US WASH. POST 5. VII. FRANCUSKA, NOGOMET

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 5. VII. 1998. Le football, pa što? N'est-ce pas? "Slušajući eksplozije agonije i ekstaze iz obližnjih kafića koji prate susrete Svjetskog prvenstva, kao i dostojanstveno oduševljenje vladajuće klase dok na prijamima secira nogometne susrete, nikad ne biste pogodili da Francuzi za nogomet, kao ni za momčadske športove općenito, ne mare mnogo", piše Charles Trueheart. "Zasigurno to ne biste pogodili gledajući spektakularnu dobrodošlicu kojom su 32 momčadi dočekane, kao ni promatrajući trgovački i medijski žar s kojim su se Francuzi požurili promicati događaj. Ne biste to pogodili niti iz ljubazne sang froid uniformiranih francuskih službenika koji upravljaju čitavim tim cirkusom. A ne biste znali ni po uzburkanoj reakciji Francuza, nakon što je njihova momčad u petak pobijedila Italiju te ušla u polufinale. Francuska se bavi onim što radi najbolje: gostoprimstvom. No činjenica je da u usporedbi s ostatkom svijeta (a izuzevši Sjedinjene Države) Francuzi na le foot sliježu ramenima, ako već ne zijevaju. U ispitivanju javnoga mnijenja provedenom u veljači, mnogo prije groznice Svjetskog prvenstva, 40% ispitanika izjavilo je da ih nogomet 'uopće' ne zanima, a 23% reklo da ih 'malo' zanima; samo njih 16% je 'veoma zainteresirano'. Možda postoje dobri razlozi zbog kojih Francuska već 60 godina nije bila domaćin Svjetskog prvenstva. Za redovite sezone gradski klubovi igraju na malenim stadionima. Rekordni broj navijača iznosio je prošle godine samo 16.500 ljudi. Englezi, Talijani, Nijemci i Španjolci državnim su nadmetanjima pribivali u gomilama od čak 20.000 do 30.000 ljudi. Sedam od deset samozvanih francuskih nogometnih fanova ne ide na utakmice. U nedostatku financiranja od fanova, francuski vlasnici klubova ne mogu skupiti dovoljno sredstava da zadrže najbolje igrače koji odlaze u druge zemlje. Televizijsko prikazivanje nogometa, pa tako i prihodi od sponzora, također su odraz slabe posjećenosti nogometnih susreta. No bi li dovođenje Svjetskog prvenstva u njihovo susjedstvo zapalilo francusku nogometnu vatru? Ne. Polovica ispitanika izrazilo je svoju 'ravnodušnost' prema događaju, a njih 13% ustvrdilo je da su njime 'užasnuti'. (...) Michael Platini, u svoje doba francuska nogometna zvijezda, a sad čelnik povjerenstva za organizaciju francuskog Svjetskog prvenstva, požalio se da 'mnogi Francuzi misle da je turneja Bolšoj teatra važnija od Svjetskog prvenstva'. To je djelomično i klasno pitanje. Sve donedavno, i u Britaniji i drugdje nogomet je bio šport radničke klase. Osjećajući povezanost nogometa s društvenim kretanjem prema dolje, Francuzi sporo otkrivaju svoju ljubav za nogomet, poričući ju čitavo vrijeme. Pogledajte sadržaj dnevne rubrike 'Športski život' novina 'Le Figaro' i vidjet ćete kako je iznimna ova ljetna strast za Svjetskim prvenstvom. Naravno, tu nema nema bejzbola ni američkog nogometa ni hokeja. Ragbi i košarka popularni su samo kod nekolicine. Stvarni športski život u Francuskoj vrti se oko individualnih, a ne momčadskih športova - biciklizma, skijanja, jedrenja, konjskih utrka te, naravno, brze vožnje jakih automobila. Čak su i francuski trenuci nogometne slave uključivali pojedinačne junake: francuski napadač Just Fontaine još drži rekord s najviše zgoditaka u natjecanju (13), a francuska momčad nikad nije osvojila Svjetsko prvenstvo. U Francuskoj ništa ne privlači pažnju javnosti više od takozvanih les exploits, pojedinačnih djela junaštva ili ludosti, od penjanja po zgradama ili neboderima do osamljene vožnje kajaka oceanima ili marširanja Moskvom usred zime. Nedavna smrt francuskog jedriličara Erica Tabarlyja na pučini, ovdje je primljena sa svečanim držanjem kao da se radi o čelniku države. Naglasak na pojedinačnim postignućima odraz je društva koje vjeruje (u svom svakodnevnom životu) u prvenstvo zajedničke dobrobiti koje utjelovljuje država. To bi mogao biti razlog zbog kojeg Francuzi, gušeni teretom svakodnevnog društvenog ugovora, slave junaštvo atleta koji, simbolično, djeluju sami. (...) To je potpuno dosljedno francuskoj nemomčadskoj prirodi. Francuzi se ne vole priključivati skupinama, za razliku od Amerikanaca. To počinje već u djetinjstvu. Zamisao da bi se roditelji organizirali oko školske momčadi, skupljali novac za dresove te se kilometrima vozili da bi prisustvovali utakmicama, Francuzima bi se činila stranom. Šport se školskoj djeci ne nudi, što je poruka koju oni nose u svoj odrasli život. Jedina stvar kojoj Francuzi teže pripadati njihovi su sindikati i njihovi cehovi, što je pitanje časti i prava, a pridruživanje najčešće nije dobrovoljno. (...) Očito, iako nedostatno obrazloženje zašto Francuzi nisu skloni skupinama jest da se država (ili sindikat) brine o mnogim stvarima koje kod nas omogućavaju dobrotvorna društva ili klubovi. (...) Polje na kojem se Francuzi osjećaju ugodnije prigrljujući nogomet jest njihov metaforični domaći teren zamisli i riječi. To se odnosi na onu neodoljivu galsku potrebu da se stvari stave u širi i smisleniji kontekst, da se u nasumičnosti prirode pronađu umjetnost i logika. Tu je zatim i njihova elokvencija. (...) Francuzi su skloni povlačenju razrađenih analogija između nogometa i,recimo, seksa. Etnograf Christian Bromberger objasnio je u ženskom časopisu 'Marie Claire' seksualne konotacije igre - cilj se mora održati 'čistim' i 'neoskvrnutim'. Osjećaj zabijanja gola često se 'povezuje s orgazmom'. U nogometnom pretincu analogija, odmah nakon seksa dolazi rat: 'Nogomet je savršena vrsta rata: nitko ne umire', po riječima Francoise Giroud. (...) Još jedan nogometni mudrac Jean-Marie Rouart zaključuje: 'U svijetu gdje se sve izaziva i odbacuje - obitelj, vlast, Papa, Staljin i Clinton, jedino je nogomet bog kojeg se nitko ne usudi napasti.' (...)" 070206 MET jul 98