AUSTRIJA 29. VI.PROFIL YU NOGOMET

AUSTRIJA PROFIL 29. VI. 1998. O politici se ne govori "Put počinje u Grazu gdje se nastanio Ivica Osim, bivši trener jugoslavenske reprezentacije. S njim je momčad Sturma iz Graza prvi put u povijesti kluba osvojila austrijsko prvenstvo. Osim je visok više od 1,90 cm, nezgrapan, hoda lagano pognut prema naprijed: nestrpljivost i rezignacija u jednoj osobi. Ivica Osim je Bosanac, rođen u Sarajevu. Čini se da se pomirio s provizornim životom na relaciji Graz-Sarajevo. 'Starog života više nema, s tim je gotovo', kaže on. Jednoga dana zauvijek će se vratiti u Sarajevo. 'Ljudi se polako bude iz ukočenosti. Rane na duši nije moguće potisnuti - otvaraju se i ljudi postaju svjesni što su izgubili', objašnjava Osim. Neki njegovi prijatelji počinili su iz očaja samoubojstvo. Tim se rečenicama Osim približava temi reprezentacije. Kruži oko nje kao oko otvorene rane. 'Danas kod kuće morate biti nacionalist', priča Osim. Bio je nacionalni trener šest republika, a sada se pita ima li još uopće domovinu. Već prije rata jugoslavenski su igrači bili upregnuti u kola političkih interesa - uprezali su ih aparatčici u Beogradu, a kasnije lokalne nacionalističke veličine u pojedinim republikama. 'Pričao sam tada sa svim igračima. S većinom sam u dobrim odnosima, ali s nekima uopće ne mogu razgovarati', objašnjava Osim. Imena ne spominje. Zvonimir Boban bio je možda jedan od nerazumnih. Taj hrvatski nacionalist iz Hercegovine nije 1990. g. smio nastupiti na svjetskom nogometnom prvenstvu zbog tučnjave s policajcem koji je prethodno napao jednog hrvatskog navijača. 'Pobrinuli smo se da se u reprezentaciji ne govori o politici. Da smo pričali o politici, reprezentacija bi se već ranije raspala', kaže Osim. Jugoslavenska reprezentacija odigrala je svoje posljednje nogometno prvenstvo 1990. g. u Italiji. Nesretno je izgubila u četvrfinalu od Argentine. Osim koji je studirao matematiku ustrajao je na rizičnoj igri, ali kolektiv je bio na prvom mjestu. Nakon svjetskog prvenstva 1990. Osim je počeo oprezno uvoditi mlade igrače. Momčad je počela s četiri pobjede u kvalifikacijama za europsko prvenstvo. Jugoslavija je bila na putu prema statusu vodeće europske nogometne nacije. U svibnju 1991. beogradska Crvena zvezda osvojila je kup europskih prvaka u utakmici protiv Marseillesa. Radost je trajala mjesec dana. U lipnju 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile su nezavisnost. Slovenija je bombardirana. U Hrvatskoj je počela bitka za Slavoniju i krajinu. Jugoslavenska narodna armija napadala je Osijek, Vukovar, Dubrovnik. Zemlja se raspala kad se jugoslavenski nogomet nalazio na vrhuncu. Jugoslavija je nakon toga igrala bez Hrvata. U kvalifikacijama za europsko prvenstvo preostale su još dvije utakmice. Posljednje bodove za kvalifikacije za europsko prvenstvo krnja je Jugoslavija osvojila u Beču u utakmici protiv Austrije dok su Srbi počinjali svoju razornu završnu ofenzivu na Vukovar. Usprkos tome, Ivica Osim ostao je na trenerskoj dužnosti. 'Pokušao sam igrati ulogu Don Quijotta. Moj je posao bio odvesti reprezentaciju na europsko prvenstvo. Igrači su pokušali ostati na okupu dok je zemlja bila u raspadu. Pokušali su izdvojiti politiku. Možda iz egoizma jer su znali da naša momčad ima veliku budućnost. No, možda i zato što su svijetu željeli pokazati da još uvijek znamo igrati lijep nogomet dok su svi govorili o raspadu Jugoslavije'. Osim je dao ostavku kada su na Sarajevo pale prve granate. U to je vrijeme živio u Beogradu. Objavio je ostavku u zagušljivom uredu nogometnog saveza. Srpska je televizija snimila taj prizor. Osimov je glas drhtao: 'Neću putovati na europsko prvenstvo. Ovo je osobna gesta kako biste se prisjetili da sam rođen u Sarajevu. Znate što se tamo događa'. Bilo je teško iz Beograda doći u Sarajevo, kaže Osim. Otputovao je u Grčku kao trener Olympiakosa iz Pireja. 'Bilo je to više vegetiranje nego život', pripovijeda on. Teške su bile večeri pred televizorom - svakog dana krvave slike iz Sarajeva gdje su živjele njegova žena i kći. S njima je svakog dana mogao razgovarati uz pomoć radio-amatera. 'Radio-amater znao je sve o našem odnosu. Bio je to trokut'. Asima Osim nije htjela otići iz Sarajeva: 'Rekla sam samoj sebi: ostat ću ovdje. Moj je život poput života ostalih. Dogodit će se što se mora dogoditi'. Mnogi su ljudi ostali u Sarajevu, iako su mogli otići, priča ona. 'Mislim da je to bio jedan oblik otpora', kaže Osimova kći Irma. Usprkos Osimovoj ostavci krnja Jugoslavija otputovala je 1992. na europsko prvenstvo u Švedsku. Neposredno prije udarca s centra Jugoslaveni su poslani kući jer su sankcije UN zabranile 'športske kontakte'. Igrači nisu bili oduševljeni što moraju plaćati račune politike. Čitavog su života poučavani da šport i politika nemaju nikakve međusobne veze. Za većinu je rat bio jako daleko; nogomet su igrali u Beogradu ili u inozemstvu. Ta jugoslavenska nogometna generacija stasala je u vrijeme kada je šport bio realno sredstvo borbe protiv birokracije. No, rat je izbio upravo u trenutku kada se taj alternativni svijet nalazio u procesu raspada. Važan je bio samo novac. Svaki brine samo za sebe, glasio je motto nogometaša, dok su navijači utočište od postkomunističke opasnosti zatražili u nacionalističkim zborovima. Neposredno prije kraja puta, u Makedoniji, u stanu Darka Pančeva, bivšeg srednjeg napadača: 'Što se situacija u bivšoj Jugoslaviji više zaoštravala, to se više sve prenosilo na reprezentaciju', pripovijeda on. Kada su problemi uistinu postali ozbiljni, i u samoj reprezentaciji dolazilo je povremeno do rasprava o jugoslavenskoj situaciji. No, neki su igrači u potpunosti odbijali razgovor. Svi su znali da je Jugoslavija kao zemlja postojala 50 godina. Ljudi su bili svjesni te neobične situacije i izbjegavali su razgovor o tome. Da, osjećala se neugodna napetost'. Nogometni reprezentativci nalazili su se u proturječnoj situacji. S jedne su strane željeli što dulje ostati zajedno, a s druge su strane nastale nove činjenice kojima su se morali prilagoditi. Većina njih igrala je u inozemstvu, ali je imala obitelj i domovinu koja je bila važna čak i u bezkorijenskom svijetu vrhunskog športa. U najtežem su položaju bili nogometaši iz miješanih obitelji. Poput Roberta Prosinečkog, čija je majka Srpkinja a otac Hrvat. Ili Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatica a otac Srbin. Robert Prosinečki odrastao je kao dijete radnika na privremenom radu u Njemačkoj, a kao teenager vratio se u Zagreb. S osamnaest godina otišao je u beogradsku Crvenu zvezdu gdje je postao ljubimcem publike. Dinamovi navijači oprostili su mu prijelaz na neprijateljsku stranu tek nekoliko godina kasnije, kada je Prosinečki javno izjavio da je Hrvat te da želi igrati za Hrvatsku. Za vrijeme rata Prosinečki je igrao u Španjolskoj, a dugo ga je mučila tajanstvena nevolja s mišićima. No, Prosinečki ne želi ni čuti za psihosomatska objašnjenja. Činjenica je da je brinuo za svoju obitelj; da su njegovi prijatelji poginuli u ratu na hrvatskoj strani; da istodobno nije prekinuo veze s Beogradom. Fernando Herro, najpopularniji igrač Real Madrida, sprijateljio se s njim u tom razdoblju: 'Robert je puno razmišljao i neprekidno se pitao: zašto nam se to događa? zašto baš mi? Mislim da su njegovi problemi s mišićima povezani s tim. Naše tijelo nije stvoreno za udarce te vrste'. Prije godinu dana Prosinečki se vratio u Hrvatsku. Nacionalno božanstvo u dobi od 29 godina. Postao je sporiji, kloni se dvoboja. Aura izmučenosti i straha okružuje ga i na nogometnom terenu. Zacijelo je izložen velikom pritisku. Uvijek je bio odan svojim beogradskim prijateljima što u Hrvatskoj zahtijeva hrabrost. 'Ovdje su stradali mnogi ljudi, puno smo propatili. Sada se ne mogu govoriti pretjerano lijepe stvari o bivšoj Jugoslaviji. Svatko je tamo imao prijatelje ili ih još uvijek ima. Trebat će puno vremena'. Siniša Mihajlović, koji je s Robertom Prosinečkim igrao u beogradskoj Crvenoj zvezdi prije nego je otišao u Italiju, potječe iz hrvatskog gradića Borova, smještenog u blizini srpske granice. Priča se da je u Borovu počeo jugoslavenski građanski rat kada je srpska teritorijalna obrana otvorila vatru na hrvatske policajce. Mihajlović je odrastao u svijetu koji nije pravio razliku između Hrvata i Srba. 'Kada sam morao otići u vojsku, pitali su me koje sam nacionalnosti. Rekao sam: Jugoslaven. Bilo mi je tada sedamnaest godina. Kod kuće sam pitao majku: što sam ja zapravo? Srbin, Hrvat ili Jugoslaven? Danas se Mihajlović izjašnjava kao Srbin. Tvrdi da to čini iz prkosa, zato što su o Srbima izrečene tolike neistine. No, tvrdi da se nikada nije borio na srpskoj strani. Na svjetskom prvenstvu u Francuskoj Robert Prosinečki igra za Hrvatsku, Siniša Mihajlović za Jugoslaviju, zajedno s Crnogorcem Dejanom Savičevićem, zajedničkim kolegom iz velikih dana Crvene zvezde. Neposredno prije prvog svjetskog nogometnog prvenstva sreo sam Sinišu Mihaljovića u jugoslavenskom logoru za trening. Novine su bile prepune vijesti s Kosova. Tema? 'Ne pričamo o politici', kazao je Mihajlović" na kraju članka Miklosa Gimesa, "urednika züriškog "Tages-Anzeiger Magazina' i koautora tv-filma "Jedanaest prijatelja" o sudbini bivše jugoslavenske reprezentacije". 300223 MET jun 98