US WASH. POST 6. VII. PISMA ČITATELJA: US MISIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 6. VII. 1998. Inozemne mirovne snage David E. L'Heureux iz Rockvillea komentira članak Alana Kupermana 'Lažne nade u inozemstvu', objavljen u listu 13. lipnja. "Slažem se s člankom Alana Kupermana. Proveo sam 44 godine u inozemnim mirovnim snagama, od toga dobar dio u zemljama u razvoju. Mojem mišljenju o pitanjima vanjske politike poklanjalo se malo pažnje, iako sam vjerojatno više kontaktirao s mjesnim stanovništvom nego što je to bio slučaj s onima koji su diktirali politiku. Preporuke američke vanjske politike stvaraju se uglavnom na temelju informacija dobivenih od veleposlanika u zemlji i višeg diplomatskog osoblja, čiji se kontakti općenito događaju na najvišem nivou. Malo se pažnje poklanja onima koji redovno kontaktiraju s 'prosječnim' građaninom. A u zemljama u razvoju, 'prosječni' građani često imaju mnogo veze s tim što se u toj zemlji odvija. Kao što je g. Kuperman rekao, bez stvarnog razumijevanja onog što se događa u mozgovima ljudi, naše intervencije često pogoršavaju već loše stanje i izazivlju više smrti nego što bi to inače bio slučaj. Nakon što sam veći dio života proveo u drugim zemljama (otac mi je također služio u inozemnim snagama) zaključujem da se ne bismo trebali miješati u unutrašnja pitanja bilo koje zemlje. Međutim, kao vodeća država današnjeg svijeta, imamo vitalnu ulogu posrednika u sukobima. Trebali bismo se truditi dovesti sukobljene strane za pregovarački stol, no samo ako se te strane slažu s našom ulogom. Ne bismo smjeli nametati svoja rješenja, niti prijetiti ne postigne li se dogovor odmah. Također bismo mogli razmotriti mogućnost intervencije kad nemiri ili sukobi imaju 'izravni' utjecaj na dobrobit ove zemlje. To bi spadalo u kategoriju samoočuvanja ili samoobrane. Međutim, ne bismo smjeli intervenirati bez da pažljivo ispitamo sve aspekte problema i načina na koji on na nas utječe. Možemo li taj loši utjecaj smanjiti na neki drugi način, prvo bismo trebali slijediti taj put. Sjećam se našeg dugogodišnjeg stajališta prema južnoafričkom aparthejdu. Nismo oklijevali blokirati tu zemlju, zbog čega su njezini ljudi patili. Čini se da nismo shvatili položaj tih ljudi i njihovu očajničku situaciju. U isto vrijeme, ništa nismo učinili protiv drugih zemalja u Africi gdje su se plemena međusobno uništavala ili su se narodi poput Pigmeja progonili jer ih se nije smatralo ljudskim bićima. Svoju vanjsku politiku ne bismo smjeli temeljiti na političkim, već na ljudskim potrebama. Trebali bismo opet razmotriti našu politiku prema zemljama u nevolji. Možda bismo trebali okupiti trustove mozgova u ovoj zemlji i dati im zadatak da smisle bolje načine održavanja svjetskog mira. Našim mirovnim snagama u inozemstvu trebali bismo osigurati više sredstava. Njihovi su redovi ispražnjeni, pa ipak očekujemo da ti ljudi stvore čuda i riješe (ili daju preporuku za rješavanje) svjetske probleme." 070205 MET jul 98