28. VII. ABC - O OSNIVANJU MEĐUNARODNOG SUDA

ŠPANJOLSKA ABC 28. VII. 1998. SAD i sud "Poslije četrdeset godina hladnoga rata, u Rimu se rađa međunarodni kazneni sud, a njegovo stvaranje podupire 120 država, ali ne i SAD. Ako ništa drugo, taj sud barem postoji, iako nema prave moći. Kofi Annan vjeruje da će SAD na kraju potpisati sporazum o osnivanju suda, pa makar to bilo samo zato da se nađe zajedno sa svojim saveznicima. A postojanje tog suda je, kao što je rekao glavni tajnik UN-a, 'golemi korak naprijed na putu prema pravdi i poštovanju međunarodnog prava'. Clintonova uprava nije uspjela upropastiti cijeli plan, a to je za američku diplomaciju znak da se mora zabrinuti. SAD neće dopustiti da se njegovi vojnici, poslani u mirovne misije, nađu pred sudom zbog ratnih zločina. Ali, kako kaže i veliki američki kolumnist William Pfaff, taj se prigovor ne treba uzimati ozbiljno. Čega se to Washington zapravo boji? SAD je demokratska država koja je potaknula razvoj sloboda i proširila ih po cijelome svijetu. U ovome slučaju, Washington je zahtijevao samo da sud djeluje uz pristanak vlade države čiji je optuženik državljan te da taj sud ne bude u mogućnosti suditi građanima onih država koje nisu potpisale sporazum. No, mogu se pojaviti još neke sumnje. Francuska se dva puta opirala stvaranju toga suda zato što su njezini ljudi - njezina vojska - uvježbavali postrojbe naroda Hutu koje su ubile desetke tisuća Tutsija 1993. i 1994. godine. Konačno, i sam rok - šest godina do početka djelovanja suda, zadovoljio je francuske izaslanike. Ali s Amerikancima je drugačije. Postoje enklave u raznim američkim upravama koje drže da se hegemonija ne može zadržati bez određenog stupnja tajnosti. CIA je od šezdesetih godina uvježbavala vojsku u Guatemali, a ona je odgovorna za represiju u toj državi. Obrana od komunističkog prodora godinama je služila kao izgovor, a i za strašne i često neopravdane vojne represivne operacije. Ali, sada se teško može govoriti o nekakvoj komunističkoj prijetnji u toj, SAD-u bliskoj državi. I danas kao i nekad, postoje špijunski krugovi koji žele izbjeći nadzor parlamentarne ili sudske vlasti, kako bi odriješenih ruku mogli djelovati 'protiv krijumčara droge i terorista'. I vjeruju da osim službene diplomacije, postoji i ona druga, tajna. Žele uvjeriti Bijelu kuću da bez takvog sustava, kako kažu, nije moguće održavanje američke hegemonije. No, cijeli je problem zamršen. Ne mogu se braniti načela koja su posve suprotna vrijednostima za koje kažu da žele obraniti. A i ta tvrdnja, koja će nasmijati stručnjake, nije tako jednostavna kako se čini. Od 1990. godine, američko poštovanje ljudskih prava ne ostavlja mjesta sumnjama. SAD se povlači s mračnih mjesta u svijetu i tvrdi da mu Kongres i tisak sprječavaju vanjsko djelovanje. Bez američke intervencije u Bosni ne bi bilo smirivanja, a bez SAD-a se ne bi moglo intervenirati ni na Kosovu. A možda prolazni utjecaj sadašnjeg Predsjednika, koji je dosta daleko od takvih zamisli, bude imao utjecaja na pragmatizam američke uprave. Sumnja koja se uvukla u rimski salon na Campidogliu, gdje je sporazum potpisan, čini se jednostavna, a zapravo je dosta zamršena. Sve velike sile moraju se podvrgnuti ispitivanju djelovanja neke više i neovisne ustanove. SAD ima svoje zamjerke. I nastoji izbjeći situaciju u kojoj bi bio 'jak na papiru, a slab u stvarnosti'. Ali, kakva će konačno biti rezultanta iz ovog sukoba interesa policije, vojske i obavještajnih službi, koje sve žele zadržati tajnu s one granice zakona?" - piše Dario Valcarcel. 290253 MET jul 98