FR-SANKCIJE PROTIV MANA SVIJETA-23. VI.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 23. VI. 1998. Čudesnim oružjem sankcija protiv mana svijeta "Raspoloženje među američkim političarima vanjskih poslova, stvarnim na jednoj strani i onima koji bi to rado bili na drugoj strani, rapidno se pogoršava. Mjerodavna za vanjske poslove ministrica Madeleine Albright grmi protiv politike 'prijedloga čekićem' i žali se kako bi to ona i Predsjednik trebali međunarodno djelovati ako su im 'ruke vezane na leđima'. Konzervativna većina u kongresu podgrijava takve pritužbe iz neomiljene vlade. Baš zato što je Bill Clinton takav mekušac i jer njegova politika popuštanja i trgovine ide na ruku samo autokratima, diktatorima i ostalim neprijateljima slobode ovoga svijeta, zastupnici i senatori moraju svoju zastavu visoko dizati. A na toj zastavi piše: sankcije. Ako će i dalje ići kao za proteklih pet godina, uskoro više na svijetu neće biti zemlje koju SAD na jedan ili drugi način nisu strogo kaznile: primjerice zato što dopušta pobačaje ili ne poštuje vjersku slobodu onoliko koliko je uobičajeno u SAD-u, ili podupire teroriste, ili izgrađuje vojsku, ili potiskuje oporbu, ili ne podupire SAD dovoljno u Ujedinjenim narodima. U tužaljkama M. Albright ima nešto. Nagon da u svaki panj zabije klin nepredvidljivo je oneraspoložio prijatelje i saveznike SAD-a i stvorio postojanu frontu protiv Washingtona. U Europi je Clinton u potrazi za partnerima za sankcije protiv Indije i Pakistana zbog nuklearnih pokusa bio odbijen. Europa i Washington se već tri godine taru u trgovačkom ratu jer SAD prijetnjom kaznenim procesima protiv europskih poduzeća u SAD-u žele prisiliti vlade Staroga Svijeta da pristanu uz politiku sankcija protiv Kube, Irana i Libije. To je jednako malo funkcioniralo kao i gotovo sve jednostrane sankcije koje su SAD podijelile po svijetu. 90 posto promašilo je cilj, procjenjuju stručnjaci. Razlog je jednostavan: u globalno umreženom gospodarstvu uvijek će se naći netko tko će dostaviti. Za jedan začepljeni izvor šiknu dva nova. S jedne strane, sankcije čini nekorisnima to što trebaju pokrenuti određeno, željeno ponašanje. A s druge strane, to ljuti američke proizvođače koji na taj način dugoročno gube tržišta od europske i azijske konkurencije. Godišnje gubitke američkoga gospodarstva njihove udruge i politika neporecivo procjenjuju na 15 do 20 milijarda dolara. Nije čudo što je američko gospodarstvo, među ostalim 'USA Engage', osnovalo vlastitu organizaciju za borbu protiv sankcija. Da su jednostrane sankcije malo pouzdan instrument vanjske politike i da uglavnom nanesu više štete nego koristi, nije nova spoznaja kao ni to da se takvo sredstvo smije zbog toga primjenjivati samo uz najveći oprez i nakon što su potrošene sve ostale političke i diplomatske metode. Američki je kongres sankcije ipak učinio instrumentom broj 1 američke vanjske politike. Između 1993. i 1996. SAD su, po podacima zamjenika ministra vanjskih poslova Stuarta Eizenstata, uvele 61 pojedinačnu sankciju. To znači da se 60 posto svih američkih sankcija poslije II. svjetskog rata zgusnulo u te četiri godine. A trend prema sankcijama je stalan. Sadašnjem kongresu, koji je izabran potkraj 1996., predočeno je 37 novih zahtjeva, a predsjednik Clinton je u proteklih 20 mjeseci iskoristio svoje pravo i za četiri zemlje putem naputka vlade odredio gospodarske kazne. Ako se ostvare svi zaključci, čemu u prilog puno toga govori, uskoro će '70 posto svjetskog stanovništva na jedan ili drugi način biti pogođeno američkim sankcijama', izračunao je Richard Lugar, jedan od malobrojnih iskusnih političara u senatu svojim kolegama. Chuck Hagel, senator i republikanac poput Lugara i jedan od malobrojnih nadarenih političara za vanjsku politiku u kongresu, neskriveno upozorava da se ne smije nastaviti tim putem. 'Igramo vrlo opasnu igru. Moramo se čuvati da Predsjednika ne oslabimo ili neutraliziramo pred očima cijelog svijeta. Nije stvar kongresa određivati pojedinosti vanjske politike.' No sklonost da se praktična vanjska politika vodi bez obzira na ustavnopravnu jednoznačnu ovlaštenost saveza, odavno se proširila zemljom poput epidemije. Cijele savezne države i mnogi gradovi i općine otkrili su pravo na sankcije. Nakon što je film o burmanskoj oporbenoj političarki Aung San Suu Kyi izazvao javni gnjev, 21 općina i država Massachusetts proglasile su sankcije protiv Burme. Američke tvrtke koje trguju s Burmom, čak ako time i ne krše savezno pravo, isključene su iz poslovanja s tim općinama odnosno državama. Otkako je postao poznat škandal 'zaboravljenih računa' žrtava holokasuta u švicarskim bankama, Švicarska je na drugom mjestu rangliste lokalne i regionalne politike sankcija. Iza nje su Nigerija, Kuba i Kina. Za nagon uvođenja sankcija Richard Haass, vanjskopolitički direktor utjecajnog Bookings-Instituta u Washingtonu, vidi više razloga. S njima se može lako i brzo postupati i obećavaju neposredan unutarnjopolitički dobitak. Sankcijama se može pokazati prijezir prema ponašanju neke države. Prikladne su da se druge prisili na put poštivanja ljudskih prava. Upadljiva su, ali i jeftina alternativa vojnoj intervenciji ili nepoduzimanju ničega. Daljnji je čimbenik u izboru kongresa 1994., koji je u tijeku 'konzervativne revolucije' naplavio u zastupnički dom i u senat više desetaka mladih političara čije je vanjskopolitičko neznanje jednako očito kao i njihova moralna krutost. Stigli uglavnom iz kršćanskog fundamentalizma, u mnogim su odlukama povukli većinu kongresa. Tko bi se usprotivio nekoj moralnoj stvari? Tako je došlo i do 'zakona protiv vjerskog progona', sankcijskog čudovišta bez usporedbe: svaka zemlja na svijetu koja s vjerskim zajednicama ne postupa kako se sviđa SAD-u, treba biti kažnjena. Nerijetko se sankcije kreću na razini stola: razmišlja se da se s popisa zemalja za pomoć u razvitku skinu zemlje koje u Ujedinjenim narodima barem u 50 posto slučajeva ne dignu ruku zajedno sa SAD-om. Ta pojednostavljenost sankcija kao unutarnjopolitičkog instrumenta upravo je to što sve više ometa američku vanjsku politiku. Politika koja više nije usmjerena na kompleksnost međunarodnih problema nego na jednodimenzionalnost moralnih misija, mora trajno biti neuspješna. Vanjski političari poput Lugara, Hagela i Haassa plediraju stoga za smanjivanje sankcija u vanjskopolitičkom arsenalu SAD-a. Jednostrane sankcije treba uvesti samo u krajnjoj nuždi. U pravilu bi Washington trebao provoditi multilateralne sankcije - kao u slučaju Južne Afrike, Iraka ili ostatka Jugoslavije - koje su prema dosadašnjim iskustvima uglavnom uspješne. Lugar je senatu predočio zakon koji bi trebao obuzdati maniju sankcija. Po njemu bi odluke o sankcijama trebale biti donesene tek nakon opširnih vijećanja, uz trajan nadzor uspješnosti i automatski ukinute nakon dvije godine ako ih kongres ne obnovi. Male su šanse za tu reformu koja bi američkoj vanjskoj politici ponovno stvorila potreban manevarski prostor. Previše zastupnika i senatora ima riječ u interesnim i biračkim skupinama koje se protiv 'mana svijeta' bore čudesnim oružjem sankcija. Stanovitu krivnju za to stanje snosi i Clinton: s jedne strane niti jedna sankcija kongresa ne bi stupila na snagu da ju predsjednik nije potpisao. S druge strane i njemu - što se više puta pokazalo - nije uopće strano iskušenje jednostranih sankcija kao jednostavne reakcije na javno negodovanje" - piše Martin Winter. 240036 MET jun 98