BELGIJA-LE SOIR OD 30.6.98. WEBER I KOSOVO

BELGIJA LE SOIR 30. VI. 1998. Spasiti kulturu u ime civilizacije Colette Braeckman izvješćuje iz Prištine: "Optočen draguljima od drveća i cvijeća, manastir Dečani je izazov zubu vremena. Romanski svodovi, bijeli kamen obasjan suncem, mala pravoslavna crkva gotovo je nestvarne ljepote. Unutra, stotine netaknutih fresaka iz XIV. stoljeća pričaju o Novom Zavjetu, slave Krista Svevladara, redom oslikavaju svece i anđele. Prašina pleše pod zrakama svjetlosti koje krišom osvjetljavaju pozlaćeni kor, ljubomorno skriven od radoznalih pogleda. Svijeće su upaljene, nepostojane molitve upravljene nijemome Bogu. Skele na pročelju svjedoče o obnovi manastira, travnjak je brižno pokošen. U manastiru, ljudi s Kristovim likom nude svježu vodu i čašicu rakije kako bi okrijepili posjetitelje. Ovdje se vrijeme zaustavilo, mir je i opipljiv i nedodirljiv. S dugom kosom svezanom u rep, s blijedim rukama koje malo prekriži, pa ih onda spusti, s nevjerojatnom blagošću u očima, predstojnik, časni Sava, čini se kao da je upravo sišao s ikone. No, s nepopustljivom umjerenosti govori o sadašnjim teškoćama: ovdje se svi boje. Četrdeset obitelji srpskih izbjeglica tražili su kod nas utočište, a njihovi se albanski susjedi, po 60 do 80 njih, skrivaju u rijetkim kućama koje nisu srušene. Tisuće seljana su u bijegu. Otac Sava boji se za živote ljudi jer je napad srbijanskih postrojba neizbježan. Boji se za svoj manastir prepun liturgijskih predmeta, ikona iz XIV. do XVII. stoljeća, za svoje rukopise koji pričaju povijest srpskog naroda. Ali, on isto tako plače zbog napada na džamije, zbog te ludosti u koju polako tone Kosovo i zbog koje ekstremisti na obje strane uzimaju na nišan identitet onoga drugog i pokušavaju uništiti kulturna i vjerska središta protivnika. Milovan, srbijanski službenik, opetuje da nijedan narod ne može živjeti odvojen od svoje povijesti. Protjerani odavde, vodit ćemo stogodišnji rat... Otac Sava je, protiv očekivanja, suvremen čovjek: služi se internetom kako bi odaslao pozive za pomoć i izbjegao nepopravljivo. No, nije li već kasno? Pred vratima manastira srbijanski policajci u oklopljenim vozilima idu prema brdu; lica poput centuriona, uz tijelo drže puške s kratkom cijevi. Možda će sutra Dečani biti kulturno svetište, isto tako kao što su izbjeglički logori gdjekada ljudska svetišta: borci koji se povlače, kao i civili, privući će ratne gromove. Na izlazu iz manastira sve govori o ratu: cestu za Peć srbijanske su snage ponovno otvorile, ali uz masnu cijenu. Kuće uz cestu su spaljene ili pogođene granatama. Vreće s pijeskom naslagane jedna na drugu još svjedoče o napadima i otporu. Spaljeni automobili nagomilani u jarku govore o ludom bijegu. Putovanje koje je organizirao Franz Weber (švicarski novinar koji se posebno zauzima za spas vjerskih i kulturnih spomenika na Kosovu, op. prev.) bilo je neobično. Od Prištine do Peći, preko Prizrena, mala je skupina novinara pozvana da otkrije kosovsko blago, manastire s bizantskim freskama koje su najstarije i najljepše u Europi, džamije koje su gdjekad izgrađene od kamena starih crkava, ali i razvaline. Kao u Banjskoj gdje plavokosi arheolozi iskapaju rimske terme, dok njihovi kolege skupljaju ostatke zemljanih posuda i uljene svjetiljke koje lijepe pomoću bezbojnog laka za nokte. U sjeni starih zidina obraslih mahovinom, dijele među sobom sir i rakiju, raščišćavaju temelje grobnice kralja Milutina iz 1312. Kada nam policajci daju znak da odemo, opažamo dim uz cestu koja vodi u Prištinu. Srbi koji čine tek deset posto puka na Kosovu, pružaju žestok otpor muslimanskim Albancima koji traže neovisnost. U maloj radionici u Prizrenu, Mohamed Ali, inženjer elektrotehnike, priča o svojoj borbi: nakon studija nisam imao posla kao inženjer, preživljavam zahvaljujući postolarstvu. Jednom, kada sam se požalio Srbima, rekli su mi: 'Trebaš samo promijeniti ime u Marko...' U želji da oslobode važne prometne pravce, srbijanski policajci ruše kuće u kojima bi se mogli skrivati neprijateljski komandosi, a tisuće izbjeglica bježe prema unutrašnjosti. U prištinskoj zračnoj luci oružje se gomila. Kada se govori o mogućim zračnim napadima NATO-a radi odvraćanja, čini se da se Srbi manje plaše za svoje živote nego za svoju baštinu čuvar koje je Kosovo. Možda baš taj strah pomiješan s nacionalističkim žarom čini tako lijepim pojanje u manastiru Gračanica. U subotnju večer, ikone u crkvi Vaznesenja Marijina bile su gotovo nevidljive, skrivene u dimu svijeća i tamjana. Stotine su se vjernika okupile pod pogledom proroka i evanđelista kako bi se, pomalo očajni, molili Kristu Svevladaru, Djevici Mariji i apostolima okruženima kraljem Milutinom i kraljicom Simonidom. (...) Ministrica kulture SRJ Nada Popović pokazuje nam keramiku u prištinskoj džamiji koja se sada obnavlja, uvjeravajući nas da njezino ministarstvo s istom pažnjom čuva velika islamska, kao i kršćanska središta. Međutim, pred prizrenskom džamijom muslimani tvrde da se mogu osloniti samo na darove svojih vjernika. Čini se da između muslimana i kršćana koji su podjednako odani svojoj prošlosti i osobitom bogatstvu svojih džamija i crkava, ima samo jedna dodirna točka: opći rat sa zračnim napadima izložit će opasnosti baštinu jednih i drugih. Zato je Franz Weber odlučio posredovati: kultura Kosova, jedna od najbogatijih u Europi, ne pripada samo ovdašnjim kršćanima i muslimanima. Moramo je zaštititi protiv napada barbara, tko god oni bili. U ime civilizacije..." 010421 MET jul 98