US IHT 20. - 21. VI. PFAFF EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 20./21. VI. 1998. Francuska i Europa neke stvari rade kako treba "Kratkoj posjeti Washingtonu premijera Lionela Jospina potkraj tjedna prethodio je uobičajeni nalet samodopadnih i udvorničkih američkih procjena francuske zaostalosti i njihova lošeg karaktera", piše William Pfaff. "Slično su Amerikanci i Britanci ocjenjivali Francusku već od doba Napoleona, kad su britanske majke svoju djecu strašile da će 'Boney' doći po njih, ne budu li se pristojno ponašali. To je zanimljivo jer pokazuje ustrajnost s kojom se nacionalni stereotipi zadržavaju u imaginaciji naroda. Stereotipi mogu biti i simbiotični. Pesimizam i očaj u nacionalnoj misli Francuske smatraju se dokazom intelektualne ozbiljnosti, za razliku od vulgarnoga razmetanja karakterističnog za Amerikance. Romanopisac Albert Camus pisao je o francuskoj sposobnosti preziranja političkih protivnika do točke davanja prednosti strancu. To je bio slučaj sa staljinistima četrdesetih i pedesetih. Posljednjih godina francuska je desnica bila željna stranim izvjestiteljima ispričati kako su užasne bile socijalističke vlade i njihova politika. To su američki i britanski časopisi vjerno prenijeli. Sadašnja britansko-američka optužnica optužuje Francusku za poticanje i vođenje šireg europskog pokušaja odupiranja globaliziranom kapitalističkom poretku, za koji britanska i američka ekonomska ideologija smatra da izražava prirodni zakon. Svatko će se na kraju trebati prilagoditi, kaže se. Nema sumnje da će se Francuzi opirati duže od svih drugih, no to im neće pomoći budući da američki način odražava Božji red svjetovnog univerzuma. To je posljednja verzija jalovih rasprava koje su prisutne već godinama. Pola stoljeća Amerikanci osuđuju Francuze za antiamerički neutralizam ili hvalisavi gaullizam. Zapadnu Europu kao cjelinu, Washington u posljednjih 30 godina optužuje za eurokomunizam. Optužuju ih za 'eurosklerozu' i europesimizam, sve navodno degenerativna stanja koja rezultiraju iz nespremnosti na gospodarsku prilagodbu. Svaka od tih opakih dijagnoza pokazala se pogrešnom. Tu je također bila i Tvrđava Europa, strah da će EZ podići zid protekcionizma protiv američkoga slobodnog gospodarstva. To bi osudilo Kontinent na propadanje, rečeno je, ali bi priredilo dosta problema i Sjedinjenim Državama. Takav scenarij ponavlja se u vezi s europskim prihvaćanjem zajedničke valute, eura. Harvardski profesor Martin Feldstein misli da bi euro mogao izazvati rat između EU i Sjedinjenih Država. Sjedinjene Države bile su 1945. na vrhu svijeta. Europa je bila u ruševinama. Francuska je 1945. bila uglavnom poljoprivredna zemlja, dok joj je industrija bila većim dijelom uništena. Will Clayton iz ministarstva vanjskih poslova obilazio je Europu zimi 1945. te je izvijestio Washington da je šteta mnogo teža nego što se smatralo. Glad je bila raširena, a postojala je i prijetnja revolucionarnih, političkih nemira, posebno u Francuskoj. Bio je to postanak Marshallovog plana. Pola stoljeća kasnije, 15 članica EU imaju ukupni bruto domaći proizvod dvadeset puta veći od Sjedinjenih Država (8,58 bilijuna dolara naspram 6,95 bilijuna dolara). Rast BDP-a za EU od 1985. do 1995. bio je veći nego američki te nakon nekoliko stagnirajućih godina opet raste. Nezaposlenost na Kontinentu počinje opadati. Prema najnovijim brojkama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, francuski BDP sad je drugi u Europi te iznosi gotovo četvrtinu američkog. Francuska je četvrto gospodarstvo svijeta, treće po unutrašnjim ulaganjima (Amerika u Francusku ulaže više nego u bilo koju drugu zemlju). Ona je četvrta svjetska trgovinska sila, s trgovinskim viškom koji iznosi više od 1% njezinog BDP-a, u usporedbi s upornim američkim trgovinskim manjkovima. Bit će da su Europa i Francuska neke stvari radile kako treba. Francuska je također druga poslije Sjedinjenih Država u proizvodnji vojnih i komercijalnih letjelica i proizvodnji nuklearne energije. Ona se smatra (prema očigledno neobjektivnim kriterijima, no ljudi se ne bune) vodećom europskom zemljom po 'kvaliteti života'. Izazov koji Francuska (i Njemačka) trenutačno postavljaju američkoj ekonomskoj doktrini po svom je izvoru etički i politički. Ta zemlja tvrdi da maksimiziranje profita nije svrha postojanja, pa čak ni gospodarskog postojanja. Budući da je to također bilo uvjerenje mnogih 'anglosaksonskih' ekonomista prije 30 ili 40 godina, ono nije u cijelosti neobično. Drugi harvardski profesor, Joseph Weiler, u nedavnom je interviewu ponudio različita američka mišljenja o Francuskoj. On joj je čestitao zbog tog što je smislila i povela ujedinjenje Europe, slobodno izabranu integraciju autonomnih država, 'eksperiment bez presedana u povijesti ideja'. On je izjavio da je tako stvorena politička konstrukcija kakvu svijet prije nije poznavao. To je postignuće usporedio sa stvaranjem Rimskog Carstva - nazvavši ujedinjenje Europe boljim, jer je mirno." 230240 MET jun 98