FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

RFI-POLITIČKI RUB-STOJANOVIĆ-23-6

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO 23. VI. 1998. Zemlje s političkoga ruba Europe O zemljama s političkog ruba Europe govori Vojislav Stojanović: "Europska politička zajednica, s demokracijom i poštivanjem ljudskih prava, može se definirati pozitivno - onim što oličavaju Vijeće Europe i Europska konvencija o ljudskim pravima i negativno - određenim brojem zemalja koje na granicama takve Europe pokazuju sve što nije i ne bi smjelo biti. Riječ je o Bjelorusiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji - zemljama koje nisu uhvatile ni prvi ni drugi vlak za europske ili za atlantsku integraciju. Koje predstavljaju oaze snažnog neokomunističkog i nacionalističkog autoritarizma i u kojima nikakve demokratske reforme nisu na vidiku. Kratkim obraćanjem pažnje možda ćemo moći stići do zajedničkog korijena njihove regresije u odnosu na kontinent na kojem se nalaze i u odnosu na stoljeće u koje ulaze. Bjelarus, kojeg mnogi i dalje nazivaju ruskim imenom iz sovjetske ere - Bjelorusija - ponovno se našao u žiži javnosti zahvaljujući ekstravagantnom ponašanju svoga predsjednika Aleksandra Lukašenka. Zapadni veleposlanici jučer su kolektivno napustili Minsk u znak prosvjeda što su rezidencije u blizini glavnoga grada rekvirirane da bi se proširio predsjednički dom Lukašenka. Akcija neviđena u povijesti svjetske diplomacije i u gruboj suprotnosti s Bečkom konvencijom o nepovredivosti diplomatskih predstavništava u koje spadaju i rezidencije veleposlanika. Neugodnost zbog ponašanja najvjernijeg saveznika Rusije, koji je sve više diskreditira u svijetu, izrazio je ruski ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov riječima da se ne može ponašati na ovaj način. Čovjeka s oskudnim obrazovanjem, nekadašnjeg direktora sovhoza i političkog predavača u armiji, koji govori da nije ni za lijevicu ni za desnicu već za bjeloruski narod, ovo nimalo ne uzbuđuje. A i kako bi, kada je autokrat iz Minska ostao poznat po izjavama - 'Ja neću povesti Bjelorusiju na put civilizacije' i 'Možda su kod nas plaće niže nego u Rusiji, ali se barem isplaćuju na vrijeme'. Zemlja u kojoj nema slobode tiska, koja i dalje ima prave disidente, neke u zatvoru, neke u egzilu, u kojoj je 90 posto ekonomije pod državnom kontrolom i s kojom su MMF i Svjetska banka prije tri godine prekinuli svaki kontakt ima šefa države čije je čitavo inozemstvo Rusija kojoj je predložio i formalno ujedinjenje, da bi ga Kremlj uljudno odbio. Lukašenko u prošloj godini ipak dva puta odlazi u neko drugo inozemstvo; jednom u Beograd, gdje je primljen s najvišim počastima, i jednom u Pariz, gdje je primljen bez ikakvog publiciteta, uz devizu francuskih domaćina - bolje pričati nego se konfrontirati. Vladimir Mečiar, moćni premijer Slovačke, primjer je političara sa sličnim shvaćanjem demokracije i osobne vlasti, ali zahvaljujući poziciji njegove zemlje u srednjoj Europi, s nešto skrivenijim iskazivanjima istih shvaćanja. Bivši niži dužnosnik Komunističke partije isplivao je na površinu uoči podjele Čehoslovačke, i to preko demagoškog populizma - obećanja da će siromašnija Slovačka živjeti bolje od bogatije Češke, šovinističkog harangiranja protiv Mađarske i rasističkog protiv romske manjine. Mečiar se formalno zalaže za pristupanje Slovačke EU-u i Atlantskom paktu, da bi na svako novo odbijanje iz Bruxellesa odgovorio stezanjem politike zbog koje je kritiziran. On poštuje višestranački sustav, ali na način da, slično prvom čovjeku Srbije, sebi uvijek osigura pobjedu - od nezavisnosti zemlje, sva tri puta, što je jedinstven slučaj u Europi. Pošto je u veljači ove godine istekao mandat njegovu glavnom protivniku, liberalnom šefu države Mihaelu Kovaču, Mečiar je preko koalicije koju vodi blokirao izbor novog predsjednika i u ime vlade preuzeo praktično sva predsjednička ovlaštenja. Ovo je učinio da bi osigurao pobjedu i na četvrtim parlamentarnim izborima u rujnu, jer njegova stranka sa zvučnim nazivom 'Pokret za demokratsku Slovačku' ubrzano gubi popularnost. Mečiar je promijenio ključne odredbe izbornog zakona i da bi ostvario bolju propagandu svoje politike u svijetu, poslije odlaska Kovača, promijenio 33 od ukupno 42 veleposlanika. Još jedan detalj: Mečiar je amnestirao sva lica koja su mogla sudjelovati u kratkotrajnom kidnapiranju Kovačova sina prije tri godine - mnogi se pitaju zašto. U traganju za političkim crnim rupama na starom kontinentu, od istočne do srednje Europe, prirodno silazimo na Balkan. Među tri kandidata za ovu nezavidnu oznaku, Hrvatske, Bosne i Srbije, samo jednog nalazimo u nekoj ozbiljnijoj europskoj instituciji koja postavlja kakve-takve uvijete za prijam, i to Hrvatsku u Vijeću Europe. Ovo učlanjivanje koje je već, svojevremeno, u Strasbourgu objašnjeno kao ulog za budući razvoj demokracije, a ne priznanje nekakvih postignuća, u međuvremenu se pretvorilo u praktično zamrznut status. Ništa čudno za zemlju u kojoj predsjednik opozicionare naziva neprijateljima, u kojoj se sudi novinarima zbog delikta mišljenja, kojoj se mora prijetiti sankcijama da bi primila izbjeglice iz redova manjine i koja na strani pritisak mora organizirati suđenje svom najvećem ratnom zločincu. Bosna je, sa svoje strane, podijeljena, nesamostalna država koja još nije u stanju osigurati ni povratak izbjeglica, a kamoli da se drži standarda zapadne demokracije i zaštite ljudskih prava. Ostaje na kraju Jugoslavija koja poslije dvije i pol godine predaha iz jednog rata ulazi u drugi, s identičnim ponašanjem vlasti. Režim koji kombinira odlike neokomunizma i šovinističkog nacionalizma, uspio je ostaviti zemlju čak izvan europske organizacije koja ne postavlja nikakve uvjete za učlanjenje, osim da se ne vode ratovi - OESS. Jugoslavija je država u kojoj se ne poštuju ni elementarna prava federalnih jedinica, kao što je pravo na ekonomsko saobraćanje i izražavanje volje u federalnim organima, tako da bi bio veliki luksuz da se poštuju prava manjina, sloboda medija i aktivnost opozicije. U Bjelorusiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Bosni i Jugoslaviji sadašnje generacije plaćaju veliku cijenu izolacije svojih zemalja na međunarodnoj sceni, a kako stoje stvari, plaćat će ih i ubuduće. U Jugoslaviji je situacija najteža zato što nema jamstava ni protiv razmaha rata na Kosovu, ni protiv strane intervencije, ni protiv raspada federalne države, ni protiv eventualnog građanskog rata u Srbiji. Zajedničko svim spomenutim zemljama je što su nastale raspadom nekadašnjih federacija koje nisu dobro funkcionirale, ali koje su siromašnijim, kulturno i politički zaostalijim jedinicama osiguravale bolje izglede nego kada su ove postale samostalne. Bez međusobnih ratova ili s njima, ovih pet zemalja su zaostale za većinom, nekadašnjih federalnih partnera i, u ime grandomanskih komunističkih i češće nacionalističkih ideja, krenule putem jačanja autokratskih rukovodstava i zatvaranja pred svijetom. Odgovor Europe, nesklone kao i uvijek jačim sredstvima prisile, jest njihovo zaokruživanje i ostavljanje da trunu, s najmanjim opasnostima za okolinu. Unutrašnji procesi raspadanja, smatra se, uvijek su ograničeni u vremenu". (RFI) 240037 MET jun 98

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙