RDW- 31. VII . PANORAMA

NJEMAČKI RADIO - RDW 31. VII. 1998. Gospodarska panorama Unutar Europske unije poljodjelstvo ima sve više problema. Europski su proizvodi na svjetskome tržištu skupi, a razlog je način proizvodnje. Polja za sadnju su isparcelizirana, a to obradu čini neekonomičnom. To je glavna sličnost hrvatskih poljoprivrednika s europskima. Ali na visoku cijenu proizvoda s hrvatskih polja ne utječe samo struktura. O uzrocima trenutačne krize u toj grani izvješćuje Stephani Streloke: Dvostruko veći uvoz od izvoza - to je bilanca prvog polugodišta 1998. godine u Hrvatskoj. Ukupni gospodarski nesrazmjer oslikava se i u poljodjelstvu. To je uočila i Dragica Zgrebec, članica Socijaldemokratske stranke koja vodi jednu privatiziranu zadrugu. Ona kaže: "Mi imamo stravičan trgovinski rebalans u uvozu i izvozu poljodjelskih proizvoda. U prošloj godini, prema statistikama, to je bilo više od milijardu dolara. To nisu samo proizvodi koje bismo mi tradicionalno uvozili, jer ih nema, ili zato što ih ne proizvodimo. Dobrim dijelom to su i nekakvi osnovni prehrambeni proizvodi. Npr. Hrvatska, koja raspolaže s više od tri milijuna hektara zemljišta, ne može za svojih manje od pet milijuna stanovnika osigurati dovoljno žitarica. Mi proizvodimo negdje čak i manje od 500 kilograma žitarica po stanovniku, dok bi prema nekakvim kriterijima FAO-a to trebalo biti oko jednu tonu. Dakle, trebalo bi dva puta povećati proizvodnju. Mislimo da je to stanje neodrživo." Naravno, mora se uzeti u obzir da se za vrijeme rata dio hrvatskog poljoprivrednog zemljišta nije obrađivao. Ali, kako kaže Dragica Zgrebec, nije samo rat kriv za nisku proizvodnju: "Možemo reći da je jednim dijelom to utjecaj rata, jer su upravo okupirana područja bila vodeća u poljoprivredi, dakle dio Slavonije i Baranja - gdje je i najveći dio kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta. Međutim, na ovom drugom segmentu, gdje nije bilo okupacije, situacija nije puno bolja. I na tom području ima puno neobrađene zemlje, jer praktički na selu ostaju samo stara domaćinstva. Mladi ljudi nemaju gotovo nikakvu perspektivu, jer unatoč tome što je Hrvatska prije gotovo pet godina donijela strategiju razvoja poljoprivrede, ta strategija se ne ostvaruje." Ivica Gaži, nekadašnji predsjednik Hrvatske gospodarske komore i današnji predsjednik Odbora za poljoprivredu hrvatske Vlade stanje procjenjuje drugačije. Naravno, i on uočava nesrazmjer između izvoza i uvoza. Ali, za razliku od Dragice Zgrabec, on drži da je poboljšanje već nastupilo: "Konačno evo naznake na području Zagreba: Zagrebačka mljekara ima dovoljne količine mlijeka, postupno se oslobađa uvoza, proizvodnja žita je dovoljna ne samo za podmirivanje potreba, nego i za izvoz. Stanje je još uvijek loše u povrtlarskom i voćarskom dijelu, ali i tu će se činiti napori da se ta bilanca uspostavila." Kako bi se bilanca popravila, moraju se svladati još neke zapreke. Ako se želi povećati izvoz, moraju se sniziti cijene. Samo u tom slučaju hrvatski proizvodi mogu postati konkurentni na svjetskom tržištu. No, Dragica Zgrabec ne vjeruje da će cijene u bližoj budućnosti stvarno pasti: "U ovom trenutku, mi s cijenama koje su u proizvodnji u Hrvatskoj ne možemo konkurirati, a da ne ostvarujemo gubitak. Prema tome, mi nemamo iste uvjete da bismo reprodukcijski materijal mogli uvoziti, pa bismo mogli s nešto nižim input-om imati i niže cijene u proizvodnji i na taj način snižavati cijenu. Na žalost, u nabavi za poljodjelstvo imamo domaće monopole, a u izvozu onda, naravno, ne možemo konkurirati." Pojeftiniti mora ne samo repro-materijal, kao što je gnojivo i gorivo. Da bi hrvatsko poljodjelstvo postalo konkurentno, morala bi se poboljšati i suradnja poljodjelstva i prerađivačko-prehrambene industrije. Jer, tu postoje golemi problemi, kaže Dragica Zgrabec i dodaje: "Glavni problem koji se javlja na toj relaciji jest problem plaćanja. To što u jednom normalnom svijetu i u normalnim poslovnim uvjetima ne bi uopće trebao biti problem, kod nas predstavlja jedan veliki problem. Na primjer, za proizvodnju u ratarstvu, koja traje oko deset mjeseci, a s ukupnim ulaganjima i nešto više. A kada te proizvode poslije predate na prehrambenu preradu, tada morate čekati jos šest, a ponekad i sedam mjeseci da biste to dobili plaćeno." Mala obiteljska poljodjelska dobra tako su se poslije samo nekoliko sjetvi našla pred propašću: ako novac za svoje proizvode ne dobiju na vrijeme, često im nedostaje kapital za nabavu prijeko potrebnoga sjemena za novu sjetvu. Ali, s problemima se bore ne samo poljoprivrednici, nego i preradivačka industrija, kaže Ivica Gaži i nastavlja: "Ta tzv. međusektorska suradnja sigurno da prima mnoge, sve zaoštrenije oblike, jer su prerađivači manje ili više privatizirani i jasno je da svatko traži svoj interes oštrije nego što je to do sada bilo. I sigurno da se seljaci i taj primarni sektor proizvodnje moraju bolje organizirati, kako bi postao pravi partner prerađivačima i trgovcima. To znači produktivnost, način pakiranja, pripreme robe za tržište. Kod nekih roba, ako padne kiša, onda se dva, tri dana do te robe ne može doći. To je u jednom urednom tržištu vrlo teško." Prijelaz sa socijalističkog planskog gospodarstva na slobodno, tržišno gospodarstvo od poljoprivrednika zahtijeva i promjene u razmišljanju: oni moraju shvatiti da su u slobodnom tržišnom gospodarstvu oni odgovorni za funkcioniranje tržišta. Tu zadaću više ne preuzima država, kako su se hrvatski poljoprivrednici naviknuli za vrijeme socijalizma. Vlada želi poljoprivrednicima olakšati tu promjenu i stvoriti poticaje. Zato sada i ulaže novac u mrežu "Zelenih tržnica". Ivica Gaži objašnjava taj projekt: "To znaći šest punktova u Hrvatskoj bit će otvoreno tržište, u kojem je udio države dosta velik, preko pedeset posto, tako da na ovaj način stvaramo jedan tržišni mehanizam, da Vlada ne bude kriva za višak ili nedostatak krumpira, nego da je to funkcija tog tržišnog mehanizma. Dakle, onda će proizvođač, ako se odluči na proizvodnju, imati egzaktne pokazatelje nekih roba: njezina ponuda i potražnja je takva i takva, u tim razdobljima to je profitabilno, a u drugima ne. Prema tome, odluka će biti njegova i on će se sam boriti s tržištem, a ne da to bude intervencija države. Samo u smislu usmjeravanja tržišta, nadzora tržišta i eventualno većih poremećaja trebala bi uskakati država, inače bi to bila normalno funkcioniranje tržišne privrede, kao što je to i u Njemačkoj." (RDW) 030210 MET aug 98