7. VII CORRIERE DELLA SERA - INETRVIEW BETIZZA O HRVATSKOJ REPREZENTACIJI

ITALIJA CORRIRE DELLA SERRA 7. VII 1998. Bettiza: 'Naprijed moja Hrvatska, no dosta ratnog nogometa' "'Za koga ću danas navijati dok igraju Francuska i Hrvatska? Kad bih trebao razmišljati s ideološkog gledišta, ostao bih neutralan jer se jako protivim smjeru u kojem je krenuo nogomet. Za razliku od drugih športova, on je previše opterećivan nacionalističkim i ratnohuškačkim simbolizmom, kao da je jedini ispušni ventil političkih ambicija država. No priznajem da me srce vuče da navijam za Hrvatsku, i njezinu zastavu s bijelim i crvenim šahovskim poljima, i njezinu himnu, staru hrvatsku domoljubnu pjesmu koja je zamijenila jugoslavensku himnu. Prva strofa glasi: Lijepa naša domovino... Radi toga što je navijati za Hrvatsku donekle kao i navijati za moj Split. Izrazito športski grad, koji je reprezentaciji dao polovicu igrača, počevši od Zvonimira Bobana. No znate li da Split ima slavnog Hajduka? Ta je momčad proizvela, navedimo jedan primjer iz prošlosti, braću Matošić. Oni su bili junaci nogometa, koji su potom obišli svijet i postali treneri u Čileu i Argentini. Split je i domovina tenisača Ivaniševića, izvornog Splićanina. Istina je da je Hrvatska nova kao država, no kao športska sila ima tradiciju od davnina'. Enzo Bettiza, star 72 godine, novinar i pisac koji nikada nije zaboravio da je Dalmatinac 'u izgnanstvu', osim što je Talijan, autor čuvenog 'Tršćanskog duha' i analitičar svih onih balkanskih nemira, nije stadionski navijač. No katkada se geopolitičke ravnoteže koje mu leže na srcu stvore i na nogometnom terenu. I tako, austro-ugarski Enzo Bettiza, iz habsburške književne tradicije, ne uspijeva sakriti i malo domoljubnog zadovoljstva. - Boban je kazao da je razliku od Njemačke činio možda i snažan nacionalistički osjećaj, u smislu ljubavi prema domovini? Nisu li to pomalo retoričke riječi? Možda i pomalo opasne? = Ne izgleda mi tako. Kazao sam da se ne slažem s pretvaranjem nogometa u rat, gdje nacionalistička metafizika važnošću nadvladava sve ostalo. Možda je to tako zato što nogometno igralište savršeno predstavlja bojno polje, s dvije vojske, jednom protiv druge, s krilima koja igraju ulogu oklopnih postrojba, napadačima kao zrakoplovstvom i tako dalje. Simbolizam koji se ne pokazuje u košarci ili u plivanju, a koji smatram napuhanim vulgarnošću i pretjerivanjem . No, međutim, savršeno razumijem Bobana. Pobjeda protiv Njemačke bila je za Hrvatsku važnija od pobjede u ratu u bivšoj Jugoslaviji. I ne samo sa športskog već i s političkog gledišta. - Predsjednik Franjo Tuđman je veliki navijač koji nikada ne propušta priliku da šport iskoristi kao oružje za izbore. Slaže li se Bettiza? = Ja samo kažem da za jednu mladu državu, sa samo četiri i pol milijuna stanovnika, koja je tek izišla iz rata, rođenoj u kratko vrijeme i još nepriznatu od svih država, debitirati s takvim rezultatom protiv moćne Njemačke nije mala stvar. Siguran sam da je mnogo ljudi prvi put vidjelo hrvatsku zastavu ili čulo hrvatsku himnu pred televizorom tijekom utakmice Njemačka - Hrvatska. To je kao da je nova nezavisna i slobodna Hrvatska konačno dobila međunarodno ozakonjenje, koje joj je možda do sada nedostajalo. Prije pobjede nad favoriziranom Njemačkom u Aziji ili Australiji nisu ni znali da postoji Hrvatska. A htio bih kazati još i to da je svijet vidio da su Hrvati koji su istrčali ne teren u Lyonu zgodni momci, fizički nadareni. Moderni europski momci, sve u svemu... - Mislite da je to estetsko pitanje... = Ne, ali tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji bilo ih je koji su pisali da su Hrvati barbari koji su kružili bivšom Jugoslavijom i klali Srbe, ili činili svakojake okrutnosti. Međutim, na svjetskom prvenstvu hrvatski su igrači pošteno išli dalje i svijet je mogao zaključiti kako zasigurno nemaju izgled koljača. - Nije li paradoksalno da je Hrvatska pobijedila upravo Njemačku, državu koja je prva priznala nezavisnu vladu u Zagrebu i podržala njezine težnje za suverenošću? = Da, paradoksalno je. I s tim diplomatskim presedanom treba protumačiti riječi njemačkog kancelara Helmuta Kohla, odmah po porazu njegove momčadi. Kohl se nije naljutio na Hrvate, nije se naljutio na njemačke igrače radi toga što su se predali, okrivio je suca radi načina na koji je isključio Wornsa. Kohl je naprosto izjavio: 'Razumijem da je ova pobjeda rođena i iz želje za nacionalnom emancipacijom i nezavisnošću jedne mlade nacije.' Dakle, budući da su s druge strane bili Hrvati, nije se mnogo naljutio. - A da je, međutim, umjesto utakmice Njemačka - Hrvatska, bila utakmica Italija - Hrvatska, za koga bi onda navijao Enzo Bettiza? = Bio bih u vrlo nezgodnoj situaciji, priznajem to jer pripadam staroj splitskoj talijanskoj zajednici. Jedan se takav primjer zapravo već dogodio. Sjećam se utakmice Italija - Hrvatska 1995., igrane u kvalifikacijama za europsko prvenstvo, upravo u mojem Splitu, u nazočnosti predsjednika Tuđmana. Bio me pozvao splitski gradonačelnik. Išao sam i utakmica je, na sreću, završila jedan prema jedan. - A kako bi bilo kad bi igrali Hrvatska i Jugoslavija? = Lijepa utakmica. No ne nužno i grubi sukob. Sjetimo se da se Splićanin Boban i Crnogorac Savičević dobro slažu.", piše Riccardo Orizio. 080152 MET jul 98