REPUBBLICA 6. VIII POKOLJ NA KOSOVU I EUROPSKA ŠUTNJA

ITALIJA 6. VIII 1998. LA REPUBBLICA Pokolj na Kosovu i šutnja Europe Postoje slike koje se ne može podnijeti. Jednu od tih sam neku večer vidio na televiziju, a dolazila je s Kosova. U pozadini je bila gomila kuća koje je upravo progutao plamen kojega je potpalila srpska policija, a u prvom je planu bio američki diplomat koji je kameri govorio: 'Ako odmah izbjeglice ne vratimo kućama za kratko vrijeme ćemo se naći u humanitarnoj katastrofi'. Jedna od polaznih točaka djelovanja zapadne diplomacije na Kosovu je ova lijepa dosjetka: vratiti u zamku dvije stotine tisuća Albanaca izbjeglih od srpske represije, u kuće kojih više nema, u razorena sela, među grobove ubijenih članova obitelji. Humanitarna katastrofa se, na žalost, već dogodila. 'Status quo ante' je jedan diplomatski koncept koji se nikada ponovno ne uspostavlja. Dan kasnije u Washington Postu pročitao sam razgovor koji se odvijao iza jedne od tih scena, u Stimlju. Jedna skupina izvjestitelja prilazi srpskim vojnicima i pita: 'Zašto gori ona kuća?'. 'Zato što je od drva', odgovara jedan od vojnika. 'A kako je požar izbio?'. 'Ne znam, možda su bili pušili' odgovara vojnik s osmjehom samozadovoljstva radi svog smisla za crni humor. Kao da bi zapadnjački diplomat i srpski vojnik govorili istim jezikom, licemjerja i ismijavanja. Vratite se Albanci, vratite se u vaše bivše kuće. A u buduće budite pažljiviji kada pušite. Do prije nekoliko mjeseci Zapad je izgledao kao dobar i velikodušan div koji bi sve napravio da spasi albansko stanovništva Kosova, samo kada bi našao put, način da djeluje u toj tako zamršenoj situaciji. Ministri vanjskih poslova neprestano su se susretali, jedan dan kao Kontaktna skupina, drugi dan kao G8, treći kao Europska Unija. Da li je bolje zračno bombardiranje Srba ili vojni kordon na granicama? Italija je predlagala model kao u pokrajini Alto Adige. Trošili su se ultimatumi. Unazad nekoliko tjedana pao je taj veo djelovanja, smutljiv i licemjeran. Zapad je, jednostavno, postao suučesnikom. Milošević je to shvatio, ili su mu čak to i rekli. Albanski borci za nezavisnost smatraju da je dobio 'zeleno svjetlo'. Činjenica je da je stanje pošao rješavati na svoj način: stotine razorenih sela, ubijeni ljudi, obitelji u bijegu, prve skupne grobnice, 70 tisuća ljudi bez vode i hrane, već više od dvije stotine tisuća izbjeglica, što je oko 10 posto cjelokupnog stanovništva pokrajine. Kažu da to nije etničko čišćenje. Što je onda? Nada Miloševića i zapadne 'realpolitike', je da će se na kraju sve srediti popuštanjem albanske gerile. Balkan će opet biti miran, Makedonija neće iskusiti iste teškoće, bit će izbjegnuta velika Albanija; što bi više zapadni uredi mogli željeti? Oni isti uredi koji su htjeli održati Jugoslaviju na okupu dok je u Sloveniji i Hrvatskoj već bjesnio rat i koji, štoviše, - sjećate li se De Michelisa?- uopće nisu ni smatrali da ima rata. Isti oni koji su čekali da Amerikanci izgube strpljenje prije no što su okončali pokolje u Bosni. Što, konačno, žele ti Albanci na Kosovu? Čine samo 90 posto stanovništva u pokrajini, govore jezikom kojega njihova djeca ne mogu učiti u školama, gdje idu na zahode odvojene od onih njihovih vršnjaka Srba. Kada njihove žene rađaju, vidjeli smo to u jednoj reportaži Biance Jagger za BBC, bivaju otpuštene iz bolnice dva-tri sata nakon poroda jer ne dobivaju usluge koje se daju srpskim ženama. Zapad je još jednom samo u stanju predložiti im da se vrate u prošlost, vjerojatno pod zakone titoističkog režima, koji su barem bili malo humaniji od onih Miloševićevih. Barbara Spinelli je La Stampi pronicljivo razotkrila to licemjerje, lijepo izraženo od našeg ministra vanjskih poslova Dinija: na Balkanu je uvijek sve zamršeno, ne može se intervenirati. Ti Albanci si ne znaju odabrati ni čelnika s kojime bi se pregovaralo, bio je Rugova, obrazovani umjerenjak koji govori francuski, on je odgovarao ali ga više nitko ne slijedi. Nitko ga više ne slijedi zato jer mu Zapad nije pomogao kada mu je to trebalo, uvjerivši tako Albance da nema drugog puta osim onog oružane borbe. Stanje na Kosovu je složeno, no sveukupno vrlo jednostavno: 90 posto stanovništva živi u stanju 'apartheida' i hoće nezavisnost. Krivnja Zapada, i onih najboljih među zapadnjacima, je u tome što nije ozbiljno shvatio taj zahtjev, koji ima istu vrijednost kao i onaj Slovenaca ili Hrvata, i koji se savršeno uklapa u pravo na samoodređenje naroda. Državni uredi kažu da se na Kosovu ne može vojno intervenirati jer je ono pokrajina u jugoslavenskoj federaciji, i stoga, unutarnje pitanje Beograda. Dobro, da bi se savladalo tu prepreku dovoljno je Kosovu priznati pravo na neovisnost, kao što se dogodilo u Bosni i što je bila pravna osnova na kojoj se temeljila vojna intervencija. Netko je kazao da ujedinjena Europa služi za obranu liberalnog poretka. U liberalan poredak, koliko je poznato, ulazi poštivanje ljudskih prava, i gotovo emocionalna i automatska reakcija svaki puta kada se ta prava naruše. Što je to posebno kod kosovskih Albanaca da ne zaslužuju takvu reakciju?", piše Antonio Polito 070215 MET aug 98