YU TISAK 28. VII.

SRBIJA NAŠA BORBA 28. VII. 1998. Nekih ljudi nema među živima ni među mrtvima "Na sjednici Komisije za humanitarna pitanja i nestale osobe Vlade SRJ i Komisije Vlade Hrvatske za nestale i zatočene, održanoj prošloga tjedna u Zagrebu, hrvatska strana uručila je jugoslovenskoj još 225 dossiera ubijenih Srba (...) Protokoli su odmah predani Dokumentaciono-informacionom centru 'Veritas'. (...) - Ono što smo mogli uočiti na prvi pogled jest da su od jednog protokola iz 'Oluje' napravili dva, tako što je jedan leš slikan iz dva kuta. Od 225 protokola za 14 nema fotografije, otisaka prstiju ima samo u 11, a opisa osobnih stvari ima samo u jednom protokolu - izjavio je Štrbac (Savo, direktor centra).(...) Od spomenutih 1.600 žrtava, 'Veritas' ima podatke za 1.129 grobnih mjesta, tako da brojka od 471 ostaje nepoznanica. Nema ih među živima, ali ni među mrtvima. Moguće je da je jedan broj tijela uništen namjerno, spaljivanjem, ili nenamjerno, prilikom paljenja kuća, a neki su vjerojatno ostali tamo gde su ubijeni, na nepristupačnim terenima. Mi prikupljamo informacije koje za sada ne predajemo ni hrvatskoj strani, ni nevladinim organizacijama, već čekamo da se osnuje jedna komisija u kojoj bi bili predstavnici hrvatske, zatim naše, krajiške, strane i predstavnici neke međunarodne organizacije..." POLITIKA 28. VII. 1998. Vjera u ostanak Srba "(...)- Realnost je takva da ste vi sada građani Hrvatske. I Jugoslavija, kada god hoće da vam poboljša situaciju, to mora uraditi sporazumno s drugom stranom, s državom čiji ste državljani, s Hrvatskom. Činimo sve što možemo - rekao je veleposlanik Knežević.(...) Posjet jugoslavenskog veleposlanika ipak je najviše značio stanovnicima maloga srpskog sela Šodalovci, čijih je petnaest mještana optuženo i u izočnosti osuđeno za ratne zločine. Svi optuženi, uvjereni u svoju nevinost, ostali su u svom selu (nadomak Osijeka) zahtijevajući ponavljanje postupka i novo suđenje, na kome bi se branili sa slobode, što je i dogovoreno još za vrijeme mandata UNTAES-a. Međutim, kao i često ranije, hrvatske su vlasti prekršile riječ i dogovor, i odlučile da novog suđenja neće biti, već da sve optužene i osuđene uhite i smjeste u zatvor. I unatoč takvoj prijetnji koja im visi nad glavom, optuženi Šodolovčani i dalje su u svom selu, ustrajni da dokažu nevinost..." GLAS JAVNOSTI 28. VII. 1998. Milan Bulajić, direktor Muzeja žrtava genocida - interview "(...)- Od početka smo upozoravali na činjenicu da o zločinima Nade Šakić, sestre ustaškog zločinca Maksa Luburića i supruge Dinkove, postoje čvrsti i neoborivi dokazi. Zbog toga me je čudilo što ona nije uhićena kad i Dinko - kaže Bulajić. (...) Postoje i oni koji su je vidjeli kako osobno sudjeluje u pokoljima. Međutim, najvažnija točka optužnice moralo bi biti likvidiranje od šesto do devetsto žena 21. travnja 1945. godine, samo dan prije zatvaranja logora.(..) - Što je bila ta NDH? Što je bila ta ustaška organizacija? Treba to razjasniti jednom za svagda. Mi nismo sudili Paveliću u odsutnosti, prije dvanaest godina imali smo jedno lažirano suđenje Andriji Artukoviću. Mnoge stvari su još uvijek, pedeset godina kasnije, potpuno nerazjašnjene.(..) Ako se stvari prepuste samo hrvatskom sudstvu, onda se plašim da ništa neće biti riješeno. Sad je sve na međunarodnoj zajednici i utjecajnim svjetskim organizacijama. Od njihova pritiska zavisi i ishod i pravednost suđenja.(...) Ipak, po meni idealno, najprihvatljivije mjesto za suđenje Šakićima je Jeruzalem. Ako se tamo moglo suditi Eichmannu, zašto ne i Dinku Šakiću...." 290250 MET jul 98