu, nego čak i na istoku Njemačke. I Savezna vlada slaže se s Levenovim mišljenjem, i naglašava da je "taj pozitivni razvoj, uz vidljivi gospodarski polet i rezultat njezinih jasno usmjerenih reformi". A glavni tajnik vladajućih Kršćanskih demokrata Peter Hintze čak vjeruje da će se ispuniti predizborno predviđanje kancelara Kohla o padu nezaposlenosti u jesen na ispod 4 milijuna. Manje optimizma iskazali su sindikati, prema čijem mišljenju novi podaci ne upućuju na preokret na tržištu rada. Manji porast stope nezaposlenih u odnosu na prošlu godinu oni tumače mjerama savezne Vlade, kojima se iz državnog proračuna trenutačno na određeno vrijeme financira zapošljavanje 220 tisuća osoba. A to znači da će istekom tog vremena dobar dio tih osoba ponovno ostati bez posla. I oporbeni političari, u jeku predizborne kampanje, kretanja na tržištu rada ne vide na isti način kao vladajuća stranka. Tako stranka Zelenih dijeli mišljenje sindikata da je stanje donekle poboljšano samo zahvaljujući državnim mjerama, koje, smatraju oni, "ne mogu ispraviti višegodišnju pogrešnu politiku zapošljavanja". S njima se slažu i reformirani komunisti, koji čak predviđaju da će stopa nezaposlenosti, uz postojeću politiku, i dalje rasti. A sami nezaposleni su nove statistike komentirali tako što su u oko 200 njemačkih gradova organizirali proteste kojima pokušavaju skrenuti pažnju na svoj položaj. (RDW) NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 6. VIII. 1998. Bonn ne prihvaća kritiku Washingtona "Njemačka vlada odbacila je oštru kritiku Washingtona, usmjerenu na repatrijaciju bosanskih izbjeglica. Njemačka snosi najveći dio tereta Prijema izbjeglica s Balkana i ne treba poduku u tom pitanju, istaknula je vlada u petak u osvrtu na prigovore visokog američkog dužnosnika koji nije htio biti poimence spomenut. Američku je kritiku službeno odbacio povjerenik njemačke vlade za Bosnu Dietmar Schlee (CDU). Nema masovnih repatrijacija, izjavio je Schlee, dodavši da se povratak izbjeglica iz građanskog rata odvija po planu te da ni u kom slučaju nije prenagljen. Većina izbjeglica spremna je vratiti se svojim kućama i preuzima svoju sudbinu u svoje ruke, kazao je Schlee. Pretpostavlja se da je navedenu kritiku uputio posebni izaslanik za područje bivše Jugoslavije Robert Gelbard. Gelbard očigledno želi privući pozornost javnosti, istaknuto je. Po izvješću novinske agencije DPA neimenovani je dužnosnik u Washingtonu izjavio da 'iznuđena' repatrijacija izbjeglica iz Njemačke ugrožava mirovni proces na području bivše Jugoslavije te da se SAD namjeravaju požaliti na takvu politiku na najvišoj razini u Bonnu. Spomenuti je dužnosnik kazao da je repatrijacija potaknuta političkim motivima uoči predstojećih izbora za njemačku skupštinu. Uoči izbora koji će sredinom rujna biti održani u Bosni i Hercegovini repatrijacija ide u prilog ekstremistu Radovanu Karadžiću i njegovim sljedbenicima, kazao je američki dužnosnik. U spomenutoj vijesti agencije DPA citirane su i Gelbardove riječi da je ironična pojedinost da bi njemačka 'iznuđena repatrijacija' mogla destabilizirati Bosnu i izazvati novi val izbjeglica u Njemačku. SAD su spremne surađivati s Bonnom na izradi sustavnog plana repatrijacije, istaknuo je taj dužnosnik. U osvrtu na tu izjavu njemačka je vlada napomenula da je prilično iznenađena takvim američkim odnosom prema partneru. U izjavi povjerenika njemačke vlade Dietmara Schleea naglašeno je da se od siječnja ove godine u Bosnu i Hercegovinu vratilo 75 tisuća izbjeglica dok je njih 10 tisuća otišlo u druge države. Repatrirano je samo 1200 izbjeglica, podsjetio je Schlee. Od nekadašnjih 350 tisuća bosanskih izbjeglica u Njemačkoj ih boravi još 140 tisuća, napomenuo je on, dodavši da se povratak mora kontinuirano nastaviti. Ne želimo ni 'pretjeranu žurbu' ni 'pasivno čekanje', kazao je Schlee. Bavarska je zbog pojačanog dolaska izbjeglica s Kosova zatražila sazivanje izvanredne konferencije ministara unutrašnjih poslova EU. 'Moramo učiniti sve kako bismo spriječili još jedan val izbjeglica na prostor EU', kazao je predstojnik pokrajinske uprave Kurt Faltlhauser (CSU). Austrijski ministar vanjskih poslova i sadašnji predsjedatelj Vijeća Europske unije Wolfgang Schüssel usprotivio se zračnim napadima NATO-a na području Kosova. Stanje na Kosovu previše je nepregledno za napade iz zraka, kazao je Schüssel, dodavši istodobno da međunarodna zajednica nije spremna angažirati kopnene postojbe. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Nikolaj Afanasjevski sprema se za novu posredničku na Kosovu gdje se vode oružane borbe, a namjerava posjetiti i Beograd. Moskva i dalje odbija intervenciju NATO-a", izvješćuje novinar. DIE WELT 6. VIII. 1998. U iščekivanju bijega Val izbjeglica s Kosova treba spriječiti a ne zaustavljati, upozorava Nikolaus Blome. "Svađa oko pitanja ima li oružani sukob na Kosovu karakter regularnog 'rata' ili ne sasvim je suvišna. Više od 200 tisuća ljudi napustilo je svoje domove; 70 tisuća njih navodno je glavom bez obzira potražilo utočište u šumama - nemaju vode ni hrane i nitko trenutačno ne može doći do njih kako bi im pružio pomoć. Mnoga su sela u plamenu; čini se da je skori povratak tih ljudi isključen. U tijeku je grozničava potraga za diplomatskim rješenjem a predsjednik Milošević milostivo prima u audijenciju zapadne izaslanike. Jugoslavenski predsjednik nije nimalo impresioniran njihovim posjetima. Ne vjeruje da će NATO krenuti u oružanu akciju i dosada je bio u pravu. Suprotno svim tvrdnjama njegove postrojbe proizvode nove činjenice na terenu - već se govori o pokoljima nad civilima. Zapad pak gleda sve to prekriženih ruku - iako više nije miran. Naime, na sjeveru Europe raste nervoza - to se posebno odnosi na Njemačku. Prijeti li novi val izbjeglica s Balkana? Da, iako ne odmah, tvrdi većina stručnjaka. Kosovski Albanci očigledno još uvijek čekaju; kao da su nakon bijega iz vlastitog sela spakirali kofere, čekaju na samom Kosovu ili na pograničnim područjima u Albaniji, Makedoniji i Crnoj Gori. Krenut će na put tek kada dođe zima i nestane i posljednja nada u povratak. Takav je razvoj događaja ocijenjen gotovo izvjesnim. Pritom izbjegli Albanci neće pretjerano mariti jesu li im njemački ministri unutrašnjih poslova dodijelili status regularnih ratnih izbjeglica ili nisu. Oko 350 tisuća ljudi iz Bosne našlo je u Njemačkoj zaštitu od rata u svojoj zemlji; danas ih u Njemačkoj boravi još 150 tisuća. Njemačka vlada izjavljuje da je pomoć izbjeglicama dosada stajala 20 milijardi maraka. To se ne bi smjelo ponoviti - čak ni u manjim razmjerima - zbog novca ali i iz straha od kriminalnih organizacija koje bi zajedno s izbjeglicama mogle ući u zemlju; neke su skupine Albanaca vjerojatno opravdano stekle loš glas u međunarodnim okvirima. Taj će interes njemačke vlade biti legitiman sve dok ljudska tragedija ne poprimi razmjere koji će pred sobom pomesti sve pragmatične dvojbe. No, legitimni interesi zahtijevaju i primjereno zastupanje - a tu se javljaju problemi. Zahtjevi za pooštrenim nadzorom vanjskih granica Europske unije odnosno za osnivanjem prihvatnih logora u Albaniji zvuče neobično nemoćno. Prvo, takve bi zahtjeve bilo teško ispuniti čak i uz najbolju volju. Naime, sama Italija ima obalu dugu 7500 kilometara. Proljetna navala Kurda pokazala je da uistinu odlučne ljude gotovo i nije moguće zaustaviti. Većina njih prodala je ostatak svoje imovine za kartu do sigurne luke te više nema što izgubiti. Drugo, sve izbjeglice neće izabrati pomorski put do Italije; mnogi od njih pokušat će doći do Njemačke kopnenim putem preko istočne Europe. Pritom valja napomenuti da nije moguće ni zatvoriti naše granice s tim zemljama radi zaustavljanja pravog vala izbjeglica. Krijumčari izbjeglica previše su dosjetljivi; po riječima ministra unutrašnjih poslova Kanthera prošle su godine prebacili preko njemačkih granica nekoliko desetaka tisuća ljudi. Uklanjanje graničnog nadzora na talijanskim granicama prije nekoliko mjeseci nije pritom odigralo nikakvu ulogu. Ni EU kao cjelina ni sama Njemačka ne mogu biti pretvorene u tvrđave - čak i ako zanemarimo činjenicu da će onaj tko ne odgovori na kucanje očajničkih ratnih izbjeglica iz jugoistočne Europe teško naći objašnjenje za takav postupak. Dakle, EU neće imati čime zaustaviti val izbjeglica - ali većina članica EU nije nimalo uznemirena tom mogućnošću. Znaju da će u najmanju ruku većina kosovskih Albanaca nastojati otići u Njemačku jer tamo može očekivati prijem kod svojih sunarodnjaka. Njemačka već šutke tolerira boravak oko 140 tisuća kosovskih Albanaca - oni su magnetni pol koji omogućuje nešto mirniji san premijerima ostalih europskih zemalja. Njemačka je istodobno primila više bosanskih izbjeglica od svih tadašnjih partnera u EZ zajedno. Takva nepravedna raspodjela tereta neće biti promijenjena ni pri sljedećem valu izbjeglica. Naime, EU nije dogovorila kvote o raspodjeli izbjeglica - pritom valja napomenuti da je upravo sama njemačka vlada na reformističkom sastanku na vrhu EU u Amsterdamu osujetila svaki nagovještaj moguće pomoći. Gorka fusnota: kancelar Kohl pokleknuo je tada u prvom redu pred pritiskom Bavaraca, koji se sada najglasnije žale na tu nepravednost u EU; naime, vrijeme je predizborne borbe. Dakle, Nijemci su usamljeni. Njihov interes mora biti sprečavanje prijetećeg vala izbjeglica a ne podizanje brana. To, naravno, ne vrijedi za sva krizna žarišta širom svijeta ali i te kako vrijedi za Balkan. Masovni bijeg iz te regije bit će prekinut samo ako kosovski Albanci dobiju samoupravu u ostatku Jugoslavije uz odgovarajući međunarodni nadzor. Ta opcija podrazumijeva, između ostalog, i nametanje takvog rješenja kao realne varijante radikalnijoj struji među Albancima. Ona mora biti predmetom neke vrste mirovnog sporazuma između kosovskih Albanaca i Srba, usporedivog s Daytonskim sporazumom za Bosnu, koji je sklopljen pod američkim vodstvom. Daytonski sporazum sklopljen je tek nakon intervencije NATO-va ratnog zrakoplovstva. To je tek jedan od razloga koji pokazuju da je takva operacija vrlo jasno u njemačkom interesu", zaključuje Nikolaus Blome. AUSTRIJA DIE PRESSE 6. VIII. 1998. Masovne grobnice od Vukovara do Srebrenice "O masovnim grobnicama počelo se govoriti nakon pada istočnoslavonskog grada Vukovara u studenom 1991. g. U blizini stadiona stručnjaci JNA za sudsku medicinu otkopali su tada dugačke jame u kojima su bili zatrpani mrtvi: 'Neki od njih umrli su prirodnom smrću ali na većini njih nalazile su se ulazne rane od metaka'. Među mrtvima bili su muškarci, žene, djeca, Srbi, Hrvati, starci i mladi ljudi. Stručnjaci su pokušali identificirati leševe i sačuvati sve što je na njima ili njihovoj odjeći moglo poslužiti toj svrsi. Pretpostavljalo se da je na Židovskom groblju u Vukovaru pokopano 400 leševa - ali nije bilo dovoljno vremena za otvaranje i istraživanje svih masovnih grobnica. Nove srpske vlasti, koje su preuzele vlast nakon osvajanja istočne Slavonije, prekinule su daljnja iskopavanja. Već je u Vukovaru postalo jasno da su masovne grobnice neizbježan sastavni dio ratova na području bivše Jugoslavije; doduše, treba naglasiti da se u njima ne nalaze samo ubijene, masakrirane osobe. U Vukovaru a vjerojatno djelomice i sada u Orahovcu u tim su grobnicama jednostavno pokopani ljudi, stradali za vrijeme rata - većina djece, nađene kod Orahovca, najvjerojatnije nije ubijena već je pala žrtvom oružanih sukoba. Nadalje, već je tada postao očigledan prijeziran odnos srpske soldateske prema mrtvima na protivničkoj strani: već su u Vukovaru leševi zatrpavani na smetlištima zajedno sa životinjskim strvinama, što je očitovalo nedostatak pijeteta, gotovo nepodnošljiv i za kršćane i za muslimane. Stil ratovanja u Bosni i Hercegovini postao je pak očigledan u srpnju 1995. g. u muslimanskoj enklavi Srebrenici: žene i djeca natjerani su u bijeg a muškarci sposobni za oružanu borbu - među njima bili su i dvanaestogodišnji dječaci - skupljeni su u gomilu i potom ubijeni. Tu činjenicu danas više nije moguće pobiti - jedan od počinitelja zločina prizao je svoju krivnju pred haaškim sudom za ratne zločince. Razmjeri zločina još uvijek nisu jasni i nitko ne zna jesu li sve nestale osobe mrtve - mnogi se nadaju da bar neki od tih muškaraca još uvijek žive u srpskim logorima ili zatvorima. Masovne grobnice u okolini Srebrenice otkrivene su na američkim satelitskim snimkama: tadašnja američka veleposlanica pri UN Madeleine Albright priložila je snimke na kojima se u blizini nogometnog stadiona nazirala velika gomila ljudi; nekoliko sati kasnije fotografije su na istom mjestu pokazivale samo svježe prekopano polje. Kada su počinitelji zločina shvatili da žrtve njihove ubilačke mahnitosti nisu dovoljno dobro skrivene, iskopali su ih, natovarili na građevinske strojeve, pretovarili za prijevoz kamionima i na kraju po drugi put zakopali u drugim masovnim grobnicama, nešto dalje od Srebrenice. No, u blizini Zvornika otkrivena je i jedna od tih grobnica a u proljeće ove godine stručnjaci UN ekshumirali su po nalogu haaškog suda ostatke ljudskih tijela koji su u drugoj grobnici bili još više ispremiješani nego u prvoj. Stručnjaci UN željeli su utvrditi uzrok smrti - u većini slučajeva ta zadaća nije bila teška: našli su ulazne rane metaka, razbijene ili odvojene lubanje, žicom vezane ruke i noge, leševe vezane u paru. Nakon što su stručnjaci završili svoj posao, svi su ti leševi ponovo pokopani. No, već 1996. g. stručnjaci - u prvom redu povjerenik UN za nestale u Bosni i Hercegovini, austrijski pravnik Manfred Nowak - upozorili su na gotovo svakodnevno uklanjanje dokaza. Srbi su sprečavali potragu za masovnim grobnicama u srpskom dijelu zemlje, optužujući istodobno vladu u Sarajevu, u Hrvatsko-Bosanskoj federaciji, da čini isto. Nowak je tada isticao da Srbi ne samo uklanjaju i na drugim mjestima pokopavaju leševe već ih i pokušavaju uništiti kemikalijama. Mnogi su leševi vjerojatno sklonjeni u rudnik željezne rudače u Ljubiji, na sjeverozapadu Bosne, koji je po Nowakovim pretpostavkama poprište masovnog ubojstva tisuća ljudi. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, organizacije za zaštitu ljudskih prava zahtijevale su da mirovna postrojba nadzire masovne grobnice kako bi spriječila daljnje manipulacije. No, zapovjedništvo postrojbe odbilo je taj zahtjev. U siječnju 1996. g. zapovjednik NATO-a general George Joulwan naglasio je da IFOR ima važnijih zadaća od zaštite masovnih grobnica. Mirovna postrojba izjavila je da je spremna proširiti svoj zračni nadzor na poznate grobnice. Nadalje, IFOR je bio spreman osigurati stručnjacima UN pristup masovnim grobnicama i zaštititi njihov rad od smetnji. No, nitko se nije smatrao nadležnim za čišćenje prilaza grobnicama od mina. U mnogim slučajevima, 'opstrukcionistički stav' srpskih vlasti bio je dovoljan za blokadu istrage grobnica", naglašava Irene Miller. Masovne grobnice kod Orahovca "Srpski policajci na kontrolnoj točci kod Orahovca korektni su i ljubazni prema nama. Možda i zato što je najavljen visok posjetitelj: u grad upravo namjerava doputovati rusko izaslanstvo kako bi se informiralo o stanju - kao što je nekoliko sati kasnije učinilo i američko izaslanstvo na čelu s Christopherom Hillom, američkim veleposlanikom u Makedoniji. Slijedi nekoliko šala i smijeh. Grad Orahovac, prije rata jedan od kosovskih bisera, smješten u ljupkom zelenom krajoliku u blizini albanske agranice, usred vinograda, bio je - poput susjednog grada prizrena, koji nadvisuju džamije, pravoslavne i katoličke crkve - jedan od multikulturalnih središta zapadnog Kosova. U tom su gradu mirno živjeli Albanci, Srbi i Romi. Tako je bilo sve do 17. srpnja. Toga dana izbile su oružane borbe. Srpska strana tvrdi da su borci OVK (...) htjeli zauzeti grad. Izvori na albanskoj strani potvrđuju takvu namjeru OVK ali govore da su joj prethodile provokacije srpske policije. No, činjenica jest da je OVK napala policijsku postaju u Orahovcu i uspostavila nadzor nad dijelovima grada. Sljedećeg dana mobilizirane su specijalne postrojbe beogradskog ministarstva unutrašnjih poslova. Kada je u grad stiglo 700 pripadnika te elitne postrojbe, ratna sreća stubokom se promijenila. OVK je izbačen iz grada, oko 25 tisuća albanskih civila izbjeglo je prema istoku, na područje oko Malisheva koje je tada nadzirao OVK. Danas je Orahovac pust. Neke su kuće izgorjele, mnoga stakla na izlozima razbijena. Ulicama prolazi tek nekoliko ljudi. Policijske patrole nazočne su posvuda. Neke su trovine ponovno otvorene. Prodavači i mušterije su Srbi, pripadnici gradske srpske manjine. Ljudi su potišteni, nitko se ne smije. Glasine o masovnim grobnicama čuli smo već u Prištini. Srpska je strana izjavila da je u sukobima u Orahovcu poginulo 60 ljudi. Međunarodni promatrači polazili su pak u početku od procjene o 200 poginulih. Danski novinari i dopisnik 'Washington Posta' izvijestili su u ponedjeljak da su pronašli masovnu grobnicu. Zato američki novinar Phil Smucker i ja također pokušavamo pronaći ta mjesta koja bi se po trenutačnim navodima trebala nalaziti u brežuljcima iznad grada. Cesta vodi pored glavnog policijskog stožera i uzvija se na visoravan, gdje se nalazi veliko groblje. Nadgrobni spomenici pokazuju da su ovdje posljednje počivalište našli muslimani i pravoslavci. Nešto dalje u susret nam dolazi buldozer. Zrakom se iznenada počeo širiti slatkast miris. Našli smo grobnice. Na dio smetlišta s desne strane ceste istresena je zemlja, koja je potom utabana buldozerima. Na području moguće površine 10x10 metara u tlo su zabijena 33 drvena stupca s višeznamenkastim brojevima. Posrijedi su očigledno oznake. Smrad je nepodnošljiv. Tridesetak metara dalje nalazi se drugo takvo mjesto podjednako velike površine. Iz nasute zemlje također struji neodnošljiv smrad. Oznaka nema. Nekoliko stotina metara dalje nalazi se treće slično mjesto koje su buldozeri također prekrili rastresitom zemljom. U jednoj plastičnoj vreći nazire se istrunulo mjeso. No, kravlja glava otvara i mogućnost da su na ovom mjestu pokopane životinjske strvine. Nakon povratka u grad jedna albanska obitelj pripovijeda da se za vrijeme borbi i tjedan dana nakon toga skrivala u svom podrumu. Posrijedi je jedna od malobrojnih albanskih obitelji koje nisu izbjegle. Pripovijedaju da se u grad žele vratiti i neki njihovi rođaci. Ne znaju ništa o masovnim grobnicama jer su ostali u svojoj kući. Na kraju se ipak javlja jedan informant. U kući jedne srpske obitelji priča nam o sukobima - i onome što je uslijedilo. Antiterorističke postrojbe ministarstva unutrašnjih poslova stigle su u grad 18. srpnja i protjerale borce OVK ali otvarale su oružanu vatru i na civilno stanovništvo, izvješćuje informant. Pročešljale su čitav grad i poubijale puno ljudi, dodaje on. Vodi nas k mjestu gdje su ubijene tri žene i desetoro djece. Velika mrlja od krvi još je jasno vidljiva. 21. srpnja teror je prestao a dan kasnije novinarima je omogućen pristup u grad. Potom su 'Cigani' odvezli mnoge leševe, natovarivši ih na sedam zaprežnih kola, priča on. Do prošlog ponedjeljka odvezeno je 'ukupno' 567 leševa, nastavlja informant. Napominje da je i sam morao pripomoći i dodaje: 'Sam sam brojio'. Među tim su ljudima po njegovim riječima bile stotine djece, 'točnije, njih 430'. Osim toga, leševi su u dva kamiona prevezeni i u Prizren, pripovijeda on, ističući da ne zna jesu li masovne grobnice iznad grada jedine ili ih ima još. 'Vjerojatno ima još takvih mjesta', pretpostavlja on. Tijekom obilaska grada postaje nam jasno da još uvijek nisu odvezeni svi leševi ljudi i životinja. Smrad koji prodire iz pojedinih kuća nepodnošljiv je. Ostali susjedi pričaju da u šumama iznad grada ima još mrtvih. No, mi odlazimo iz grada zbog teškog puta i roka za predaju članka. Srpska strana ni ne poriče takve priče ali žestoko osporava broj mrtvih. Po njezinim najnovijim navodima poginulo je samo 37 ljudi", izvješćuje Erich Rathfelder. ITALIJA 6. VIII 1998. LA REPUBBLICA Pokolj na Kosovu i šutnja Europe Postoje slike koje se ne može podnijeti. Jednu od tih sam neku večer vidio na televiziju, a dolazila je s Kosova. U pozadini je bila gomila kuća koje je upravo progutao plamen kojega je potpalila srpska policija, a u prvom je planu bio američki diplomat koji je kameri govorio: 'Ako odmah izbjeglice ne vratimo kućama za kratko vrijeme ćemo se naći u humanitarnoj katastrofi'. Jedna od polaznih točaka djelovanja zapadne diplomacije na Kosovu je ova lijepa dosjetka: vratiti u zamku dvije stotine tisuća Albanaca izbjeglih od srpske represije, u kuće kojih više nema, u razorena sela, među grobove ubijenih članova obitelji. Humanitarna katastrofa se, na žalost, već dogodila. 'Status quo ante' je jedan diplomatski koncept koji se nikada ponovno ne uspostavlja. Dan kasnije u Washington Postu pročitao sam razgovor koji se odvijao iza jedne od tih scena, u Stimlju. Jedna skupina izvjestitelja prilazi srpskim vojnicima i pita: 'Zašto gori ona kuća?'. 'Zato što je od drva', odgovara jedan od vojnika. 'A kako je požar izbio?'. 'Ne znam, možda su bili pušili' odgovara vojnik s osmjehom samozadovoljstva radi svog smisla za crni humor. Kao da bi zapadnjački diplomat i srpski vojnik govorili istim jezikom, licemjerja i ismijavanja. Vratite se Albanci, vratite se u vaše bivše kuće. A u buduće budite pažljiviji kada pušite. Do prije nekoliko mjeseci Zapad je izgledao kao dobar i velikodušan div koji bi sve napravio da spasi albansko stanovništva Kosova, samo kada bi našao put, način da djeluje u toj tako zamršenoj situaciji. Ministri vanjskih poslova neprestano su se susretali, jedan dan kao Kontaktna skupina, drugi dan kao G8, treći kao Europska Unija. Da li je bolje zračno bombardiranje Srba ili vojni kordon na granicama? Italija je predlagala model kao u pokrajini Alto Adige. Trošili su se ultimatumi. Unazad nekoliko tjedana pao je taj veo djelovanja, smutljiv i licemjeran. Zapad je, jednostavno, postao suučesnikom. Milošević je to shvatio, ili su mu čak to i rekli. Albanski borci za nezavisnost smatraju da je dobio 'zeleno svjetlo'. Činjenica je da je stanje pošao rješavati na svoj način: stotine razorenih sela, ubijeni ljudi, obitelji u bijegu, prve skupne grobnice, 70 tisuća ljudi bez vode i hrane, već više od dvije stotine tisuća izbjeglica, što je oko 10 posto cjelokupnog stanovništva pokrajine. Kažu da to nije etničko čišćenje. Što je onda? Nada Miloševića i zapadne 'realpolitike', je da će se na kraju sve srediti popuštanjem albanske gerile. Balkan će opet biti miran, Makedonija neće iskusiti iste teškoće, bit će izbjegnuta velika Albanija; što bi više zapadni uredi mogli željeti? Oni isti uredi koji su htjeli održati Jugoslaviju na okupu dok je u Sloveniji i Hrvatskoj već bjesnio rat i koji, štoviše, - sjećate li se De Michelisa?- uopće nisu ni smatrali da ima rata. Isti oni koji su čekali da Amerikanci izgube strpljenje prije no što su okončali pokolje u Bosni. Što, konačno, žele ti Albanci na Kosovu? Čine samo 90 posto stanovništva u pokrajini, govore jezikom kojega njihova djeca ne mogu učiti u školama, gdje idu na zahode odvojene od onih njihovih vršnjaka Srba. Kada njihove žene rađaju, vidjeli smo to u jednoj reportaži Biance Jagger za BBC, bivaju otpuštene iz bolnice dva-tri sata nakon poroda jer ne dobivaju usluge koje se daju srpskim ženama. Zapad je još jednom samo u stanju predložiti im da se vrate u prošlost, vjerojatno pod zakone titoističkog režima, koji su barem bili malo humaniji od onih Miloševićevih. Barbara Spinelli je La Stampi pronicljivo razotkrila to licemjerje, lijepo izraženo od našeg ministra vanjskih poslova Dinija: na Balkanu je uvijek sve zamršeno, ne može se intervenirati. Ti Albanci si ne znaju odabrati ni čelnika s kojime bi se pregovaralo, bio je Rugova, obrazovani umjerenjak koji govori francuski, on je odgovarao ali ga više nitko ne slijedi. Nitko ga više ne slijedi zato jer mu Zapad nije pomogao kada mu je to trebalo, uvjerivši tako Albance da nema drugog puta osim onog oružane borbe. Stanje na Kosovu je složeno, no sveukupno vrlo jednostavno: 90 posto stanovništva živi u stanju 'apartheida' i hoće nezavisnost. Krivnja Zapada, i onih najboljih među zapadnjacima, je u tome što nije ozbiljno shvatio taj zahtjev, koji ima istu vrijednost kao i onaj Slovenaca ili Hrvata, i koji se savršeno uklapa u pravo na samoodređenje naroda. Državni uredi kažu da se na Kosovu ne može vojno intervenirati jer je ono pokrajina u jugoslavenskoj federaciji, i stoga, unutarnje pitanje Beograda. Dobro, da bi se savladalo tu prepreku dovoljno je Kosovu priznati pravo na neovisnost, kao što se dogodilo u Bosni i što je bila pravna osnova na kojoj se temeljila vojna intervencija. Netko je kazao da ujedinjena Europa služi za obranu liberalnog poretka. U liberalan poredak, koliko je poznato, ulazi poštivanje ljudskih prava, i gotovo emocionalna i automatska reakcija svaki puta kada se ta prava naruše. Što je to posebno kod kosovskih Albanaca da ne zaslužuju takvu reakciju?", piše Antonio Polito FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 6. VIII. 1998. Uzbuna na Mediteranu Jean Daniel piše u uvodniku lista o problemu ilegalnog useljavanja u Italiju: "Talijani imaju puno mana koje i sami rado priznaju. Ali oni nisu ni rasisti, ni ksenofobi, niti su neskloni imigrantima. Čak ni njihova krajnja desnica, kakva sreća, ne pokazuje takve nastranosti. Kada to kaže g. Fini, vođa neofašista, svi to prihvaćaju. Jedina primjedba koja se odnedavno upućuje njegovim zamjenicima je da protiv sadašnje vlade dosta vulgarno zlorabe najnoviji, tajni i nejasni strah od Albanaca u nekim gradovima. Riječ je o tihom nepovjerenju nalik onome koje inače izazivaju Cigani. Svatko ima neku priču. Neke su istinite. U gradu kao što je Torino izgreda nije nedostajalo, ali kada premijer Romano Prodi izjavljuje: 'Italija je zemlja koja je otvorena useljenicima i želi takva i ostati' i dodaje da su Talijani dugo iseljavali, pa se ne mogu loše odnositi prema useljenicima, on izriče mišljenje sviju. Počevši, svakako, od pape Ivana Pavla II. koji je sam tražio od Talijana da se ne boje stranaca, a zatim se kod Francuske zauzeo za tražitelje azila koji zaposjedaju njegovu nuncijaturu u Parizu. Samo, Italija ima osam tisuća kilometara dugu obalu. Osam tisuća! Tko se može pohvaliti da nadzire takvo prostranstvo? Tko je to ikada mogao? Uostalom, dugo vremena Talijani se nisu puno brinuli zbog toga. Bog zna da su im svi to zamjerali. Talijani nisu imali osjećaja za državu: zašto poštovati njezine granice? Kada bi ih pozvali na sud, ilegalni bi useljenici dobivali obavijest da moraju napustiti zemlju. Tada bi nestali. Svi su to znali. Ili su radili na crno, ili su uspijevali, što se često događalo, doći do Francuske, Njemačke, Nizozemske. Ništa jednostavnije. Na kopnu, Kalabrija i Apulija, ako smijemo tako reći, čekaju Albance, turske Kurde i danas kosovske Albance. Kada je riječ o Siciliji i otocima Lampedusi i Pantelleriji, kako ne bi prihvatili one koji su uspijevali prijeći preko Tunisa? I same Tunišane? Dan i pol na moru za najskromnije čamce. Veze su bile dobro organizirane. Znalo se da će 40 posto proći kroz otvore na mreži i da će se 60 posto snaći zahvaljujući toj glasovitoj sivoj ekonomiji bez koje Italija ne bi bila ono što jest, tj. zemlja s tolikim dražima i odvažnosti koje se očituju na granici zakonitog. Sve je uglavnom bilo dobro dok jednog dana nije došlo do iznenadnog i neobičnog spoja pojava. Prvo: ilegalni su useljenici postali puno brojniji. Preko tristo tisuća njih nema dozvolu boravka, izbjegava plaćanje poreza (kao uostalom i mnogi Talijani), izmiče policiji (koja ih progoni bez dokaza) i zemlji iz koje su došli (koja ni ne pomišlja da ih vrati). Žarišta sukoba na Kosovu i u Albaniji prouzročila su odlazak cijelog pučanstva. Drugo: Europljani (napose Nijemci, kako se čini) su počeli opominjati, koriti, pače i 'upozoravati' Talijane. Ako se kod njih može ući kao u mlin, ako su njihove granice poput rešeta, kako se mogu provesti sporazumi iz Schengena o potpunoj slobodi kretanja ljudi i roba? Zašto ukloniti njemačku granicu ako je talijanska bez nadzora? Imate osam tisuća kilometara granice? Dobro, ali da ste otok, bila bi to otočka, vaša stvar. No vi ste poluotok povezan s europskim zemljama i dio ste Unije. Napokon: Došao je Romano Prodi. Talijani, što je dosta neobično, imaju sve bolji osjećaj za državu, dakle za vlast kojoj se vani ne treba rugati. Legalni useljenici su gosti talijanske države. Ilegalci štete njezinoj suverenosti, napose njezinu ugledu u Berlinu, Beču i Parizu. Jean-Pierre Chevenement nije jako zadovoljan svojim kolegom Giorgiom Napolitanom. Da, to je uistinu neobično za narod koji je očaran sivom ekonomijom, koji podnosi Berlusconijeve skandale i drži da granica postoji da bi se povrijedila, zatvor da bi se iz njega bježalo, a zakon da bi se kršio. Ta zemlja koja je bila nacija prije nego država, sada postaje država jer to traže Europljani i jer oni propisuju pravila. Drugim riječima, europska građevina koja posvuda umanjuje suverenost država, trenutno obnavlja državu u Italiji. Romano Prodi se vrlo vješto služio obvezama koje nameće Bruxelles. Jer Europa je popularna. Doista jako popularna. Možda je Italija jedina zemlja u kojoj je ona toliko popularna. (...) Što nakon snažnih izjava o ilegalcima, o svima koji su nepoželjni u Italiji, čini jako katolički, papistički i socijalno usmjereni Romano Prodi? On predlaže svojoj vladi masovno izdavanje dokumenata, snošljivost i neuporabu nasilja. On izjavljuje da će svake godine, na osnovi kvota, primiti pedeset do osamdeset tisuća useljenika i da će sa svim vladama stalno pregovarati o repatrijaciji rijetkih ilegalaca koji nemaju posla 'bilo u državnoj, bilo u sivoj ekonomiji'. Poslodavci ilegalaca neće biti kažnjeni. Oni, bez posla, koji imaju obitelj, studiraju, ili iz drugih razloga, moći će ostati u Italiji. (...) Sada se ti isti Talijani okreću Europi. Kažete, primjećuju oni, da naših osam tisuća kilometara obale odsada nisu samo talijanska morska granica, već granice Europe? Što nam dakle predlažete? Kakav Marshallov plan za Mediteran? (...) Ali što činite da bude manje siromašnih na jednoj strani, i manje bogatih na drugoj, da bi se izgladili sukobi? Čemu ovaj napis? Zato što ilegalni useljenici neće tako brzo prestati ulaziti kroz prozor onima koji su im zatvorili vrata. Zato što želim da Europljani napokon nađu prigodu za ozbiljnu, temeljitu, sustavnu suradnju kako bi organizirali razmjene između dviju obala Mare Nostruma u opasnosti." SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. VIII. 1998. Španjolska: Zašto sada buditi strasti zatrovane prošlosti? "Tijekom španjolskog građanskog rata, katolički i konzervativni Baskijci bili su saveznici ljevičarske republikanske vlade u Madridu i zajedno su se borili protiv generala Francisca Franca koji je ipak uspio srušiti Republiku. Njihov motiv bio je nacionalizam. Željeli su da Baskijci, koji žive u planinskom području na sjeverozapadu Španjolske i u jugozapadnoj Francuskoj, imaju vlastitu državu. San o neovisnosti nikada nije nestao u tom industrijski bogatom dijelu Španjolske, iako je danas autonomija Baskije upisana u španjolski ustav, a baskijski je službeno priznat jezik regije koja od 1980. ima i svoj parlament", piše William Pfaff. "Autonomija i parlament nisu dovoljni baskijskoj manjini i Španjolska od 70-ih godina ima problema s baskijskim teroristima. Baskijski teroristi godinama su uživali u iznimnoj prednosti - sigurnom skloništu u Francuskoj. U prvim godinama nove španjolske demokracije, na čelu koje se tada nalazila Socijalistička stranka Felipea Gonzalesa, baskijski terorizam dosegnuo je vrhunac. Francuska je, međutim, odbila surađivati sa španjolskom policijom u borbi protiv baskijskih terorista. Francuzi su za to imali dva razloga. Prvi je bio smirivanje baskijskih terorista jer se strahovalo da bi oni mogli pokrenuti separatističku kampanju i organizirati terorističke akcije u francuskom dijelu Baskije usmjerene protiv francuske države. Drugi razlog bila je, izvorno, francuska nesklonost Francovom režimu. Međutim, i nakon što je u Španjolskoj ponovno uspostavljena demokracija, Francuska je i dalje odbijala suradnju. Francuski predsjednik Francois Mitterrand i njegova Socijalistička stranka smatrali su, naime, da baskijski separatisti, kao bivši Francovi neprijatelji, zaslužuju naklonost francuske ljevice, iako se bore protiv demokratske vlade. Teroristi koji svoje akcije organiziraju u drugoj zemlji predstavljaju ozbiljan problem. Baskijski teroristi podmetali su bombe i ubijali osobe povezane sa španjolskom vladom, ali i slučajne prolaznike. Procjenjuje se da su dosad ubili gotovo 800 osoba. Sve do sredine 80-ih francuska politka nije se mijenjala. Tek tada francuska je policija počela surađivati sa španjolskom. Prije te promjene politike, od prosinca 1983. do srpnja 1987., u Francuskoj je u tajanstvenim okolnostima ubijeno 27 osoba, uključujući i devet osoba koje nisu imale nikakve veze s baskijskim terorizmom. Odgovornost za ta ubojstva preuzela je samoproglašena španjolska organizacija za borbu protiv terorizma 'Antiterrorist Liberation Group'. Prva akcija te španjolske organizacije bila je usmjerena na krivu osobu. Oteli su i deset dan držali jednog francuskog trgovačkog putnika koji nije imao nikakve veze s baskijskom politikom. Odgovorne za tu otmicu španjolski vrhovni sud osudio je na kazne zatvorom, a tužitelji i dalje istražuju ostale zločine koje je počinila ta organizacija. Među osuđenim osobama nalaze se i socijalistički ministar unutarnjih poslova, njegov zamjenik za sigurnosna pitanja te bivši civilni guverner Baskije. Osuđeni su na deset godina zatvora. Pretpostavlja se da je španjolska vlada, frustrirana francuskim odbijanjem suradnje, ilegalno osnovala vlastitu organizaciju za borbu protiv terorista koja je rabila terorističke metode. To, međutim, tijekom suđenja nije bilo dokazano. Unatoč tomu, suđenje je neizravno bilo suđenje španjolskim socijalistima i bivšem španjolskom premijeru Felipeu Gonzalesu - najvažnijem političaru u Španjolskoj od uspostave demokracije. On poriče da je bio upoznat s bilo kakvom ilegalnom borbom protiv baskijskih separatista. Međutim, mnogi smatraju malo vjerojatnim da su ministar unutarnjih poslova i dužnosnici sigurnosnih službi i policije djelovali na svoju ruku. G. Gonzales nedavno je izjavio da će ponovno obući odvjetničke halje, koje je skinuo kada se počeo baviti politikom, kako bi osobno vodio žalbeni postupak tih svojih bivših dužnosnika pri španjolskom ustavnom sudu i, ako bude potrebno, pri Europskom sudu za ljudska prava. Ovaj slučaj odnosi se na uporabu i zlouporabu državne moći, ali i na dileme državne odgovornosti, postavlja iznimno važna pitanja o vladavini zakona, ali i o političkoj i stranačkoj odgovornosti. Umjesto toga, slučaj su nemilosrdno iskoristili Gonzalesovi protivnici, ali i njegove pristaše. Suđenje je zatrovalo i duboko podijelilo španjolsko političko ozračje. Predsjednik Katalonije Jordi Pujol upozorio je da bi taj slučaj mogao stvoriti 'socijalni razdor'. Mnogi Španjolci koji se sjećaju ne tako davne prošlosti vrlo su zabrinuti intenzitetom ponovno probuđenih političkih strasti. Španjolska mlada demokracija nije trebala ovu aferu, a ona još uvijek nije gotova,' zaključuje Pfaff. THE NEW YORK TIMES 6. VIII. 1998. SAD upozoravaju Srbe zbog Kosova "Zbog porasta nasilja nad civilima na Kosovu i izvješća o novoj masovnoj grobnici, Clintonova administracija ozbiljnije je u srijedu upozorila jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića da njegova taktika nije prihvatljiva i da bi mogla dovesti do zračnih napada NATO saveza na srbijanske ciljeve", piše Steven Erlanger. "Viši američki dužnosnici izjavili su da je upozorenje, osobnu poruku američke državne tajnice Madeleine Albright, Miloševiću prenio američki diplomat Christopher Hill. Dužnosnici su naglasili da NATO i Pentagon užurbano rade na okončanju planova za ograničene zračne udare koji bi mogli biti izvedeni, ako se to zapovijedi, u roku od tjedan do deset dana. Međutim, budući da NATO nije proveo u djelo svoje ranije prijetnje, Milošević možda ovo upozorenje neće ozbiljno shvatiti. On je već postigao svoj cilj zadavanja ozbiljnog udarca albanskim pobunjenicima na Kosovu. 'Sadašnji problem jest kako biti uvjerljiv', rekao je jedan viši američki dužnosnik. 'Međutim, sada se mnogo i ozbiljno radi na planovima stvaranja realnijih i fleksibilnijih načina uporabe zračne sile protiv srbijanskih snaga', dodao je. Milošević je vjerojatno odahnuo kada je iz kosovske politike bio udaljen američki posebni izaslanik Robert Gelbard koji se zauzimao za oštra stajališta prema njemu. Gelbardu su Bijela kuća i Madeleine Albright zapovijedili da se drži BiH, rekli su dužnosnici objašnjavajući tu odluku približavanjem vrlo važnih izbora u BiH, koji će se održati u rujnu, te time što je Gelbard previše vremena posvećivao Kosovu, a nedovoljno BiH-i. Neki su dužnosnici izjavili da je Gelbard premješten s Kosova zbog svog ponekad nepolitičnog zagovaranja oštrog stajališta prema Miloševiću kao glavnom destruktivnom utjecaju u regiji, stajalištu koje je obuhvaćalo i prijetnju silom. Bijela kuća nije, međutim, sprema vojno se uplitati na još jednom dijelu Balkana, njezini saveznici iz NATO-a podijeljeni su, a neki od njih žele za bilo kakvu akciju na Kosovu odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a na koje se Moskva već obvezala da će staviti veto. Kosovska politika sada je u rukama američkog veleposlanika pri UN-u Richarda Holbrookea i njegovog dugogodišnjeg suradnika, američkog veleposlanika u Makedoniji Christophera Hilla.(...) (...) Holbrooke smatra Miloševića, unatoč svim njegovim manama, nužnim suradnikom za osiguranje uspjeha bosanskog mirovnog sporazuma. Neovisno Kosovo kakvo žele kosovski Albanci, a čemu se protivi Zapad, moglo bi uništiti multietničku BiH, tvrde viši dužnosnici Bijele kuće. To je stajalište donekle ironično, priznaju dužnosnici, jer je Kosovo bilo izostavljeno u daytonskim mirovnim pregovorima kojima je riješena kriza u BiH. 'Tako malo ljudi vjerovalo je u uspjeh Daytona, da je Kosovo bilo smatrano dodatnom komplikacijom i stoga ostavljeno za kasnije', rekao je jedan dužnosnik. Američki dužnosnici tvrde da bi kao model rješavanja kosovske krize mogla poslužiti Čečenija. Iako je Čečenija formalno i dalje dio Ruske Federacije, Čečeni su se izborili za politički sporazum s Rusijom koji im jamči samovladu i nadzor nad vlastitim sudstvom, obrazovnim sustavom i sigurnosti. Dužnosnici, međutim, priznaju da Miloševićev teror nad kosovskim Albancima - paljenje sela i protjerivanje više od 10 posto Albanaca iz njihovih domova - otežava kosovskim čelnicima dogovor oko zajedničkog stajališta za pregovore.(...) (...) Rujanski izbori u BiH 'prilika su za konsolidiranje uspjeha u BiH, gdje je Gelbard obavio dobar posao', rekao je jedan dužnosnik dodajući: 'Postoji stvarna zabrinutost da BiH gubimo iz vida i ako izbori loše svrše tamo ćemo biti zauvijek." SLOVENIJA DELO 5. VIII. 1998. Nuklearni ples po taktu nove uredbe "Ministri slovenske vlade su prijedlog uredbe o statusnom preoblikovanju NE Krško u skladu sa slovenskim zakondavstvom imali na stolu već barem godinu dana. Unatoč tomu o njemu su raspravljali i prihvatili ga tek sada. Razlog za dugo prihvaćanje dakako nije u tomu što su ga godinu dana brusili i popravljali da bude što bolji, nego u sasma političkom taktiziranju s obzirom na odnose na sjednicama poslovnog odbora nuklearke. Zbog toga je vladu skoro prestigao zakon o ukidanju vlasništva pa je bila prisiljena da ministri na brzinu obrade uredbu kao jednu od više od dvadeset točaka na zadnjoj sjednici prije dopusta. Tako je prihvaćena baš zadnjeg dana prije nego što je NE Krško po zakonu o ukidanju vlasništva morala prijeći na Slovensko društvo za razvitak. A u skladu s tim slovenka vlada odlučno tvrdi da namjena uredbe nije ništa drugo doli uređenje statusa elektrane s obzirom na slovensko zakonodavstvo. A koje su bitne novosti koje donosi uredba? Na temelju čega bi rad poslovnog odbora NR Krško trebao biti djelotvorniji? Prvi razlog je nov način određivanja cijene i uvjeta isporuke elektrike. Ako jedan od korisnika - a to su slovensko i hrvatsko elektrogospodarstvo - s nuklearkom u roku od 30 dana od početka poslovne godine ne sklopi pogodbu, cijenu i uvjete isporuke odredit će slovenska vlada. Isto tako je vodstvo NE Krško u skladu s uredbom dužno isključiti dobavu kupcu koji dva mjeseca ne plati elektriku. Hrvati slovenskoj strani cijelo vrijeme predbacuju da im zaračunavaju previsoku cijenu za elektriku iz Krškog. Budući da do sada nije bio određen rok za sklapanje pogodbe, to su mogli raditi u nedogled. Hoće li utjerivanje novca biti uspješnije kada se cijena, jedanput usvojena, neće više moći pobijati, ovisi samo o tome kako će dosljedno vlada poštovati uredbu koju je sama donijela. Poslovni odbor elektrane koji je nadležan za dogovore o svim poslovnim pitanjima, po novom ima kvorum već ako na sjednicu dođu četiri člana. Hrvati se dakle više neće moći opravdavati najrazličitijim mogućim i nemogućim izgovorima kao što su to radili do sada. Isto tako na samoj sjednici neće moći izazvati nedostatak kvoruma kad na red dođu točke koje im ne mirišu. Pri glasovanju o zaključcima uveden je odlučujući glas predsjednika ako je ishod neodlučen. Hrvati su tako ostali bez mogućnosti za blokadu rada odbora. Dakako, način rada poslovnog odbora ne smije postati takav da Slovenci stalno preglasavanjem prihvaćaju zaključke. Kad bi se za to odlučili, ne bi postupali drukčije od Hrvata do sada. Članovi poslovnog odbora morat će se stoga dogovoriti o radu kakvom smo bili svjedoci lanjske jeseni odmah poslije potpisa sporazuma ministara gospodarstava. Svatko mora malo popustiti. Glede odnosa u odboru, u zadnje vrijeme bi trebalo prilično smiriti lopticu, što će članovi poslovnog odbora (ponajprije njegov predsjednik i podpredsjednik) teško napraviti sami. Pri tomu će trebati pomoć nekoga tko je neutralan, tko nije neposredno umiješan u rad odbora i tko vrlo doboro pozna problematiku. To bi mogao biti ministar gospodarstva koji je se već i do sada često umiješao kad su se stvari previše zaoštrile, ili predsjednik povjerenstva koje će pregovarati o sklapanju međudržavnog sporazuma. Vlada je naime time što je zaključila da odbor treba nastaviti s radom, odlučila da neće mijenjati niti jednog člana. I s hrvatske strane do sada nema naznaka da namjeravaju nekoga zamijeniti. Što više, podpredsjednik poslovnog odbora Roman Nota bio je u Otočcu glavni pregovarač sa slovenskim ministrom gospodarstva. Iz toga se može zaključiti da je hrvatska strana zadovoljna njegovim radom u odboru. Predsjednik odbora dr. Ivo Banič namjerava iduću sjednicu u skladu s novom uredbom sazvati već u drugoj polovici kolovoza. Hoće li se sjednica i održati i kako će proteći, bit će jasno već ovoga tjedna kad istječe rok za ostvarenje zaključaka sastanka u Otočcu. Iz većine najnovijih izjava i postupaka obiju strana, već se može razabrati da napetost polako popušta i da su obje strane zaključile da zaoštravanjem i prenošenjem sasma poslovnih pitanja na politički parket nitko ništa ne dobiva. Unatoč tomu, bit će teško zaključiti sporazum jer netko će morati preuzeti ulogu poraženog. A to nitko ne želi" - drži Darja Kocbek. ŠPANJOLSKA EL PAIS 6. VIII. 1998. NATO spominje tri opcije za intervenciju na Kosovu Dopisnik lista W. Oppenheimer iz Bruxellesa piše: "U planovima za interveniranje na Kosovu koje su izradili NATO-ovi časnici spominju se operacije u rasponu od bombardiranja (kao u Bosni) do razmještanja snaga u Albaniji i na Kosovu, iako bi najbolja opcija bila prisilno postizanje sporazuma poput onoga koji je potpisan u Daytonu i kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini. Sve tri opcije već imaju tehničku potporu NATO-ovih časnika, ali Atlantski savez, u svojem političkom okruženju, još nije odlučio koju će opciju prihvatiti i kad će započeti njezina primjena. Sve će se tri mogućnosti proučavati u petak, iako izvori u NATO-u kažu da je praktički otklonjena mogućnost da se sutra donese i konačna odluka. Plan 'A', koji su pripremili časnici, predviđa razmještanje 7 do 23 tisuće vojnika na granici između Kosova i Albanije. Prije samo nekoliko tjedana, tu je opciju NATO smatrao najnužnijom za zaustavljanje jačanja gerile koja se bori za neovisnost Kosova, ali sada ta opcija izgleda potpuno besmisleno, poslije srpske ofenzive koja se vodi u posljednjih nekoliko dana. Plan 'B' predviđa selektivno bombardiranje ciljeva u Srbiji i moguće razmještanje postrojba na Kosovu. To je najopasnija opcija i provela bi se samo u slučaju da srpske postrojbe izvedu velike zločine nad albanskim stanovništvom. U NATO-u drže da imaju pravo provesti tu operaciju i bez prešutnog pristanka Vijeća sigurnosti, budući da mu to omogućuje sve ono što je prihvaćeno u duhu Daytonskog sporazuma, iako NATO radije želi prije toga slomiti otpor Rusije i Kine te dobiti formalnu potporu UN-a, za slučaj da odluči napasti srpske položaje. Plan 'C', koji ima najveću potporu, sastojao bi se u prisiljavanju na sklapanje mirovnog sporazuma i razmještanju snaga za razdvjajanje na Kosovu, kao što je učinjeno u Bosni poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Unatoč odlučnosti koju je u ponedjeljak pokazao glasnogovornik američkog State Departmenta, te planove NATO još nije formalno prihvatio. Njegove riječi u Bruxellesu tumače kao političku poruku Slobodanu Miloševiću. 'Rekao je isto ono što i mi mislimo. Vojno se planiranje nastavlja, a sve su opcije i dalje otvorene', kažu izvori bliski NATO-u". EL MUNDO 6. VIII. 1998. NATO zatvoren radi godišnjeg odmora "Međunarodna vojna intervencija u nekom sukobu najmanje je poželjna stvar, ali često postaje neizbježna zbog sramotne pasivnosti zapadnih sila prije nje, u vrijeme kad se sukob još može zaustaviti. To se događa i s Kosovom, srbijanskom pokrajinom u kojoj su većina stanovnika Albanci. Represija kojoj su podvrgnuti kosovski Albanci (UN govori o etničkom čišćenju) i unakrsna paljba u kojoj se nalaze, između gerile (OVK-a) i jugoslavenske vojske, stanovništvo tjera na bijeg. Pobjeglo je već 200 tisuća osoba, a to je deset posto stanovništva Kosova. Međunarodna zajednica nije pristala priznati neovisnost Kosovu, ali da se pokušalo riješiti sukob dijalogom, možda bi obje strane pristale na davanje statusa autonomije. Sada, kad se sukob već razbuktao, kosovski Albanci, na koje su međunarodne ustanove zaboravile, nalaze se u očajnoj situaciji, a srbijanski predsjednik nije šegrt u takvim bitkama. Kako bi djelotvorno pokorio svoje neprijatelje, Milošević samo treba dosljedno provoditi isto ono što je činio i u Bosni. A njegovo mu iskustvo ne služi samo na bojišnici, nego i na diplomatskom području. Neslogu između Europske unije i SAD-a te onu koja vlada u Vijeću sigurnosti on odlično iskorištava, a na svojoj strani zadržava i Moskvu. Jedino još NATO-ova intervencija može zaustaviti Miloševićevu politiku svršenog čina, ali izgleda da NATO Kosovo ne stavlja na svoj popis najvažnijih problema. Za sutra je, očito nevoljko, sazvan neformalni sastanak drugorazrednih dužnosnika koji će sigurno biti obično čavrljanje. Na taj način NATO-ovo djelovanje na Balkanu opet obilježava neodlučnost i nezainteresiranost", piše u uvodniku lista. SRBIJA SVEDOK 4. VIII.1998. Tjednik u tekstu svog stalnog vojnopolitičkog komentatora Ljubodraga Stojadinovića piše: (...) Miloševiću je jasno stavljeno na znanje kako ima vrlo malo vremena, te da vojno-policijska akcija mora biti čista i učinkovita. OVK treba svesti na razbijene i beznačajne skupine naoružanih bandi,čije će čišćenje provoditi odgovarajući policijski sustavi. Tek u fazi drastičnog ugušenja pobune,može se započeti s formiranjem reprezentativnih pregovaračkih timova,uz uvjet da albanski lideri osude terorizam,a srpski se odreknu neprimjerene primjene sile u slijedećim fazama rješavanja problema." (...)"Što će uraditi srpska policija i jugoslavenska vojska, ostaje da se vidi. Inicijativa je na njihovoj strani, početak kolovoza idealno je vrijeme za definitivno razbijanje ideje o masovnom oružanom separatističkom ustanku. Svijet će "zažmiriti" i čekati samo mjesec dana,a oda nam slijede nove prijetnje i neizvjesnost. (...)"Izvori SVJEDOKA tvrde da je veleposlanik SAD u Skoplju Christopher Hill,prenio prije nekoliko dana važnu poruku predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću. Poruka dolazi izravno od Clintona.Miloševiću su date odriješene ruke da u roku od mjesec dana neutralizira takozvanu Oslobodilačku vojsku Kosova, i na taj način stvori uvjete za pregovore izmedju srpske i albanske strane u relativno stabilnoj situaciji." (...) NEDELJNI TELEGRAF 5. VIII. 1998. List objavljuje razgovor s političkim direktorom Ministarstva vanjskih poslova Njemačke Wolfgangom Ischingerom koji poslije susreta s predsednikom SRJ Miloševićem tvrdi: "Vjerujem da predsjednik Milošević intenzivno razmišlja o rješenju kosovskog problema i mislim da je to ohrabrujuće. Nikada ga nisam vidio tako zabrinutog kao prije neki dan." - Vjerujete li da je Milošević "čovjek dobre volje"? "Ne bih želio pričati o volji i vjeri,radije bih o činjenicama.U vrlo skorom vremenu vidjet ćemo.Vrijeme ističe!Stvar je hitna. I Milošević se s tim složio." -Što će se dogoditi kada vrijeme iscuri? "Šteta koju će pretrpijeti vaša zemlja bit će još veća. Kako će se razvijati gospodarstvo ako se dogadjaji na Kosovu nastave širiti ovim tempom? Cijena je previsoka i predsjednik Milošević to odlično zna. Zato je i srpska ofenziva na Kosovu okončana." - Da li je predsjednik Milošević dao neki konkretan prijedlog za budući status Kosova? "Mi smo bili ti koji smo iznijeli veliki broj prijedloga,temeljenih na odlukama koje je donijela EU, a Milošević je na njih odgovorio.On je,u suštini,pokazao rastuću fleksibilnost po pitanju što bi samouprava na Kosovu trebala predstavjati.To su,rekao bih, 'dobre vijesti'." 070301 MET aug 98