ŠV 9. VII. DIE WELTWOCHE: NOGOMETNA POBJEDA OZNAČILA KRAJ RAZDOBLJA DEPRESIJE

ŠVICARSKA DIE WELTWOCHE 9. VII. 1998. "Ja sam psihopat" "Prvi hici nad krovovima glavnog grada Hrvatske Zagreba odjeknuli su već nakon 1:0. Moji su sunarodnjaci realisti. Ne samo odlično naoružani već i svjesni da je zgoditak protiv Njemačke velika stvar. Potom je grad ponovno utonuo u tišninu. Zato je grmljavina nakon 2:0 bila još paklenskija. S balkona stambenih blokova i iz otmjenih vrtova štektala je vatrena snaga nacije: kalašnjikovi jeftine rumunjske proizvodnje, fini njemački automatski pištolji marke Heckler & Koch, razne strojnice, nestale tijekom rata, sve do najfinijih izraelskih škorpiona, vatrenih štapova novopridošlih lopova i otmjenih časnika. Treći je zgoditak označio preokret. Kada je napadač Davor Šuker uzeo mjeru poput Maradone, oružani inferno zamijenio je raspušteni korzo automobila. Tisuće ljudi krenule su u središte grada. Oslobađajuće ljetno slavlje trajalo je do šest sati ujutro. Na zelenom lyonskom travnjaku reprezentativci su dokončali epohu depresivnog tuđmanizma. Vrijeme 'još-uvijek-rata', latentnog nasilja, frustracije zbog bezobzirne pljačke nacionalne imovine. Opuštenom raspoloženju prepustio se čak i strogi uvodničar oporbenog 'Novog lista': malena je zemlja zahvaljujući toj pobjedi postala velika 'zato što je napokon odbacila svoje provincijalne predrasude', napisao je on. Budućnost će pokazati hoće li to trajati nekoliko sati ili nešto duže. No, u blagoj ljetnoj noći uspostavljen je prirodni strujni krug između mladih nogometaša u Lyonu i oslobođene mladeži naših gradova. Tako je bilo u prizemlju. Na prvom katu, na počasnoj tribini, sjedio je Franjo Tuđman, mrko lice Hrvatske. Sa suzama u očima. Obilježen bolešću i kemoterapijom, starac čije je vrijeme na izmaku. Srebrna perika (model 'puna kosa') tek je dodatno pojačala simptome propadanja. Odmah nakon utakmice prebačen je zrakoplovom u bivšu Titovu rezidenciju na otočju Brijuni radi oporavka. Priopćenje njegova protokola šifrirano je izvješće o bolesti. Francuski kamermani nisu ga udostojili nijedne slike. Šteta, jer autokrat Tuđman muzejski je primjerak, posljednji predstavnik nomenklature sovjetskog stila. Koji se stoga također zanima za nogomet. U svom prvom životu komunista, Jugoslavena i generala pod Titom, bio je direktor vojnog nogometnog kluba Partizan, protiv kojeg su svi ostali klubovi morali gubiti. Kada je kasnije došao na vlast kao hrvatski nacionalist, zabranio je ime zagrebačkog kluba Dinamo, pretvorivši ga kroz ime Croatia u neku vrstu središnjeg hrvatskog kluba. 'Utjecaj na mase posredstvom usmjeravanja njihovih sklonosti na nogomet', pisalo je vjerojatno u partijskim priručnicima još dok je Tuđman gradio karijeru u JNA. No, ono što je kod konvertita Tuđmana funkcioniralo kao brza biografska promjena nije uspjelo u slučaju Dinama. Klub je loše podnosio šizofrenu promjenu identiteta iz nogometnog u državni klub, ne uspijevajući proći kvalifikacijske utakmice europskih natjecanja. Publika se također opire pranju mozga. Pojavi li se Tuđman na tribini, slijede višeminutni zvižduci a publika viče 'Dinamo, Dinamo!'. Tuđman nije mogao odoljeti a da ne odgovori: 'Ako hoćete Dinamo, idite u Srbiju!' Što preostaje klubu Dinamovih navijača Bad Blue Boys nego skandirati autodijagnozu: 'Ja sam mladi psihopat, dijete Franje Tuđmana'. Dakle, na lyonskom stadionu održan je 4. srpnja javni sat anatomije hrvatske socijalne povijesti. U ložama sjedila je preko noći obogaćena yakuza- frakcija hrvatskog nacionalcinizma, uključujući bolesnog provincijskog partrijarha. Dolje, na terenu, smjestila se njezina socijalna suprotnost. Tamo se radi - i pripadnici te skupine međunarodno su prihvatljivi. Dok se Helmut Kohl trudi održati distancu u odnosu na Tuđmana, Boban, Bilić i Jarni igraju u vrhunskim europskim klubovima. Šuker (Real Madrid) održava čak bulevarskim crtama prožetu vezu sa španjolskom tv-voditeljicom. Jaz koji se proteže kroz hrvatsko društvo više je nego jasan. Dakle, Šuker for president umjesto namrgođenog Tuđmana? Madrid umjesto provincije? Nažalost, ne. Hrvatska nije ozbiljna zemlja jer između partera i lože nalazi se i trenerska klupa, a na njoj sjedi on, utjelovljenje i karikatura istočnoeuropskih društava u tranziciji: Ćiro Blažević. Njegove suzne vrećice mogu puno toga ispričati o težini jugoslavenskog puta. Biti uspješan u socijalizmu, a kasnije postati veselim prijateljem mračnog predsjednika; od predsjednika dobiti na poklon nogometni klub; za pobjedu nad Teutonima biti promaknut u čin general-pukovnika. Njegovo fino sivo odijelo signalizira teret tri putovnice - švicarske, hrvatske i bosanske. A policijski šešir s kojim paradira naokolo? Imao je posla i s francuskim pravosuđem. Tuđmanov je kompanjon nakratko bio iza rešetaka zbog afere Tapie. Zato trener naše reprezentacije veselo, lopovski radosno paradira kao flic (murjak - op. prev.) u polufinale. Blažević je treće lice Hrvatske i zato njezin psihosocijalni kit. Namiguje, podmukao je, ulizica, ali je nekako uspješan. Pravi, vječno elastični skakavac. Teniska zvijezda Goran Ivanišević može si na Wimbledonu iščupati nogu - mi Hrvati ostat ćemo s Blaževićem na Balkanu. Do sljedećeg diktatora", piše Nenad Popović, "izdavač i publicist" iz Zagreba. 100015 MET jul 98