NJEMAČKA 28. VII. SZ: NA KOSOVU TREBA USPOSTAVITI BALANS

NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 28. VII. 1998. Država Kosovo nema nikakvih izgleda "Kakav je zapravo karakter rata na Kosovu? Je li riječ o građanskom ratu? Ili o oslobodilačkom ratu? Ili možda jednostavno o borbi države protiv terorizma? Dilema vezana za taj sukob počinje već nemogućnošću utvrđivanja odgovarajuće definicije. Borba između Albanaca i Srba na Kosovu ne uklapa se ni u jednu shemu jer sadrži elemente svake od njih. Kada je izbila prije pet mjeseci, samo su Srbi imali jasan cilj: očuvanje statusa quo, dakle nastavak beogradskog nasilnog režima. Albanci su pak taj režim željeli nekako zbaciti, nadajući se pomoći izvana. Tu su nadu u međuvremenu uglavnom izgubili. No, umjesto da odustanu, danas ulažu sve na jednu jedinu kartu: nezavisnost. Za to su se spremni boriti i umrijeti. Stoga se izlažu velikoj opasnosti kobne pogrješke. Nema sumnje da mnogo toga iz perspektive kosovskih Albanaca govori u prilog nezavisnosti. Već gotovo jedno desetljeće izloženi su nasilju srpske države. Otkada im je Slobodan Milošević oduzeo autonomju, nametnut im je apartheid. Mučenje i samovolja svakodnevna su pojava, a aktualne oružane borbe svakodnevno odnose novi krvavi danak. Albanci inzistiraju na pravu naroda na samoodređenje. Albanci čine 90 posto od ukupno 2 milijuna stanovnika južne srpske pokrajine. Na referendumu, održanom 1991., glasovali su za nezavisnost, izgradivši u ilegali vlastitu državu u sjeni pod nazivom 'Republik Kosova', koju je međunarodno priznala samo Albanija. Na kraju, Albanci podsjećaju na povijesne uzore. Nakon eksplozije Titove bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina, četiri države stekle su nezavisnost u odnosu na Beograd. Kosovski Albanci traže za sebe ni manje ni više nego ono što su za sebe tražili i Slovenci, Hrvati, Bosanci i Makedonci. No, u balkanskom klupku nema jasnih analogija. Osim toga, čak ni nakon godina krvavog potlačivanja, koje je zadivljujuće dugo izazivalo tek nenasilan otpor, srž problema ne leži u pitanju jesu li Kosovari zaslužili nezavisnost. Nije riječ o moralu već o pravu i politici. Pritom valja napomenuti da postoje i pravni pa i snažni politički protivargumenti nezavisnosti Kosova. Prilikom raspada Jugoslavije međunarodna zajednica postigla je nakon preduge dezorijentiranosti dogovor o jedinstvenoj politici: pravo na nezavisnost priznato je samo onim dijelovima jugoslavenske države koji su u jugoslavenskom ustavu imali status republika. Na tom je temelju uslijedilo priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije. Kosovo na jugu i Vojvodina na sjeveru Srbije imali su u ustavu iz 1974. g. samo status 'autonomnih pokrajina'. Iako su u praksi bili gotovo izjednačeni s republikama, nisu bili obuhvaćeni tako definiranim pravnim okvirom. Razbijanje tog okvira nije dopušteno iz političkih razloga. Nezavisnost Albanaca na Kosovu uistinu ne bi riješila sukob već bi mogla potaknuti brojne nove krize i ratove. U prvom redu, 200 tisuća Srba bilo bi izloženo opasnosti da preko noći status progonitelja zamijene statusom progonjenih. Brojna albanska manjina koja živi u Makedoniji, u blizini ganice prema Kosovu, mogla bi se brzo zaraziti virusom odcjepljenja. Albanci na sjeveru Grčke i u Crnoj Gori mogli bi pokrenuti velikoalbanski san pretvoriti u noćnu moru. I, na kraju: tko dopusti razvoj velikoalbanskog nacionalizma, ne može više potiskivati velikosrpski ili velikohrvatski nacionalizam. Tko bi u tom slučaju mogao zabraniti bosanskim Srbima ili hercegovačkim Hrvatima priključenje njihovim matičnim zemljama? U opisanoj nevolji, koja zahtijeva temeljite promjene, ali ne i izvrtanje situacije naglavce, postoji samo jedno rješenje - naime, konačno rješenje ne postoji. Tko na Balkanu želi stvoriti stabilnost, mora održavati stvari u neodređenom stanju. Jasno je da sukobljene strane ne mogu to sebi dozvoliti. One upravo pokušavaju gomilanjem ratne opreme promijeniti situaciju u svoju korist te će na taj način u krajnju ruku ostvariti ravnotežu strahota. Naime, nijedna strana nije ni iz vojne perspektive sposobna nametnuti rješenje. Albanci se mogu godinama boriti za nezavisnost, ali im to neće poći za rukom u borbi protiv srpske oružane sile. Srbi pak svom raspoloživom silom ne mogu postići ništa protiv demografske nadmoći Albanaca i njihove gerilske taktike. Dakle, nužan balans može biti uspostavljen samo izvana. Ako još uopće postoji šansa za prekidanje kruga nasilja, međunarodna zajednica mora skicirati protumodel ideji nezavisnosti i statusu quo. Konkretno, na pregovarački stol treba iznijeti izrađeni koncept protektorata čiji je cilj prijelaz s ratnog na mirnodopsko stanje na Kosovu. Taj koncept mora objema stranama ponuditi perspektivu da neće izgubiti sve. Alternativa je kapitulacija svijeta pred tim nepreglednim ratom", smatra novinar. 290258 MET jul 98