I.H.T. 1./2. VIII. 1998. - MILOŠEVIĆEV ZASTRAŠUJUĆI POLITIČKI ŽIVOTOPIS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1-2. VIII. 1998. Miloševićev iznenađujući i zastrašujući politički životopis "Međunarodna zajednica čini se da se protivi neovisnosti Kosova kao i strašan jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević. Ili bolje rečeno protivi se onoliko koliko se čini da se protivi i g. Milošević. Navodim tu razliku jer bi kosovska neovisnost g. Miloševiću riješila osnovne probleme. Pobuna protiv srbijanske vladavine na Kosovu koju je on prouzročio malo je vjerojatno da će biti poražena, koliko god brutalne bile mjere represije. Srbijanske snage također neće biti poražene. Ali ako kosovski pobunjenici mogu pokrenuti kontinuiranu, makar i ograničenu, pobunu, za Srbiju nastaje nemoguća situacija", piše William Pfaff. "Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), koja je nastala na prilično tajanstven način, posljednjih je dana učinila klasičnu pogrešku pokušavajući osvojiti i sačuvati nadzor nad gradovima u kojima ih redovite srbijanske policijske postrojbe i vojska mogu poraziti. Ako su gerilci naučili na svojoj pogrešci, vratit će se gerilskoj taktici. Čak i prije početka sukoba, kod srbijanske manjine na Kosovu postojala je spremnost da napuste Kosovo jer shvaćaju da budućnost Kosova nije svjetla. U Srbiji se može čuti negodovanje zbog troškova i žrtava gušenja kosovske pobune. Rijetka je želja da se pogine za Kosovo. Gubitak Kosova za koji bi se okrivili ne samo albanski pobunjenici već i uplitanje i pritisci međunarodne zajednice te, što bi bilo još i najbolje, Sjevernoatlantski savez i Sjedinjene Države, mogao i čak ojačati položaj g. Miloševića. Na taj način on bi se predstavio kao čovjek koji je pokušao povratiti srbijansku veličinu, ali koji je bio poražen - kao što je bio čest slučaj u srbijanskoj prošlosti, kako priča srbijanski nacionalistički mit, - zbog zlokobnih stranih sila koje su se ujedinile s neprijateljima Srbije. Milošević je već izvukao osobne prednosti izdajom srpske manjine u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Potaknuo ih je na nasilnu pobunu protiv tih država. Zatim je okrenuo leđa krajinskim Srbima u Hrvatskoj i Srbima u Republici Srpskoj kada mu je potpisivanje daytonskih sporazuma išlo na ruku. Miloševićev politički životopis je iznenađujući, no još je čudnija spremnost Srba da ga i dalje podupiru. Uništio je višenacionalnu Jugoslaviju u kojoj je Kosovo imalo autonomiju. Propovijedao je srbijanski nacionalizam, a njegova državna televizija i tisak Kosovljane, Hrvate i Muslimane predstavljaju kao đavle. Ukinuo je autonomiju Kosova i osudio miroljubiv pokret za vraćanje autonomije Kosovu koji su u znak prosvjeda pokrenuli kosovski Albanci. Njegova nepopustljivost na kraju je dovela do osnivanja Oslobodilačke vojske Kosova koja se sada bori za neovisnost Kosova ili, kako tvrde neki, za pripajanje Kosova Albaniji. Milošević je obećao Veliku Srbiju, no mogao bi stvoriti Osakaćenu Srbiju. Rezultat njegove politke mogao bi biti gubitak Kosova, povijesnog srca srpske nacije. Nakon toga mogao bi uslijediti pokušaj stvaranja velike Albanije koja bi Srbiji predstavljala velikog suparnika i prijetnju. Većina Srba podržava Miloševića u svemu tome. Čak kad se prošle godine zbog mirnih prosvjeda protiv Miloševićeve vlade u Beogradu činilo da će izgubiti vlast, vođe prosvjednika okrenuli su se jedan protiv drugog u borbi za vlast, a Miloševiće je ponovno pobijedio na izborima. U travnju ove godine, na referendumu kojim je odbačeno strano posredovanje u rješavanju kosovske krize, podržalo ga je 97 posto srbijanskih glasača. Mogućnost stvaranja velike Albanije plaši strane sile jer velika Albanija može nastati samo pripajanjem Kosova i dijela Makedonije s većinskim albanskim stanovništvom Albaniji. To bi bilo kobno za Makedoniju i prouzročilo grčku, bugarsku i čak i tursku intervenciju s doslovno nesagledivim posljedicama za čitavu regiju. Prilično očajni diplomatski napori Zapada da pokrenu pregovore naišli su na Miloševićovo odbijanje stranog uplitanja i na nedostatak sugovornika na kosovskoj strani koji bi mogao govoriti u ime OVK-a. Nitko, naime, ne zna tko njome zapovijeda. OVK je preuzela nadzor nad situacijom od miroljubivog 'predsjednika' Kosova Ibrahima Rugove neslužbeno izabranog 1992. Zapadni diplomati nadaju se da će gerilci biti skloniji pregovorima i kompromisu nakon pretpljenih poraza u posljednjih sedam dana. U to se moramo nadati. Ako je sada prekasno da rješenje bude autonomija (čak kad bi bila i ponuđena), obrana koju bi Zapad pružio kosovskim Albanicma mogla bi potaknuti albanski iredentizam. Makedonija i Grčka mogla bi sada biti zemlje u kojima bi trebalo stabilizirati situaciju koja se pogoršava", zaključuje Pfaff. 040052 MET aug 98