AUST 6. VIII. DIE PRESSE: MASOVNE GROBNICE NEIZBJEŽAN DIO RATOVA U EX-YU

AUSTRIJA DIE PRESSE 6. VIII. 1998. Masovne grobnice od Vukovara do Srebrenice "O masovnim grobnicama počelo se govoriti nakon pada istočnoslavonskog grada Vukovara u studenom 1991. g. U blizini stadiona stručnjaci JNA za sudsku medicinu otkopali su tada dugačke jame u kojima su bili zatrpani mrtvi: 'Neki od njih umrli su prirodnom smrću ali na većini njih nalazile su se ulazne rane od metaka'. Među mrtvima bili su muškarci, žene, djeca, Srbi, Hrvati, starci i mladi ljudi. Stručnjaci su pokušali identificirati leševe i sačuvati sve što je na njima ili njihovoj odjeći moglo poslužiti toj svrsi. Pretpostavljalo se da je na Židovskom groblju u Vukovaru pokopano 400 leševa - ali nije bilo dovoljno vremena za otvaranje i istraživanje svih masovnih grobnica. Nove srpske vlasti, koje su preuzele vlast nakon osvajanja istočne Slavonije, prekinule su daljnja iskopavanja. Već je u Vukovaru postalo jasno da su masovne grobnice neizbježan sastavni dio ratova na području bivše Jugoslavije; doduše, treba naglasiti da se u njima ne nalaze samo ubijene, masakrirane osobe. U Vukovaru a vjerojatno djelomice i sada u Orahovcu u tim su grobnicama jednostavno pokopani ljudi, stradali za vrijeme rata - većina djece, nađene kod Orahovca, najvjerojatnije nije ubijena već je pala žrtvom oružanih sukoba. Nadalje, već je tada postao očigledan prijeziran odnos srpske soldateske prema mrtvima na protivničkoj strani: već su u Vukovaru leševi zatrpavani na smetlištima zajedno sa životinjskim strvinama, što je očitovalo nedostatak pijeteta, gotovo nepodnošljiv i za kršćane i za muslimane. Stil ratovanja u Bosni i Hercegovini postao je pak očigledan u srpnju 1995. g. u muslimanskoj enklavi Srebrenici: žene i djeca natjerani su u bijeg a muškarci sposobni za oružanu borbu - među njima bili su i dvanaestogodišnji dječaci - skupljeni su u gomilu i potom ubijeni. Tu činjenicu danas više nije moguće pobiti - jedan od počinitelja zločina prizao je svoju krivnju pred haaškim sudom za ratne zločince. Razmjeri zločina još uvijek nisu jasni i nitko ne zna jesu li sve nestale osobe mrtve - mnogi se nadaju da bar neki od tih muškaraca još uvijek žive u srpskim logorima ili zatvorima. Masovne grobnice u okolini Srebrenice otkrivene su na američkim satelitskim snimkama: tadašnja američka veleposlanica pri UN Madeleine Albright priložila je snimke na kojima se u blizini nogometnog stadiona nazirala velika gomila ljudi; nekoliko sati kasnije fotografije su na istom mjestu pokazivale samo svježe prekopano polje. Kada su počinitelji zločina shvatili da žrtve njihove ubilačke mahnitosti nisu dovoljno dobro skrivene, iskopali su ih, natovarili na građevinske strojeve, pretovarili za prijevoz kamionima i na kraju po drugi put zakopali u drugim masovnim grobnicama, nešto dalje od Srebrenice. No, u blizini Zvornika otkrivena je i jedna od tih grobnica a u proljeće ove godine stručnjaci UN ekshumirali su po nalogu haaškog suda ostatke ljudskih tijela koji su u drugoj grobnici bili još više ispremiješani nego u prvoj. Stručnjaci UN željeli su utvrditi uzrok smrti - u većini slučajeva ta zadaća nije bila teška: našli su ulazne rane metaka, razbijene ili odvojene lubanje, žicom vezane ruke i noge, leševe vezane u paru. Nakon što su stručnjaci završili svoj posao, svi su ti leševi ponovo pokopani. No, već 1996. g. stručnjaci - u prvom redu povjerenik UN za nestale u Bosni i Hercegovini, austrijski pravnik Manfred Nowak - upozorili su na gotovo svakodnevno uklanjanje dokaza. Srbi su sprečavali potragu za masovnim grobnicama u srpskom dijelu zemlje, optužujući istodobno vladu u Sarajevu, u Hrvatsko-Bosanskoj federaciji, da čini isto. Nowak je tada isticao da Srbi ne samo uklanjaju i na drugim mjestima pokopavaju leševe već ih i pokušavaju uništiti kemikalijama. Mnogi su leševi vjerojatno sklonjeni u rudnik željezne rudače u Ljubiji, na sjeverozapadu Bosne, koji je po Nowakovim pretpostavkama poprište masovnog ubojstva tisuća ljudi. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, organizacije za zaštitu ljudskih prava zahtijevale su da mirovna postrojba nadzire masovne grobnice kako bi spriječila daljnje manipulacije. No, zapovjedništvo postrojbe odbilo je taj zahtjev. U siječnju 1996. g. zapovjednik NATO-a general George Joulwan naglasio je da IFOR ima važnijih zadaća od zaštite masovnih grobnica. Mirovna postrojba izjavila je da je spremna proširiti svoj zračni nadzor na poznate grobnice. Nadalje, IFOR je bio spreman osigurati stručnjacima UN pristup masovnim grobnicama i zaštititi njihov rad od smetnji. No, nitko se nije smatrao nadležnim za čišćenje prilaza grobnicama od mina. U mnogim slučajevima, 'opstrukcionistički stav' srpskih vlasti bio je dovoljan za blokadu istrage grobnica", naglašava Irene Miller. 070208 MET aug 98