I.H.T. 1./2. VIII. 1998. - OPASNA AMERIČKA PASIVNOST NA BLISKOM ISTOKU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 1./2. VIII. 1998. Američka pasivnost na Bliskom istoku recept je za opasnost "Clintonova administracija pokušava na Bliskom istoku održati status quo i provesti strategiju kojoj je cilj, čini se, udaljiti probleme od radnog stola Billa Clintona, a ne ih rješavati", piše Jim Hoagland. "Ta pasivnost gotovo jamči da će američka moralna ovlast i političko vodstvo izgubiti na važnosti u toj regiji u kojoj stajati na mjestu znači brzo tonuti u pustinjski pijesak koji je neprestano u pokretu. Predanost politici izvlačenja - sprječavanja nezadovoljavajuće situacije da postane još gora - u posljednjih 29 mjeseci Clintonove vladavine jasno se pokazala u nedavnom neodlučnom stajalištu Washingtona prema Libiji, Iraku i izraelsko-palestinskim pregovorima. Sjedinjene Države počele su ovo desetljeće zauzimanjem strogog moralnog stajališta protiv destruktivnog arapskog radikalizma i nacionalizma. Određivači politike Bushove administracije ušli su u jedan arapski rat, koji je započeo iračkim velenapadajem na Kuvajt, na strani onih zemalja koje nisu željele prihvatiti primitivnu verziju pan-arabizma Sadama Huseina. Istodobno, Bush & Co pojačali su napore poticanja pravde u arapskoj politici vršeći jake pritiske na tadašnju izraelsku vladajuću stranku Likud i na Palestince da pregovorima okončaju svoj sukob. Kombinacija opravdanog rata i obaranja šaka za pregovaračkim stolom dovela je do mirovnih sporazuma iz Osla. Postupan prijelaz s velike strategije na legalističko pokrivanje bokova i čuvanje statusa quo danas je jasno vidljiv po načinu na koji je današnja administracija zadržavanje gospodarskih sankcija odredila kao svoj najvažniji cilj u Libiji i Iraku. Raniji izgovor predanošću mijenjanja režima u Bagdadu i otežavanja života Moamaru Gadafiju i onima koji mu pomažu i pružaju materijalnu potporu napušten je u praksi, ako ne već riječima. G. Clinton odustao je od vojnih udara na Irak u veljači većim dijelom zbog svog straha da će međunarodna reakcija onemogućiti zadržavanje sveopćih sankcija nametnutih Iraku nakon velenapadaja na Kuvajt. U pitanju Libije, američka se administracija sada bavi legalističkim borbama oko sankcija nametnutih Gadafiju kao kazna za odbijanje izručenja dvojice terorista osumnjičenih za rušenje zrakoplova Pan Am 103 kod škotskog mjesta Lockerbie godine 1988. State Department je potvrdio da razmatra prihvaćanje navodne spremnosti pukovnika Gadafija da dopusti suđenje osumnjičenicima u Den Haagu, pred škotskim sucima. Jedan viši dužnosnik kasnije mi je, međutim, izjavio da se uopće ne očekuje da bi se takvo suđenje moglo održati. 'Mnogi su duboko uvjereni da Libija blefira. Ako se to dokaže, naši napori da se zadrže sankcije ili da ih se čak i pooštri bit će pojačani', rekao je dužnosnik dodajući da će 'oni koji su tražili blaži tretman Gadafija oslabiti'. Stajalište je tipično klintonovsko: lukavo i čisto taktičko. Ono međutim ne odgovara onome što se događa u arapskoj političkoj dinamici koja ponovno tone prema najnižem mogućem zajedničkom nazivniku zastrašivanja i nasilja. Nepostojanje jasne američke predanosti da učini više od običnog izvlačenja na bilo rat bilo mir ohrabljuje Egipat, Saudijsku Arabiju i ostale ključne nacije da potraže vlastiti put prilagodbe režimima i silama koje ih ugrožavaju i suprotstavljaju se bilo kakvoj američkoj ulozi na Bliskom istoku. Kada je egipatski predsjednik Hosni Mubarak prošlog mjeseca posjetio Tripoli kako bi utješio Gadafija (i poboljšao njegov ugled u arapskome svijetu), Clintonova administracija se tomu u Vijeću sigurnosti UN-a nije usprotivila niti je to ozbiljno kritizirala. Administracija, naime, 'nije željela biti nerazumna' i oslabiti potporu sankcijama, rekao je jedan viši dužnosnik. A kada je jedan američki pilot, koji nadzire zonu zabrane leta nad Irakom, 30. lipnja otvorio paljbu na jedan irački radar koji je pratio savezničke zrakoplove, Arapska liga odmah je osudila Sjedinjene Države zbog uplitanja u iračka pitanja i ugrožavanja života civila, optužba za koju nije imala niti najmanji dokaz. To su pokazatelji da arapski politički establišment počinje osjećati da na jednom određenom minimumu ne postoji kazna za pomaganje američkim neprijateljima iz arapskoga svijeta. Bez američke predanosti aktivnoj borbi protiv najopasnijih i najdestruktivnijih političkih struja u arapskome svijetu, odbijanje suradnje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u izgradnji trajnog mira s Palestincima posve je predvidljivo. Taktiziranje, neodlučnost i dvosmislenost imaju svoje mjesto u diplomaciji i strategiji, ali imaju i svoju cijenu, što su, čini se, Bill Clinton i Bijela kuća odlučni dokazati na Bliskom istoku.", zaključuje Hoagland. 040047 MET aug 98