NJEMAČKA 1/2. VIII. SZ: SUD ZA RATNE ZLOČINE UKIDA AMNESTIJU

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 1/2. VIII. 1998. Za šačicu ubojica "Imena obojice počinitelja poznata su, njihova prebivališta također. Njihovo je uhićenje planirano godinama - obavještajne službe proučavale su svaki njihov pokret a komandosi su uvježbavani samo za njih. U njihovo hvatanje uložen je ogroman imetak - spominje se stotinu milijuna dolara. No, početkom ovog tjedna sve je obustavljeno. Rizici kojima bi bili izloženi nevini ljudi i čitava regija izgledaju preveliki. Zločinci - riječ je o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću - ostaju na slobodi, njihova krvoločna zlodjela ostaju nekažnjena - možda zauvijek. U Rimu, deset dana prije gorkog odustajanja, međunarodna zajednica prvi je puta u povijesti odlučila osnovati stalni međunarodni kazneni sud. Bez pretjeranog patosa mnogi su slavili čin osnivanja kao 'ogroman korak na putu prema pravednosti'. No, analogno slavnoj izreci Neila Armstronga prilikom stupanja na Mjesec, veliki moralni korak - što je značenje svjetskog suda za čovječanstvo - vodit će kroz male realne korake kroz prašinu i prljavštinu zemljine površine. Dug je put prethodio 17. srpnju ove godine, kada su države postigle sporazum o osnivanju zajedničkog kaznenog suda. Istinitost Ciceronove izreke, po kojoj zakon šuti dok oružje govori, potvrđivana tijekom 2000 godina - ne na unutrašnjoj razini već među nacijama. Čak je i Pufendorf, jedan od velikih stručnjaka za međunarodna prava iz 17. stoljeća, osvuremenio tu izreku, utvrdivši da su tijekom ratovanja opravdani čak i najteži zločini jer svaka pošteda samo produljuje oružane sukobe. Takva okrutna logika izdaje pravednost u ime očuvanja mira; svako sredstvo koje pridonosi prekidu već započetog sukoba ocijenjeno je legitimnim. Machiavellistički prizvuk te logike dobio je racionalnu ovjeru u ideji o amnestiji. Također u 17. stoljeću, u Westfalskom mirovnom sporazumu iz 1648., podvučena je dotad najradikalnija crta - isključena je svaka mogućnost kaznene gonidbe tridesetgodišnjih pokolja: 'Obje strane odobravaju jedna drugoj trajni zaborav i amnestiju...' Obrazloženje je formulirano u novom zakonu povijesne mudrosti: 'Zato što mir ne bi bio siguran kada bi stari uzroci rata ostali aktualni'. Odobravanje amnestije prilikom sklapanja mira uvriježilo se tijekom čitavog novog doba - sve do 1914. g. Tek je svjetski rat prekinuo tu tradiciju paušalne ekskulpacije. Versailleski sporazum predvidio je izvođenje odgovornih pojedinaca poražene strane - posebno Wilhelma II. - pred sud; no, najave nisu provedene u djelo. Tek nakon sljedećeg svjetskog rata prevladala je spoznaja da treba promijeniti prioritete mira i pravednosti te da umjesto mirovnog sporazuma treba utvrditi sud za gonidbu ratnih zločinaca. No, čak su i sudovi pobjedničkih sila u Nürnbergu i Tokiju kazneno gonila tek sićušni isječak strahota koje je skrivila pobijeđena strana: u Nürnbergu osuđeno je 18 a u Tokiju 23 osobe. Očitovana je upozoravajuća, vizionarska simbolika i bijedno- skromna realnost, koja obilježava vrijeme sve do današnjih dana. Prioritet pravednosti, konačno manifestiran u Deklaraciji UN o ljudskim pravima iz 1948. g., uvjetovala je, doduše, pojavu velikih riječi na međunarodnim dokumentima ali ni izdaleka ne i reakcije država. Još je uvijek prevladavala ona vrsta mira, koji su međusobno dogovarali počinitelji zločina. Gotovo svi ratovi i genocidi u poslijeratnom perodu - od krvavih sovjetskih intervencija preko genocida u Kambodži do građanskih ratova u Latinskoj Americi ili pokolja u Perzijskom zaljevu - završavali su faktičkom amnestijom svih zločinaca. Izgledi za izmicanje ruci pravde u slučaju ubojstva stotina tisuća ljudi još su uvijek osjetno veći nego u slučaju ubojstva pojedinca. To se više treba čuditi političarima koji se ne prepuštaju fatalizmu ili mračno-uzvišenom razmišljanju o neiskorjenjivom zlu u ljudskoj prirodi, već skreću pozornost na skandalozno nekažnjavanje masovnih zločina. Brže osnivanje svjetskog suda manje je sprečavala slabost eteričnog razmišljanja o pravednosti a daleko više konkretan hladni rat. Od 1948. g., kada su UN zatražili izradu prvih prijedloga, do 1989. g. taj je projekt bio na ledu. Nakon što je 1993. g. u Den Haagu relativno bez problema osnovan poseban međunarodni sud za kaznenu gonidbu ratnih zločina počinjenih u Bosni, iznenada je sve zahvatio samopouzdanje, koje je nedavno nagrađeno epohalnom rimskom odlukom. Konstrukcija suda maksimalno je jednostvna i dosljedna. Statut kažnjivim proglašava tri kategorije zlodjela: genocid, zločine protiv čovječnosti (koji obuhvaćaju etnička čišćenja i obespravljanje manjina) i ratne zločine; kasnije bi tim kategorijama trebao biti pridružen i napadački rat. Sudski tužitelj može bez odobrenja država sudionica pokrenuti istražne radnje i podići optužnicu. Za razliku od sudova u Nürnbergu i Tokiju, protiv čijih presuda nije bilo moguće ulagati priziv, svjetski sud obuhvaća instancu pravnog lijeka kako bi strankama ponudio mogućnost priziva. Sud se može aktivirati čak zemlja, čiji je optuženik državljanin, pokaže da 'nije sposbna ili spremna' sama pokrenuti sudski proces. Statut neće stupiti na snagu sve dok ga ne podupre najmanje 60 država. Nadalje, samo djela počinjena nakon tog datuma spadaju pod jurisdikciju međunarodnog kaznenog suda. Sve kolektivne okrutnosti, koje su se dogodile ili se upravo događaju u Afganistanu, Turskoj, Tibetu, Istočnom Timoru, Alžiru, Sudanu, Iraku ili Kosovu, ostat će stoga nekažnjene. Ne samo to - počinitelji će moći nesmetano nastaviti svoja zlodjela godinama - sve dok statut ne stupi na snagu. Zanemarimo li načelo da zabrana retroaktivnog djelovanja, koja je na snazi u svim pravnim državama, ne dopušta drugačiju odredbu (sudovi u Nürnbergu i Tokiju pa i onaj haaški za zločine počinjene u Bosni zanemarili su to načelo), valja naglasiti da je ona, naravno, bila jedan od uvjeta za zeleno svjetlo država-zagovornica. Osim toga, simptomatičan je otpor SAD međunarodnom kaznenom sudu. Američka vlada strhuje da bi njezini vojnici i agenti, angažirani širom svijeta u raznim mirovnim operacijama, mogli biti izvedeni pred sud 'zbog frivolnih optužnica'. SAD tvrde da njihova specijalna globalna odgovornost uvjetuje da njihovi podređeni djelatnici ne mogu bez daljnjeg biti podvrgnuti kaznenim ovlastima suda. Možda se iza te ograde krije razumljiv strah od progona, kojeg se supersila, prisiljena igrati napola dragovoljnu, napola nezahvalnu ulogu svjetskog policajca, nikada ne može u potpunosti osloboditi. U svakom slučaju, te dvojbe nameću zaključak o prirodi mirovno-policijskih operacija. SAD očigledno same pretpostavljaju da bi nepristrana treća strana u operacijama poput onih u Panami, Grenadi ili Iraku mogla otkriti i stvari koje nisu u skladu s ljudskim pravima. Svoj položaj vjerojatno slično ocjenjuje i Francuska jer je na njezino inzistiranje u statut uključena odredba o izuzimanju njezinih građana iz nadležnosti suda sedam godina nakon stupanja statuta na snagu. Teška kaznena djela, na koja je sud svojim ovlastima ograničen, upućuju na sljedeće pitanje: koje zločine iz kataloga statuta supersile i kolonijalne sile zapravo uračunavaju mogućim pri svojim akcijama? U svakom slučaju, sud će se još neko vrijeme kretati po strukturnoj ničijoj zemlji, koju s jedne strane omeđuje budući svjetski pravosudni sustav a s druge sadašnje stanje u međunarodnom pravu. S jedne strane države podvrgavaju svoje građane svom pravosudnom sustavu kao uobičajenoj trećoj kategoriji vlasti. S druge strane međunarodni sud bit će upućen na suradnju pojedinih država, u slučaju sukoba upravo onih, čije počinitelje želi pozvati na odgovornost. Nezavisna globalna policija, stacionirana u zemljama zagovornicama suda, ne postoji - to se posebno odnosi na policiju koja bi u ime uhićenja osumnjičenih bila spremna gurnuti čitave nacije u krizu ili čak rat. U većini slučajeva, u pitanju su glave državnih poglavara i moćnika. U tom se kontekstu nazire realno značenje svjetskog kaznenog suda. Osim simbolične funkcije pružanja zadovoljštine i zastrašivanja, taj će sud tek u rijetkim, iznimnim slučajevima moći suditi počiniteljima koji nisu državljani velesila, vjerojatno čak ni sila srednje kategorije. Svoje će ovlasti sud primjenjivati na primjeru malih, podređenih država a vjerojatno i manje značajnih počinitelja zločina. Još ćemo dugo biti prisiljeni miriti se sa zadovoljnim smijuckanjem ljudi poput Radovana Karadžića i Saddama Husseina. Realpolitika mira i nepoštenog kompromisa zadržat će primat nad pravednošću. Usprkos tome, na putu u globalno društvo, nećemo se više odricati najistaknutije, apelirajuće funkcije svjetskog suda", naglašava Andreas Zielcke. 030136 MET aug 98