RFI-KOSOVO-27-7

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 27. VII. 1998. Dossier o Kosovu pripremio je Frane Cetinić "Kosovski sukob ušao je ovoga vikenda u novu fazu. Povremene sukobe i čarke, napade i zasjede, smijenila je velika ofenziva koju su u petak pokrenule jugoslavenska vojska i srbijanske snage reda u cilju, kako izvješćuju svjetske agencije, zauzimanja kontrole nad glavnim prometnicama u pokrajini. Prethodilo je zauzimanje Orahovca koji je nekoliko dana bio pod kontrolom naoružanih albanskih separatista. Razmjeri i intenzitet borbi već se približavaju onima u Bosni, godina '92. do '95. Iz dosadašnjeg višemjesečnog iskustva može se izvući nekoliko zaključaka. Rat prijeti da dobije na trajnosti ako se na terenu uspostave ravnoteža i jasnije crte konfrontacije. Oslobodilačka vojska Kosova pokazala se sposobnom zauzeti neki od strateški važnih lokaliteta i isto tako izdržati duži ratni napor. No, nije nikakova tajna, ona je nesposobna osvojiti ili, rečeno njezinom terminologijom, osloboditi cijelu južnosrbijansku pokrajinu. Povrh toga, prema informacijama iz zapadnoga tiska, izgubljena bitka za Orahovac ozbiljno je prodrmala redove OVK (UÇK) i izazvala velike podjele među kosovskim Albancima. Zapadni izvori iznose da je politička klasa kosovskih Albanaca bila ta koja je gurnula OVK u vrlo rizičnu akciju osvajanja Orahovca. Vodstvo OVK je, prema istim izvorima, pokazivalo stanovite rezerve prema takvoj akciji visokog rizika koja ih je na kraju i stajala gubitaka više od sto pripadnika. Istodobno, izgubljene su i one druge prije osvojene strateške pozicije, kao Bilaćevac, na primjer, 15 kilometara južno od Prištine. Dok sukob na Kosovu i Metohiji jača i širi se, istodobno međunarodna zajednica pokazuje razvidnu pasivnost, za razliku od njezina ponašanja do prije mjesec-dva, ponašanja koje je išlo do demonstriranja vojne snage na granicama Jugoslavije. To duboko proturječje u ponašanju međunarodne zajednice, dakle, SAD-a i zemalja, u ovom slučaju, iz sastava kontaktne skupine, samo dolijeva ulje na vatru sukoba. Jer, umjesto da nameću pravila i granice ponašanja, zemlje koje tobože vode globalnu politiku ostavljaju dojam da podupiru sad jednu, sad drugu stranu u sukobu. Takva cik-cak diplomacija ili je namjerna, da se obje strane privuku bliže na svoju stranu, ili je, pak, rezultat u nebo vapijućega diletantizma. Što, barem kao hipotezu, ne bi trebalo isključiti. Tako, na primjer, sve do prošloga mjeseca, Zapad je prijetio jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću i tražio od njega suzdržanost u uporabi sile. Sada kad je uporaba jedinica Jugoslavenske vojske postala sveprisutna i otvorena, i kad su se pojačale borbe u pokrajini, kad uvelike prijete rizici prelijevanja sukoba preko granica, međunarodna zajednica, točnije kontaktna skupina, ne zna što bi s ovim sukobom. I odjednom, svu pažnju usredotoči na zaustavljanje njegova širenja - spremna da prihvati svaku soluciju na samom terenu na Kosovu, radi kakvoga šireg cilja. Takvom ponašanju zemalja kontaktne skupine pogoduje i stanje u samoj Albaniji: bez jedne kredibilne vojske, vojske dostojne tog imena, a uvučena u ratni sukob na Kosovu i preko svojih interesa i želja, uz odsutnost bilo kakve kontrole od vlade u Tirani nad sjevernim dijelom zemlje, preko kojega i prelazi najveći dio oružja i dragovoljaca koji odlaze na Kosovo, najvećma iz kosovsko-albanske dijaspore iz europskih zemalja, jer u tom dijelu, napominjemo i to, potpunu kontrolu drže različiti klanovi vezani uz prijašnju vlast Salia Berishe. Iz svih tih razloga, dakle, Beograd je igrao na kartu prijetnje internacionalizacijom sukoba. Povoda je za to imao na pretek, poglavito spomenuti transfer oružja i boraca preko granice. I to je, možda, bio taj trenutak koji je odigrao ključnu ulogu u promjeni ponašanja međunarodne zajednice. Ipak, jedna mudrija svjetska diplomacija mogla je to barem predvidjeti i iz toga izvući zaključke još na samom početku krize. Ovako ostaje dojam nedoraslosti situaciji, a potezanje NATO armade i demonstriranja sile pred svakim, pa i najmanjim okršajem, ostavlja dojam samo na djecu. SAD, pak, jedina zemlja iz kontaktne skupine koja ima interese, čiji se luk proteže od zapadnog do istočnog dijela Europe i Balkana, kao važnog predvorja za sigurnost istočnoga Sredozemlja i Bliskoga istoka, ponajbolje rezimira tu igru u dva čina na kosovskom prostoru. Čiji je, zasad, jedini rezultat isti kao za ranijih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije - naime, isključivanje Europske unije u novoj definiciji regionalne sigurnosti. Prvo je Washington tražio od Beograda suzdržanost u upotrebi sile uz odbijanje neovisnosti Kosova - sve u ime vladajućeg principa na kojem je izgrađen poslijeratni poredak u Europi, nemijenjanje granica. U takvoj igri onda nije čudno da onda djeluju nesmetano i uvelike faktori, nazovimo ih endogenim. Faktori koji proistječu iz lokalne situacije i odnosa snaga. Režim Slobodana Miloševića nesposoban je da išta zadrži. On je to pokazao svaki put kad god je izišao na megdan, pa se može očekivati samo dublja podjela srpske i albanske zajednice, ne samo na Kosovu nego i samoj Srbiji i Crnoj Gori. Dok se, s druge strane, i ne vidi kako bi kosovski Albanci mogli povećati područje pod svojom kontrolom, a još manje kako će izbjeći brojne podjele koje među njima svakoga dana izbijaju. Ovakvo stanje na terenu teško da će moći promijeniti europska trojka koja sutra i preksutra obilazi Beograd i Prištinu. Ta trojka, kao i ona koja je jurila po Hrvatskoj i Bosni, više sliči na trojku iz Gogoljeva najpoznatijeg romana 'Mrtve duše' nego li na ozbiljnu diplomatsku posredničku grupu". (RFI) 280031 MET jul 98