DNEVNI PREGLED BR. 121 - 25. LIPNJA 1998.

GLAS AMERIKE - VOA 24. VI. 1998. Šakićevo pismo "'Glas Amerike' ima pismo koje je negdašnji zapovjednik logora Jasenovac Dinko Šakić napisao krajem svibnja u argentinskom zatvoru, čekajući izručenje Hrvatskoj. Pismo je adresirano na Ekrema Spahića, Amerikanca hrvatskog podrijetla iz BiH. S nama je u studiju Zdenko Novački koji će nas upoznati sa sadržajem pisma. Pa, Zdenko, prvo, kojim povodom je Dinko Šakić uopće poslao pismo gospodinu Spahiću u SAD. - Malo prije sam razgovarao telefonski s gospodinom Spahićem koji živi u Teksasu i on mi je potvrdio autentičnost pisma. Čini se da je pismo pisano s namjerom da stigne do Amerikanca Philipa Cohena, autora knjige 'Tajni rat Srbije' u kojoj se pokušava demistificirati uloga Srbije u antifašističkom pokretu. U svom pismu Dinko Šakić nudi gospodinu Cohenu da mu ispriča sve što zna jer želi da se sazna istina putem jednog ozbiljnog i nepristranog pisca, kao što je dr. Cohen. Inače, gospodin Spahić mi je rekao kako nikad prije nije imao nikakav privatni kontakt s Dinkom Šakićem. Koliko znam, malo prije si uspio razgovarati s Philipom Cohenom. Što je on rekao na Šakićevo pismo? - Pa, dr. Cohen je iznenađen Šakićevom ponudom i zasad je rekao kako o cijeloj stvari želi promisliti prije nego dade neku izjavu ili donese odluku o njegovu prijedlogu. Vratimo se samom pismu. Što Dinko Šakić piše gospodinu Spahiću? - Kao prvo, Šakić odbacuje, kako u pismu kaže, 'sve srpske optužbe protiv mene i NDH, jer su lažne i izmišljene kako bi time prikrili svoje vlastite i dokazane zločine, a pogotovo im je potrebno u ovim časovima odvratiti pozornost svijeta na drugu stranu zbog zločina koje provode nad Albancima na Kosovu i zbog njihovih svježih i dokazanih ratnih zločinaca - Karadžića i Mladića i tisuće drugih', kaže se u pismu Dinka Šakića. U pismu bivši zapovjednik logora Jasenovac također piše da je živio 50 godina u Argentini pod svojim imenom te da je Beograd za to znao. 'Jugo-tisak je kroz cijelo to vrijeme pisao i iznosio laži o meni, nazivao me neprijateljem br. 1 Jugoslavije',piše Dinko Šakić, napominjući da mu je beogradski 'NIN' 1976. u jednom tekstu posvetio cijelu stranicu. Dakle, Dinko Šakić implicira da je vlada bivše Jugoslavije znala gdje se nalazi? - Da, tako bi se dalo naslutiti iz pisma. A budući da Jugoslavija nikad nije tražila njegovo izručenje, Šakić smatra da to ide u prilog njegovim tvrdnjama o nevinosti. No, svakako najzanimljiviji dio pisma je njegov iskaz u kojem doslovno kaže: 'Ja sam u tri navrata zahtijevao od hrvatskog nadležnog suda da me pozove na odgovornost zbog navodnih djela koja sam počinio u obrani moje domovine Nezavisne Države Hrvatske'. To je zanimljiv podatak koji dosad nitko od nadležnih nije spomenuo i u svakom slučaju trebat će provjeriti njegovu vjerodostojnost. Inače, Dinko Šakić u pismu također spominje kako piše knjigu o Jasenovcu u kojoj će, po vlastitim riječima, 'iznijeti samo istinu'. - Zdenko, ima li u pismu Dinka Šakića još nešto što bi valjalo istaknuti? - Vjerujem da će naše slušatelje zanimati da Šakić svoju nevinost potkrjepljuje i s dvije tvrdnje koje podosta podsjećaju na iskaze u Nürnbergu, gdje su nacistički čelnici u svoju obranu navodili da su imali prijatelje Židove. Bivši zapovjednik logora Jasenovac tako piše da mu je jedan hrvatski Židov, koji je imao rodbinu i prijatelje u Jasenovcu, platio putnu kartu iz Italije u Argentinu 1947. godine. U drugoj tvrdnji Dinko Šakić iznosi pojedinost da mu je unuka u Buenos Airesu udana za Židova, dok mu je brat u Zagrebu oženjen Muslimankom". *** Razgovor: Damir Matković "Na redovitoj kvartalnoj skupštini Foruma 21 produžen je mandat sadašnjem vodstvu, a dosadašnja aktivnost proglašena je zadovoljavajućom. Tim povodom s predsjednikom ove organizacije naš izvjestitelj Željko Matić razgovarao je u Zagrebu. - 'Pa, ja mislim da je najvažnija stvar koju smo uspjeli postići to da je postignut opći konsenzus svih političkih stranaka i javnosti da HRT treba mijenjati. To je vrlo važna stvar jer prije pola godine ta je ideja bila, praktički, dočekana kao heretička. Sada se, eto, i vladajuća stranka suglasila, i čak i ona predlaže promjene. To je veliki korak naprijed. Drugi korak, možda još važniji, jest što je napokon pred Hrvatski državni sabor došao prijedlog, čak dva prijedloga zakona, koji upravo smjeraju preoblikovanju hrvatskih elektronskih medija, konkretno javnoj televiziji, u smjeru zapadnoeuropskih standarda. Sve ide potpuno legalnim putem za poboljšanjem jednog modela koji očito nije dobar. Kakva će ta rješenja biti ne znamo, ali čini mi se da je upravo uloga Foruma u poticanju toga procesa bila vrlo značajna. Što se tiče naših budućih djelovanja, tu još nama ostaje puno stvari koje moramo riješiti. Prije svega, čini mi se da smo u proteklom razdoblju premalo pozornosti poklanjali malim lokalnim radijskim postajama koje postaju sve važniji i važniji dio tog razvoja elektronskih medija jer se radio jednostavno sve više i više sluša, upravo zbog toga jer se temelji na lokalnosti. Radio se sluša danju, televizija se gleda noću; prema tome, mogao bih čak reći, moja je procjena, da je lokalni radio jednako toliko važan kao i televizija, a u manjim sredinama je to važniji budući da se bavi onim problemima koji se, jednostavno, iz malih sredina nigdje ne uspiju probiti na ekran velike televizije. Mi, nažalost, imamo slučaj, posljednjih nekoliko mjeseci pokušaja 'pacifikacije' brojnih lokalnih postaja: neki naši kolege su izgubili posao, neki su dali otkaz. To je, apsolutno, područje kojem će Forum morati posvetiti veću pozornost u sljedećem razdoblju. S druge strane, govori se puno o tom privatnom nacionalnom televizijskom kanalu, međutim je isto tako činjenica da sadašnje odredbe Zakona o telekomunikacijama nisu dobre. One ne pogoduju nacionalnom kanalu zbog brojnih ograničenja - počevši od sastava Vijeća za telekomunikaciju, do pravila o umreživanju, do pravila koje zabranjuje ekskluzivne materijale, što opet, na neki način, predstavlja komercijalnu kočnicu komercijalnim televizijama. Prema tome, mi ćemo lagano pripremati i novi zakon o telekomunikacijma, a isto tako očekujemo zakon o HRT-u na koji ćemo, vjerojatno, predložiti amandmane koji sad nisu stigli, a na tragu su europskih postignuća. Točnije Televizije bez granica koja je, recimo, temelj za audio-vizualno zakonodavstvo EU-a, a tu prije svega mislim na odredbu o poticanju nezavisne produkcije'". (VOA) DEUTSCHE WELLE - RDW Program na njemačkom jeziku 24. VI. 1998. Novi hrvatski program za izbjeglice Povjerenik njemačke vlade za repatrijaciju Dietmar Schlee preporučit će njemačkoj vladi zalaganje za konferenciju za pomoć Hrvatskoj pri obnovi tek onda kada Hrvatska pokaže opipljive rezultate u procesu povratka srpskih izbjeglica, prenosi Verica Spasovska. "Tri godine nakon ljetne ofenzive 'Oluja' i egzodusa krajiških Srba iz Hrvatske hrvatska vlada namjerava otvoriti vrata povratku izbjeglica. Riječ je o oko 150 tisuća krajiških Srba, od kojih oko 60 tisuća živi u okolici Banje Luke, u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine. Većina njih želi se vratiti u Hrvatsku. Naime, izbjeglice se dosada gotovo uopće nisu uklopile u život u Srbiji, kamo je u ljeto 1995. krenuo najveći dio izbjeglica, ni u Bosni. Mnogi od njih još žive u izbjegličkim logorima, nezaposleni su i smatraju se građanima drugog reda. Dok njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel hvali planove hrvatske vlade o repatrijaciji izbjeglica, proglašavajući ih 'izuzetno razveseljavajućim', i ocjenjujući da bitno poboljšavaju izglede Hrvatske za europsku pomoć pri obnovi, povjerenik njemačke vlade za repatrijaciju bosanskih ratnih izbjeglica Dietmar Schlee iznosi suzdržaniju ocjenu: 'Plan je dobar. To znači da je najvažnija njegova brza i nebirokratska provedba. Dogovorio sam s hrvatskim ministrom vanjskih poslova da sljedećih tjedana i mjeseci pomno nadziremo stvari nekom vrstom 'provjere uspjeha'. Plan je jedno, a provedba nešto sasvim drugo'. Po planovima hrvatske vlade, u Banjoj Luci bi trebao biti otvoren generalni hrvatski konzulat, koji će rješavati formalnosti za izbjeglice. Sigurnost povratnika bit će zajamčena, a njihova reintegracija poduprta. Ovoga petka (26. VI.) hrvatski Sabor trebao bi prihvatiti rečene planove. No, tek kada najave hrvatske vlade budu popraćene konkretnim djelima, Schlee će njemačkoj vladi preporučiti zalaganje za međunarodnu konferenciju o pružanju pomoći Hrvatskoj pri obnovi. Primjerice, Schlee zahtijeva dokaz da će se sljedećih tjedana svojim domovima vratiti spomena vrijedan broj krajiških Srba. Takva je skepsa po njegovim riječima primjerena budući da je hrvatska vlada previše dugo sprječavala povratak krajiških Srba. Kao upozoravajući primjer mogu poslužiti iskustva srpskih izbjeglica iz krajine, stečena u hrvatskom konzulatu u Beogradu. Iako su službeno podnijeli zahtjev za dobivanje hrvatskog državljanstva, pozitivno je riješen tek mali broj slučajeva. Izbjeglice se pak ne usuđuju doći u krajinu s jugoslavenskom putovnicom. No, povratak krajiških Srba i njihova uspješna reintegracija ne ovise samo o spremnosti hrvatske vlade da ih ponovno primi. Od podjednako su ključne važnosti životni uvjeti u nekada srpskim područjima: posla gotovo i nema, a stambeni su kapaciteti u mnogim slučajevima razoreni ili ih je zauzelo oko 130 tisuća hrvatskih izbjeglica iz Bosne, čiju repatrijaciju u njihovu domovinu hrvatska vlada dosad nije poticala. Između ostalog i zato što je argument o stambenom položaju hrvatskih izbjeglica iz Bosne mogao poslužiti i za odbijanje povratka krajiških Srba. Ako se krajiške izbjeglice uistinu vrate svojim domovima, u republici srpskoj napokon će biti oslobođen stambeni prostor za muslimanske izbjeglice, a svojim će se domovima moći vratiti i deseci tisuća ljudi koji trenutačno čekaju u izbjegličkim logorima u srednjoj Bosni. No, za mnoge izbjeglice povratak u republiku srpsku ne ovisi samo o stambenom prostoru. Mnogi od njih i dalje strahuju od povratka na to područje. U tom je pogledu sigurnosno stanje u republici srpskoj osjetno poboljšano, smatra Dietmar Schlee: 'Upravo smo policiji republike srpske predali vozila kako bismo joj pomogli da bolje obavlja svoj posao. Dakle, što se tiče sigurnosti izbjeglica, u republici srpskoj postigli smo odlučujući napredak. No, postoje, naravno, i gospodarski deficiti - taj problem nije, naravno, moguće jednostavno riješiti raspravom. Stoga i nastojimo ojačati gospodarstvo u republici srpskoj. Kada Volkswagen sredinom kolovoza započne s proizvodnjom u Sarajevu, bit će povezan s čitavim nizom dobavljačkih tvrtki u republici srpskoj. I to će ljudima u republici srpskoj pružiti perspektivu'. U Zvorniku, Bijeljini i ostalim gradovima Schlee trenutačno pregovara o povratku muslimanskih izbjeglica. Pomaci su uočljivi, izjavljuje Schlee optimistično. Ipak, priznaje da bi povratak izbjeglica nesumnjivo mogao brže napredovati", ističe Verica Spasovska na kraju analize. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 24. VI. 1998. Pregled tiska U tekstovima posvećenima krizi na Kosovu, britanski dnevnici izvješćuju o Holbrookeovom jučerašnjem posjetu Skopju i Beogradu. Uglavnom prenose procjene da je američki izaslanik jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću prenio posljednje upozorenje da obustavi vojne akcije na Kosovu pod prijetnjom vojne intervencije NATO snaga. U izvješću s razgovora u Skopju, gdje je Holbrooke podržao teritorijalni integritet Makedonije te naglasio da Makedonija nije dio kosovske krize, 'The Independent' piše da to samo pokazuje zabrinutost da je sukob na Kosovu otišao predaleko da bi ga se moglo razriješiti diplomatskim putem. 'The Financial Times' prenosi da je Milošević jučer ruskom izaslaniku Afanaskijevskom obećao da će vlada pomoći svim izbjeglicama da se vrate kućama. List napominje da je više od 60.000 kosovskih Albanaca napustilo svoje domove, kao i da su srbijanska policija i VJ razorile velik broj njihovih kuća. Međunarodne humanitarne organizacije kažu da im policija posljednjih dana omogućava bolji pristup Kosovu, no da još ne propuštaju nikakvu humanitarnu pomoć, piše 'The Financial Times'. 'Zabrinutost ujedinjuje Grčku i Makedoniju', naslov je izvješća iz Atene o susretu grčkog i makedonskog ministra vanjskih poslova, koji objavljuje 'The Financial Times'. Theodorus Pagalos i Blagoj Hadžinski zanemarili su spor dviju zemalja oko imena Makedonije kako bi izrazili regionalnu solidarnost glede sukoba na Kosovu. Ministri su poslali zajednički apel za rješavanje kosovskog sukoba bez vojne intervencije Zapada. 'Obje strane moraju poduzeti pozitivne korake. Albanci do sada nisu pristali na razgovore', rekao je makedonski ministar. Njegov grčki kolega kritizirao je kontaktnu skupinu zbog zahtjeva da Srbija povuče sve snage sigurnosti s Kosova prije nego što albanski pobunjenici obustave svoje akcije, izvjećuje 'The Financial Times', koji dodaje da odnosi Grčke i Makedonije stalno napreduju, kao i da Grci čine većinu stranih ulagača u Makedoniji. Bečki 'Die Presse' objavio je komentar o ulozi NATO-a na Kosovu u kojemu autor Peter Michail Lingens iznosi neobičan prijedlog. On sumnja da bi na Kosovu zračni udari mogli imati jednaki učinak kao u Bosni te predlaže da EU i NATO daju oružje OVK, pod uvjetom da oni to oružje vrate nakon završetka sukoba. Lingens u komentaru predlaže da se uvede međunarodni protektorat nad Kosovom u trajanju od 20 godina te naglašava da bi američki predsjednik Clinton trebao preuzeti inicijativu i narediti vojnu akciju, budući da EU nije ni u Hrvatskoj ni u Bosni uspjela djelotvorno intervenirati. 'The Daily Telegraph' donosi reportažu o Srbima na Kosovu. Dok su patnje albanskih civila privukle najveću pozornost svjetske javnosti u najnovijim krvoproliću, primjer sela poput Biće dokazuju da su i srpski civili u borbi za opstanak, piše Tim Butcher, izvješćujući sa sjeveroistoka Kosova. On piše da Albanci napadaju i s Kosova protjeruju obitelji koje ondje žive stotinama godina te prenosi riječi s terena da su sami organizirali obranu jer policija i vojska nisu dovoljno jake da bi pružile zaštitu u zabačenim područjima kakvo je selo Biće. 'The Guardian', kojega se smatra bliskim britanskoj laburističkoj vladi, danas na svojoj naslovnici objavljuje žestoki napad na vanjsku politiku Blaireova ureda. Pozivajući se na podatke istraživanja jedne nezavisne istraživačke agencije, 'The Guardian' tvrdi da je laburistička vlada u prvoj godini svoje vladavine odobrila više od 2000 licenca za prodaju oružja nekima od najproblematičnijih zemalja svijeta, što je očito kršenje proklamirane etičnosti u vanjskoj politici. Licence koje je vlada odobrila izvoznicima oružja uključuju prodaju strojnica snagama sigurnosti u Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Indoneziji. Iako je obećano kako prodaja oružja neće biti dopuštena u slučaju da postoji rizik da će to oružje biti upotrijebljeno za represiju unutar zemalja koje oružje kupuju, piše 'The Guardian'. (BBC) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA HANDELSBLATT 24. VI. 1998. Visoke zapreke kandidatima za pristup EU Djelotvorna državna uprava jedan je od najvažnijih čimbenika za ulagače u istočnoeuropsko i srednjoeuropsko gospodarstvo, upozorio je austrijski ministar gospodarstva Farnleitner na gospodarskom summitu u Salzburgu. "Ni izabrani srednjoeuropski i istočnoeuropski kandidati za pristup EU, ni zemlje s kasnijom perspektivom pristupa nemaju realnu predodžbu o opsegu zadaća, koje predstojećih godina valja riješiti na putu prema Bruxellesu. Taj je zaključak proizišao iz različitih rasprava, vođenih na trećem gospodarskom summitu srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, koji je početkom tjedna pod okriljem 'World Economic Foruma' okupio u Salzburgu istaknute gospodarske i političke predstavnike te regije. Reformske zemlje srednje i istočne Europe, koje se pripremaju za pristup EU, ne mogu očekivati 'pokrivanje svih financijskih rupa, otvorenih u procesu tranzicije', upozorio je Werner Hoyer, ministar u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Taj je projekt jednostavno prevelik za tako nešto, upozorio je Hoyer. Njemačka je tijekom ponovnog ujedinjenja iskusila kakve zadaće izgradnje očekuju srednju i istočnu Europu na putu u EU, kazao je Hoyer. Iskustva o opsegu nužnih ulaganja tijekom njemačkog ujedinjenja posebno su relevantna za pripreme kandidata za pristup, istaknuo je on i dodao: 'Želi li Poljska svoju opskrbu pitkom vodom dovesti na EU-standard, taj će posao samo u sljedećih pet godina zahtijevati ulaganja u visini 20 milijardi dolara'. No, za zemlje kandidate za pristup podjednako je važno osuvremenjivanje pravnih i upravnih institucija i struktura, pri čemu je izgradnja djelotvorne policije neizbježna provjera sposobnosti, s obzirom na prijetnju organiziranog kriminala na istoku. Ravnatelj Svjetske banke za istočnu Europu Caio Koch-Weser podupro je takvo stajalište upozorenjem da većina kandidata 'očekuje od pristupa EU previše u prekratkom roku', što mora rezultirati razočaranjima. U okviru opsežne pomoći reformskim zemljama Svjetska je banka važnim težištem učinila ciljane programe pripreme za pristup EU. Iz perspektive 'granične zemlje' sadašnje EU, u odnosu na reformske zemlje srednje i istočne Europe, austrijski ministar gospodarstva Hannes Farnleitner založio se da europsko političko i gospodarsko otvaranje prema srednjoj i istočnoj Europi i novi izazovi globalizacije svjetskoga gospodarstva budu protumačeni kao povoljna prilika. Austrijska politika i gospodarstvo tako su i učinili, dodao je ministar Farnleitner. Proširivanjem izvoza u trgovinskim odnosima s bivšim članicama istočnog bloka Austrija je nakon skidanja željezne zavjese otvorila 60 tisuća novih radnih mjesta, napomenuo je Farnleitner. Nadalje, Austrija je uspjela povećati udio izvoza EU u reformske zemlje sa 2 na 8 posto - i to unatoč razlici u plaćama i valutama u odnosu na istočne susjede, koja se kretala od 1:10 do 1:15, kao i sve propusnijoj granici, dugoj 1400 kilometara. Farnleitner smatra da nedavna azijska kriza sadrži važne pouke i za predstojeći proces proširenja EU. Slom u dalekoistočnim zemljama- tigrovima pokazao je da je europski model funkcionalne državne uprave od kritične važnosti, tumači austrijski ministar gospodarstva, dodajući da će čimbenik državne uprave nakon azijske krize postati još važniji za ulagače. Skrećući pozornost na anketu, provedenu u 150 poduzeća u 62 zemlje, Fred Steingraber, šef američke tvrtke za consulting A.T. Kearney, pokazao je da poduzeća i financijski instituti već danas različite perspektive za pristup EU smatraju ključnim mjerilom za nova ulaganja. Ulaganja u visini 17,5 milijarda njemačkih maraka i veći izvoz nego u SAD čine srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje sve važnijim gospodarskim partnerom Njemačke. To valja imati na umu, istaknuo je Walter Kittel, šef njemačkog savjetničkog programa za transformaciju u zemljama bivšega istočnog bloka. Njemački bilateralni program za transformaciju suočit će se s važnim zadaćama u prvom redu u procesu reforma u zemljama-kandidatima za kasniji pristup EU", zaključuje novinar. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. VI. 1998. Secirane duše "Sat i pol u Bosni. No želi li se televizijski gledatelj još suočiti s ratnom i poslijeratnom katastrofom na Balkanu? Dakle, zbog općinstva umornog od rata, odgovorni u TV-programu, odlučili su tu temu gurnuti u mrklinu noći u kojoj normalan čovjek ništa ne vidi, barem ne na daljinu. Film Michaela Moellera i Marca Wiesea zaslužio je ipak ugledniji termin prikazivanja od ponoći. Oba su autora godinu dana svojom kamerom i svojim pitanjima slijedila bosanske izbjeglice, nenametljivo, ali neumoljivo. Proizišao je igrokaz prodornosti kakvog gledatelj rijetko može vidjeti na televiziji. Zapravo se ne radi o reporterskom djelu; za to je prilog previše elegičan. Nije ni političko djelo ako se pod tim podrazumijeva otkrivanje političke krivnje i odgovornosti. A Moellerov i Wieseov film nije ni dirljivo djelo koje nadražuje suzne žlijezde. Ni traga ganutljivosti. Ono što autori rade i u čemu gledatelj sudjeluje oprezno je, pomno seciranje stanja duše. Pred kameru dovode ljude koji su izbjegli jednu katastrofu, rat, i gurnuti su u drugu katastrofu koja se sastoji u tomu da ih zemlja azila Njemačka tjera, a domovina Bosna ih ne prihvaća. Postoje dvije Bosne, kaže u filmu intervjuirani novinar u Sarajevu: Bosna koja je pretrpjela rat i Bosna izbjeglica - a između nesavladiv zid. Jednom su, kaže na drugom mjestu jedan bivši bosanski borac pun prijezira, izbjeglice morale platiti cijenu svojega bijega. A jedan od njih, odvjetnik, kaže da se osjeća odbačenim - odbačenim od vlastitog naroda jer mu danas u Bosni nisu spremni dati niti stan niti posao. Jesu li izbjeglice, među njima i muškarci, zaslužili sažaljenje? Treba li one koji su ostali u ratu osuđivati zbog njihova neprihvaćanja povratnika? Moeller i Wiese odluku potpuno prepuštaju samom gledatelju. No predočuju mu slike za razumijevanje i dobre argumente za vlastito mišljenje. To je jedna prednost tog filma. Druga se sastoji u tomu da nije samo brižljivo dokumentiranje nego ispunjava i umjetničke zahtjeve što gledatelja čak i poslije ponoći drži budnim" - piše Peter Sartorius o filmu prikazanom na ARD-u. ŠPANJOLSKA ABC 24. VI. 1998. Rika papirnatih tigrova "U posljednje vrijeme stanje na području bivše Jugoslavije opet je postalo opasno. Sada se više ne može otkloniti ni mogućnost izbijanja novog rata. U vijestima se često pokušava ostaviti dojam da za to nisu krivi samo Srbi, nego i oni koji su napadnuti. Već smo navikli na taj jezik iz vremena rata za nezavisnost Hrvatske i Slovenije. A budući da Beograd uživa potporu Rusije, tu činjenicu poštuju i mnogi zapadni mediji. Ali ovoga puta izgleda da je, osim ratnog zločinca Miloševića, jedan od odlučujućih čimbenika i kukavička politika zapadnih sila. Razni predstavnici demokratskih država u tim kritičnim područjima, osim američkog generala Jacquesa Kleina koji se pokazao posebno uspješnim, postupaju na način koji ne može donijeti rezultate bez obzira na okolnosti. Ako razmišljamo o razvoju situacije na području bivše Jugoslavije, događaji su se razvijali u tri različita smjera. A ako se pogledaju rezultati, možemo prosuditi koji je od ta tri puta bio najbolji. Među Albancima postoji predsjednik Rugova, koji je sličan Mahatmi Ghandiju i koji je zbog vlastitog uvjerenja pokušao postići da uz pomoć nenasilnog otpora na Kosovu zažive ljudska prava i da njegov narod dobije slobodu. On je u kritičnim godinama, koje su sada iza nas, učinio sve što je bilo moguće kako bi izbjegao nasilje, a cijelo je vrijeme branio svoje sunarodnjake argumentima kojima se moralno ne može ništa predbaciti. Zadivljujuće je koliko je vremena taj čovjek čvrsto ostao pri svojoj odluci. Dokazao je da albanski narod na Kosovu želi mir. No, s druge strane, njegov je pacifizam Srbima poslužio kao poticaj za napade na one koji nisu bili spremni uzvratiti istom mjerom. Hrvatska je krenula drugim putem. U njezinu slučaju, poslije srpskih napada pokrenut je energičan otpor, a najvažnija je bila želja stanovništva da obrani domovinu. Osim toga, tijekom rata živjelo se pod vodstvom predsjednika Tuđmana koji je narod pozvao na otpor u okolnostima u kojima je hrabrost boraca vrijedila više od oružja. U prvoj fazi rata, Hrvati su bili izvanredno slabi u vojnom pogledu. Jedva da su imali nešto vojne opreme. Osobno sam bio nazočan kad su dragovoljci masovno dolazili u Zagreb i kad su im dijelili po šest metaka kako bi naučili pucati. Poslije šest ispaljenih probnih metaka, slali bi ih na bojišnicu. Unatoč tome, uspjeli su zaustaviti srpske napade i na kraju su pobijedili neprijatelja, a sve zahvaljujući tome što je moral hrvatskog naroda bio viši do morala koji je vladao među Srbima. No, moramo znati i da je, iako su u početku svi simpatizirali Hrvatsku, s vremenom genijalna srpska promidžba preokrenula situaciju. Sada se previše često kaže da su Hrvati, drugim riječima, oni koji su napadnuti, jednako krivi kao i srpski agresor. Jako je dojmljivo sve što tu čini licemjerna međunarodna zajednica, a i bestidno spekuliranje zbog kratkog pamćenja mnogih političara i stručnjaka za promidžbu. Treći je smjer onaj kojim su krenuli Srbi. Oni su, osobito njihov vođa Milošević, bili uvjereni da Zapad ne moraju shvaćati ozbiljno i da jednostavno trebaju samo jako udarati, što su i pokazali strašnim etničkim čišćenjem u Bosni. Očito je da je Milošević trijumfirao. U vezi s unutarnjom politikom, uspio je na svoju stranu pridobiti srpsko stanovništvo, što se na početku rata baš i nije moglo reći, a kasnije je imao dosta uspjeha i na međunarodnoj razini. Onaj tko danas bude čitao povijest tih ratnih godina, lako će se uvjeriti do koje je mjere Zapad popuštao pred zahtjevima Beograda. A sada svi ti čimbenici utječu na sudionike sukoba na Kosovu pri donošenju odluka. Unatoč svojem plemenitom stavu, Rugova je izgubio povjerenje albanskog stanovništva. Albanci su strašno ugnjetavani i sada se nadaju da će svoju nepodnošljivu sudbinu promijeniti jedino nasilnim putem. Zato sada pristaju uz one koji zagovaraju vojno rješavanje. Vjerojatno su zaključili da je Ghandijev put pun vrlina naveo civilizirane Engleze da učine korak unatrag, ali ništa ne pomaže kad čovjek ima posla s divljacima i barbarima. Tri različita iskustva na tom području utječu na način razmišljanja u državama bivše Jugoslavije. Slabost Zapada, praćena praznim pozivima i izjavama, kriva je za to da sada Rugovin način diskreditiraju njegovi navodni prijatelji. Hrvatsku previše često diskriminiraju, a Milošević previše često izgleda kao pobjednik pred cijelim demokratskim svijetom. Stoga, ako sada postavimo pitanje Kosova iz perspektive tih triju opcija, shvatit ćemo da Milošević ne mora ni od čega strahovati zbog svoje krvave politike represije. Dobit će još veću potporu za svoju politiku među Srbima i u cijeloj će regiji ojačati uvjerenje da je Zapad papirnati tigar. To je pravo pitanje za budućnost. Odluka o tome što će se dogoditi u regiji ovisi ponajprije o zapadnim vladama. Ako one i dalje budu igrale ulogu nekoga tko priča samo zato da bi pričao, pobijedit će srpska opcija, a to znači odbacivanje svih moralnih načela. Ali ako zapadne demokratske države budu djelovale energično, to će sigurno začuditi cijeli svijet, ali će donijeti i neke uspjehe. No, i više je nego upitno je li Zapad spreman na to. U svakom slučaju, ono što se dogodilo u prošlosti ne pruža velike nade. Izgleda da su na Zapadu zaboravili riječi koje je Theodore Roosevelt rekao svojem narodu: 'Govorite tiho, ali izgovarajte ono što je važno'", piše habsburški nadvojvoda Otto. FRANCUSKA LE FIGARO 24. VI. 1998. "Prljavi ratovi" francuske vojske Ima dana kad francuski vojnici ne znaju kojemu svecu uputiti molitve prije bitke. Dugo su im predbacivali da ratuju onako kako su ratovali u Indokini i u Alžiru. Zatim su im zamjerali to što ne ratuju, osobito u Bosni, a sada im govore da loše ratuju ili da to rade na pogrešnoj strani, kao što je bilo nedavno u Ruandi. Treba reći da razdoblje poslije završetka hladnoga rata prilično zbunjuje. Ratovi se više ne objavljuju. A najviše se bore i umiru civili. Kad intervenira, Zapad to čini vrlo čudno. I s obrnutim ulogama. Humanitarne organizacije bave se politikom, a političari i vojnici pružaju humanitarnu pomoć. Ukratko, ovo je vrijeme puno nejasnoća i teških zadaća. I eto, sada sumnjiče francusku vojsku za surađivanje s vragom po ruandskim brdima. A neke od njezinih časnika da su pomagali ratnih zločincima da se skrivaju po bosanskim planinama. Te su rasprave vojsku prilično iznenadile. Ona na njih više nije bila naviknuta. Nakon drame u Indokini, alžirski je raskol označio signal francuskoj vojsci da se smiri. Više njezini časnici nisu sanjali o mijenjanju povijesnih tijekova. Šezdesete su godine označile povratak u sumorne vojarne, a velike bojne naših oružanih snaga tada su se pripremale za odbijanje masovnih napada sovjetskih oklopnjaka s Istoka. Samo za taj, i ni za kakav drugi zadatak. Prekid sa suvremenom vojnom poviješću bio je jako oštar. Za vrijeme kolonijalnog razdoblja, časnici su bili i geolozi i upravitelji pokrajina... Bili su i ratni i politički vođe. A u francuskoj prijestolnici sadašnji časnici oklopnih snaga i oni zaduženi za rakete s nuklearnim glavama sada se bave samo tehničkim zadacima i onima koji su jedino vojničke prirode. Ruanda, Bosna i Afrika. Nove mirovne operacije. Dva toliko različita i toliko bliska konteksta. U oba slučaja političari teško određuju nekakvu politiku, časnici se nađu s odriješenim rukama, a na njihovu veliku nesreću, ponekad čine i 'male pogreške'. Najprije Afrika. Unatoč kraju Carstva, elitne postrojbe sretno izbjegavaju dosadu vježbališta. Lagano su naoružane, ali i dalje čuvaju francusku zastavu na Crnom kontinentu. 'Na zahtjev dekoloniziranih država', mornarica i izravni nasljednici kolonijalne vojske - Legija stranaca i padobranci, ostaju ili se vraćaju kako bi sprječavali nerede i gasili požare. Ti 'Afrikanci' nastavljaju tradiciju. A prisiljeni su miješati se u tamošnji društveni i politički život. Kao i njihovi prethodnici. Njihov manevarski prostor koristi se na dva načina. Jedan lokalni, a drugi frankofono-francuski. Francuski vojnici, razmješteni u slabim državama, često se moraju 'upletati' i više nego bi trebalo, a i više nego što to i oni sami žele. Osim toga, u Africi vrijedi zakon preživljavanja. U Zairu se govorilo o članku 15. zairskog Ustava. Budući da taj Ustav ima samo 14 članaka, 15. članak kaže: 'Snađi se!' Taj članak najbolje odgovara afričkoj stvarnosti, ali i našim postrojbama. Jer, zapovijedi iz Pariza često su previše općenite, a ta se površnost može objasniti mnoštvom središta u kojima se donose odluke o ponašanju u Africi. Osim toga, francusko-afrički odnosi temelje se na brojnim pravim prijateljstvima, a često i na političko-mafijaškoj suradnji, najčešće i na onome što nije napisano i što se službeno nikada ne izgovara. (...) Od Džibutija do Srednjoafričke Republike, ne nedostaju primjeri časnika koji su prekoračili ovlasti. Lako se može utvrditi kakav je profil tih ljudi. To nisu više 'terenski časnici', nego 'ministarski časnici'. Dodijeljeni su odjelu za suradnju, odjelima za vojnu obavještajnu djelatnost ili su 'umirovljeni'. Uglavnom su došli iz nekih vojnih ustanova, a u Africi su stvorili veze s lokalnim političkim strukturama i radili su za neke tajnovite tvrtke. Iako su najčešće bili obični vojni savjetnici, željeli su se ponašati kao prokonzuli. Devedesetih godina ovoga stoljeća dolazi i velika sloboda za francusku vojsku. Somalija, Kambodža, Bosna... Kraj razdoblja hladnog rata odmrznuo je i operacije održavanja mira. A ovoga puta, svi su se željeli time okoristiti. I 'gazde' i nekada kolonizirane države. No, zapovijedi su opet bile previše nejasne. I s razlogom. Te su intervencije ozakonjivane samo UN-ovim rezolucijama. A jedino nejasna rezolucija omogućuje postizanje konsenzusa. Intelektualci u New Yorku udobno su zavaljeni u svojim naslonjačima, a pripadnici plavih kaciga na terenu dovođeni su u nemoguće situacije. Moraju pratiti povorke, a ne mogu ih zaštititi, moraju štititi, a ne mogu spasiti. Iluzije se brzo raspršuju, a mržnja i nezadovoljstvo gomila. Vojnici teško podnose optužbe prema kojima oni, navodno, ne ispunjavaju svoje zadatke, a nisu ih ni dobili. To prije što sve to skupo plaćaju vlastitom krvlju. (...) Vojnik se ne boji loše pripremljene vojne operacije i nesigurnog ishoda rata. Kako kaže Helie de Saint-Marc (bivši časnik i književnik),'on ne može podnijeti činjenicu da, osim što je običan pješak na šahovskoj ploči, mora postati i smiješna lutka'. A čini se da je Afrika previše dugo bila smatrana nekakvom egzotičnom šahovskom pločom na kojoj francuski konjanici mogu rušiti kraljeve", piše Arnaud de La Grange. Međugorje: sedamnaest godina ukazanja U povodu sedamnaeste obljetnice događanja u Međugorju, Rene Laurentin piše: "25. lipnja u Međugorju (Bosna) puk iz cijeloga svijeta slavi sedamnaestu obljetnicu 'Gospinih ukazanja'. Tu ima najviše obraćenja: svakodnevno ispovijeda više desetaka svećenika kojih na sam dan obljetnice bude i do stotinu pedeset, uz rekordan broj trajnih i temeljitih obraćenja. To vjeruju svi koji su ispovijedali u Međugorju. Ukazanja su potaknula osnutak nekoliko tisuća molitvenih skupina na svim kontinentima. Došavši u Beč, mladi je kardinal Schönborn otkrio da polovica njegovih sjemeništaraca duguje svoje zvanje Međugorju. Nakon što sam u 'Le Figarou' od 23. II. 1982. objavio prvu vijest o ovome događaju, nedavno sam objavio i 17-godišnji svezak koji će biti i zadnji, pod nazivom 'Oporuka'. Zašto prekidam? Biskup me je zamolio. On se protivi franjevcima koji su utemeljitelji i ispovjednici vjere u ovoj biskupiji koja je dugo bila progonjena, i ukazanjima koja podižu njihov ugled. Preko dvadeset godina oni više ne mogu birati svog provincijala: njihove su prilike slične onima u gradu u kojemu gradonačelnika više ne biraju njegovi potčinjeni, već ga imenuje vlada, sa zadaćom da iskorijeni njihove običaje i tradiciju. Već više godina njihovi mladi svećenici ne dobivaju nalog za obavljanje svećeničkih dužnosti. Njihov je novicijat ukinut i zabranjen, nezakonitu kaznu izrečenu protiv dvojice od njih morao je poništiti Vrhovni crkveni sud nakon osmogodišnje parnice koju je obustavilo pravosuđe administrativnim putem. Prepirka postaje takva da bi se u njoj moglo izgubiti dostojanstvo: 'Kaljate svoju biskupsku čast', pisao je budući kardinal H. U. Von Balthasar predšasniku sadašnjega biskupa. Kada je riječ o Međugorju, postoji samo jedna opasnost, a to je da ga se mimoiđe. Prilike me podsjećaju na represiju protiv Ivane Arške i oca Pia od 1917. do njegove smrti, ili na balkansku represiju na Kosovu, barem na fizičko nasilje. Godine 1983. tadašnji je biskup govorio o halucinacijama. Kako bih bolje razumio, pozvao sam profesora Joyeuxa i skupinu liječnika koji su prvi put načinili elektroencefalograme (i druge pretrage). Vidioci su sasvim normalni u svakidašnjem životu. Dok su u zanosu, oni ne spavaju, ne sanjaju, nisu u stanju epilepsije i nemaju patološke halucinacije. Njihovo isključivanje iz svijeta posljedica je povezanog razgovora s nevidljivom osobom za koju kažu da je susreću i koju znanstvene provjere očito ne mogu dosegnuti. Sa skupinom talijanskih liječnika, naše smo usklađeno mišljenje prenijeli Papi koji je već čitao moje prve radove u Castel Gandolfu, u ljeto 1984. i 1985. Biskup, msgr Žanić iznio je tada svoj negativan sud. No Rim ga nije prihvatio. Kardinal Ratzinger je zatražio od Rima da raspusti svoje istražno povjerenstvo i da se sud prepusti Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji koja je 1990. - 1991. poduprla hodočašća, ali nije priznala ukazanja. Vješta je promidžba proširila glasine da su hodočašća u Međugorje zabranjena. No službeni je predstavnik Svetog Oca to porekao. Ne samo da su privatna hodočašća dio kršćanskih sloboda, on preporučuje da svećenici u njima sudjeluju kako bi ih duhovno poduprli. Okolnosti su nevjerojatne. Dok se hodočašća u Međugorje osuđuju, Ivan Pavao II. već je dvaput izrazio želju da ga posjeti: prvi put kardinalu Kuhariću, predsjedniku Jugoslavenske biskupske konferencije u pratnji hrvatskog potpredsjednika, a drugi put predsjedniku Tuđmanu, ali nije bio uslišan. Iznenađeni dobrim plodovima Međugorja u svome puku, stotine su biskupa išli na hodočašće u Međugorje i svjedoče o tome. Ova knjiga-oporuka govori o toj plimi obraćenja, čak i među recidiviranim narkomanima: njih četrdeset koji su sami izgradili svoje boravište, daju krasan primjer u selu vidjelaca. Supružnici u svađi se izmiruju. Bolesnici ozdravljaju. To se skriva, ali sam to doznao preko danas pokojnog predsjednika znanstvenog dopovjerenstva doktora Korijana iz Splita. On je sa zaprepaštenjem utvrdio da je nakon molitve vidjelice Vicke, mladi Damir Ćorić koji je bio prikovan za postelju, ozdravio. Tomografija svjedoči o regeneraciji mozga. Ova knjiga-oporuka ne želi biti 'Optužujem'. Ona samo želi da Papa ostvari hodočašće koje uzalud priželjkuje već tri godine, čime bi se sve sredilo; ili barem da potakne na pravu duhovnu obnovu kako se više ne bi gušila i sramotila milost, prema Kristovu zavjetu: 'Da imaju život, u izobilju da ga imaju...'" AUSTRIJA DIE PRESSE 24. VI. 1998. NATO - priča o uspjehu "(...) Četiri su dana (...) predsjednici, ministri, generali, diplomati i stručnjaci za sigurnost u okviru 15. NATO-ove radionice raspravljali o modusu NATO-ova suočavanja s izazovima europskoj sigurnosti. (...) (...) Bjesomučno orgijanje Slobodana Miloševića snažno je gurnulo aktualna zbivanja na Kosovu u središte rasprava. Doduše, novi sigurnosni rizici, obično tema širokih rasprava u takvim posebnim tijelima - prodaja oružja za masovno uništenje i raketne tehnologije 'državama nitkovima', računalni rat, 'naoružavanje' organiziranog zločina koji širi svoje poslove širom svijeta - spomenuti su, ali sudionici su pozornost ipak usmjerili na trusnu političku zonu u jugoistočnoj Europi. Jedan visoki časnik NATO-a drastičnim je riječima opisao taj izazov europskoj sigurnosti: 'Ne pripazimo li, Balkan bi nam mogao eksplodirati pred nosom?. Pritom su najviši politički i vojni čelnici NATO-a iskoristili svoje nastupe u Beču da vodstvu u Beogradu jasno upute sljedeći signal: Zapad ni u kom slučaju neće dopustiti da Milošević Kosovo pretvori u drugu Bosnu i da zapali čitavu regiju; u slučaju neuspjeha svih političkih i diplomatskih napora, usmjerenih na rješavanje sukoba, NATO je spreman na vojni angažman; U roku od nekoliko dana NATO-ovi bombarderi mogu uzletjeti i sravniti sa zemljom srpske vojne položaje širom Jugoslavije. Kosovskim Albancima signalizirano je da Zapad i dalje ne podupire njihove težnje nezavisnosti. Na potezu su Rusi, koji su najavili da diplomatskim naporima mogu izboriti mirno rješenje u sukobu na Kosovu. Time je moskovska diplomacija prihvatila veliki rizik budući da će neuspjeh ruskih posredničkih napora govor NATO-ova oružja učiniti vrlo vjerojatnim - iako nitko to ne želi - ponajmanje odgovorni vojni dužnosnici. Dvije stvari čine NATO moćnim igračem i u najnovijoj krizi na Balkanu: njegov karakter obrambenog kolektiva i njegova transatlantska struktura. Upravo su te dvije stvari pomogle NATO-u pri ispisivanju 'nevjerojatne priče o uspjehu', kao što je kazao predsjedatelj NATO-ova vojnog odbora general Klaus Naumann. Dovoljan argument u prilog tvrdnji o 'nevjerojatnoj priči o uspjehu' bilo je hodočašće predsjednika i ministara iz srednjeg dijela istočne Europe u NATO-ovu bečku radionicu: neki od njih došli su zato što će njihove zemlje uskoro postati punopravnim članicama zapadnog saveza; neki zato što žele da njihove zemlje što brže pristupe NATO-u (...)", podsjeća na kraju članka Burkhard Bischof. DER STANDARD 24. VI. 1998. Drnovšek: "Nasilje na Kosovu bit će pojačano" "Slovenija je na putu u EU i NATO. U razgovoru s Hansom Rauscherom premijer Janez Drnovšek prisjeća se raspada Jugoslavije, uloge Slobodana Miloševića, prognozirajući eskalaciju nasilja na Kosovu prije intervencije Zapada. - Gospodine premijeru, u svojoj knjizi opisujete kako je srpska politika razorila Jugoslaviju. Danas smo suočeni s krizom na Kosovu, a čini se da je predsjednik Milošević odlučio razoriti i ostatak Jugoslavije. = Sjećam se da sam jednom prilikom rekao Miloševiću da jaše na tigru. Neko vrijeme možete jahati na tigru, ali teško je sjahati. Stoga je teško i odbaciti sve te nacionalističke emocije. Za Miloševića je to gotovo i nemoguće. Prije osam godina pokušao sam (...) ga uvjeriti da bi bilo bolje izabrati europski demokratski put za Jugoslaviju, ali on je odlučio igrati na kartu emocija i nacionalizma. Taj put vodi u sukobe i u ratove. On ga je i doveo u sadašnju situaciju koja je prava katastrofa. - Upravo ste sudjelovali u NATO-ovoj radionici u Beču. Glavni tajnik zapadnog obrambenog saveza Solana kazao je na tom skupu da nastavak izgreda nije moguće tolerirati. Kakva je Vaša prognoza za Kosovo? = Ni Srbi ni Albanci nemaju realan plan za kompromise koji bi rezultirali rješenjem. Milošević je rekao da će pregovarati, ali nije jasno o čemu. Govori se o autonomiji, ali kakvoj autonomiji? Srbima nije prihvatljiva ni nezavisna republika Kosovo. Odnosi između dviju strana obilježeni su dubokim nepovjerenjem te ne vidim realnu šansu za prave pregovore. U Sjevernoj Irskoj taj je proces trajao 25 godina. Stoga strahujem od daljnjeg pogoršanja situacije prije očitovanja spremnosti na politički kompromis, i to usprkos oštrim riječima NATO-a i međunarodne zajednice. Trenutačno uopće ne vidim elemente takvog rješenja. - Dakle, to znači novi rat, pokolje, razaranja, izbjeglice? = Da, nažalost, bojim se da će biti tako, sve dok međunarodna zajednica ne bude uistinu prisiljena intervenirati. Bojim se da će uslijediti novo nasilje i ubijanje prije nego što dođe do poboljšanja. - Slovenija se oslobodila Balkana i na putu je u Europu. Vi ste sada više-manje europska zemlja... = Više europska zemlja. - Slovenija će ući u EU za pet godina... = ... za tri godine. - U svakom slučaju mnogi Austrijanci strahuju da će u slučaju slovenskom pristupa EU veliki broj radnika doći u Austriju. = Slovenija slavi sedmu godišnjicu svoje nezavisnosti. Potpuno smo zaboravili Jugoslaviju i ne postoji osjećaj da nešto poput Jugoslavije uopće postoji. Jako smo europski orijentirani i gospodarski smo vrlo snažno integrirani u EU. U prvoj smo skupini kandidata za pristup, među kojima imamo i najbolju poziciju. Jako smo optimistični i vjerujemo da je članstvo moguće do 2002. ili 2002. godine. Austrija je poduprla naš pristup i sigurni smo da i dalje zastupa takvo stajalište. Imamo puno dodirnih točaka. - Usprkos tome, pitanje radne snage i dalje je aktualno. = Ta je bojazan iracionalna. Ako već govorimo o zapošljavanju, treba napomenuti da naša poduzeća danas imaju problema s pronalaženjem radne snage. Ni Slovenci ne vole odlaziti iz svoje zemlje. Stoga smatram da u Austriju neće otići više Slovenaca nego obratno - Austrijanaca u Sloveniju. Naravno, tome valja dodati činjenicu da je naša zemlja mala, da ima dva milijuna stanovnika i da je naš životni standard visok. Naprotiv, mi Slovenci strahujemo od došljaka s jugoistoka. No, nema alternative poticanju procesa integracije u Europu osim nestabilnosti i sukoba. Znam da je Slovencima lakše nego drugim kandidatima za pristup. Slovenski dohodak po glavi stanovnika iznosi 10 tisuća dolara godišnje - kao u Grčkoj i Portugalu i iznosi 60 posto prosjeka EU. Za razliku od Poljske, poljoprivreda nije problem zato što smo tako mala zemlja. - Pokrenut je zajednički projekt s pokrajinama Friaul i Koruškom - kandidatura za Zimsku olimpijadu pod naslovom 'Senza confini' ('Bez granica'). Podupirete li još uvijek taj projekt? = Podupiremo taj projekt, spremni smo surađivati, ta suradnja između tri zemlje koristi svima. Postoji nekoliko manjih problema, ali rješenje je uvijek moguće pronaći. - U Austriji je pokrenuta rasprava o pristupu NATO-u. Upravo ste se sastali sa svojim starim poznanikom Franzom Vranitzkyjem koji baš nije sklon pristupu Austrije NATO-u. Što Vi mislite o tom pitanju? = Zajednički ulazak Austrije i Slovenije u NATO možda je realna mogućnost. Očekujem da će pristup NATO-u biti sve češća tema razgovora u Austriji. Kada razmotrim situaciju proširenja NATO-a, moram napomenuti da Slovenija želi ući u NATO iako je nama pristup EU važniji. Ta je integracija opća, opsežnija. No, NATO je izvanredno važan za stabilnost i mir u Europi i zato mu želimo pristupiti. Europljani podupiru naš pristup, ali Amerikanci su odlučili da će prvi krug proširenja biti ograničen na tri kandidata. Možda zato što u SAD nema tako puno slovenskih kao mađarskih, poljskih i čeških birača. No, gledano sa strateškog aspekta, Austrija i Slovenija bile bi idealan par za drugi krug proširenja NATO-a. Moram također reći da bi takav nastup olakšao naš prijam. Nisam siguran da će NATO drugi krug proširenja otvoriti samo za Sloveniju te bi nam stoga vjerojatno bilo lakše u paru s Austrijom. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 24. VI. 1998. Hrvatska najavljuje promjene u telekomunikacijama "Hrvatska će krajem godine otvoriti svoje tržište telekomunikacija, natječajem za drugu koncesiju za pružanje usluga mobilne telefonske mreže i početkom privatizacijskog procesa državnih telekomunikacija HPT", piše Kevin Done. "Četiri skupine podnijele su prošlog tjedna ponude za drugu po veličini koncesiju za GSM. Očekuje se da će odluka biti donesena do sredine rujna. HPT u Hrvatskoj ima monopol na tržište mobilnih telefona putem Croneta. Cronet je počeo s djelovanjem početkom 1996. te je već utvrđen na tržištu s 92.000 pretplatnika. On tu brojku želi povećati na 240.000 do godine 2000. Međutim, suočava se s konkurencijom, jer neke od vodećih telekomunikacijskih skupina srednje i istočne Europe pokušavaju ući na hrvatsko tržište. Deutsche Telekom, mađarski Matav i MediaOne International (bivši US West International) dat će svoju ponudu za koncesiju u skupini Zagital, zajedno s hrvatskom tvrtkom INA i najvećom hrvatskom bankom, Zagrebačkom bankom. Francuski Telecom također ima mogućnost ulaska u tu skupinu na temelju svog međunarodnog ugovora s Deutsche Telekomom. INA i Zagrebačka banka svaka imaju po 26% udjela u skupini. Preostalih 48% posto imaju Deutsche Telekom (28,3%) i Westel 900 (vodeći mađarski telefonski poduzetnik; 19,7%). Westal 900 zajedničko je ulaganje Matava (u kojem Deutsche Telekom ima udio) i MediaOne Internationala (...)" Novinar spominje iduće tri skupine koje se natječu za koncesiju, Enconet International (10 hrvatskih tvrtki, uključujući i HEP), skupinu pod vodstvom turskog Rumeli Telecoma (koja uključuje Gluminu banku i Gradsku banku) te VIP-Net Hrvatsku (pod vodstvom austrijskog Mobilkoma, a uključuje američki Western Wireless International, Večernji list, Ingru i Hrvatsku poštansku banku). "Cijenu 10-godišnje koncesije za mrežu mobilnog telefona hrvatske su vlasti odredile na 150 milijuna kuna (29 milijuna dolara) ostavljajući takmacima da se nadmeću u tehničkoj kvaliteti ponuda kao i ulagačkim planovima, vremenskom usklađivanju i izvještavanju. Hrvatska također planira prodati 20% telekomunikacija u javnoj ponudi krajem 1999. ili početkom 2000. Prodaja će omogućiti veoma potrebni poticaj za tržište kapitala. Generalni direktor HPT-a Stipe Hrkač izjavio je da se očekuje da Sabor u ljeti odobri zakon o razdvajanju poštanskih i telekomunikacijskih operacija. Uskoro će se imenovati međunarodni revizori, a podjela bi trebala stupiti na snagu od prvog siječnja. Zakon o privatizaciji telekomunikacija u jesen bi trebao stići pred Sabor. Radovi na pripremi međunarodne ponude dionica moći će započeti početkom sljedeće godine, izjavio je g. Hrkač. Vlada je isključila traženje strateškog inozemnog ulagača u korist međunarodnog plutanja." BELGIJA LE SOIR 24. VI. 1998. Rusi i Amerikanci na putu prema Beogradu i Prištini "'Ništa od vojne intervencije međunarodne zajednice, ali nema ni opasnosti od povratka hladnom ratu', kažu u Moskvi. 'Ne može se isključiti mogućnost uporabe sile, ali je prioritet i dalje traženje diplomatskog rješenja', odgovara Washington. Nakon što se jučer u regiju vratio Richard Holbrooke, novi američki veleposlanik pri UN-u i suradnik u ruskoj posredničkoj misiji koju vodi zamjenik ministra vanjskih poslova Nikolaj Afanasevski, obje velike sile više su nego ikad uključene u pokušaje traženja raspleta kosovske krize. I obje imaju jednu brigu na pameti: njihove zajedničke želje moraju prevladati nad nekim razilaženjima, i moraju ići dalje od svojih tradicionalnih stavova kako bi postigli prekid nasilja, ali i poštovanje teritorijalnog suvereniteta jedne države. Stoga će i jedna i druga strana poslati odlučna upozorenja svojim saveznicima. Kremlj od sastanka Jeljcin-Milošević dovodi u opasnost svoju vjerodostojnost i pokušava prekinuti 'samoubilačku logiku' Beograda. Šef ruske diplomacije Evgenij Primakov nikada ne propušta prigodu za govore o tome da su jugoslavenski argumenti pravno i politički utemeljeni, ali to sada želi činiti za pregovaračkim stolom, a ne pod prijetnjom proširivanja vojnog sukoba. A potpora koju pruža Beogradu ima više veze s interesima nego s bratstvom i neće ići toliko daleko da u opasnost dovede sadašnju ravnotežu u odnosima na svjetskoj razini. Milošević, koji je u prošlosti uvijek računao na neslaganje svojih sugovornika, sada to mora shvatiti baš onako kako je rečeno: Rusija ga neće slijediti do kraja na njegovu ludom pohodu, a zajednički diplomatski pritisak, osobito unutar kontaktne skupine (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Italija i Njemačka) i dalje ostaje, kad već nema nečega boljeg, najbolje sredstvo da ga prisile na ustupke. Na drugoj strani, SAD je prisiljen služiti se još suptilnijom strategijom. Richard Holbrooke, koji još nije probavio neuspjeh nedavnog susreta predsjednika Miloševića i albanskog vođe Ibrahima Rugove, sada će, kao i u Daytonu, sav pritisak usmjeriti na srbijanskog moćnika. Ali Washington istodobno ne namjerava buditi iluzije među albanskim gerilcima iz Oslobodilačke vojske Kosova koji računaju na NATO-ove zračne udare kao potporu vlastitoj borbi za nezavisnost. Svjesni smo da je u tijeku radikaliziranje Oslobodilačke vojske Kosova i uključivanje ekstremističkih muslimanskih skupina, što je već viđeno i za vrijeme sukoba u Bosni, a i krijumčarenje oružja preko albanske granice, izjavio je Robert Gelbard, posebni američki izaslanik na Balkanu koji je prvi spominjao 'terorističke napade' Oslobodilačke vojske Kosova na srbijansku policiju. Suočeni s tom dodatnom opasnošću, vojni zapovjednici sada se postavljaju kao jedini mogući politički partneri u pregovorima. Stoga Zapad gotovo da i nema neku alternativu potpori umjerene struje kosovskih Albanaca koju okuplja predsjednik Demokratske lige Kosova Ibrahim Rugova. Glavni tajnik NATO-a Javier Solana ponovit će to Ibrahimu Rugovi kojega sutra treba primiti u Bruxellesu, a s druge strane, on namjerava od Albanaca dobiti i obećanje da će smanjiti vlastite zahtjeve i da će se zadovoljiti statusom velike autonomije unutar jugoslavenske federacije. (...) Rusi broje sate, Europljani minute, a Amerikanci sekunde, rezimira jedan francuski stručnjak iz kontaktne skupine. No, glavni je cilj te prevencije sprječavanje požara na Balkanu koji bi mogao ugroziti stabilnost Europe, pa i izazvati nestabilnost u međunarodnim odnosima. Zato bi bilo apsurdno svađati se čak i oko načina na koji će se ta prevencija izvesti..." - piše Edouard van Velthem. RUSIJA IZVESTIJA 24. VI. 1998. Washington prijeti Beogradu zračnim napadima "Ne dočekavši početak susreta između američkog izaslanika Richarda Holbrookea i Slobodana Miloševića koji je predviđen za 23. VI., Washington je otkrio karte. State Department je već prije izvijestio novinare o onome što će jugoslavenskom Predsjedniku reći jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma o Bosni koji je ovih dana imenovan američkim predstavnikom u UN-u. Holbrooke će Miloševiću priopćiti da je Zapad spreman izvršiti zračni napad na srbijanske postrojbe na Kosovu. S nejasnih prijetnji Amerikanci su prešli na ultimatum. Zapad drži da su ustupci na koje je pristao Milošević u Moskvi prošlog tjedna, nedovoljni. Washington i njegovi zapadnoeuropski saveznici i dalje nastoje na bezuvjetnom povlačenju jugoslavenskih oružanih snaga s Kosova. Taj je zahtjev neprihvatljiv za Beograd. Što se tiče Rusije, ona i dalje uporno traži diplomatsko rješenje za izlazak iz slijepe ulice. Na Balkan su odmah doletjela dva zamjenika ministra vanjskih poslova - Nikolaj Afanasjevski i Aleksandar Avdejev. Afanasjevski se u Prištini susreo s vođom kosovskih Albanaca Ibrahimom Rugovom, a zatim je otišao u Beograd na razgovor s jugoslavenskim čelništvom. Avdejev pregovara u albanskoj i makedonskoj prijestolnici. Rusko je ministarstvo vanjskih poslova, za razliku od Zapada, uvjereno da je Milošević tijekom svoga kratkog posjeta Moskvi pristao na znatne ustupke svjetskoj zajednici. Sada su na potezu vođe separatista. 'Dajte diplomatima vremena', pozvao je partnere iz kontaktne skupine službeni predstavnik ministarstva vanjskih poslova Valerij Nesterušin. Sudeći prema zadnjim izjavama američkog ministarstva vanjskih poslova, Washington ne želi poslušati tu preporuku. Vrijeme predviđeno za diplomatske napore 'vrlo brzo istječe', upozorio je glavni tajnik NATO-a Javier Solana. Njegovi podređeni izjavljuju da su spremni napasti Srbe 'nekoliko dana nakon što se o tome donese politička odluka'. Čini se da će se u prvoj fazi operacije NATO osloniti samo na zrakoplovstvo. 'Upotreba kopnenih snaga nije predviđena', rekao je agenciji Reuter nepoznati 'visoki dužnosnik' glavnog stožera Sjevernoatlantskog saveza, ne želeći svoje vojnike izlagati opasnosti. Njihove će se zadaće uglavnom ograničiti na čuvanje jugoslavenske granice prema Albaniji i Makedoniji", izvješćuje Maksim Jusin. Boris Jeljcin obznanio novi pravac O poteškoćama oko provedbe programa novoga premijera Sergeja Kirijenka, napose kada je riječ o tome kako na suradnju privoljeti Rusku državnu dumu, izvješćuju S. Babajeva, V. Kuznjecova i D. Dokučajev: "U svome uvodnom govoru na proširenoj sjednici vlade posvećenoj raspravi o programu za izlazak iz krize, ruski je Predsjednik u biti priopćio dvije novosti. Jedna je strateška. Riječ je o promjeni 'uloge i mjesta države u gospodarstvu'. Država će morati pojačati svoju političku, kontrolnu i fiskalnu djelatnost. Druga je taktička. Boris Jeljcin je jasno izjavio da parlament neće moći pobjeći od rada nad vladinim programom izlaska iz krize. Morat će ga poduprijeti zakonodavno. Nimalo se ne zbunivši, Predsjednik je rekao nazočnim zastupnicima: 'Sve zakone treba donijeti prije godišnjih odmora' (znamo da se Duma sastala da razmotri program izlaska iz krize tek 1. VI., a 3. VI. je već trebala otići na odmor). 'Druge mogućnosti nemamo' - istaknuo je Jeljcin. Iz dvorane se začulo: 'Sramota!' (...) Predsjednik se ipak potrudio da zastupnike pozove na suradnju, ali je bilo očito da ne želi popustiti. Tako državni poglavar ima mogućnost ili da na silu sredi zastupnike, ili da ih nekako uvjeri, pa bilo to i uz pomoć oligarha-lobista, ili da krene poznatim putem izdavanja nepopularnih ukaza i odluka vlade. U takvim je prilikama, misle neki članovi vlade i članovi parlamenta, ipak najbolje pokušati se dogovoriti uz neke uvjete. Kakvi će to biti uvjeti, Kremlj i Bijeli dom još moraju utvrditi. Velika većina sudionika na sjednici nije pročitala program za izlazak iz krize. Neki to očito nisu htjeli učiniti, a drugima ga, kako sami tvrde, nisu ni poslali. Tako je komunistički vođa Gennadij Zjuganov izjavio da je program dobio malo prije sjednice, a govoriti o njemu može tek nakon razgovora sa stručnjacima, rasprave u Dumi itd. Ni novi krasnojarski gubernator Aleksandar Lebed nije bio obaviješten o antikriznim mjerama. No dopustio je da u njima može biti 'nečeg genijalnog'. Pod 'genijalnim' general podrazumijeva mjere koje bi trebale zaustaviti rat na Kavkazu koji počinje, a koji bi mogao upropastiti sve gospodarske programe, te sposobnost vlade da 'riješi pitanje devalvacije'. Dodavši da je manja devalvacija moguća. Jedan od rijetkih koji je pročitao i raščlanio program je i predsjednik Odbora Državne dume za socijalna pitanja Sergej Kalšnjikov. Prema njegovu mišljenju, mjere koje predlaže vlada ne mogu se nazvati antikriznim mjerama jer vlada nije utvrdila uzroke krize, dakle ne može ih ni ukloniti. Osim toga, misli on, većina prijedloga socijalne naravi sigurno neće proći u Dumi - oni ne rješavaju socijalne probleme, već stvaraju socijalnu napetost. Primjerice, vladin prijedlog o indeksaciji plaća prema kojemu bi se trebala zamrznuti svaka socijalna pomoć. (...) Općenito, čini se da je i Predsjednikov i premijerov nastup prvi put očitovao stanovitu brigu o malim ljudima. Predsjednik je primjerice primijetio da je malo tko osjetio rezultate reforma. Istaknuo je da se opet kasni s isplatama plaća, mirovina i opskrbom u vojsci. Na 'ljudski čimbenik' u reformama obratio je pozornost i premijer Sergej Kirijenko koji je nastupio nakon Predsjednika, izjavivši: 'Od uspjeha provedbe ovih mjera zavisi hoće li naši građani raditi na novim strojevima za dostojnu plaću ili na starima za životni minimum.'" (...) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 23. VI. 1998. Je li došlo vrijeme da bombardiramo Srbiju? "U animiranim filmovima Zekoslav Mrkva gori, leti u zrak, bacaju ga iz zrakoplova i stavljaju u stroj za mljevenje mesa. No on se uvijek vraća. U ovom desetljeću, mi smo porazili iračku vojsku, bombardirali namjesnike Srbije u Bosni, nametali gospodarske sankcije i slali mnogo oštrih poruka i Sadamu Huseinu i Slobodanu Miloševiću. No ipak, oni su tu", piše Seth Cropsey, bivši zamjenik podministra za mornaricu i zamjenik pomoćnika obrane u Reaganovoj i Bushovoj vladi. Trenutačno radi za centar Marshall u Njemačkoj. "Za razliku od animiranih filmova, u međunarodnim odnosima obično postoji velika cijena za pokazivanje slabosti. Samo je pitanje vremena kad će troškovi te slabosti biti procijenjeni i plaćeni - u američkoj valuti. Kriza na Kosovu Clintonovoj vladi nudi priliku da počne mijenjati stvari. Bivši diktator nekadašnje Jugoslavije Josip Tito držao je svoje neposlušne podanike na okupu silom i uz pomoć koju je Zapad ponudio da ohrabri njegovu ograničenu nezavisnost od Sovjetskog Saveza. S raspadom Sovjetskoga Saveza nestale su i usluge koje je Zapad činio u zamjenu za taj otpor. Titov nasljednik Slobodan Milošević na raspolaganju ima samo silu i podmuklost, kojom održava pravnu fikciju jugoslavenske države, koja se nekad prostirala od Hrvatske do Makedonije. U posljednjem desetljeću g. Milošević se pokazao jednako vještim u uporabi obiju vještina kao i u izbjegavanju ozbiljne reakcije Sjedinjenih Država ili Europe. On je napunio glasačke kutije u Srbiji kako bi zadržao moć; da proširi područje srpskog nacionalizma, podupro je etničko čišćenje i divljačko podjarmljivanje susjedne Bosne. Kraljevstvo g. Miloševića izopačena je kolonija nekadašnjeg carstva. Sad je g. Milošević svoju pažnju usmjerio na jug, prema Kosovu. Na Kosovu živi 90% Albanaca. Srpska vojska i policijske snage od veljače granatiraju sela i ubijaju Kosovare, uključujući žene i djecu. Oprezne procjene govore da broj mrtvih iznosi oko 300 ljudi. Politika g. Miloševića ne smjera ubiti čitavu albansku većinu, samo ih izgnati s Kosova. Po svakom standardu, njegova ponovno oživljena politika etničkog čišćenja djeluje: 12.000 izbjeglica otišlo je preko granice u Albaniju, jednu od najsiromašnijih država Europe i zasigurno najmanje spremnu da prihvati velik broj izbjeglica bez doma i zaposlenja. Oko 7.000 izbjeglica navodno je pobjeglo u Crnu Goru. Neki bi Amerikanci mogli reći, pa što? U svijetu postoji još nekoliko odvratnih diktatora; po čemu je ovaj drukčiji? Glavni je razlog taj što g. Milošević vlada u Europi. U dva svjetska rata i jedan hladni rat, demokratska i slobodna Europa neodvojiva je od sigurnosti američkih granica. Napušteno je nadmetanje velikih sila koje je u modernom razdoblju mučilo sjevernu i srednju Europu. Za Amerikance su plodovi koje je ta politika (duga gotovo jedno stoljeće) donijela razdoblje mira i prosperiteta bez premca u našoj povijesti. No taj interval mira neće se sam od sebe ovjekovječiti. Zbrka vjerskih, etničkih i tradicionalnih neprijateljstava u jugoistočnoj Europi, a posebno na Balkanu, prijeti da će eksplodirati i ponovno uključiti interese obližnjih i većih sila. Njemačka ima duge veze s Hrvatskom; Rusija suosjeća sa Srbijom. Bugarska, Grčka i Turska promjene na zemljovidu Balkana promatraju s rukom na oružju. U obližnjoj Bosni, snage NATO-a održavaju mir od 1995. One svjedoče o razumijevanju činjenice da oštricu srpske ambicije treba otupiti, kako bi se spriječilo da ta agresija izazove mnogo veće probleme. No trebalo je gotovo pet godina srpskog nasilja u Bosni prije nego je Zapad reagirao. G. Milošević računa da će ga savezničko oklijevanje opet zaštititi. Sjedinjene Države moraju djelovati brzo, i to same, žele li zaustaviti taj najnoviji izraz snažnog srpskog nacionalizma, kao i njegova buduća utjelovljenja. Da to postignu, potrebno je iz zraka napasti Miloševićevu vojsku, kao i njezinu podupiruću infrastrukturu. Miloševiću bi se trebala ponuditi mogućnost povlačenja svih snaga iz misije užasa na Kosovu i omogućavanje autonomije na koju albanska većina pokrajine ima pravo. Ako je poput većine diktatora, a jest, g. Milošević će izabrati očuvanje svojih oružanih snaga koje održavaju njegovu moć. Istina, američko će se vojno vodstvo protiviti i nastaviti pričati o izlaznim strategijama, strahu od širenja sukoba, uzaludnoj misiji i drugim trendovskim izlikama. Predsjednik Clinton bi se, međutim, trebao sjetiti da je ta nesklonost karakteristična za Pentagon. Predsjednik bi se također trebao prisjetiti da (iako ga je prethodni predsjednik vrhovnog zapovjedništva upozorio da će biti potrebno više od 200.000 američkih vojnika za osiguravanje mira u Bosni) su nekoliko tjedana borbenih operacija hrvatske vojske (koja je znatno manja od 200.000 ljudi) i nekoliko dana zračnog bombardiranja savezničkih snaga u kolovozu 1995. brzo opametili g. Miloševića i rezultirali mirom koji se sad drži u Bosni. Ako se NATO složi sa zračnim napadom na srpsku vojsku, u redu. Ako se ne složi, Sjedinjene bi Države trebale djelovati same i tako pokazati vodstvo bez kojega nijedan savez ne može dugo opstati. Clintonova vlada mora napustiti svoju neizrečenu doktrinu uporabe saveza kao tijela za moralno opunomoćivanje uporabe sile. Savez treba shvatiti kao partnerstvo čije članice surađuju iz potrebe i određenih zajedničkih ciljeva. Ako se Rusima to ne sviđa, Predsjednik bi trebao pristojno izraziti svoje žaljenje. Želja za ruskim pristankom na proširenje NATO-a sigurno nije toliko očajnička da bi spriječila bilo Amerikance, bilo NATO da učini ono što je potrebno za postizanje zajedničkog cilja demokratskih država: očuvanje mira u Europi. Prijetnje, objave i gospodarske sankcije zvuče dojmljivo. No one neće navesti g. Miloševića da promijeni mišljenje. On uvažava silu i one koji su ju spremni djelotvorno upotrijebiti. Sjedinjene Države trebale bi zatražiti i zatim poduzeti vojnu akciju koja cilja na srž problema na Balkanu: srpsko oružje i vojnike te spremnost njihova vladara da ih upotrijebi kao instrument politike. Snažna, odlučna uporaba sile za dovršenje borba na Kosovu značila bi izbjegavanje većega financijskog pritiska produženih mirovnih operacija u području te bi istodobno ojačala utjecaj g. Clintona za sljedeću rundu s Sadamom Huseinom." THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. VI. 1998. Odgađanje ne pomaže Britaniji "Tony Blair prošli je tjedan ustvrdio da je sastanak u Cardiffu obilježio 'preobrat u našim odnosima s Europom'. Taj sud nije bio univerzalno prihvaćen", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskog povjerenstva u Washingtonu. "Jedno gledište, izraženo u ovom listu prošle srijede, jest da je šestomjesečno britansko predsjedanje EU bilo 'bez sjaja i nedjelotvorno'. Europski parlament suzdržao se od svog uobičajenog glasovanja zahvale predsjedajućoj državi. Na početku britanskoga mandata, premijer Blair posjetio je Washington. Bez savjetovanja sa svojim partnerima iz EU prihvatio je svaku pojedinost američke politike prema Zaljevu. Zatim se na summitu Sedmorice u Birminghamu svojim europskim kolegama predstavljao kao najbolji prijatelj Billa Clintona. Početkom svibnja Blair se našao u ironičnom položaju, predsjedajući bruxellskim summitom na kojemu se potvrdilo pokretanje eura sljedeće godine, kao i isključenje Britanije iz najvažnijeg koraka u europskim integracijama još od potpisivanja Rimskog dogovora prije 41 godinu. Sastanak se naširoko smatrao slabo pripremljenim i loše vođenim. Nekoliko europskih vođa bilo je otvoreno kritično. Ministar financija Gordon Brown izgledao je uvjeren da će moći prisustvovati sastancima ministara financija jedanaestorice zemalja koje će prve prihvatiti euro. Francuski ministar financija Dominique Strauss Kahn složio se da će 'g. Brown biti tamo'. No dodao je uz osmijeh: 'Sad i opet, na 10 minuta.' Tako je i ispalo. Na prvom sastanku skupine 4. lipnja, g. Brown je nedugo nakon početka sastanka zamoljen da ode. Britanija se isključila iz onog što će sve brže postajati gospodarska vlast Europe. Na summitu u Cardiffu, gdje su odgođene teške odluke, g. Blair se usredotočio na populističku verziju motiva institucijskih reformi. Zasigurno postoji razlog za to. Europu, koja se šest stoljeća gradila, treba promijeniti da bi mogla ispuniti zahtjeve buduće Europe dvadesetpetorice. No o tome treba odlučiti na temelju racionalne rasprave. Drugi Blairov pristup bio je prevrtljivost o pitanju eura. Test britanske predanosti Europi bit će referendum o euru koji se dugo obećava. Pogrešno je misliti da će vrijeme olakšati taj problem. Britanski novinar Allan Massie nedavno je istaknuo da je u posljednjih 25 godina Britanija postala više međunarodna, ali manje europska. Mladi su ponovno otkrili oduševljenje kinima, no gledaju američke, a ne francuske ili talijanske filmove koji su nekad bili u modi. Jedne od glavnih visokonakladnih novina nekad su imale dopisnike širom Europe, dok sada nemaju doslovce nijednog. Europa se jedva spominje, osim kad dođe do neonacističkih pobuna ili štrajka francuskih vozača kamiona. Jedan britanski interes u Europi zasigurno se održava. Svaka važna nogometna utakmica britanskog tima na Kontinentu donosi invaziju nogometnih huligana, neotesanaca i ispijača piva koji divljaju cijelu noć, što je fenomen kojem nema sličnog nigdje drugdje u Europi. U 11 zemalja koje će prve prihvatiti euro mnoge sumnjaju u isplativost prihvaćanja zemlje koja je tako vrištavo antieuropska, koja se suprotstavlja svakoj daljnjoj političkoj integraciji te se čini opsjednutom stvaranjem prijateljstva sa Sjedinjenim Državama. Tečajne špekulacije učinit će izolirani sterling nepostojanim, a partneri će inzistirati na stabilnom tečaju prije priključenja euru. To će u Londonu izazvati buru prosvjeda. Protivnici britanskog priključenja imat će snažno oružje. Što dulje g. Blair bude odgađao referendum, to će britanska budućnost biti riskantnija. Njegovo odgađanje povezano je sa strahom od gubljenja potpore tiska Ruperta Murdocha te riskiranja poraza u slijedećim izborima. Britanci zaslužuju više." SRBIJA GLAS JAVNOSTI 24. VI. 1998. Matija Bečković - interview "(...) Kao da ne vidimo svoj položaj. Drugi vjeruju da se kod nas mozga u tri smjene kako da se iziđe iz ovoga zla. Ne postoji narod kome se prijeti bombardiranjem, a da on bude toliko ravnodušan. Kao u nekoj apokaliptičnoj priči, ljudi skoro da traže sprave za navođenje bombardera i svatko bi da ga navede na svoju vlastitu kuću. To je nešto što nije viđeno u ljudskoj povijesti..." NT PLUS 24. VI. 1998. Dan ustanka u Hrvatskoj... "Dok su državni dužnosnici, praćeni marljivim snimateljima režimske televizije, kićenim govorima i protokolarnim polaganjem vijenaca na preostala spomen-obijeležja NOB-a, pred očima civiliziranoga svijeta, veličali 'veliki doprinos hrvatskih antifašista pobjedi antihitlerovske koalicije', lideri ekstremne desnice, istovremeno su, na skandaloznom hepeningu na Žumberku, zahtijevali da se Dan ustanka proglasi 'danom nacionalne izdaje', a preživjeli narodni heroji i prvoborci NOB-a pohapse i izvedu pred sud..." DNEVNI TELEGRAF 24. VI. 1998. Srbi protiv razmjene 'svi za sve' "Razmjena koju hrvatske vlasti u pregovorima s predstavnicima SRJ nude po načelu 'svi za sve' neprihvatljiva je za Srbe, tvrdi za DT izvor iz jedne od srpskih organizacija u Zagrebu. Ovom hrvatskom ponudom, kako kaže izvor DT, obuhvaćeni su svi Srbi koji u zatvorima širom Hrvatske izdržavaju višegodišnju kaznu za ratni zločin, kao i grupa koja je u Nišu otkrivena i osuđena za špijunažu u korist Hrvatske. 'Ova ponuda neprihvatljiva je za Srbe kojih u zatvorima danas ima sedamdesetak, uglavnom optuženih i osuđenih za ratne zločine. Kad bi pristali na razmjenu 'svi za sve', njihove optužnice ne bi bile povučene, a pošto je uglavnom riječ o navodnom ratnom zločinu, ti ljudi do kraja života ne bi mogli mirno živjeti..." Surađivat ćemo s kinotekama bivših YU republika "- Konačno smo opet uspostavili kontakt s kinotekama bivših jugoslovenskih republika na regionalnom sastanku arhiva srednje, istočne Evrope i eks-jugoslovenskih prostora - kaže za DT Radoslav Zelenović, direktor Jugoslavenske kinoteke. (..) Već za rujan smo dogovorili da će Beograd i Zagreb razmijeniti delegacije, kada će biti konkretno dogovorena buduća suradnja..." POLITIKA 24. VI. 1998. Zagreb planirao povratak više Hrvata nego Srba "Zastupnik u hrvatskom Saboru Veselin Pejnović ocijenio je da plan hrvatske Vlade o povratku raseljenih lica obuhvaća deset puta više Hrvata nego Srba, objasnivši to kao glavni nedostatak plana koji je prihvatila hrvatska Vlada.(...) Pejnović je ocijenio da u ovom trenutku nema gotovo nikakve šanse da raseljena lica srpske nacionalnosti vraćanjem u Hrvatsku povrate svoja stanarska prava." 250123 MET jun 98