US IHT 17. VII. AVINERI KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. VII. 1998. Da, autonomiji za Kosovo, ali uz međunarodnu pomoć "Postoji općenita zgroženost nad srpskom okrutnošću na Kosovu. No razumljiva je nesklonost da se protiv vojske Slobodana Miloševića uporabi sila, posebice s obzirom na činjenicu da bi u tom slučaju Rusija stavila veto na bilo kakvu rezoluciju Vijeća sigurnosti koja bi odobrila takvu uporabu sile", piše profesor na jeruzalemskom sveučilištu Shlomo Avineri. "Postoji također i nesklonost podupiranju zahtjeva kosovskih Albanaca za neovisnošću. Čini se da mijenjanje međunarodnih granica na Balkanu nalikuje otvaranju Pandorine kutije. Mantra koju stalno slušamo je 'obnavljanje autonomnog statusa pokrajine' unutar Srbije, odnosno održavanje integriteta međunarodnih granica Jugoslavije. No to je prazna formula. Što god da je autonomija Kosova značila u Titovoj višenacionalnoj saveznoj Jugoslaviji, ona u sadašnjim okolnostima ne znači ništa. Kako zamisliti autonomno Kosovo unutar autokratskog Miloševićeva poretka? On nadzire policiju, vojsku i posebne snage; ima monopol nad masovnim medijima, posebice televizijskim. Manipulira izborima. Oporbene stranke jednako su izmanipulirane kombinacijom zastrašivanja, podmićivanja, nasilja i nametnutih kooptacija. G. Milošević je majstor preživljavanja. Sjetite se što je bilo s oporbenom pobjedom na izborima prije dvije godine. Ono što je izgledalo kao demokratski uzlet, sad je potpuno iščezlo. Može li se zamisliti da bi u takvoj nedemokratskoj okolini bio moguć zaista autonoman poredak na Kosovu, sa slobodnim izborima, slobodnim tiskom, ravnopravnim pristupom televiziji i nadzorom nad policijom? Tko će nadzirati posebne postrojbe koje prisiljavaju albansko pučanstvo na bijeg? Autonomija za Kosovo u nedemokratskoj Srbiji jest oksimoron. Nema značenja. Pa ipak bi autonomija, a ne potpuna neovisnost, mogla biti izlaz iz sadašnjeg začaranog kruga nasilja kad bi bila tako osmišljena da Kosovare zaštiti od srpske okrutnosti. Rješenje je strukturirati autonomiju tako da se može pokrenuti uz međunarodnu nazočnost. Takva nazočnost (koja mora imati potrebne ovlasti da bi bila djelotvorna) temeljila bi se na višenacionalnim snagama sastavljenim od članica kontaktne skupine, uključujući i Rusiju. One bi nadgledale izbore, jamčile slobodu tiska i slobodni pristup televiziji, omogućavale političkim strankama da se slobodno organiziraju te bi bile zadužene za red i zakon. To nije ono što Kosovari žele. Očito je da se radi o kompromisu. No obje bi strane taj kompromis mogle predstaviti kao pobjedu. Albance bi štitila međunarodna zajednica. Srbija bi bila pošteđena vojnog sukobljavanja sa snagama NATO-a ili UN-a. Sankcije bi se uklonile, a Kosovo bi i dalje bilo dio Srbije. Sve to ostavilo bi krajnji status Kosova u čistilištu. No sadašnje stanje još nije zrelo za pregovore o konačnom statusu. A ovo rješenje zaustavilo bi borbe. Pomoć u nuždi, koju je nedavno pružio Richard Holbrooke, osiguravši međunarodne promatrače, korak je u pravom smjeru. Nema razloga da zamišljamo da bi se Rusija protivila. Ona bi bila dio te međunarodne nazočnosti. Međunarodnim odvjetnicima možda se takav dogovor ne sviđa, budući da pitanje suvereniteta ostavlja nejasnim. No upravo je to njegova glavna vrijednost. Status republike srpske pod Daytonom i Palestine pod Oslom također su ambivalentni. Postoje vremena kad je ambivalentnost jedina strategija koja objema stranama donosi pobjedu. Ako se takvo rješenje ne nađe sada, pogoršavanje i okrutnost na posljetku će voditi, kao što je to bilo i u Bosni, mnogo dubljem vanjskom uključenju i opasnosti od eskalacija. Autonomija za Kosovo sada, i pod međunarodnom upravom, može spriječiti buduću destabilizaciju. A kad Srbija prođe kroz demokratsku transformaciju, možda će doći dan za rješavanje pitanja konačnog statusa Kosova, no u mirnijem ozračju." 200324 MET jul 98