SREBRENICA IZMEĐU PRAVDE I ZABORAVA

SARAJEVO, 11. srpnja (Hina) - Skupina od tridesetak žena iz Srebrenice i Podrinja okupila se u subotu pred Uredom Visokog predstavnika u Sarajevu kako bi predstavnicima međunarodne zajednice uručili popis imena članova njihovih obitelji koji se i danas vode nestalima i zatražili konačno razrješenje njihove sudbine.#L# Već treću godinu 11. srpnja obilježava se kao dan pada Srebrenice i podsjećanje na najveći masakr koji se u Europi dogodio nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od protekelih godina, ovoga puta u glavnom gradu BiH nije bilo masovnog okupljanja žena Srebrenice jer je središnja manifestacija obilježavanja ove obljetnice, kako je taj skup službeno najavljen, organizirana u Tuzli. "Poslali su naše u Tuzlu da im ne smetamo po Sarajevu", uzvikivala je pred Westendorpovim uredom starija žena glave pokrivene maramom pokazujući pri tom fotografiju dvoje mlađih muškaraca. Šuhra Mehić, kako se kasnije predstavila, u Srebreničkoj je tragediji ostala bez dva sina. Obojicu su, kako sama kaže, pred njenim očima iz baze UN u Potočarima nakon pada Srebrenice odveli Srbi. Ni danas o njima ne zna ništa. Dok su Srebreničanke stajale pred Westendorpovim uredom, zamjenik Visokog predstavnika Hanns Scumacher razgovarao je s petoro djece iz tog grada koja su ostala bez roditelja. Oni su mu uručili pismo sa zahtjevom da netko već jednom utvrdi što se točno dogodilo s njihovim očevima. Jedini muškarac koji se pojavio zajedno sa Srebreničankama bio je 65-godišnji Osman Gladović. Kako je rekao, rođen je u Srebrenici a živio je u Janji pored Bijeljine odakle je protjeran 1992. godine "a da ni salvetu nije ponio". Osman traži pravo da se vrati u svoju kuću ili da ostane u srpskoj u okolici Sarajeva u kojoj sada živi. "Oni svoje kuće prodaju i onda nas iz njih tjeraju a mi do naših kuća ne možemo ni priviriti", žali se Osman. Gotovo sat potrajalo je komešanje i čekanje pred Westedorpovim uredom dok su Srebreničanke čekale da ih netko primi. Žena čije je godine teško utvrditi, u svakom slučaju mlađa nego što izgleda, slučajno naišavši okomila se na novinare. "Što slikate ovaj pošteni svijet. I vi mu radite o glavi", vikala je ne želeći se predstaviti i rekavši samo kako je Bošnjakinja iz Sarajeva. Nije međutim trebalo dugo prije nego joj je odgovorila jedna od Srebreničanki. "Njih ne diraj. Nismo mi tu što nam je drago. Ovamo smo došli jer nas Alija (Iztebegović) nije htio ni primiti ni saslušati", rekla je ova žena. Nešto kasnije pred njima se pojavio Westendorpov glasnogovornik Simon Haselock. On je ženama prenio ispriku veleposlanika Scumachera rekavši kako ih zbog zauzetosti ne može primiti ali da će rado pogledati sve pisane poruke koje mu imaju dati. Ponudio je i razgovor s Visokim predstvanikom "jednog od narednih dana". Nakon toga potrajala je gotovo nadrealna diskusija između Haselocka i Srebreničanki o sudbini nestalih, masakru u Srebrenici, o tome treba li Miloševića oslovljavati kao "gospodin" ili je on pak ratni zločinac te o tome trebaju li u Den Haag ići i generali Janvier i Morillon te Yasushi Akashi i Butros Gali. "Ja vam ne mogu reći kada će biti utvrđeno što se točno dogodio s osam tisuća nestalih. Taj je proces tek započeo i trebat će vremena da se on završi", odgovorio je Haselock na najteže pitanje žena Srebrenice. "Sve su nam obećali a danas nemamo ništa", kazala je rezignirano Rezija Zufić, protjerana iz Rogatice koja se Srebreničankama pridružila jer, kako sama kaže, o njoj i o njenim sugrađanima nitko i ne brine. Još 1992. ubijeni su joj suprug Hajrudin i sin Omer, rođen 1968. godine. "Čak se ni sirene danas nisu oglasile", dodaje polako odmičući za ženama koje su savile plakate s imenima nestalih iz Srebrenice odlazeći prema Vogošći gdje danas žive u kućama izbjeglih Srba. (Hina) rm br 111738 MET jul 98