LA STAMPA-ZLOČINCI IZ BEOGRADA-26. VII.

ITALIJA LA STAMPA 26. VII. 1998. Osuditi zločince iz Beograda "Odgovarajući na članak Franca Venturinija u 'Corriere della Sera', ministar vanjskih poslova Dini žali zbog nezainteresiranosti javnog mišljenja za ono što se događa na Kosovu od ožujka. Kaže da događaji u toj regiji dobivaju sporadičnu pozornost, 'koja ne odgovara onome što se zbiva'. Uvjeren je da je kriza vrlo opasna i od stanovnika i tiska zahtijeva življe znanje, manje isprekidanu i usredotočenu mobilizaciju kolektivnog mišljenja. To bi se žaljenje moglo razumjeti - moglo bi se i dijeliti - da je ministrov jezik dovoljno jasan i da i on odgovara sukobu koji je u tijeku. Međutim nije: nije bio nikada otkako je počeo otvoreni rat Srba protiv muslimana na Kosovu. Sve riječi koje je Dini uporabio nesuvisle su u odnosu na zločinačka djela u toj zoni, čak se ni imenica rat u njegovim govorima nikada ne pojavljuje. Pojavljuje se naprotiv imenica kriza: koja je očiti eufemizam kojem pribjegava kako bi prikrio, ublažio krvoprolića. Pojavljuje se riječ iredentizam, preuzeta iz srpskih diplomatskih ofenziva protiv albanske diplomacije. Ima zatim i izostavljenih riječi: niti jedna naznaka srpske agresije, niti jedna izričita optužba Miloševića, niti jedna asocijacija na genocide u Hrvatskoj i Bosni po nalogu toga istog Miloševića. U tim okolnostima nema baš puno smisla žaliti se zbog bešćutnosti javnoga mišljenja ili možda novina. Bešćutnost je u načinu izražavanja, u akcijama naših odgovornih političara. Svi njihovi govori otkrivaju radikalnu nemoć. Svrha svih njihovih analiza je prikrivanje: prikrivanje istine i očitoga. Talijani čitaju novine, gledaju televiziju: znaju za počinjene pokolje; za djecu i starce ili žene, ubijene ili istjerane iz sela koja srpske milicije na Kosovu namjerno prazne. Vjerojatno je da nemaju maglovite predodžbe o odgovornosti za to, tko zna koje, etničko čišćenje. Sjećaju se Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice. Slične su prizore vidjeli u kosovskim gradovima Drenici, Prekazu, Dečanima, Orahovcu. Znaju imena zločinaca, ali što da učine s njima kad se njihova vlastita vlada ne usuđuje izgovoriti ih, misliti o njima. Tako je bilo od početka balkanskog rata '91., uistinu ne čudi nezainteresiranost javnog mišljenja nego lakoća kojom se Dini - ravnodušno - prihvaća argumenata koji bi Europu doveli do njezinih najtežih diplomatskih, političkih, moralnih nesreća. Prihvaća ih se u kratkoj frazi, u listu Corriere della Sera, kad primjećuje da 'je na Balkanu teško razlikovati pogrješno od ispravnog'. Drugim riječima: nemoguće je razlikovati agresore, i jučer i danas. Ne postoji prvotna srpska krivnja koja je ogorčila albanske muslimane i potakla ih da se vojno organiziraju poslije puno godina jalovog mirnog otpora ratničkoj državi osnovanoj '89.-'90. Od pansrpskih ratova prošlo je sedam godina; prošle su tri godine otkako su Amerikanci i NATO pregovarali u Daytonu nakon što su pokorili Karadžića; prošlo je deset godina otkako je Milošević najavio da će Srbija 'dobiti bitku na Kosovu' prije nego što je ukinuo status autonomije koju je dao Tito i pozvao Srbe na okup protiv islama '89. a naš ministar vanjskih poslova još ne zna reći imena, adrese prvih agresora. Sud za zločine protiv čovječnosti u bivšoj Jugoslaviji već je jasno govorio: nije rabio eufemizme kad je srpsko-crnogorskoj federaciji dao naziv 'zločinačke države' (28. ožujak 1996.). O Miloševiću je već otvorena istraga u Den Haagu, a glavni je tajnik NATO-a Javier Solana izjavio - 6. ožujka u Bratislavi - da je Milošević glavni krivac za rat na Kosovu. Puno toga je već rečeno, a talijanska vlada ustraje u svojoj sukrivnji s Beogradom. Još ne znaju dobro prosuditi, razumjeti. Sve je tako konfuzno na konfuznom Balkanu. Nije pravi zločin, ni rat, ni etničko čišćenje. U najgorem slučaju - kriza. Bio bi rat kad bi 'sukob prešao granicu i destabilizirao susjedne zemlje' poput Albanije, Makedonije, Grčke, Bugarske, precizira Dini. Sve dok se ne širi, sve je u redu: Milošević može ubijati kako želi, jer ubija unutar svojih granica. Sve dok se ne proširi bit će nagrađen našim eufemizmima uz sramno odbijanje razlikovanja napadača od napadnutih i niti jedan odgovorni Talijan neće govoriti o zločinima Beograda koji je od 1986. najprije planirao a zatim izazvao četiri rata etničkog čišćenja na Balkanu. Dakako, odgovorni Talijani nisu jedini koji na istu razinu stavljaju napadače i napadnute, bez straha da će ih biti sram. Besramnost je raširena u nesposobnosti Zapada da okrivi Miloševića, da ga odvede pred haaški sud. Besramnost koja vlada otkako su potpisani Daytonski sporazumi koji su prekinuli genocid u Bosni, ali su namjerno previdjeli rak-ranu koja je izvor desetgodišnjeg balkanskog zla: rak-rana Kosovo. Sutradan poslije Daytonskih sporazuma muslimanski su borci za nezavisnost odustali od mirne strategije Ibrahima Rugove i odabrali oružani ekstremizam. Bila je to reakcija na glupost, na nepažljivost političara koji su se uspavali na Daytonu i nastavili svojom uobičajenom strategijom: strategijom koja pregovara s onima koji stvore više mrtvih i sustavno ignorira snage koje se bore demokratski, bez prolijevanja krvi. Na Kosovu kao i u Alžiru, zapadnjaci ne znaju brojiti do tri: broje žrtve, zločince, ali uvijek zaboravljaju uračunati demokrate i poduprijeti ih prije nego što se stanje izrodi. Tako su ignorirali Miloševićeve protivnike, aktivne u Srbiji od 1991. Tako su ignorirali dugu usamljenu borbu Ibrahima Rugove i njegov pokušaj da na Kosovu stvori usporedno društvo - gospodarsko, obrazovno, adiministrativno - koje bi olakšalo apartheid koji su Srbi nametnuli 90 posto albanskog stanovništva. Nisu samo talijanski vođe propustili inicijative prije i poslije Daytona. No jamačno su među najvećim srbofilima. Bili su srbofili i 1990.- 91. Ministar vanjskih poslova De Michelis naširoko je branio Srbe, prvi se žalio na javno mišljenje i na tisak. Već su padale bombe na Vukovar, već su Srbi planirali istrijebljenje u Bosni, a De Michelis se žalio na 'medije koji su izmislili nepostojeći balkanski rat'. Naša diplomacija nije naknadno promislila, kao francuska kad je Chirac zamijenio Mitterranda ili kad su u Engleskoj Blair i Cook zauzeli mjesta konzervativaca. Za talijanske vođe ništa se nije promijenilo s druge strane Jadrana. Pa i danas Dini ne pomakne prstom ako se prethodno ne suglasi s Rusima koji su saveznici Beograda u toj regiji. Vjerojatno su preveliki gospodarski interesi: naftovod Eni-ja iz Kaspijskog mora do Trsta prolazi kroz Srbiju, a u Miloševićevoj republici brojni su talijanski ulagači. Vjerojatno je to namjerna zaboravljivost. Naši diplomati i političari zaboravili su, čini se, memorandum Akademije znanosti u Beogradu iz 1986. u korist pansrbizma. Čini se da su zaboravili česta putovanja Miloševićevih ljudi u Rusiju između 1987. i 1990. i zajedničku strategiju o kojoj su raspravljali u Moskvi - osobito s protugorbačevcima - zbog sprječavanja 'islamizacije slavenskog svijeta' i organizirali obranu pravoslavnoga kršćanstva od muslimanske demografske ekspanzije. Bosna, Čečenija i Kosovo povezani su više nego što pretpostavljaju talijanske i europske vlade. Oprez je malen možda zato što to nisu tradicionalni ratovi. To su ratovi protiv civila kakve Srbi preferiraju u oružanim sukobima: 90 posto žrtava na Kosovu je nenaoružano, uostalom zato se u Bosni govorilo o genocidu. Srbi su morali uništiti duše, na silu oploditi žene, razrušiti džamije, da bi osvojili područja koja su napustili ljudi obuzeti strahom. Na Kosovu ne pokušavaju drugim putem, nadajući se da će dobiti podjelu i zadržati za sebe i simbolično i gospodarski najkorisnija područja. Mnogi odgovorni Talijani još uvijek su uvjereni da na Balkanu ne bi bilo rata da Njemačka i Vatikan nisu htjeli priznati Hrvatsku i Bosnu u travnju 1992. No i tu prikrivaju istinu i postojanje srpskih planova za etnička čišćenja. Prije toga datuma Vukovar je već bio razrušen, Dubrovnik bombardiran. Već je bio otvoren koncentracijski logor u Omarskoj gdje su Muslimani zlostavljani i ubijani. Zbog toga je prepirka protiv javnog mišljenja besramna. Ne bi bilo loše da diplomati i političari pogledaju najprije u sebe i pojasne zašto im je teško reći gdje stanuju zločinci koji već deset godina drže Balkan u plamenu" - piše Barbara Spinelli. 280022 MET jul 98