DNEVNI PREGLED 148. 3. KOLOVOZA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 1. VIII. 1998. Ništa osim golog betona, ali ipak na svome ognjištu - kako u općini Dvor na Uni žive Srbi, izvješćuje u svojemu prilogu Linda Miliša: Nakon tri godine izbjeglištva u Jugoslaviji, 26 Srba prošlog se tjedna vratilo svojim kućama u selima općine Dvor. Segezdin je selo petnaestak kilometara udaljeno od Dvora na Uni i dobro skriveno u brdu pod Šamaricom. U jednu od pet kuća u zaseoku Adamovići, nakon pune tri godine izbjeglištva, iz Srbije su se vratili Ljubica i Božo Adamović. "Kuća je opustošena, ali je čitava i to je važno", kaže 70-godišnji Božo, pokazujući ostatke nekad velikog seoskog imanja okruženog u travu zaraslim voćnjacima i vrtom. "Ovdje su rođeni moj djed, otac, ja, moja djeca i unučad", kaže plačnim glasom, dvojeći da li da uspomene oživi ili potisne. Trogodišnji život u izbjeglištvu u Lukićevu kraj Zrenjanina svodio se na golo preživljavanje. "U Srbiji smo bili stranci i sirotinja, pitali su nas hoćemo li ostati i rekli da nam ništa ne jamče, ponudili nam odlazak u inozemstvo, a kome trebamo ovako stari", objašnjava zašto su se vratili 63-godišnja Ljubica. "Prekinila ova humanitarna pomoć, ne možeš živjeti. Moj je muž šećeraš,ako nešto i zaradimo, pojedemo, tu je dvoje djece, snaha, sin. Sin radi kod privatnika koji mu, kad hoće dadne, kad neće kaže nema para. Nema para, uvijek lažu." Težak izbjeglički život u većine pojačava želju za povratkom. "Sigurniji su, ali znate šta je. Dođe neka loša vijest pa to pobrka svijet. Mene su toliko provocirali kad sam odlazio. Rekao sam im, ja sam odlučio, ja idem na svoje ognjište umrijeti." "Zlo se zlim vraća". Adamovići su bili imućna obitelj. "Od rakije što bi je napravio mogao sam traktor kupiti, 'Dukatu' sam mlijeko prodavao, svi su u Segezdinu dobro živjeli od svog rada", sjeća se Božo, dodajući kako su mještani 1984. sami sebi asfaltirali cestu do kuća. "Ja očekujem da me nitko neće dirati, da ću u miru, djeco, spavati, a spavam na onom betonu." Adamovići nemaju ništa osim golog betona, odjeće na njima i potvrde o povratku Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice. Iskrcalo ih je pred kuću i ostavilo. "Ništa nemamo, ništa, ništa nemamo!" "Živjeli smo normalno do "Oluje" i onda je nesreća i nas zadesila", kaže Ljubica i dodaje "zlo se zlim vraća". Kada se zlo 1991. događalo susjedima Hrvatima šutjelo se, odgovornost se prebacivala na druge, naviklo se ne misliti na ono što nisi skrivio. "Strašno je bilo gledati kako u plamenu nestaju hrvatske kuće, ali reci ti nešto protiv. Onda se zlo zlim vratilo", ponovit će Ljubica u kojoj, kaže, od 1995. živi strah. "Ovaj narod, što se vratio, kaže da ih nitko ne dira, nitko ne straši, nitko s njima nema posla." U Samaričke Brđane, do kojeg vodi teško prohodan poljski put, sa svoje šestoro djece vratili su se Vujanić Jagoda i Nikola. Kuću, tri krave, svinje i kokoši čuvali su im roditelji koji nisu htjeli u Srbiju. "Da sam znala ono što znam danas, nikad ne bih bježala. Oboljela sam na živce, liječila se na psihijatriji u Leskovcu, bježala od muke, bilo je teško", kaze Jagoda. "Samo smo jeli makarone i grah, nema, nema života ni tamo." Vujanići su živjeli u izbjegličkom centru u Sijarinskoj Banji na jugu Srbije. "Jako blizu Kosova", pojašnjavaju. "Siromašno to, uglavnom su tamo Šiptari, ne razumijemo jezik, ništa." Najmlađi sin Vujanićevih, Đuro na jesen bi trebao u školu. Do najbliže u Dvoru ima 30 kilometara, autobusi do njihove kuće ne mogu, niti su ikad vozili. Do prve prodavaonice pješačiti treba više od 15 kilometara. Za sada nemaju potrebe jer nemaju novca. "Navodno će biti neka pomoć, obećali su nam, hranit ćemo stoku, zivjet ćemo ..." 31. VII. 1998. Sjedinjene Države impresionirane su radom vlade Republike Srpske, kaže američki izaslanik za Balkan, stoji u prilogu Vladimira Bilića: Posebni izaslanik američkog predsjednika Robert Gelbard jučer je boravio u Republici Srpskoj, a danas će, kako je najavljeno, posjetiti Sarajevo, Travnik i Mostar. Robert Gelbard razgovarao je jučer u Banjoj Luci s predsjednicom republike Srpske Biljanom Plavšić i predsjednikom vlade Miloradom Dodikom. Tom je prigodom najviše bilo riječi o predstojećim rujanskim izborima u Bosni i Hercegovini i o provedbi mirovnog sporazuma. Sjedinjene Države impresionirane su šestomjesečnim radom vlade Republike Srpske,rekao je Gelbard, ali je dodao da se američka politika neće poistovjetiti s pojedincima, već sa svima onima koji rade na primjeni Daytonskog sporazuma. "Dokaz naše potpore onima koji provode mirovni sporazum u Bosni i Hercegovini jest da su Sjedinjene Drzave u proteklih šest mjeseci uložile oko 63 milijuna dolara za gospodarsku pomoć Republici Srpskoj", naglasio je izaslanik američkog predsjednika. Robert Gelbard će, kako je najavljeno, danas u Sarajevu razgovarati s predsjedateljem predsjedništva Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem i supredsjedateljem Ministarskog vijeća BiH Harisom Silajdžićem, a nakon toga posjetit će Travnik i Mostar. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 31. VII. 1998. Gospodarska panorama Unutar Europske unije poljodjelstvo ima sve više problema. Europski su proizvodi na svjetskome tržištu skupi, a razlog je način proizvodnje. Polja za sadnju su isparcelizirana, a to obradu čini neekonomičnom. To je glavna sličnost hrvatskih poljoprivrednika s europskima. Ali na visoku cijenu proizvoda s hrvatskih polja ne utječe samo struktura. O uzrocima trenutačne krize u toj grani izvješćuje Stephani Streloke: Dvostruko veći uvoz od izvoza - to je bilanca prvog polugodišta 1998. godine u Hrvatskoj. Ukupni gospodarski nesrazmjer oslikava se i u poljodjelstvu. To je uočila i Dragica Zgrebec, članica Socijaldemokratske stranke koja vodi jednu privatiziranu zadrugu. Ona kaže: "Mi imamo stravičan trgovinski rebalans u uvozu i izvozu poljodjelskih proizvoda. U prošloj godini, prema statistikama, to je bilo više od milijardu dolara. To nisu samo proizvodi koje bismo mi tradicionalno uvozili, jer ih nema, ili zato što ih ne proizvodimo. Dobrim dijelom to su i nekakvi osnovni prehrambeni proizvodi. Npr. Hrvatska, koja raspolaže s više od tri milijuna hektara zemljišta, ne može za svojih manje od pet milijuna stanovnika osigurati dovoljno žitarica. Mi proizvodimo negdje čak i manje od 500 kilograma žitarica po stanovniku, dok bi prema nekakvim kriterijima FAO-a to trebalo biti oko jednu tonu. Dakle, trebalo bi dva puta povećati proizvodnju. Mislimo da je to stanje neodrživo." Naravno, mora se uzeti u obzir da se za vrijeme rata dio hrvatskog poljoprivrednog zemljišta nije obrađivao. Ali, kako kaže Dragica Zgrebec, nije samo rat kriv za nisku proizvodnju: "Možemo reći da je jednim dijelom to utjecaj rata, jer su upravo okupirana područja bila vodeća u poljoprivredi, dakle dio Slavonije i Baranja - gdje je i najveći dio kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta. Međutim, na ovom drugom segmentu, gdje nije bilo okupacije, situacija nije puno bolja. I na tom području ima puno neobrađene zemlje, jer praktički na selu ostaju samo stara domaćinstva. Mladi ljudi nemaju gotovo nikakvu perspektivu, jer unatoč tome što je Hrvatska prije gotovo pet godina donijela strategiju razvoja poljoprivrede, ta strategija se ne ostvaruje." Ivica Gaži, nekadašnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore i današnji predsjednik Odbora za poljoprivredu hrvatske Vlade stanje procjenjuje drugačije. Naravno, i on uočava nesrazmjer između izvoza i uvoza. Ali, za razliku od Dragice Zgrabec, on drži da je poboljšanje već nastupilo: "Konačno evo naznake na području Zagreba: Zagrebačka mljekara ima dovoljne količine mlijeka, postupno se oslobađa uvoza, proizvodnja žita je dovoljna ne samo za podmirivanje potreba, nego i za izvoz. Stanje je još uvijek loše u povrtlarskom i voćarskom dijelu, ali i tu će se činiti napori da se ta bilanca uspostavila." Kako bi se bilanca popravila, moraju se svladati još neke zapreke. Ako se želi povećati izvoz, moraju se sniziti cijene. Samo u tom slučaju hrvatski proizvodi mogu postati konkurentni na svjetskom tržištu. No, Dragica Zgrabec ne vjeruje da će cijene u bližoj budućnosti stvarno pasti: "U ovom trenutku, mi s cijenama koje su u proizvodnji u Hrvatskoj ne možemo konkurirati, a da ne ostvarujemo gubitak. Prema tome, mi nemamo iste uvjete da bismo reprodukcijski materijal mogli uvoziti, pa bismo mogli s nešto nižim input-om imati i niže cijene u proizvodnji i na taj način snižavati cijenu. Na žalost, u nabavi za poljodjelstvo imamo domaće monopole, a u izvozu onda, naravno, ne možemo konkurirati." Pojeftiniti mora ne samo repro-materijal, kao što je gnojivo i gorivo. Da bi hrvatsko poljodjelstvo postalo konkurentno, morala bi se poboljšati i suradnja poljodjelstva i prerađivačko-prehrambene industrije. Jer, tu postoje golemi problemi, kaže Dragica Zgrabec i dodaje: "Glavni problem koji se javlja na toj relaciji jest problem plaćanja. To što u jednom normalnom svijetu i u normalnim poslovnim uvjetima ne bi uopće trebao biti problem, kod nas predstavlja jedan veliki problem. Na primjer, za proizvodnju u ratarstvu, koja traje oko deset mjeseci, a s ukupnim ulaganjima i nešto više. A kada te proizvode poslije predate na prehrambenu preradu, tada morate čekati jos šest, a ponekad i sedam mjeseci da biste to dobili plaćeno." Mala obiteljska poljodjelska dobra tako su se poslije samo nekoliko sjetvi našla pred propašću: ako novac za svoje proizvode ne dobiju na vrijeme, često im nedostaje kapital za nabavu prijeko potrebnoga sjemena za novu sjetvu. Ali, s problemima se bore ne samo poljoprivrednici, nego i preradivačka industrija, kaže Ivica Gaži i nastavlja: "Ta tzv. međusektorska suradnja sigurno da prima mnoge, sve zaoštrenije oblike, jer su prerađivači manje ili više privatizirani i jasno je da svatko traži svoj interes oštrije nego što je to do sada bilo. I sigurno da se seljaci i taj primarni sektor proizvodnje moraju bolje organizirati, kako bi postao pravi partner prerađivačima i trgovcima. To znači produktivnost, način pakiranja, pripreme robe za tržište. Kod nekih roba, ako padne kiša, onda se dva, tri dana do te robe ne može doći. To je u jednom urednom tržištu vrlo teško." Prijelaz sa socijalističkog planskog gospodarstva na slobodno, tržišno gospodarstvo od poljoprivrednika zahtijeva i promjene u razmišljanju: oni moraju shvatiti da su u slobodnom tržišnom gospodarstvu oni odgovorni za funkcioniranje tržišta. Tu zadaću više ne preuzima država, kako su se hrvatski poljoprivrednici naviknuli za vrijeme socijalizma. Vlada želi poljoprivrednicima olakšati tu promjenu i stvoriti poticaje. Zato sada i ulaže novac u mrežu "Zelenih tržnica". Ivica Gaži objašnjava taj projekt: "To znaći šest punktova u Hrvatskoj bit će otvoreno tržište, u kojem je udio države dosta velik, preko pedeset posto, tako da na ovaj način stvaramo jedan tržišni mehanizam, da Vlada ne bude kriva za višak ili nedostatak krumpira, nego da je to funkcija tog tržišnog mehanizma. Dakle, onda će proizvođač, ako se odluči na proizvodnju, imati egzaktne pokazatelje nekih roba: njezina ponuda i potražnja je takva i takva, u tim razdobljima to je profitabilno, a u drugima ne. Prema tome, odluka će biti njegova i on će se sam boriti s tržištem, a ne da to bude intervencija države. Samo u smislu usmjeravanja tržišta, nadzora tržišta i eventualno većih poremećaja trebala bi uskakati država, inače bi to bila normalno funkcioniranje tržišne privrede, kao što je to i u Njemačkoj." (RDW) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 2. VII. 1998. Sjedinjene Države namjeravaju ujediniti Sadamove neprijatelje "Na uporne zahtjeve Kongresa da poduzme značajnije mjere kako bi s vlasti svrgnuo iračkog predsjednika Sadama Huseina, Clintonova je administracija odgovorila razrađenim planom na 27 stranica o ponovnom organiziranju iračke oporbe i o pripremama za podizanje optužnica zbog ratnih zločina protiv iračkih vođa", piše Thomas W. Lippman. "Plan bi stajao pet milijuna američkih dolara, što je Kongres već odobrio. Taj je novac potreban za podučavanje oporbenih skupina o tehnikama organizacije i pridobivanju novih pristaša, za financiranje centra za aktivnosti u egzilu u Londonu i za prijevod i popis milijuna zarobljenih iračkih dokumenata koji bi mogli poslužiti kao dokaz u suđenjima za ratne zločine. Dodatnih pet milijuna američkih dolara utrošeno je za organiziranje oporbene radio postaje 'Radio Slobodni Irak' kojim upravlja 'Radio Slobodna Europa/Radio Liberty' i koji se nalazi u Pragu. Viši američki dužnosnici dali su naslutiti da se radi i na usporednom i vjerojatno ambicioznijem tajnom planu rušenja režima u Bagdadu. Dodali su, međutim, da se ne nadaju da će njihov plan prouzročiti prijevremeni pad režima Sadama Huseina, ali da žele podržati i ujediniti iračku oporbu u nadi da će tako potaknuti miran prijelaz na demokraciju ako kojim slučajem Sadam Husein neočekivano izgubi vlast. Clintonova je administracija zato u posjet Washingtonu, koji se očekuje krajem ove godine, pozvala dvojicu čelnika suparničkih kurdskih frakcija u sjevernom Iraku - čelnika Kurdske demokratske stranke (KPD) Masuda Barzanija i čelnika Narodne unije Kurdistana Jalala Talabanija. Obojica su 'sumnjivi' saveznici. Barzani je, naime, svoje snage ujedinio sa Sadamovom vojskom tijekom sukoba 1996. s Talabanijem, što je dovelo do razaranja oporbenog iračkog pokreta kojeg je podržavala CIA, a Talabani zato što je u tom sukobu prihvatio iransku podršku. 'Dok god su oni spremni suprotstavljati se Sadamu Huseinu, spremni smo s njima surađivati', rekao je prošli tjedan pomoćnik američke državne tajnice Martin S. Indyk dodajući da to čine 'otvorenih očiju i s realističnim razumijevanjem načina na koji se u tom dijelu svijeta mijenjaju saveznici'(...) (...) Ti kurdski čelnici imaju također razloga biti nepovjerljivi prema Sjedinjenim Državama jer im Washington, nakon što ih je potaknuo na pobunu protiv Bagdada nakon Zaljevskog rata, nije pomogao, rekao je jedan viši američki dužnosnik. Kada će Barzani doputovati u Washington i prihvatiti američki plan nije poznato. Njegov nećak Farid Barzani, koji predstavlja KPD u Washingtonu, rekao je: 'Nemamo ništa protiv da se priključimo oporbi, ali samo pod uvjetom da Amerikanci podrže Kurde protiv bilo koje regionalne sile', što znači i Teherana i Bagdada. Fardi Barzani američki je plan nazvao 'dobrim početkom', no njegovo stajalište ne dijele ključni republikanski dužnosnici u Kongresu koji su izjavili da bi Kongres mogao zatražiti izmjene plana kao uvjet za dodatne novčane uloge. Popis 73 iračke oporbene skupine s kojima Clintonova administracija namjerava surađivati "apsurdan je jer mnoge od navedenih skupina imaju samo jednog člana, a neke se niti ne nalaze u Iraku", rekla su dvojica članova Odbora za međunarodne odnose. Oni su se usprotivili i organiziranju 'Radija Slobodni Irak' u Pragu jer će on imati 'problema s uspostavom povjerenja' zbog svoje povezanosti s ostalim radio postajama koje podržavaju SAD-e. Taj bi se radio, prema njihovom mišljenju, trebao nalaziti u sjevernom Iraku (...). Republikanski senatori nezadovoljni su i time što većina novca nije namijenjena Iračkome nacionalnom kongresu (INC) u Londonu kojeg je Washington do 1996., kada se iračka oporba raspala, smatrao njezinim legitimnim glasom. Za Clintonovu administrciju INC je 'jedna od oporbenih skupina, a ne glavna skupina', rekao je jedan viši dužnosnik." Runda za Srbiju "Posljednje borbe na Kosovu pokazale su vojnu snagu Srbije kojom je ona stekla novu psihološku i stratešku prednost i nanijela gubitke kosovskim Albanicma koji se bore za neovisnost. Nema sumnje da će kosovski gerilci, koji su u ovoj etapi borbi zagrizli više nego što mogu prožvakati, pokušati nadvladati sadašnje neprilike i vlastitu fragmentiranost i ponovno razraditi svoju strategiju. Mudro bi, međutim, bilo i za Srbe i za kosovske Albance da preusmjere pažnju na izglede za mir koje podržava međunarodna zajednica", stoji u uvodniku lista "The Washington Post". "Mora se priznati da je jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević težak protivnik. Ne obazirući se na savjete da pokaže suzdržanost, prošlog je tjedna na Kosovo poslao jake snage koje su poduzele i jače akcije od onih na koje ima pravo jedna suverena država koja se susreće s oružanim secesionističkim pokretom koje su se pretvorile u okrutne i pretjerne mjere 'etničkog čišćenja'. Slobodan Milošević i dalje je ozbiljna neugodnost za Sjedinjene Države i sve ostale koji prihvaćaju njegovo odbijanje da njegova zemlja nude rascjepkana, ali ne prihvaćaju njegovu taktiku. Međutim, još uvijek nije kasno za suzdržanost i još uvijek ima smisla da Kontaktna skupina podrži diplomatski pokušaj uspostave proširene autonomije Kosova. Taj bi status bio negdje između neovisnosti koju traže kosovski Albanci i ovisnosti koju sada provodi Srbija. Kosovska mala srbijanska manjina očekivala bi, naravno, da se s njom na takvom Kosovu pošteno postupa. Mogućnost savezničke potpore neovisnom Kosovu stalno se vraća na razmatranje. Zašto ne neovisnost? Zato što bi Republika Srpska tada tražila istu povlasticu i time vratila Bosnu i Hercegovinu u rat. Zato što bi ostali Albanci široko rasprostranjeni po Balkanu tada prouzročili oluju svojim nacionalističkim zahtjevima. Zato što bi Grčka i Turska priskočile u pomoć tradicionalnim balkanskim klijentima što bi još više povećalo kaos. Neovisnost? Manje je više. G. Milošević ostaje tvrdi orah koji mora biti zdrobljen. Mora ga se uvjeriti da međunarodne sankcije neće biti ublažene dok s Kosova bježe nove izbjeglice. Ne smije mu biti niti dozvoljeno da izbjegne mogućnost akcije NATO-a protiv njegovih postrojbi radi postizanja i provođenja primirja", zaključuje se u uvodniku. THE NEW YORK TIMES 30. VII 1998. Ruske suprotnosti "Ja nisam najdraži kolumnist Jevgenija Primakova. U nedavnom interviewu s mojim kolegama iz Timesa ruski ministar vanjskih poslova mahao je člankom kojega sam napisao u svezi njegova nacrta da proda projektile Cipru, i time potakne rat između Grčke i Turske, i nazvao ga 'glupim'. Iako je njegov prevoditelj to ublažio kao 'nerazumno' ruska riječ znači glupo. Razlog koji stoji iza njegove iritiranosti vjerojatno je biografska napomena o njegovom imenu koju sam napisao prošle godine: Primakov je ukrajinska riječ za pastorka. On je uzeo to ime jer ono pod kojime je rođen - Finkelstein - nije bilo korisno KGB- ovom špijunu koji je radio pod krinkom dopisnika Pravde s arapskog Bliskog istoka. Zanimljivo je da se odnos mnogih ruskih političara spram njihovog židovskog porijekla mijenja. To je naglašeno u posljednjoj predsjedničkoj kampanji kada je reformist Grigorij Yavlinsky ludom nacionalistu Vladimiru Žirinovskom kazao, 'Obojica smo pola Židovi, no ja sam onaj koji to priznaje. Arhitekt ugovora s MMF-om, Anatolij Čubais naveden je u 'Židovskoj enciklopediji Rusije'. Kao i njegov suparnik Boris Berezovsky, podjednako nepopularan automobilski i naftni tajkun koji je prije pet godina uzeo izraelsko državljanstvo. Berezovski je upozorio Borisa Nemtsova , karizmatičnog reformatora izabran za guverenera Nižnjeg Novogoroda, da se ne kandidira za predsjednika jer ima 'čisto genetski problem'. Nemtsov je prešao preko toga. 'U prvo vrijeme tvoga ulaska u politiku gledaju ti životopis. No nakon što si bio stotinu puta na televiziji zaborave', kazao mi je u svom moskovskom uredu. Nemtsova, koji još nije navršio 40 godina, Boris Jeljcin je doveo u Moskvu, i on sada kao dopredsjednik vlade nastoji reformirati sektor energetike. Njegova popularnost u ispitivanjima javnog mišljenja pala je uslijed slabog gospodarskog stanja, no javno saznanje da je Židov nije imalo mnogo utjecaja. Kada ga je u siječnju načelnik Jeljcinova ureda zatražio da navede pet imena kao izbor za zamjenu predsjednika vlade Viktora Černomirdina (koji nije znao da mu se radi o glavi), Nemtsov je na svoju listu stavio Sergeja Kirijenka, energičnog mladog poduzetnika starog oko 35 godina koji je s njime radio u Njižnjem, a koji dolazi iz židovske obitelji. Iako je Černomirdin ranije mislio kako je Kirijenko premlad da bi bio zamjenik ministra za naftu i plin, Nemtsov ga je bio smatrao 'pametnim, časnim i liberalnim'. Jeljcin koji je tražio nekoga bez političke baze koji će prodrmati stvari, iznenadio je svijet postaviši ga za predsjednika vlade. Kritike su bile uperene na njegovu mladost i političko neiskustvo, i na Jeljcinovu prividnu naglost, no ne i na etničku pripadnost novog čovjeka. Što to znači? Nitko ne može tvrditi da je Rusija, domovina pogroma i Staljinove 'protu-kozmopolitske' kampanje, odjednom izgubila svoje duboko ukorijenjene predrasude, ili da je gotovo milijun Židova bilo glupo što je ovog desetljeća napustilo Rusiju kako bi došlo do sigurnosti i i mogućnosti u Izraelu i Americi. Kada je prije dva mjeseca u moskovskoj Marina Roshche sinagogi eksplodirala bomba, jedan je komunistički član Dume zloslutno kazao: 'Iz nekog je razloga prednost data jednoj nacionalnosti - Židovima. Na žalost, ne isključujem mogućnost da bi moglo biti još eksplozija.' No komunisti su u padu i oni oportunističkiji iskorištavaju zadrtost spram Muslimana, koji su obično tamnoputiji Rusi s Kavkaza. Gradonačelnik Moskve Yuri Luzhkov ... stavio je kapu na glavu i nazočio službi u sinagogi kako bi se 300.000 moskovskih Židova osjećalo sigurnijima. Neraspoloženje je upravljeno prema manipulativnim oligarhima poput Berezovskog koji vladaju gospodarstvom. Mali broj njih priznaje svoje židovstvo, mada se medijski mogul Vladimir Gosinsky nalazi na čelu Židovskog kongresa. U teškim gospodarskim vremenima ova opća prihvaćenost Židova u punom svjetlu ruske politike sugerira kulturnu promjenu na bolje. Kao što Madeleine Albright može kazati svojem kolegi Primakovu, otkrivanje židovskog porijekla nije smetnja i ne bi trebalo biti razlog za nelagodu. To sluti na dobro za ruski narod.", piše William Safire. LOS ANGELOS TIMES 2.VIII 1998. Uspon i pad: Hoće li zaći sunce u carstvu SAD-a? Englezu i s najmanje osjećaja za povijest teško je promatrati sadašnju globalnu američku nadmoć da ga ne obuzmu zle slutnje. Početkom devedestih je pad Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države pretvorio u jedinu svjetsku supersilu, a danas propast azijskoga modela i nesposobnost europskoga modela da se nosi s brzim svijetom računala i telekomunikacija, pretvaraju Sjedinjene Države, također, i u jedini svjetski gospodarski uzor. Burze, unatoč nedavnim trzavicama, ostaju na razinama bez presedana. Mnogi utjecajni Amerikanci uvjereni su kako će dobra sreća njihove zemlje potrajati desetljećima. Mortimer B. Zuckerman, među ostalim i vlasnik U.S. News and World Reporta, ustrajava pri tome da će 21. stoljeće pripadati Sjedinjenim Državama baš kao i 20. stoljeće. Posljednja velika sila koja je ususret novog stoljeća išla s tolikim samopouzdanjem bila je Britanija. Zuckermani iz 1890-tih izjavili su da u njihovom carstvu sunce nikada neće zaći. Britanija je nadzirala gotovo četvrtinu zemaljske površine, imala četvrtinu trgovine i proizvodnje, i ulagala je u inozemstvu više novaca nego cijeli ostatak svijeta zajedno. Britanci su 20.stoljeće proveli učeći kako sunce zalazi kao što i izlazi. Carstvo je propalo, funta je mjesto ustupila dolaru, britanske topovnjače nosačima zrakoplova Sjedinjenih Država, godine 1979. Britanija je morala moliti Međunarodni monetarni fond da je spasi od stečaja. Usporedba između viktorijanske Britanije i clintonovske Amerike ne sastoji se samo u nadmenosti. Postoji sve više znakova da su Sjedinjene Države počele bolovati od iste bolesti koja je Britaniju bacila na koljena. Možda se najuočljivija paralela između jučerašnje Britanije i današnjih Sjedinjenih Država nalazi u politici. Britanija je u 20. stoljeće ušla s političkim sustavom kojime su vladale stare dinastije i bila je zaokupljena nerazumljivim raspravama koje širokoj populaciji nisu ništa značile. Godine 1902. je, primjerice, lorda Salisburyija na mjestu predsjednika vlade naslijedio njegov nećak Arthur Balfour, ... a jedna od glavnih tema političkih ogovaranja bila je slabost Georgea VII. prema ženama. Politika se odlučivala u kućama za odmor koliko i u Donjem domu. Vladavina tih dinastija potrajala je i u ovom stoljeću. Predsjedavajući konzervativne strnke trenutno je Robert Cecil, izravan potomak Roberta Cecila koji je strankom predsjedavao 1895. i Roberta Cecila koji je predsjedavao 1945.. Nitko nije ostao imun spram slabosti na dinastije, imena kao što su Gladstone i Asquith pojavljuju se u povijesti ljevice često koliko i Peel i Cecil na desnici. Britanija makar ima ispriku da je nevoljko prešla na demokraciju. No Amerika, ponosna na demokraciju, ulazi u 21. stoljeće opterećena sa slično introvertiranom političkom kulturom. Slijedeći predsjednički izbori mogli bi biti vođeni između nasljednika dviju starih dinastija: Georgea W. Busha, sina predsjednika i unuka moćnog senatora, i Alberta ('Ala') Gorea, sina senatora koji je i sam imao predsjedničke ambicije. I Bush i Gore nose odgovarajuća viktorijanska imena; Bush čak može i prisvajati daleke krvne veze s Elizabethom II. Rastuća introvertnost političkog života Sjedinjenih Država tek je jedan pokazatelj rastuće nejednakosti. Sve od revolucije Amerikanci su sebe određivali kao slobodne od krute britanske klasne strukture. Pa ipak nisu u potpunosti uspjeli izbjeći britanskom iskušenju.(...) U kasno-viktorijanskoj Britaniji, gospodarska nejednakost jačana je obrazovnim sustavom koji je za elitu osiguravao gotičke palače i sirotinjeske škole za mase. Sjedinjene Države uvijek su sebe smatrale zemljom jedinstvenih mogućnosti obrazovanja. No to opet skreće u britanskom pravcu. Bogati Amerikanci trude se kako bi svoju djecu smjestili u 'pravu' školu (a potom na prava sveučilišta) na mnogočemu sličan način kao što su Britanci nastojali svoju smjestiti u Eton i Winchester. Istovremeno su djeca na mjestima kao što je Compton svime podsjećana, od ruševnih zgrada ... do toga da se nedokučivi ravnatelji premještaju iz jedne u druge školu, da su stavljena u drugorazredni život. Jedna štetna posljedica stratificiranog britanskog stališkog sustava bila je kultura koja je s visoka gledala na industrijski kapitalizam, dok je aristokratski prezir spram trgovine zarazio cijelo društvo. Prva stvar koju bi industrijalci učinili kada bi skupili imetak je da kupe staro imanje i počnu se baviti odgovarajućim sportovima. Srednja se klasa nagurala u otmjenija zanimanja, što bi bila dalje od proizvodnje stvari to bi bilo bolje, a škole i sveučilišta propovijedala bi da zgrtanje novaca nije za gospodu. U SAD-u dobrotvorne zaklade i sveučilišta počinju igrati istu ulogu kao i britanska aristokracija, okrećući sve veći dio inteligencije protiv kapitalizma. Američka najstarija dobrotvorna ustanova rado sponzorira istraživanja koja tržišta smatraju problemom a vladine intervencije rješenjem, a čitavi odsjeci na sveučilištima preuzeti su od 'teoretičara kritike' koji kapitalizam smatraju drugom riječi za izrabljivanje . Ta protuindustrijska poruka nalazi slušateljstvo spremno saslušati ne samo među uobičajenim sumnjivcima, posebno onima koji se brinu za okoliš, već i onima iz predgrađa koji su gradove napustili kako bi živjeli u svojim osobnim Edenima. Amerikanci imaju jasne prednosti spram svojih predhodnika, od veličine njihove zemlje do njene otvorenosti za useljavanje, do činjenice da teksaške milijunaše uopće ne zanima što newyorški intelektualci misle o njima. No treba paziti na američko skretanje prema aristokratskim načelima. U jednom od djela Georgea Bernarda Shawa jedan lik primjećuje: 'Pao je Rim, pala je Kartaga, doći će red i na Hindhead', a Hindhead je samozadovoljno predgrađe. Sjedinjene Države bi mogle otkriti da ono što vrijedi za Hindhead, vrijedi i za Burbank i Glendale." ,piše Adrian Wooldridge. THE WASHINGTON TIMES 2. VIII. 1998. Kosovski otpor još nije slomljen "Ako svijet misli da su srbijanske snage sigurnosti nakon sedmodnevnih napada uplašile i natjerale u bijeg kosovske gerilce, to nije očito u Likovcu, stožeru kosovskih Albanaca oko 32 udaljenom kilometara od Prištine.", piše Philip Smuckler. "I dok američka vlada pokušava izvršiti pritiske na gerilce da budu pragmatičniji i da pregovaraju o miru, ta poruka, čini se, ne dopire do cilja. Albanski gerilci odbili su da ih za pregovaračkim stolom predstavlja politička koalicija albanskih političara na čelu s Ibrahimom Rugovom koju podržavaju SAD-e. (...) čime su izgubili svoj glas u mirovnome procesu. 'Ne znimaju nas ničiji diktati', rekao je glasnogovornik Oslobodilačke vojske Kosova dodajući: 'Mi imamo svoj vlastiti politički i vojni plan. Zasada komuniciramo samo oružjem'.(...) (...) Unatoč brzom razvoju u posljednjih nekoliko mjeseci, OVK je i dalje gerilska organizacija s nejasnom hijerarhijom.(...) (...) Glasnogovornik koji je želio ostati neimenovan pozdravio je ulogu američke vlade u kosovskoj krizi, ali i dodao 'trebamo nešto konkretno, ne samo izjave'. Gerilci i njihove civilne pristaše smatraju da se međunarodna zajednica pretvara da ne vidi srbijansku vojnu taktiku sličnu onoj u BiH koja je dovela do optužnica zbog genocida. Albanci žele da intervencija NATO-a i SAD-a prekine, prema njihovim riječima, srbijansku agresiju. Iako su na Kosovu u posljednjih pet mjeseci dokumentirana skupna pogubljenja muških zatvorenika, još uvijek nema potvrđenih izvješća o masovnim grobnicama, koje su bile česti prizor u ratu u BiH. Američki diplomati zauzimaju se za mirovni proces poput onog koji je primjenjen u BiH u kojem bi suprotstavljene strane - u ovom slučaju Srbi i Albanci - također zajedno sjele i sklopile mirovni sporazum. Albanski pobunjenici u Likovcu, međutim, ostaju pri svojim vojnim stajalištima, a raspoloženje u njihovom stožeru začuđujuće je optimistično unatoč ljudskim gubicima u posljednja dva tjedna. Njihovi časnici opisali su povlačenje svojih vojnika iz Mališeva kao taktičko povlačenje unatoč izvješća da se tisuće izbjeglica, bez hrane i vode, skrivaju po šumama oko tog grada .(...)" NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 2. VIII. 1998. Most pomirbe Gradske vlasti, Svjetska banka i UNESCO smatraju da je kucnuo trenutak za obnovu Starog mosta u Mostaru, izvješćuje Jens Schneider. "Stari mostarski most nadvio se nad Neretvu poput kamenog polumjeseca. Luk je bio tako smjelo projektiran da su posjetitelji Hercegovine pri prvom pogledu zaključivali da će se na licu mjesta srušiti. Legenda priča da čak ni njegov graditelj Hajrudin prije više od 400 godina nije vjerovao da će smjeli luk izdržati te se prestrašeno skrio na groblje budući da mu je njegov nalogodavac, turski sultan, zaprijetio odsijecanjem glave ako se njegova konstrukcija sruši. 'Stari most' je izdržao - 427 godina smatran je simboličnom vezom između Istoka i Zapada na Balkanu. Čak i kada je rat 1992. g. došao u Mostar, kameni je most nad Neretvom povezivao dvije obale Neretve dulje od bilo koje druge veze. Preko Starog mosta hrvatski su ekstremisti protjerali mnoge Muslimane iz njihovih stanova u zapadnom djelu grada pod hrvatskom dominacijom, tjerajući ih na drugu stranu rijeke gdje su živjeli oko povijesne gradske jezgre kao u getu. Stari most odolio je brojnim udarima granata sve dok 9. studenog 1993. g. hrvatsko topništvo nije ciljano uništilo građevinu. Razaranje kulturnog spomenika izazvalo je šok čak i na hrvatskoj strani. 'Počinitelji su među nama', požalio se jedan list. Već 1994. g., tek što je u gradu ponovno zavladao mir, turska vlada ponudila je svjetskoj kulturnoj organizaciji UNESCO obnovu Starog mosta. No, tada je bilo i važnijih zadaća: stanovništvo je trebalo škole, dječje vrtiće i kuće; valjalo je prvo učvrstiti krhko primirje u gradu, podijeljenom na hrvatsku i muslimansku polovinu. Službeni odnosi između etničkih skupina u Mostaru i dalje su obilježeni napetostima. No, grad, Svjetska banka i UNESCO danas smatraju da je kucnuo trenutak za obnovu Starog mosta. Ovog tjedna tri su partnera u Parizu najavila osnivanje projektne agencije i organizacije za prikupljanje dragovoljnih priloga. UNESCO će obaviti znanstveni dio posla na projektu a Svjetska banka pobrinut će se za zatvaranje financijske konstrukcije. Nekoliko vlada najavilo je da je spremno poduprti obnovu mosta financijskim prilozima - među njima su turska, francuska i nizozemska. Troškovi projekta procijenjeni su na šest do osam milijuna maraka, izjavljuje Hans Koschnick, koji je od 1994. do 1996. g. na dužnosti upravitelja EU koordinirao obnovu grada, zalažući se i za rekonstrukciju Starog mosta. Po njegovoj procjeni pokrivene su oko dvije trećine troškova a gradnja mosta trebala bi početi sljedeće godine. Obnova bi, između ostalog, trebala obuhvatiti i rekonstrukciju razorenih tornjeva na obje strane mosta. Velik dio teškog starog kamenja spašen je iz Neretve. Rekonstrukciju će olakšati stari građevinski nacrti - naime, tijekom renovacije 1927. i 1947. g. most je u potpunosti izmjeren. 'Točno se zna mjesto svakog pojedinog kamena', tvrdi Koschnick. 'Hrvati i Muslimani žele obnovu ali službeni predstavnici hrvatske strane u gradu nisu, nažalost, još iznijeli svoje mišljenje o tom pitanju', prenosi Jens Schneider Koschnickove riječi. 1/2. VIII. 1998. Za šačicu ubojica "Imena obojice počinitelja poznata su, njihova prebivališta također. Njihovo je uhićenje planirano godinama - obavještajne službe proučavale su svaki njihov pokret a komandosi su uvježbavani samo za njih. U njihovo hvatanje uložen je ogroman imetak - spominje se stotinu milijuna dolara. No, početkom ovog tjedna sve je obustavljeno. Rizici kojima bi bili izloženi nevini ljudi i čitava regija izgledaju preveliki. Zločinci - riječ je o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću - ostaju na slobodi, njihova krvoločna zlodjela ostaju nekažnjena - možda zauvijek. U Rimu, deset dana prije gorkog odustajanja, međunarodna zajednica prvi je puta u povijesti odlučila osnovati stalni međunarodni kazneni sud. Bez pretjeranog patosa mnogi su slavili čin osnivanja kao 'ogroman korak na putu prema pravednosti'. No, analogno slavnoj izreci Neila Armstronga prilikom stupanja na Mjesec, veliki moralni korak - što je značenje svjetskog suda za čovječanstvo - vodit će kroz male realne korake kroz prašinu i prljavštinu zemljine površine. Dug je put prethodio 17. srpnju ove godine, kada su države postigle sporazum o osnivanju zajedničkog kaznenog suda. Istinitost Ciceronove izreke, po kojoj zakon šuti dok oružje govori, potvrđivana tijekom 2000 godina - ne na unutrašnjoj razini već među nacijama. Čak je i Pufendorf, jedan od velikih stručnjaka za međunarodna prava iz 17. stoljeća, osvuremenio tu izreku, utvrdivši da su tijekom ratovanja opravdani čak i najteži zločini jer svaka pošteda samo produljuje oružane sukobe. Takva okrutna logika izdaje pravednost u ime očuvanja mira; svako sredstvo koje pridonosi prekidu već započetog sukoba ocijenjeno je legitimnim. Machiavellistički prizvuk te logike dobio je racionalnu ovjeru u ideji o amnestiji. Također u 17. stoljeću, u Westfalskom mirovnom sporazumu iz 1648., podvučena je dotad najradikalnija crta - isključena je svaka mogućnost kaznene gonidbe tridesetgodišnjih pokolja: 'Obje strane odobravaju jedna drugoj trajni zaborav i amnestiju...' Obrazloženje je formulirano u novom zakonu povijesne mudrosti: 'Zato što mir ne bi bio siguran kada bi stari uzroci rata ostali aktualni'. Odobravanje amnestije prilikom sklapanja mira uvriježilo se tijekom čitavog novog doba - sve do 1914. g. Tek je svjetski rat prekinuo tu tradiciju paušalne ekskulpacije. Versailleski sporazum predvidio je izvođenje odgovornih pojedinaca poražene strane - posebno Wilhelma II. - pred sud; no, najave nisu provedene u djelo. Tek nakon sljedećeg svjetskog rata prevladala je spoznaja da treba promijeniti prioritete mira i pravednosti te da umjesto mirovnog sporazuma treba utvrditi sud za gonidbu ratnih zločinaca. No, čak su i sudovi pobjedničkih sila u Nürnbergu i Tokiju kazneno gonila tek sićušni isječak strahota koje je skrivila pobijeđena strana: u Nürnbergu osuđeno je 18 a u Tokiju 23 osobe. Očitovana je upozoravajuća, vizionarska simbolika i bijedno- skromna realnost, koja obilježava vrijeme sve do današnjih dana. Prioritet pravednosti, konačno manifestiran u Deklaraciji UN o ljudskim pravima iz 1948. g., uvjetovala je, doduše, pojavu velikih riječi na međunarodnim dokumentima ali ni izdaleka ne i reakcije država. Još je uvijek prevladavala ona vrsta mira, koji su međusobno dogovarali počinitelji zločina. Gotovo svi ratovi i genocidi u poslijeratnom perodu - od krvavih sovjetskih intervencija preko genocida u Kambodži do građanskih ratova u Latinskoj Americi ili pokolja u Perzijskom zaljevu - završavali su faktičkom amnestijom svih zločinaca. Izgledi za izmicanje ruci pravde u slučaju ubojstva stotina tisuća ljudi još su uvijek osjetno veći nego u slučaju ubojstva pojedinca. To se više treba čuditi političarima koji se ne prepuštaju fatalizmu ili mračno-uzvišenom razmišljanju o neiskorjenjivom zlu u ljudskoj prirodi, već skreću pozornost na skandalozno nekažnjavanje masovnih zločina. Brže osnivanje svjetskog suda manje je sprečavala slabost eteričnog razmišljanja o pravednosti a daleko više konkretan hladni rat. Od 1948. g., kada su UN zatražili izradu prvih prijedloga, do 1989. g. taj je projekt bio na ledu. Nakon što je 1993. g. u Den Haagu relativno bez problema osnovan poseban međunarodni sud za kaznenu gonidbu ratnih zločina počinjenih u Bosni, iznenada je sve zahvatio samopouzdanje, koje je nedavno nagrađeno epohalnom rimskom odlukom. Konstrukcija suda maksimalno je jednostvna i dosljedna. Statut kažnjivim proglašava tri kategorije zlodjela: genocid, zločine protiv čovječnosti (koji obuhvaćaju etnička čišćenja i obespravljanje manjina) i ratne zločine; kasnije bi tim kategorijama trebao biti pridružen i napadački rat. Sudski tužitelj može bez odobrenja država sudionica pokrenuti istražne radnje i podići optužnicu. Za razliku od sudova u Nürnbergu i Tokiju, protiv čijih presuda nije bilo moguće ulagati priziv, svjetski sud obuhvaća instancu pravnog lijeka kako bi strankama ponudio mogućnost priziva. Sud se može aktivirati čak zemlja, čiji je optuženik državljanin, pokaže da 'nije sposbna ili spremna' sama pokrenuti sudski proces. Statut neće stupiti na snagu sve dok ga ne podupre najmanje 60 država. Nadalje, samo djela počinjena nakon tog datuma spadaju pod jurisdikciju međunarodnog kaznenog suda. Sve kolektivne okrutnosti, koje su se dogodile ili se upravo događaju u Afganistanu, Turskoj, Tibetu, Istočnom Timoru, Alžiru, Sudanu, Iraku ili Kosovu, ostat će stoga nekažnjene. Ne samo to - počinitelji će moći nesmetano nastaviti svoja zlodjela godinama - sve dok statut ne stupi na snagu. Zanemarimo li načelo da zabrana retroaktivnog djelovanja, koja je na snazi u svim pravnim državama, ne dopušta drugačiju odredbu (sudovi u Nürnbergu i Tokiju pa i onaj haaški za zločine počinjene u Bosni zanemarili su to načelo), valja naglasiti da je ona, naravno, bila jedan od uvjeta za zeleno svjetlo država-zagovornica. Osim toga, simptomatičan je otpor SAD međunarodnom kaznenom sudu. Američka vlada strhuje da bi njezini vojnici i agenti, angažirani širom svijeta u raznim mirovnim operacijama, mogli biti izvedeni pred sud 'zbog frivolnih optužnica'. SAD tvrde da njihova specijalna globalna odgovornost uvjetuje da njihovi podređeni djelatnici ne mogu bez daljnjeg biti podvrgnuti kaznenim ovlastima suda. Možda se iza te ograde krije razumljiv strah od progona, kojeg se supersila, prisiljena igrati napola dragovoljnu, napola nezahvalnu ulogu svjetskog policajca, nikada ne može u potpunosti osloboditi. U svakom slučaju, te dvojbe nameću zaključak o prirodi mirovno-policijskih operacija. SAD očigledno same pretpostavljaju da bi nepristrana treća strana u operacijama poput onih u Panami, Grenadi ili Iraku mogla otkriti i stvari koje nisu u skladu s ljudskim pravima. Svoj položaj vjerojatno slično ocjenjuje i Francuska jer je na njezino inzistiranje u statut uključena odredba o izuzimanju njezinih građana iz nadležnosti suda sedam godina nakon stupanja statuta na snagu. Teška kaznena djela, na koja je sud svojim ovlastima ograničen, upućuju na sljedeće pitanje: koje zločine iz kataloga statuta supersile i kolonijalne sile zapravo uračunavaju mogućim pri svojim akcijama? U svakom slučaju, sud će se još neko vrijeme kretati po strukturnoj ničijoj zemlji, koju s jedne strane omeđuje budući svjetski pravosudni sustav a s druge sadašnje stanje u međunarodnom pravu. S jedne strane države podvrgavaju svoje građane svom pravosudnom sustavu kao uobičajenoj trećoj kategoriji vlasti. S druge strane međunarodni sud bit će upućen na suradnju pojedinih država, u slučaju sukoba upravo onih, čije počinitelje želi pozvati na odgovornost. Nezavisna globalna policija, stacionirana u zemljama zagovornicama suda, ne postoji - to se posebno odnosi na policiju koja bi u ime uhićenja osumnjičenih bila spremna gurnuti čitave nacije u krizu ili čak rat. U većini slučajeva, u pitanju su glave državnih poglavara i moćnika. U tom se kontekstu nazire realno značenje svjetskog kaznenog suda. Osim simbolične funkcije pružanja zadovoljštine i zastrašivanja, taj će sud tek u rijetkim, iznimnim slučajevima moći suditi počiniteljima koji nisu državljani velesila, vjerojatno čak ni sila srednje kategorije. Svoje će ovlasti sud primjenjivati na primjeru malih, podređenih država a vjerojatno i manje značajnih počinitelja zločina. Još ćemo dugo biti prisiljeni miriti se sa zadovoljnim smijuckanjem ljudi poput Radovana Karadžića i Saddama Husseina. Realpolitika mira i nepoštenog kompromisa zadržat će primat nad pravednošću. Usprkos tome, na putu u globalno društvo, nećemo se više odricati najistaknutije, apelirajuće funkcije svjetskog suda", naglašava Andreas Zielcke. DIE WELT 31. VII. 1998. Politička afera "Stalna opsada Bijele kuće od strane posebnog istražitelja Kennetha Starra približava se svojem vrhuncu i kraju. Cijeli niz istraga mogućeg pogrješnog ponašanja predsjednika koji je počeo 1994. pod naznakom Whitewater i prvobitno bio posvećen ulozi Clintona u propalom projektu s nekretninama u Arkansasu, izoštrava se na pitanje da li je predsjednik u Bijeloj kući imao seksualni odnos s praktikanticom. Razvitak je prerastao u sukob između Clintona i Monice Levinsky koji su se zakleli da takav odnos nisi imali. Gospođa Levinsky očito je odlučila povući ustupak nekažnjavanju stanja. A Clinton će kako se pretpostavlja, pred velikom porotom ostati pri svojem iskazu kojeg je s velikom važnošću dao u siječnju pred kamerama: da nije imao seksualni odnos s Monicom Levinsky i da od nikoga nije zahtijevao da po tom pitanju laže, da se krivo zakune. O važnosti događaja može se sporiti. Američko stanovništvo koje je Clintonovoj politici tijekom mjeseci poslije izbijanja afere dalo rekordne stope odobravanja, uglavnom se drži stajališta da je Clinton vjerojatno rekao neistinu ali da treba dijeliti njegov privatni život od njegove političke uloge. Protivnici takvog stajališta, ponajprije posebni istražitelj Starr koji je istinitost predsjednika i u najprivatnijim stvarima učinio uporištem svoje istrage, vide povezanost moralne kvalifikacije kao čovjeka i političara. Stalna drama-skandal oko Clintona ima pravnu i politički razinu. Politička je pri tomu imala do sada veće djelovanje, jer je Starr na pravnoj osnovi doduše imao uspjeha u Clintonovoj okolici ali nikada nije došao do glavnog cilja svojih istraživanja. Sada je postavljena pozornica da bi se to promijenilo: Clinton će 17. kolovoza biti prvi američki predsjednik na dužnosti koji će u svojoj stvari kao potencijalni optuženik, dati iskaz pred velikom porotom. Sve to, kako kažu, čini dobrovoljno. Zapravo ga je na to naveo tek ustavnopravni Starrov poziv poslije nekoliko mjeseci otpora. Kao protuuslugu za Clintonovu spremnost da dade izjavu i na taj način izbjegne ustavni sukob, Starr je formalno povukao poziv i dopustio Clintonu povlasticu da iskaz da u Bijeloj kući u nazočnosti svojih odvjetnika. Dosadašnji tijek skupih istraga izazvao je velike dvojbe o svrsishodnosti institucije posebnog istražitelja i mnoštva njegovih ovlasti. Među mnogima se stvorila nelagoda zbog trajne inkvizicije koja bi mogla potkopati prestiž i sposobnost funkcioniranja Bijele kuće. No svaka rasprava o zakonitosti Starrove istrage ima nedostatak što se ne zna što uistinu ima u ruci. Samo je to sigurno: ako nema više od opisne izjave Monice Levinsky, ako nema popratne čvrste dokaze koji bi uzdrmali Clintonovu protuizjavu i dokazali krivokletstvo, ta će istraga svršiti kao gorka šala suvremene povijesti. Sve se svodi na pitanje da li će Starr u svojem završnom izvješću kongresu koje se očekuje ove jeseni, nagomilati toliko dokaznog materijala da će i Clintonovi demokratski stranački kolege biti mišljenja da taj predsjednik politički - politički - više ne može opstati. U tom bi slučaju vrlo vjerojatno već samo izgledi na uspjeh postupka za opoziv (u kojem zastupnički dom relativnom većinom izglašava podizanje optužnice a senat odlučuje dvotrećinskom većinom), Clintona mogli navesti na ostavku. Za sada je to tek puka teorija, no tako je bilo u slučaju Nixona. Cjelokupna istaga protiv predsjednika tako u svakom slučaju ispada politička odluka pri kojoj pravni materijal igra ulogu samo kao nepobitnost koja određuje raspoloženje u kongresu. Unatoč sukobu koji se nazire između dvoje glavnih osoba, Clintona i Monice Levinsky, oklade su danas još uvijek protiv postupka opoziva. Pritom ulogu ima politička računica: i Clintonovi protivnici, baš oni, republikanska većina i senat u zastupničkom domu, ne žure prije kongresnih izbora u studenom raspravljati o možebitnom Starrovom izvješću koje bi ostavilo otvorenom dvojbu o Clintonovoj krivnji ili o zakonitosti i važnosti istrage. Prijepor s demokratima o pravu na opoziv politički uspješnog predsjednika mogao bi se pretvoriti u bumerang opasan za republikance. Jer ubojstvo kralja nije popularno sve dok kralj ne ostane sasma gol pred svojim narodom a narod ne može drugo nego sramiti se zbog njega. I bez obzira na izbore u studenom, republikanci su dali do znanja da taktički ne bi bilo pametno ni oportuno srušiti Clintona. Jer u tom bi se slučaju u Bijelu kuću uselio Al Gore a idući bi republikanski predsjednički kandidat morao 2000. godine izići na izbore protiv predsjednika na dužnosti - što ne bi bio slučaj kad bi Clinton završio svoj mandat. U velikoj drami oko prava, istine i morala, na posljetku se ipak radi - o politici" - zaključuje Manferd Rowold u uvodniku lista. FRANKFURTER RUNDSCHAU 1/2. VIII. 1998. Humanitarna organizacija "Liječnici za pomoć u nevolji": Srbi uhitili "anđela Mostara" "Odbor 'Cap Anamur/Deutsche Notärzte založio se za oslobađanje britanske medicinske sestre Sally Becker, koja je po navodima te humanitarne organizacije od 17. srpnja zatvorena u jednom srpskom zatvoru u Prištini (...) U pismu, objavljenom u petak, predsjedatelj odbora Cap Anamur/Deutsche Notärzte Rupert Neudeck poziva njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela da se založi za oslobađanje Sally Becker. Ona štrajka glađu i mora biti hranjena umjetnim putem, napomenuo je Neudeck. Sally Becker postala je poznata kao 'anđeo Mostara' zahvaljujući neustrašivom zalaganju za ranjenu djecu na Neretvi. Uspjela je iz oružanih sukoba spasiti desetke muslimanske i hrvatske djece. Po tumačenju Neudecka predsjedateljica britanske organizacije 'Operation Angel' želi sada pomoći djeci iz kosovskog grada Junika, poprišta žestokih borbi. Neudeck tvrdi da ju je 16. srpnja čekao na graničnom prijelazu Padeš kamo je po dojavi radio-amatera trebala stići toga dana s 15 ranjenih dječaka i djevojčica. No, gospođa Becker nije došla - umjesto nje stigla je informacija da je jedna srpska postrojba uhvatila humanitarnu djelatnicu i odvela je u zatvor u Prištini. 'Teritorijalno-pravnu nezakonitost odavno je potisnula humanitarno opravdana namjera te divne hrabre žene', kazao je Neudeck" na kraju izvješća. AUSTRIJA DER STANDARD 1/2. VIII. 1998. Grubi kraj "Akcija pomoći bosanskim ratnim izbjeglicama koje je sudbina nanijela u Austriju dokončana je. Austrijski ministar unutrašnjih poslova Karl Schlögl već je u nekoliko navrata jadikovao 'da jednoga dana tome mora doći kraj' i to se i dogodilo. Bila je to akcija za primjer - utočište je dobilo gotovo 100 tisuća Bosanaca. Osim toga, bila je to i velikodušna akcija - potrošeno je ukupno pet milijardi šilinga. Bosanci su imali status 'de facto izbjeglica' i primani su u skladu s tadašnjim zakonom o boravku u Austriji. Beč im nije htio dati pravi azil jer bi u tom slučaju automatski dobili pravo trajnog boravka a time i nesmetan pristup tržištu rada. Bilo kako bilo, primljeni su i zbrinuti. Usprkos tome, ostaje gorak okus u ustima. Akcija je dokončana a sudbina preostalih Bosanaca regulirana je posebnim zakonom. Iako je vremena bilo dovoljno, zakon je sročen zbrda-zdola, grubo zanemaruje sudbine tih ljudi i otvara svakoj vlasti širok manevarski prostor za provedbu. Tko je integriran i može sam skrbiti za sebe, smije ostati. Pritom zakon ne precizira traženi prag integracije. Sudeći po iskustvu, svaka će austrijska pokrajina na svoj način tumačiti tu odredbu. Tko bude ocijenjen neintegriranim, morat će napustiti zemlju. Tko treba posebnu zaštitu, smjet će - privremeno - ostati. No, siročad, osobe traumatizirane ratom i starije osobe moći će uživati u toj zaštiti samo šest mjeseci kada slijedi nova provjera. Na taj je način stvoren pritisak: 'Hoćete li sada napokon otići?' Tako grub završetak akcije koja inače zaslužuje pohvale trebao je uistinu biti izbjegnut", smatra Michael Völker. ŠPANJOLSKA ABC 31. VII. 1998. Odnosi Slovenije i Hrvatske postaju sve lošiji "Odnosi između Slovenije i Hrvatske, dviju od pet država nastalih na području bivše Jugoslavije, nikada nisu bili najbolji, a već neko vrijeme stalno se pogoršavaju i to bi moglo izazvati novi sukob u ovome području. U načelu, razlozi za napetost u odnosima između tih dviju država jesu gospodarske i teritorijalne razmirice, uzrokovane hrvatskim geostrateškim pretenzijama u toj regiji. U tom je kontekstu jučer ljubljanska vlada odlučila ukinuti opskrbu Hrvatske električnom energijom iz nuklearne elektrane Krško, inače u vlasništvu obiju država, iako se nalazi u Sloveniji. Razlog donošenja te mjere jest hrvatsko odgađanje isplate duga za električnu energiju dobivenu iz te nuklearne centrale. Prekid opskrbe električnom energijom započeo je jučer u podne isključivanjem dvaju dalekovoda od 400 kilovata. Hrvatskoj i inače nedostaje mnogo električne energije, pa će isključivanje polovine njezine opskrbe, koja dolazi iz nuklearne centrale, uzrokovati velike probleme u njezinom elektroenergetskom sustavu", piše Simon Tecco. BELGIJA LE SOIR 1. VIII. 1998. Kazneni sud pod povećalom Louise Arbour Pierre Lefevre razgovarao je s Louise Arbour, glavnom tužiteljicom Međunarodnog kaznenog suda. Iz razgovora izdvajamo: " Prijedlog o osnutku Međunarodnog kaznenog suda (CPI, to će biti njegovo službeno ime na francuskom) dobio je stvaran oblik 17. VII. u Rimu. Velika većina od sto dvadeset zemalja (sedam je bilo protiv i dvadeset i jedna suzdržana) odobrila je pravilnike ove ustanove koja bi trebala suditi za najteže zločine, genocid, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i za agresiju. Morat će se pričekati nekoliko godina da šezdeset zemalja potvrdi ugovor o osnutku suda kako bi on u Den Haagu ugledao svjetlost dana. No već je poznata njegova glavna zadaća, nadležnosti, čimbenici njegove neovisnosti i djelotvornosti. Pitali smo Louise Arbour, uglednu kanadsku odvjetnicu i glavnu tužiteljicu međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju (TPI) i Ruandu (TPR) da u svjetlu svog izuzetnog iskustva razloži važnost ovog novog univerzalnog oruđa koje će uskoro biti u službi ljudskih prava. - Je li konferencija u Rimu bila stvarna pobjeda prava nad silom? = Da. Pregovori su u stanovitim trenucima bili vrlo dramatični. Postojala je opasnost da se u Rimu ništa ne postigne ili da se zaključi tekst koji je puno slabiji od prihvaćenog. - Hoće li se ovim prijedlogom unijeti nova dimenzija u međunarodno pravo? = Ta je nova dimenzija nastavak onoga što su ad hoc počela uvoditi dva suda (TPI i TPR). Taj je slijed očito promijenio sveukupne prilike. Novina, najvažniji čimbenik, je da su sudovi ad hoc mogli biti samo štićenici Vijeća sigurnosti UN-a koje traži politički konsenzus. Oni su se uvijek osnivali tek nakon događaja, osim u slučaju Kosova, budući da ovlast suda za bivšu Jugoslaviju traje u vremenu i prostoru. Dakle, ovi sudovi nemaju značajniju moć odvraćanja. Njih je teško pokrenuti na razini kaznene istrage jer administrativno ne postoje prije početka sukoba. Kaznene su istrage također osjetljive na nestanak podataka. Dakle, imaju puno nedostataka. Naprotiv, imaju jednu prednost koju CPI neće imati u svim slučajevima, a to je da su vrlo snažni. - Čini li Vam se da će taj sud biti neovisan? = Da. - Hoće li glavni tužitelj moći djelovati iz vlastite pobude i u punoj slobodi? = Još treba vidjeti. Ima puno načina da se njegov rad ograniči, među ostalim i putem proračuna. No institucionalna jamstva vrlo ohrabruju. Glavni će tužitelj moći pokrenuti istragu od svoje volje samo uz odobrenje sudaca. - Osobe kao Karadžić i Mladić i dalje su na slobodi, štiti ih njihova država. Ne zabrinjava li činjenica da država pravno može zaštiti svoje građane koji su zločinci pred međunarodnim sudom koji ih traži? = Iskustvo iz bivše Jugoslavije ne treba uopćavati. Treba vidjeti kako rade dva postojeća suda. U budućnosti svi primjeri neće biti kao onaj jugoslavenski gdje je mir uspostavljen sporazumom. Više- manje je učvršćen status quo gdje su svi ostali tamo, pa i vođe sukoba. To nipošto nije bio slučaj u Ruandi gdje je skupnost problema glede uhićenja sasvim drukčija. Osobe koje tražimo većinom su na područjima država koje nisu izravno zainteresirane da ih štite i veliki smo broj njih uhitili. Za slučajeve poput jugoslavenskog, treba vjerovati da će države koje su se na to obvezale sporazumom i dalje nastojati da budu malo manje snošljive prema državama bivše Jugoslavije nego su to bile do sada. - Hoće li sud imati stanovite ovlasti nad budućim pol potovima i saddamima husseinima? = Ništa manje nego li ih ima danas. Uvijek će postojati mogućnost da Vijeće sigurnosti podnese izvješće glavnom tužitelju radi pokretanja istrage i sudskog postupka. Kada je riječ o suradnji država kao što su Kambodža pod Polom Potom ili današnji Irak, ne treba biti naivan. - Jesu li dva postojeća suda izvukla pouke iz poteškoća na koje se nišlo u Rimu? = Da, ali ne sve koje sam htjela. Primjerice, odredbe statuta CPI-ja u svezi s obveznom suradnjom država su preslabe. Ne toliko da bi sud bio nemoćan, ali možemo očekivati poteškoće zbog toga. - Je li dovoljno jamstvo nepristranosti to što glavnog tužitelja bira većina država potpisnica? = Treba vidjeti kako će se sve to primjenjivati u stvarnosti. Treba osnovati ustanove koje će priječiti zloporabe ako na čelo dođu nesposobne ili nepravedne osobe. U glasilima se puno govorilo o ludim tužiteljima, diktatorima i tužiteljima koji su izmaknuli kontroli. Isto se tako mogu zamisliti suci koji će biti odgovorni samo svojim političkim vlastima, koji će dobivati i slijediti upute svojih vlada. Takva ustanova nema nikakve budućnosti. Treba zajamčiti odabir odgovornih, sposobnih i poštenih kandidata, i ukloniti ih ako se načinila pogrješka. (...) - Amerikanci spominju mogućnost zloporabe suda u političke svrhe, protiv njihove vojne nazočnosti u inozemstvu. = To pretpostavlja da sud predvode nesposobne ili nepravedne osobe. Sigurno da može biti pokušaja da se sud uporabi za protupravne ili beznačajne postupke. No stručan, sposoban i pošten tužitelj neće gubiti puno vremena da bi se riješio neutemeljenih postupaka. Tvrdnja je krivo postavljena jer je nemoguće osnivati utanove i pretpostavljati da će ih voditi nesposobne i nepoštene osobe. - Nije li protivljenje SAD-a, svjetskog policajca, ovome prijedlogu najveća smetnja? = Države nisu uvijek jako jednodušne. Postoje različita razmišljanja u američkome narodu i u vladi. Isto tako u Francuskoj. Primjerice, statut CPI-ja osigurava Vijeću sigurnosti znatan djelokrug rada i nadamo se da će SAD to iskoristiti kako bi poduprle sud. Osim ako američke vlasti uporno ne ostanu pri načelnom stajalištu koje će se protiviti mnogim njihovim interesima i njihovoj vanjskoj politici. Oni su zapravo dosta pragmatični. I ne treba isključiti mogućnost promjene javnog mišljenja, a time i političkih promjena u SAD-u koje će stvoriti ozračje naklonosti sudu, posebice nakon ratifikacije u nekim zemljama i osnutka suda. U sadašnjim se političkim prilikama ne trebamo prekomjerno brinuti zbog nedostatka potpore SAD-a od samog početka. Njihovo je stajalište suprotno općem gledištu koje imaju o ljudskim pravima, međunarodnom humanitarnom pravu i potpori koju su ad hoc dali dvama sudovima. Rim je bio vrlo važan događaj, ali taj proces moramo promatrati dugoročno. (...) - Imate li osjećaj da ste u Rimu bili nazočni novom iznimnom događaju na kojemu je, kao u slučaju protupješačkih mina, stajalište velikog plemenitog saveza država prevagnulo nad stajalištem velesila? = To su dva pitanja koja su vrlo snažna na etičkom planu. Velik moralni, deontološki ugled nije uvijek odraz gospodarske moći jedne države. Poticajno je vidjeti države koje nisu uvijek gospodarski snažne, ali imaju moralnu snagu i žele to potvrditi u međunarodnoj zajednici. U potrazi smo za novim svjetskim poretkom. Na rimskoj je konferenciji također istaknuta stanovita kriza legitimnosti Vijeća sigurnosti kao najmoćnijeg skupa. (...) - Mislite li da će taj sud doista imati ulogu odvraćanja? = Ako mu se omogući rad, morao bi odvraćati ni više ni manje od onoga što se općenito očekuje od kaznenog postupka na nutarnjoj razini. Bilo bi naivno vjerovati da će osnutak ovakve ustanove odvratiti sve velike možebitne ratne zločince. Znamo da se tako mogu privremeno ili stalno oduzeti neka prava osobama koje su počinile zločine. Postoji i izravan učinak odvraćanja kojim se zločinca može spriječiti da počini još jedan zločin. (...)" FRANCUSKA LIBERATION 1./2. VIII. 1998. Upletanje "Moral i logika koji podupiru nužnost upletanja ne isključuju 'ipso facto' poteškoće pri konkretnoj primjeni politike koja, kako izgleda, opravdava vojno posredovanje. Uvijek postoji mogućnost da neka strana vješto preusmjeri ciljeve tog posredovanja, a oni se vrlo brzo mogu vidjeti, koliko god se pričalo da su humanitarni ili časni. To bi se moglo nazvati sindromom 'Kabila', preokretanjem situacije koja izvrgava ruglu sve moralne pokušaje na uvijek skliskome terenu međunarodnih sukoba. Naravno, to ne opravdava povratak ciničnome iščekivanju, jer lako se naviknuti na tuđu nesreću. Mogli smo se radovati tome što zapadne sile, u nekoj vrsti implicitne samokritike zbog predugog čekanja tijekom sukoba u Bosni, reagiraju brže na pogoršavanje stanja na susjednome Kosovu. A politika zastrašivanja agresivnoga Miloševića, ako treba i silom, nailazila je na veliku potporu, kako u javnosti tako i u ministarstvima zapadnih država. No, što sada ostaje od te potpore, ako je budu iskorištavali albanski ekstremisti kako bi stanje na kraju postalo još gore? Kako pomiriti odlučivanje za ono manje zlo, od dva zla, na što se zapravo svodi rad racionalne diplomacije, i obranu viših vrijednosti i neotuđivih načela? Bilo kakvo upletanje obavlja se pod uvjetom da se vrlo brzo mogu primijetiti i rezultati, osobito kad je riječ o pomaganju civilima. Nasilje koje se rabi kako bi se postigli sebični ciljevi izloženo je opasnosti od neuspjeha, a sila u službi pravde ne može si to priuštiti, a da sama sebi ne zaniječe opravdanje. Vidjeli smo kako kritiziraju djelovanje čiji je cilj bilo sprječavanje humanitarnih katastrofa zbog izbjegavanja politike kojemu je ono pogodovalo. Ali, ni politika nije lijek za sve rane. Neumoljivi srpski poredak koji vlada na Kosovu upravo nas je podsjetio na to, na svoj ironičan i okrutan način", piše Gerard Dupuy. 030228 MET aug 98