DNEVNI PREGLED BR. 118 - 19. LIPNJA 1998.

BRITANSKI RADIO - BBC 18. VI. 1998. Izručenje Šakića "Večeras iz Argentine preko Frankfurta stiže u Hrvatsku Dinko Šakić, jedan od zapovjednika ustaškog logora u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Njega su argentinske vlasti jučer u Buenos Airesu predale službenicima hrvatskog ogranka Interpola. Njemu se u Zagrebu priprema suđenje za zločine protiv čovječnosti jer ga se optužuje da su, dok je on zapovijedao Jasenovcem, ondje mučene tisuće Židova, Srba i Roma te pripadnika hrvatskog antifašističkog pokreta", kaže se na početku komentara Gabriela Partosha: "Sve od kako su Ujedinjeni narodi utemeljili Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pažnja međunarodne javnosti bila je usredotočena na to da se pravdi privedu počinitelji zlodjela u ratovima koji su se vodili na prostorima i Hrvatske i BiH. No, kad je o ratnim zločinima počinjenima na tim prostorima riječ, ima i drugih još neispravljenih računa, onih iz Drugoga svjetskog rata. Slučaj Dinka Šakića o tome najbolje svjedoči. Za njega se ponovno čulo kada je na jednom programu argentinske televizije priznao da je između 1942. i 1944. godine bio zapovjednikom zloglasnog ustaškog logora u Jasenovcu. Pa, iako je ustvrdio da nije sudjelovao ni u kakvim ubojstvima, to je priznanje dovelo do toga da Šakićevo izručenje zatraži i Hrvatska i Jugoslavija. Argentinska vlada, čiji su prethodnici pružali utočište velikom broju nacističkih ratnih zločinaca, sa svoje strane brzo je reagirala na te zahtjeve i Šakića izručila Hrvatskoj. U samoj Hrvatskoj afera Šakić je poprimila vrlo kontroverzne razmjere. Od kako je 1990. godine pobijedio na izborima, koji su godinu dana kasnije doveli do proglašenja neovisnosti Hrvatske, predsjednik Tuđman ulagao je mnogo napora u nešto što sam drži nacionalnim pomirenjem. Nema dvojbe da je on gotovo idealna osoba za tako nešto. Za vrijeme rata bio je, naime, u antifašističkom, partizanskom pokretu, da bi kasnije postao nacionalistički orijentiranim hrvatskim povjesničarem. Od tada je radio na tome da se izmijeni posve negativna ocjena ustaškog režima, osuđujući tada počinjena zlodjela, ali i tvrdeći da je ustaški režim bio i izrazom težnji Hrvata za neovisnošću. Djelomična rehabilitacija ustaša išla je ruku pod ruku sa smanjenjem broja stradalih i ubijenih u Jasenovcu i na drugim mjestima. No, najviše je kontroverzi izazvao prijedlog predsjednika Tuđmana da se ustaše, koje su pobili partizani, u cilju nacionalnog pomirenja pokopaju u Jasenovcu, zajedno sa svojim žrtvama. Nakon žestokih međunarodnih pritisaka, taj je prijedlog ostavljen po strani dok je, dijelom i u želji da se poprave odnosi sa SAD-om, hrvatska Vlada prošle godine izrazila žaljenje zbog stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu. To je kasnije i dovelo do uspostave diplomatskih odnosa s Izraelom. Ako do suđenja Šakiću dođe, bit će to prilika za Hrvatsku da pokaže kako se nacionalnom pomirenju ne teži i po cijenu pravde, poštenja. Bilo bi to, također, prvi put nakon što je u 1991. godini Hrvatska stekla neovisnost da se netko izvede pred sud da bi odgovarao za optužbe da je tijekom Drugog svjetskog rata počinio zločine. Utjecaj ruskih poslovnih ljudi "Ruski bogatuni, moćnici koji kontroliraju medije, kao i neke od najvećih banaka, kandidirali su uglednog reformistu Anatolia Čubaisa na mjesto Jeljcinova predstavnika za odnos s međunarodnim financijskim institucijama. Njihovu odluku podržao je premijer Kirijenko te Jeljcinova administracija, što pokazuje da bankari još imaju velik politički utjecaj u Rusiji", kaže se u uvodu analize Toma Duvala koji kaže: "Odluka o kandidiranju Anatolia Čubaisa donesena je na sastancima koji su održani u utorak, a o kojima danas podrobnije piše 'Nezavisna gazeta', list pod kontrolom političara Borisa Berezovskog. List piše da su održana tri sastanka. Na prvom, u uredu gospodina Berezovskog, sastali su se sami bankari koji su raspravljali o četiri moguća kandidata koji će Rusiju predstavljati u Svjetskoj banci i MMF-u. Izbor je na kraju pao na Anatolija Čubaisa, budući da se vjeruje da će on uspjeti dobiti financijski paket za stabilizaciju ruskog gospodarstva. Bankari su se potom zaputili u Kremlj gdje je njihov izbor odobrio Valentin Njumašev, šef Ureda predsjednika Jeljcina. Treći poslovni sastanak održan je izvan Moskve gdje je svoj pristanak dao i premijer Sergej Kirijenko. Odluku je konačno jučer potvrdio i predsjednik Jeljcin. 'Nezavisna gazeta' izvještava da su se bankari dogovorili o osnivanju svojevrsnog antikriznog stožera koji će se redovno sastajati s vladom i razmatrati financijsko stanje u zemlji. Oni će vladi staviti na raspolaganje jednog stručnjaka koji će pomoći u praćenju stanja. Time se pokazuje da bankari nemaju previše povjerenja u način na koji je vlada do sada rješavala krizu. 'Nezavisna gazeta' niz sastanaka održanih ovoga utorka uspoređuje s tzv. 'ratnim vijećem iz Davosa' u veljači 1996. godine, kad su ruski bankari okupljeni da bi poduprli predizbornu kampanju Borisa Jeljcina i spriječili dolazak komunista na vlast. Jutro prije bankari su za vatrogasca izabrali Čubaisa koji je bio preuzeo vođenje Jeljcinove kampanje. Članak koji je list objavio značio bi prekretnicu, budući da je vlasnik lista Berezovski prošle godine provodio agresivnu kampanju protiv Čubaisa te da su mediji pod njegovom kontrolom u zadnje vrijeme pozivali na devalvaciju rublje. Promjena u tonu komentara kojega list posvećuje Čubaisu i vladi pokazuje da je primirje ipak postignuto. No, zašto se ruski bankari tako ponašaju? Prije svega, oni su zaključili kako je u njihovu zajedničkom interesu spriječiti novi pad na ruskoj burzi i devalvaciju rublje. Očito misle kako će u slučaju financijskog kraha vlade, potonuti i oni. Međutim, moguće je i da su bankari iznudili od vlade koncesije, nudeći za uzvrat potporu. To prije svega znači da će oni pokušati izbjeći platiti veće poreze. Ali će također tražiti, kao što su to već učinili nakon posljednjih predsjedničkih izbora, veću kontrolu nad privatizacijom. To bi bio loš znak za pokušaj premijera Kirijenka da reformira rusko gospodarstvo i ponovno ojača vladu". Pregled tiska Kosovo nastavlja biti jedna od vodećih vanjskopolitičkih tema britanskih novina. U 'The Daily Telegraphu' Patrick Bishop piše kako je jučer nastavljeno planiranje NATO-ove vojne intervencije na Kosovu, unatoč obećanju koje je dao jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević da će zaustaviti represiju te početi pregovore o autonomiji s albanskom većinom. Glasnogovornik britanskog Foreign Officea kaže: 'On je izvukao jednouhog zeca iz moljcima nagriženog cilindra. Jedna stvar koju smo naučili iz Bosne jest da se ne možemo osloniti na Miloševićevu riječ i zato nastavljamo s planiranjem NATO-a'. Otkad su Miloševićeve snage u ožujku krenule na bojovnike Oslobodilačke vojske Kosova, najmanje 300 ljudi je ubijeno, a 65 tisuća ih je protjerano iz svojih domova. Također u 'The Daily Telegraphu' Tim Butcher donosi reportažu iz srpskog pravoslavnog samostana Dečani te ističe kako su ondje srpski redovnici, spremni da pomognu objema stranama, očuvali oazu mira unutar kosovskog kaosa. David Buchan iz Londona i Ralph Atkins iz Bonna za 'The Financial Times' javljaju kako je kosovska kriza jučer ušla u nesigurno diplomatsko zatišje, dok zapadne sile očekuju da Milošević razjasni i ispuni obećanja koja je dao tijekom razgovora u Moskvi. NATO kaže da se on počeo povijati, no nedovoljno da bi savez usporio pripreme za moguću oružanu intervenciju. No unatoč izjavi američke državne tajnice Madeleine Albright da sve NATO-ove opcije ostanu otvorene, jučer je bilo jasno kako udaranje iz zraka po ciljevima na Kosovu nisu neposredna mogućnost stoga što bi Rusija iskoristila svoj veto u Vijeću sigurnosti, stavivši ga na prijedlog rezolucije koja bi ih odobravala. Ruski ministar vanjskih poslova Jevgenij Primakov kazao je kako je u Moskvi Milošević dao najveće moguće ustupke. Za 'The Financial Times' Guy Dinmore iz Beograda izvještava kako su politički čelnici kosovskih Albanaca odbacili ponudu obnovljenih pregovora s Miloševićem, zatraživši da on prvo povuče snage s Kosova te da prestane s etničkim čišćenjem civila. Glasnogovornik Ibrahima Rugove, predsjednika samoproglašene republike Kosovo, izjavio je kako samo intervencija NATO-a može stvoriti preduvjete za smislene pregovore. Jučer je viđeno kako velika oklopna kolona jugoslavenskih snaga zauzima položaje južno od Prištine, kako bi osigurala glavnu cestu jug - sjever. Blizu se nalazi područje Mališeva s okolnim selima koje drži Oslobodilačka vojska Kosova, a gdje se sklonilo na tisuće raseljenih Albanaca. U komentaru, također u 'The Financial Timesu', Aleksandar Nicole ističe kako je jedna od poruka koje su Miloševiću odaslale vježbe 85 zrakoplova NATO-a iz 13 zemalja, okupljenih u roku od četiri dana, bila ta da nastaje novi model NATO-a, brži u reakcijama na prijetnje regionalne sigurnosti. Povrh toga, njegovi budući gospodari skloniji su ga brzo i odlučno uporabiti ako diplomatski napori propadnu. Za 'The Times' iz Dulja na Kosovu izvještava Tom Walker. On ističe kako vojska Jugoslavije i policije učvršćuje svoj položaj na planinskom prijevoju koji povezuje Prištinu s Prizrenom i jugom pokrajine. Uključeni su tenkovi, oklopna vozila i topništvo. Diplomatski komentator lista Michael Binyon piše kako NATO, izražavajući sumnju u Miloševićeva obećanja, nastavlja s pripremama za moguće udare iz zraka. U 'The Timesovom' se uredničkom komentaru izlaže kako je Milošević svojom željeznom šakom od Oslobodilačke vojske Kosova, od rubne terorističke organizacije, stvorio pravi gerilski pokret s golemom potporom u narodu. Bojovnici Oslobodilačke vojske Kosova sada su gerilci, a to je od njih napravila srpska brutalnost. Komentar u 'Die Weltu' ističe se kako je Milošević jednostavno kupio još vremena time što je u Moskvi pristao na razgovore s kosovskim Albancima. List ističe kako Jeljcin od njega nije tražio ništa što bi naštetilo njegovu položaju u odnosu na Albance. Jeljcin ne želi odcjepljenje Kosova u situaciji u kojoj se i Ruska Federacija sastoji od raznih naroda, drži 'Deutsche Zeitung' i slaže se s ocjenom da Milošević kupuje vrijeme, suočen s međunarodnom vojnom intervencijom, te, navodno, ovu posljednju priliku izvrće u svoju korist. 'Die Welt' prenosi mišljenje pregovarača iz redova kosovskih Albanaca Fehmija Aganija, koji ističe kako sporazum između Miloševića i Jeljcina ništa ne znači budući da su Jeljcinovi zahtjevi posve različiti od onih kosovskih Albanaca. Zanemarivanje mračne stvarnosti na Kosovu nije temelj za uvođenje dijaloga, kaže Agani. 'Süddeutsche Zeitung' prenosi riječi njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela koji kaže: Milošević je u prošlosti dao mnogo obećanja kojih se nije držao. Sada obećanja mora provesti u djelo, i to brzo. Kinkel je također naglasio važnost zahtjeva da se i kosovski Albanci odreknu taktike nasilja. On ističe kako je siguran da će se i Rusija složiti s vojnom intervencijom, nastavi li Beograd s vojnim akcijama. 'The International Herald Tribune' također se bavi Kosovom. List kaže kako među zapadnim silama raste zabrinutost glede vojne akcije na Kosovu. Prema listu, Zapad ima ozbiljne sumnje glede toga koliko bi se vojnom intervencijom zaustavilo brutalne jugoslavenske nasrtaje na kosovske Albance.(...) (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 18. VI. 1998. Pregled tiska Za njemački, a i za međunarodni tisak, ostaje i nadalje aktualno pitanje hoće li jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević provesti u djelo obećanja što ih je dao prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Jeljcinom u Moskvi. Dnevnik 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' iznosi o tome slijedeće mišljenje: "I opet jednom kako se čini, Miloševiću uspijeva stvarati zabunu. Doduše Zapad je uvelike jedinstvenog mišljenja, kako Milošević prigodom razgovora u Moskvi u pitanju Kosova nije zaista popustio. Međutim, dok njemački ministar vanjskih poslova - Kinkel - za tu skeptičku ocjenu kao glavnog svjedoka navodi ruskog ministra vanjskih poslova - Primakova - ovaj govori kako je postignut prodor. Pri tome "crno na bijelom" nije bilo nista više do obećanja, da će se srbijanski organi represije suzdržavati od daljnjih mjera protiv civilnog albanskog pučanstva. Međutim i to ne predstavlja mnogo, jer što će spriječiti te organe da civile proglase teroristima i nastavljaju vojne akcije protiv njih. Do povlačenja srbijanskih postrojba s Kosova u svakom slučaju za sada, dapače i prema tumačenju Moskve, neće doći". Za list 'Nürnberger Nachrichten' prije svega dvije točke potkrjepljuju dvojbe: "Šef jugoslavenske države nije se izjasnio spremnim za povlačenje postrojba s Kosova, kako to zahtijeva kontaktna skupina za Balkan, uključujući i Rusiju. Osim toga, Milošević si je od šefa Kremlja dao potvrditi, kako je borba protiv terora i separatizma valjda još uvijek legitimna stvar. To je naravno točno. I samo je po sebi razumljivo, da ruski Predsjednik - koji je uostalom za svoj vojni pohod na Čečeniju imao pripravne slične izlike opravdanja - stvari promatra isto tako. Na Kosovu je već mjesecima jasno, što pod time podrazumijeva srbijanski gospodar rata. Krvoprolića nad seoskim življem, topnička vatra na stambene kuće, razaranje naselja, pustošenje i protjerivanje ljudi s cijelih područja". I pored sumnje u to, hoće li Milošević ispunjavati u Moskvi preuzete obveze ili ih tumačiti na svoj način, dnevnik "Badische Neueste Nachrichten" vidi šanse za poboljšanje u činjenici da je i ruski predsjednik Jeljcin preuzeo obveze prema međunarodnoj zajednici. U komentaru možemo čitati: "U svakom slučaju sada stoji na kocki i ugled Jeljcina kao poštenog posrednika. Nadalje, Zapad će prijetiti sankcijama Rusiji, ukoliko Jeljcin ne urazumi svog srbijanskog prijatelja. Moskva je financijsko-politički ovisna o Zapadu, a Srbija je opet ovisna o velikome bratu Rusiji. Preko te povezanosti činjenica možda se Miloševića može prinuditi na popuštanje, a da ne bude potreban vojni udar NATO-a u sukobu na Kosovu". Na jučer objavljeni godišnji izvještaj međunarodne organizacije "Amnesty International" o stanju ljudskih prava u svijetu osvrće se dnevnik "Mindener Tageblatt" koji piše: "Prekid izgona azilanata na Kosovo, što je trenutačno na snazi za njemačku saveznu zemlju Sjevernu Rajnu-Westfaliju i najveći dio drugih saveznih zemalja, bilo bi najmanje što Njemačka sada može učiniti za kosovske Albance. Ali općenito obustavljanje izgona za saveznog ministra unutarnjih poslova Kanthera nije zamislivo. Nasilje protiv Albanaca je samo jedna od tema, na koju kritički ukazuje Amnesty International. U 117 država svijeta u prošloj se godini fizički mučilo ljude ili zlostavljalo, što je brojka s kojom se ne možemo pomiriti na pragu trećeg tisućljeća. Na organizaciju Amnesty International i njezinih okruglo milijun suradnika i pomagača diljem svijeta čeka još mnogo posla. Na sreću, Savezna Republika Njemačka se, osim zahtjeva za obustavljanje izgona azilanata na Kosovo, samo na rubu spominje u godišnjem izvještaju: riječ je o pojedinačnim, ali uvijek novim slučajevima policijskog zlostavljanja stranaca." Pojedinačni slučajevi, ali svaki pojedini je jedan slučaj previše, kaže "Mindener Tageblatt" a dnevnik "Neue Presse" iz Hannovera o istoj temi, naime, da oni koji krše ljudska prava moraju za to i odgovarati, piše: "Planirano uspostavljanje međunarodnoga kaznenog suda protiv ratnih zločina, genocida i zločina protiv čovječnosti znači tračak nade. Prvi put je naglašena simbolika: Tko zlostavlja druge ljude, tko ih ubija, tko ih siluje i tko ih iz "etničkih razloga" protjeruje iz njihovih domova, taj je zločinac. Medjutim, već i to, zapravo jednostavno saznanje je stvar definicije: Također i egzekucije u Sjedinjenim Američkim Državama su od države legitimirana umorstva - Washington to vidi posve drugačije. Uopće, svjetski policajac Amerika pokazuje posve samosvojna premišljanja o tim planovima - također i u pitanju, tko spada na optuženičku klupu međunarodnog suda. Vojnici Ujedinjenih naroda po mišljenju Washingtona, ne spadaju u tu kategoriju. Obrazloženje: Sud bi mogao biti zlouporabljen kao "politički tribunal" protiv akcija "plavih kaciga". Znači li to primjerice možda, da vojnici Ujedinjenih naroda koji su - kako se to dešavalo u Somaliji - iz osobnog zadovoljstva zlostavljali žene i muškarce - nisu ratni zločinci? (RDW) INOZEMNI TISAK AUSTRIJA DIE PRESSE 19. VI. 1998. Naše predsjedanje EU-om i Balkan "Prvi prioritet jamačno je svršetak nasilja na Kosovu. Za razliku od stanja za bosanskoga sukoba, u međunarodnoj je zajednici sve veća spremnost da ako zatreba, primijeni i vojna sredstva kako bi prekinula krvoproliće. Time dakako gordijski čvor Kosova nipošto ne bi bio riješen. Paket mjera koji je prije nekoliko dana predložio austrijski ministar vanjskih poslova treba poslužiti stvaranju preduvjeta za potrebne političke pregovore. Povratak oko milijuna i pol izbjeglica i prognanih, ponajprije u manjinska područja Bosne i Hercegovine i u hrvatsku krajinu, za sada ne uspijeva zbog nedostatne spremnosti za suradnju mjerodavnih vlasti, kao i zbog otpora mjesnog stanovništva. To se stanje ne može više prihvaćati. Budući da je pokret pojedinih izbjegličkih skupina usko uzajamno povezan, mora se najhitnije provesti opsežan program povratka. U Bosni i Hercegovini i dalje loše funkcioniranje državnih ustanova i nedostatak suradnje svih etničkih skupina izaziva dodatnu zabrinutost. Međunarodna je zajednica i dalje spremna dati velikodušnu pomoć. U svakom je slučaju krajnji čas da Bosanci i njihovo političko vodstvo preuzmu odgovornost za sudbinu svoje zemlje. Na izborima u rujnu, koji će biti pod međunarodnim nadzorom, treba očekivati neke promjene. Od posebnog je interesa za Austriju pitanje približavanja Hrvatske europskom procesu integracije. Napredak je, dakako, moguć samo ako Hrvatska ispuni svoje obveze glede povratka srpskih izbjeglica iz krajine, ako se jasno distancira od opstrukcijske politike u Hercegovini i ako postigne daljnji napredak na području demokracije, slobode medija i postupka s manjinama. O pripadnosti Hrvatske Europi može se dvojiti jednako malo kao i o tomu da će ta zemlja, unatoč ponekim otporima, na posljetku odabrati europski put. U Albaniji treba nastaviti napore za unutarnju stabilizaciju zemlje. Zbog opasnog razvitka na Kosovu, rijeke izbjeglica koje idu u Albaniju i sve veće nacionalne solidarnosti, za međunarodnu zajednicu je posebna zadaća sprječavanje širenja sukoba na Albaniju. Isto vrijedi za Makedoniju s jakom albanskom narodnosnom skupinom. Tu ponajprije stabilizacijski djeluju međunarodne postrojbe u okviru United Nations Preventive Deployment Force. Poželjna normalizacija odnosa sa Saveznom Republikom Jugoslavijom nemoguća je sve dok na Kosovu ubijaju nedužne civile i razaraju čitava sela. Napredak u rješavanju kosovskog problema i prave demokratske reforme pretpostavka su za punu integraciju Jugoslavije u međunarodnu zajednicu. Na beogradskom je vodstvu da odgovarajućim koracima postigne pozitivan razvitak. Intenzivnim pritiskom na pojedine vlade i pomoćnim programom nedržavnih organizacija treba poduprijeti nezavisne medije koji rade u teškim uvjetima. U okviru EU-a predsjedništvo mora utjecati da novčana sredstva koja je obećalo povjerenstvo, primateljima stižu brže i manje birokratski. Zbog kriznog stanja, Balkan će silom prilika biti jedan od prioriteta idućeg predsjedništva EU-a. Za Austriju to znači tešku zadaću, ali i mogućnost da težinom EU-a postigne bolju budućnost regije s kojom je posebno blisko vezana" - piše Albert Rohan. Trijezna bilanca londonskog predsjedanja EU "Već zbog solidarnosti među vrhunskim predstavnicima EU-a, jučer je, u četvrtak, predsjednik povjerenstva Jacques Santer pred europskim parlamentom u Strasbourgu demonstrativno uzeo u zaštitu britanskog predsjednika Vijeća Tonya Blaira. 'Europski sastanci na vrhu ne mogu uvijek biti povijesni', opravdavao je Santer bezlični sastanak EU-a u Cardiffu. Nisu samo austrijski zastupnici EU-a u završnoj bilanci rasprave o britanskom predsjedanju primijetili da je Blair, protivno svojim visoko postavljenim ambicijama, austrijskom predsjedništvu vijeća EU-a koje počinje 1. srpnja, predao više otvorenih problema nego zaključenih dossiera. Pravi konsenzus o uspjesima Tonya Blairea u - na početku s puno lovorika unaprijed - šest mjeseci britanskog predsjedanja postojao je samo u jednoj točki: da je britanski premijer prije svega uspio, tako su frakcije jednodušno zaključile, 'ponovno normalizirati odnose između Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih partnera u EU.' Unatoč toj konstruktivnoj ulozi Velike Britanije u uniji, Blair u svojem angažmanu, ali ni u šarmom i humorom iznijetom bilančnom pledoajeu, narodnim zastupnicima EU-a nije bio posve uvjerljiv. Iako je proširenje na istok već počelo, postoji zastoj, osobito u pitanjima institucionalnih reforma i u paketu reforma unije nazvanom 'Agenda 2000', glasili su prigovori. 'Blair je doduše znao u javnosti izgraditi pozitivan imidž', rezimirali su zeleni iz parlamenta EU-a. 'ali sve je proturječne teme brižno izbjegavao i natovario idućem predsjedništvu.' Unatoč svim naporima da općinstvo uvjeri u novo europsko ruho, britanski je premijer jučer 'kao car u Andersenovoj bajci', bio gol. Formulom o 'Europi građana' kao glavnim sloganom, Blair je prije šest mjeseci preuzeo predsjedanje EU-om. Sada je vođa izaslanstva SPÖ-a u europskom parlamentu Hannes Swoboda Britancima dopustio da su na mnogim područjima pripremili tlo predstojećem austrijskom predsjedništvu. 'No prepušteno je Austriji da provede zadane ciljeve britanskog predsjedništva i da ih oblikuje', rekao je Swoboda koji 'veliku priliku' vidi u tomu da se 'Europi građana dade lik po našim predoždbama'. Za ÖVP je Karl Habsburg-Lothringen izrazio 'razočaranje britanskim predsjedanjem na vrhu u Cardiffu'" - izvješćuje Reinhold Smonig. KLEINE ZEITUNG 18. VI. 1998. Skepsa na Zapadu i na Kosovu "Zapad je skeptično reagirao na 'najavljeni kompromis' u kosovskom sukobu jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. Američka je vlada govorila o koracima u pravom smjeru, ali je odlučna glede povlačenja srpskih sigurnosnih snaga iz nemirne pokrajine. Poslije susreta s ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom u Moskvi, Milošević je u utorak najavio prekid nasilja nad civilima i mogućnost povrataka izbjeglica. Povlačenje srpske posebne policije i vojske s Kosova Milošević je uvjetovao ponašanjem albanske podzemne organizacije 'Oslobodilačka vojska Kosova' (OVK): 'Onoliko koliko će se smanjiti teroristička aktivnost, sigurnosne će snage smanjivati svoju nazočnost izvan stalnih točaka razmještanja'. Američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright označila je izjave 'sasma nedovoljnima'. I predsatavnici kosovskih Albanaca dvoje o Miloševićevoj spremnosti da će doista ispuniti obveze koje je preuzeo u Moskvi. Jugoslavenski Predsjednik jučer je odletio iz Moskve u Beograd. Prije svoga odlaska sreo se i s rusko-pravoslavnim patrijarhom Aleksijem kako bi naglasio vjersku povezanost Rusije i također pravoslavne Srbije" - izvješćuje list. FRANCUSKA LIBERATION 18. VI. 1998. Hrvatska se suočava sa svojim nacističkim sablastima "Zagreb je 30. travnja vijest o uhićenju Dinka Šakića u Argentini dočekao velikom šutnjom. A ta šutnja najbolje pokazuje nelagodu koju osjeća režim hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana zbog ponovne i neočekivane pojave nekadašnjeg zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, u kojemu su ustaše (pronacistička formacija) od 1941. do 1945. godine ubili više desetaka tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista. Dinko Šakić, naizgled miroljubiv umirovljenik, priznao je na argentinskoj televiziji da je rukovodio tim strašnim logorom, pa vlasti u Zagrebu nisu više imale nikakvog izbora. Brzo su odlučili zatražiti njegovo izručenje, djelomice i zato da preduhitre svoju 'neprijateljski nastrojenu' braću iz Jugoslavije, koji su u Buenos Airesu započeli isti proces. Sada se Hrvatska priprema za suđenje tom bivšem ustaškom dužnosniku na procesu koji će sigurno biti bolan. Jer, od 1990. godine zagrebačke vlasti nisu štedjele napore da djelomice rehabilitiraju režim Ante Pavelića koji je surađivao s nacističkom Njemačkom. Teorija urote. Izgleda da svi na vlasti u Zagrebu već zauzimaju obrambeni stav. Vice Vukojević, jedan od 'jastrebova' HDZ-a (stranke predsjednika Tuđmana), kaže da su tu aferu 'unaprijed smislili oni koji i inače vrše pritisak na Hrvatsku'. Posljednjih mjeseci vladini listovi ne prestaju pisati o 'velikim silama' koje sprječavaju dodjelu bilo kakve financijske pomoći Hrvatskoj zbog njezina odbijanja suradnje u procesu učvršćivanja mira u Bosni. Može li ta teorija o protuhrvatskoj uroti, koju šire hrvatske vlasti, uzrokovati pojavu starih sablasti? Toga se boji Jasminka Domas, jedna od dužnosnica zagrebačke židovske zajednice. 'Neki oko mene već govore o strategiji svjetskog židovskog lobbyja, u nastojanju da objasne Šakićev povratak'. Predsjednikova dvoličnost. Ova afera teško pada Franji Tuđmanu. Njegova je država nedavno uspostavila diplomatske veze s Izraelom nakon nekoliko godina teških pogađanja. Židovskoj je državi trebalo dosta vremena da mu oprosti revizionističke knjige koje je napisao krajem osamdesetih godina, a i rečenicu koju je tada izgovorio: 'Hvala Bogu, moja žena nije ni Židovka ni Srpkinja'. Šef hrvatske države se poslije ispričao, a ovoga se ljeta ispričao i u ime države zbog 'zločina počinjenih nad Židovima za vrijeme ustaške vlasti'. I sada se nada da će vrlo skoro otputovati u Izrael, u državu koja će sigurno vrlo pozorno pratiti odvijanje suđenja Dinku Šakiću. Tuđman i dalje muke muči i na unutarnjem planu. Od trenutka kad je izabran na mjesto predsjednika, 1990. godine, često se blago odnosio prema nekadašnjim ustašama. 'Teško će fašističkog vraga opet utrpati u kutiju nakon što ga je sve ove godine iskorištavao', analizira filozof Žarko Puhovski. Jedna od prvih Tuđmanovih odluka bilo je preimenovanje zagrebačkog trga posvećenog 'žrtvama fašizma' u 'Trg hrvatskih velikana'. Osim toga, otac suvremene Hrvatske prihvatio je ustaške simbole poput zastave s crveno- bijelom šahovnicom. Što je još gore, otvorenih je ruku u Zagrebu dočekao nekadašnje fašističke dužnosnike, ili se s njima susretao u inozemstvu, a među njima i sa Šakićem, tijekom svoga posjeta Argentini 1995. godine. Tuđman je i dalje neriješena enigma. Kako taj čovjek, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio u redovima antifašističkih partizana i koji je ostvario blistavu karijeru u Titovoj vojsci, sada može biti toliko milostiv prema svojim nekadašnjim neprijateljima? 'On nije ni antisemit ni fašist', tvrdi Žarko Puhovski. 'On je oportunist kojemu je trebala potpora moćne hrvatske dijaspore, u kojoj su veliku ulogu imali nekadašnji ustaše, kako bi financirao svoj politički uspon, a zatim naoružao i obranio svoju državu od srpskih separatista'. Je li Tuđman sada talac svojih dobročinitelja? Da, između ostaloga. Dva je puta bio zatvaran zbog 'nacionalističko-separatističke aktivnosti', početkom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Bivši Titov štićenik ponovno je ocjenjivao djelovanje Ante Pavelića koji je, kao i on, želio stvoriti nezavisnu hrvatsku državu. U svakom slučaju, upravo to je ono što Tuđman stalno ponavlja posljednjih godina. Njegov pokušaj rehabilitiranja - 'nacionalne pomirbe' - kako on to naziva, vrhunac je imao prije dvije godine, kad je predložio da se na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac ustaški vojnici pokopaju odmah do njihovih žrtava. On drži da komunistički zločini nisu ništa manji od onih koje su počinili ustaše. A od njegova prijedloga, na koji su negativno reagirali čak i u Hrvatskoj, i koji je SAD oštro kritizirao, brzo se odustalo. Bacanjem jarkog svjetla na pokolje koje je počinio Pavelićev režim, suđenje Dinku Šakiću moglo bi trajno dovesti u opasnost i taj plan 'pomirbe'. Sve do sada hrvatsko se stanovništvo, i dalje u šoku od nedavnog rata protiv Srba, uopće nije bavilo hrvatskom prošlošću. 'U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme nije pojavila nijedna knjiga o ustaškome razdoblju', priznaje povjesničar Jure Kristo. 'Jedine knjige kojima raspolažemo napisane su u Beogradu, a autori su srpski povjesničari koji su se upuštali u krivotvorenje'. Hrvati su uvjereni da je instrumentaliziranje rada povjesničara pod Titovim režimom posve diskreditiralo bilo kakve zaključke o zločinima koji su počinjeni pod Pavelićem. Najbolji je primjer za to slučaj Jasenovca. U Beogradu tvrde da je tamo navodno ubijeno 700.000 ljudi, a Tuđman taj broj smanjuje na 40.000. Dvojica stručnjaka (jedan Srbin, drugi Hrvat), za koje se smatra da im se može vjerovati, procjenjuju da je u Jasenovcu ubijeno oko 90.000 ljudi. Kako bilo da bilo, ta rasprava oko broja mrtvih stanovništvo ostavlja posve ravnodušnim. Posljedica nepostojanja introspekcije jest i ponovno tiskanje memoara ustaškog 'poglavnika' koji se u Zagrebu u novije vrijeme jako dobro prodaju, gotovo jednako dobro kao i Biblija. A tijekom nedavnog rata protiv Srba, neke postrojbe hrvatske vojske ponosno su nosile ustaške oznake. I nitko se zbog toga nije uzrujavao", piše posebni dopisnik lista iz Zagreba Thomas Hofnung. NJEMAČKA SÜDDEUTSCHE ZEITUNG 18. VI. 1998. Pukotine u 'teutonskom bloku' "Bliskost građanima! U svijetu u kojemu se institucije izgleda sve više udaljuju od konkretnih briga ljudi, teško da postoji spretnija parola. Austrijski savezni kancelar Viktor Klima doma se osjetio pozvanim za veliki nastup da na tu temu za jesen najavi poseban sastanak na vrhu EU-a, dogovoren u Cardiffu. Njegov njemački kolega Helmut Kohl pretekao ga je i oteo mu predstavu - i to kad konferencija obećava da će biti vrhunac austrijskog predsjedanja EU-om od 1. srpnja. To je bilo nepristojno. Baš u Austriji je nedemokratsko i zagonetno ukidanje funkcioniranja institucija EU-a tema o kojoj se trajno raspravlja. Klima je tematiziranjem tog nepovoljnog stanja na najvišoj razini želio kod kuće dobiti bodove. No iza bečkog kancelara još je više neskrivene ljutnje: strah da bi se Austriju, malu susjedu istog jezika, olako moglo držati nastavkom velike Njemačke. I pritom se s pravom ljute da se 'vani', u 'starom carstvu' kako se u Austriji često kaže, rado sve što zvuči njemački, i drži njemačkim. U Beču se predobro sjećaju doba priprema zadnjeg proširenja EU-a: osobito su Francuzi i Englezi u prijamu Austrije vidjeli nedobrodošlo proširenje ionako već prejakog 'teutonskog bloka'. Beč je morao uložiti ponešto rada u uvjeravanje kako bi zemlju predstavio kao samostalnu i nezamjenjivu. To ljude čini osjetljivima" - piše komentator lista aha. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. VI. 1998. Prazne riječi "Opet se čini da je Milošević uspio izazvati samo zbunjenost. Doduše, Zapad je uglavnom složan da srpski vođa u svojem razgovoru u Moskvi glede Kosova nije zapravo popustio. No dok njemački ministar vanjskih poslova ruskog ministra vanjskih poslova navodi kao krunskog svjedoka za tu skeptičnu prosudbu, potonji govori o postignutom prodoru. Pri tome crno na bijelom nije došlo na vidjelo više od obećanja da će se srpski tlačiteljski organi suzdržati od daljnjih 'mjera' protiv civilnog stanovništva. No i to malo znači jer rečene organe ništa ne priječi u tomu da te civile proglase teroristima i protiv njih vojno postupe. Do povlačenja srpskih postrojba s Kosova čak ni po moskovskom tumačenju neće doći. A i NATO-ove prijetnje ne djeluju baš dojmljivo nakon što se, ne samo u Bonnu, probija mišljenje da vojno upletanje u sukob pretpostavlja mandat Vijeća sigurnosti UN-a. No čini se sigurnim da će to Rusija kao i Kina, znati spriječiti" - drži komentator lista W. A. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 18. VI. 1998. Ne još jedna Bosna "Na raznim sastancima prošloga su tjedna zapadni vođe ponavljali ad nauseam kako neće dopustiti da se Kosovo pretvori u novu Bosnu. Pa ipak, nakon svih hrabrih riječi, velike sile pokazale su da nemaju nikakvu zamisao kako se postaviti prema Slobodanu Miloševiću, poticatelju, počinitelju i blagajniku etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji", piše Jane M. O. Sharp. "Na Kosovu, kao i u Bosni, Sjedinjene Države i njezine europske saveznice zanemarile su rane znakove nasilja i tako propustile prilike za sprječavanje sukoba. U nedostatku odlučnog vodstva, one se nastavljaju međusobno prepirati. Nastavljaju izricati prazne prijetnje bez ikakva vojnog potpornja i umiruju Miloševića na uštrb njegovih žrtava. A nitko od njih ne izgleda sposobnim razmišljati o dugoročnom miru na Balkanu. Kosovo je uvijek bilo mjesto gdje se nasilje moglo očekivati, s obzirom na represivni kolonijalni poredak koji je Milošević tamo održavao od kasnih osamdesetih. Godine 1989., kao srpski predsjednik, Milošević je jednostrano poništio autonomiju, koju je pokrajina imala pod jugoslavenskim ustavom iz 1974., namjerno pobuđujući srpsku mržnju prema albanskoj većini. Kao odgovor, Kosovari su 1992. proglasili neovisnost i uspostavili usporedni sustav vlade pod vodstvom Ibrahima Rugove. Sljedećih pet godina Rugova je propovijedao nenasilan otpor srpskom tlačenju te je zatražio UN-ovu zaštitu do priznavanja pune neovisnosti. Daleko od podupiranja Rugovinih mirnih prosvjeda, zapadni su diplomati, pod Miloševićevim pritiskom, odgodili raspravu o budućnosti Kosova. Nije stoga čudno da su Kosovari gubili strpljenje za Rugovu i njegov gandijevski pristup te su se sve više okretali gerilskom pokretu OVK koji se 1997. počeo opirati srpskoj policijskoj represiji. Mnogi tvrde da je OVK izrastao iz zapadnog zanemarivanja. No upravo je zapadno žigosanje OVK kao terorističke organizacije Miloševiću dalo izgovor da pokrene sadašnji val terora na Kosovu. Kosovari su se bez sumnje nadali da će biti spašeni, budući da su u posljednjih pet i pol godina glavne zapadne vođe to povremeno obećavale. Na Božić 1992., George Bush je Miloševiću zaprijetio vojnom akcijom, povede li rat na Kosovu. Clintonov bivši ministar vanjskih poslova Warren Christopher ponovio je upozorenje u veljači 1993., a to je u veljači ove godine učinio i posebni izaslanik Robert Gelbard. U ožujku je kontaktna skupina zatražila uklanjanje srpskih sigurnosnih snaga s Kosova i nazočnost međunarodnog posrednika u svim pregovorima između Miloševića i Rugove. Svejedno, nakon što se Holbrooke založio za svog starog daytonskog sparing partnera u svibnju, Sjedinjene su Države unilateralno ukinule sankcije, a Rugovu natjerale na bilateralne razgovore s Miloševićem. Nije čudo da Milošević zapadne prijetnje smatra praznom retorikom te nastavlja nekažnjeno ubijati Kosovare. Ni prošlotjedno savezničko ponavljanje zahtjeva kontaktne skupine niti ovotjedne savezničke vježbe neće potaknuti Miloševića da učini išta značajno. On zna da neće biti ozbiljne akcije sve dok se Bijela kuća ponovno ne angažira na Balkanu. Kad se Washington koleba, Europljani se ne mogu složiti o zajedničkoj politici. To Ruse mami na izazivanje neprilika, kao što se to često događalo u potrazi za mirom u Bosni. Njegovanje zdravog partnerstva između NATO-a i Rusije hvale je vrijedno, no pogrešno je Jeljcinu povjeriti zadatak nagovaranja Miloševića da se civilizirano ponaša prema uglavnom muslimanskim Kosovarima. Samo bi saveznička vojna akcija protiv srpskih položaja na Kosovu na Miloševića ostavila dojam. No genij koji je smislio ruski rat u Čečeniji teško da će poduprijeti savezničku intervenciju koja bi se mogla smatrati podupiranjem separatista. Bučno rusko suprotstavljanje savezničkim vježbama prošloga ponedjeljka i Jeljcinovo prihvaćanje Miloševićevih 'ustupaka' u utorak u Moskvi potvrđuju da će Rusija surađivati s Miloševićem, s kakvom god besmislicom on iziđe da bi izbjegao kaznu. Ne samo da međunarodni sud za ratne zločine u Haagu još nije optužio Miloševića; i mi smo, dajući mu zeleno svjetlo 1991., ohrabrili slično ponašanje kod hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Što je još gore, Holbrooke je tad posredovao u mirovnom dogovoru, utemeljenom na podjeli Bosne. Njima su nagrađeni počinitelji etničkog čišćenja, na štetu očišćenih. Na Kosovu riskiramo istu vrstu nepravednosti, umirujući Miloševića, a Rugovu tjerajući na pokornost: sve u ime obuzdavanja. To je loše za Kosovo. A umirivanje Miloševića također odgađa razvoj demokracije u Srbiji, obeshrabrivanjem pojavljivanja drugih alternativa u vodstvu. To naravno održava čitavu srpsku državu kao pariju. Milošević bi trebao odgovarati pred Haagom, sa svim drugim (manjim) ratnim zločincima. Na temelju iskustva u Bosni, čini se jasnim da će prije ili kasnije na Kosovu biti međunarodne nazočnosti, jer zapadna sigurnosna zajednica ne može odahnuti tako dugo dok je Milošević u stanju izvoditi svoju specifičnu vrstu razbojništva. Jedino je pitanje koliko će ubojstava zapadne vođe tolerirati prije nego što snage javnoga mnijenja pospješe reagiranje. NATO je u Bosni intervenirao četiri godine prekasno, nakon 200.000 smrti i 2 milijuna raseljenih. Zasad je Milošević četiri mjeseca držao situaciju u svojim rukama. Njegove su pristaše ubile nekih 300 kosovskih Albanaca, prognale i raselile desetke tisuća ljudi te postavile stotine novih pješačkih mina koje će još godinama ubijati i sakatiti. Umjesto praznih prijetnja, savezničke vlade trebaju iznijeti ciljeve kojima bi intervencija služila. Kosovari žele neovisnost. Zapadne vođe prebrzo odbacuju neovisnost. Ona bi mogla biti najbolje rješenje za sve, a posebno za Srbiju. Kratkoročno, međutim, zapadni se političari boje da bi potpora neovisnosti uznemirila albansku većinu u Makedoniji i stvorila pritisak za veliku Albaniju. Stoga bi bilo dobro privremeno uspostaviti neovisnost Kosova kao republike unutar ostatka Jugoslavije, sa statusom poput Crne Gore i Srbije. Kao i u Bosni, to bi zahtijevalo kratku, oštru savezničku intervenciju da dovrši rat, a kasnije dugoročne mirovne snage da bi štitile građanstvo (bilo srpsko, bilo albansko) dok novo političko rješenje ne bude dogovoreno i provedeno. Nakon pet godina, pitanje neovisnosti moglo bi biti ponovno otvoreno. Sine qua non za stabilnost na Balkanu, međutim, mora biti uklanjanje Miloševića s položaja moći i utjecaja. A potrebno je i izbrisati ograničenja koje je međunarodna zajednica stavila na istražitelje haškog suda." THE NEW YORK TIMES 18. VI. 1998. Kosovska dvojba "Novi ruski savjetnik za sigurnost akademik Andrej Kokošin nalazi se u gradu da bi razuvjerio Clintonovu vladu o izvozu moskovske tehnologije u Iran", piše William Safire. "Na doručku s izvjestiteljima, Jeljcinov je čovjek upitan bi li Rusija stala uz NATO u vojnom odgovoru na Miloševićev krvavi napad na Kosovo. 'Nema potrebe za uporabom sile', odgovorio je on. No, bio sam uporan, nije li vjerodostojna prijetnja silom prijeko potrebna u diplomaciji? Kokošin je odgovorio s engleskim naglaskom i komično-ozbiljnim tonom koji posjeća na Henryja Kissingera dok umorno obrazlaže geostrategiju neprofesionalcima. 'To nije univerzalna istina.' No to je zasigurno regionalna istina. U kotlu etničkih i vjerskih mržnja poznatom pod imenom Balkan, filozofija pripisana gangsteru Al Caponeu kaže: 'Više dobivate ljubaznom riječi i pištoljem nego samom ljubaznom riječi.' Čini se da su Britanija i Francuska, pa zatim i Sjedinjene Države, napokon shvatile tu regionalnu istinu. Kao i obično, međutim, Kokošinov zemljak, majstor špijunaže i diplomat Jevgenij Primakov, umiješao se između interesa ljudskih bića i interesa jednog tiranina. Kad je Zapad na posljetku shvatio da treba upotrijebiti bombe kako bi se spriječilo srpsko uništavanje Bosne, bilo je to usprkos Primakovljevu zavlačenju. No Bosna je bila neovisna; Kosovo je dio Srbije. Rusima je u interesu pobrinuti se da Srbija zadrži suverenitet na Kosovu. Ako se albanski separatisti uspiju odcijepiti, tad bi čečenski separatisti imali primjer za svoje odcjepljenje od Rusije. Čečenski borci već prodiru na Kosovo da bi Albancima pomogli uspostaviti načelo po kojem stare granice nisu neprikosnovene, a etničko podrijetlo treba određivati narodnost. Naša prirodna reakcija je zauzimanje za potlačene Kosovare. Milošević je izmanipulirao srpske ratne zločince u Bosni. Njegovo arogantno poništenje kosovske autonomije prije jednog desetljeća izazvalo je današnju nevolju. Izgnavši desetke tisuća ljudi iz njihovih domova, on je radikalizirao mjesne žitelje koji zagovaraju separatiste. No jesmo li spremni uporabiti svoju vojnu moć za podupiranje mjesnih pobuna širom svijeta? Tko je taj rodoljub kojeg treba zaštititi, a tko terorist koga treba osuditi? Sjedinjene Države ne mogu ohrabrivati pobune, no ne mogu ni zanemarivati otvorena kršenja ljudskih prava i etničko čišćenje. To znači da ne možemo prihvatiti krutu politiku - bilo hladne izolacije, bilo pravedne intervencije. U sjevernom Iraku, primjerice, naša zona zabrane leta nameće autonomiju Kurdima, no Turskoj ne prijetimo neovisnim Kurdistanom. U Indoneziji bismo od novog poretka u Džakarti trebali zahtijevati da pregovara o povratku neovisnosti istočnog Timora. U Tibetu bismo trebali zatražiti od Kine da obustavi represiju. No u Africi, gdje se Eritreja odcijepila od Etiopije, odvojeni narodi sad ratuju; raspad je težak. Što to znači kod problema Kosova? Nedjelovanje stvara vakuum koji uvlači Grke, Turke i Irance. Saveznička kontaktna skupina trebala bi zanemariti Primakovljevu dimnu zavjesu i reći dvoličnom Miloševiću: povuci svoje okrutne snage i dopusti povratak izbjeglica, inače... Ne očekuj više nadlijetanje, bockanja ili sankcije koje malo vidiš, malo ne vidiš. Bude li NATO prisiljen udariti, prve će mete biti 60 srpskih raketa zemlja-zrak. Tad će nestati svjetla u Beogradu. Istovremeno trebali bismo upozoriti albanske 'osloboditelje': mi ne omogućavamao zračnu zaštitu za odcjepljenje. Poduprite pregovore svojih umjerenjaka. Osim ako Milošević ne izabere rat, postavite si za cilj povratak autonomije. Ako takav dogovor zahtijeva europsku ophodnju granica kako bi se Srbe umirilo glede uvlačenja pobunjenika, neka to obave Europljani, nadgledajući srpske i albanske timove. Amerika bi trebala pomoći satelitskim nadgledanjem i gospodarskom pomoći, no ne i još jednim obvezivanjem na neodređeno vijeme. To ne zadovoljava ni srpska prava ni albanske etničke želje. No nijedna nacija nema pravo izbrisati ili prognati stanovnike koji se ne bune. To je univerzalna istina." Snažni međunarodni sud "Poslije desetljeća raspravljanja i godina dugog i isprekidanoga planiranja, stalni međunarodni sud za zločince poput Pola Pota i Sadama Huseina približava se tome da postane stvarnost. Ovoga su se tjedna u Rimu okupili predstavnici 156 država da bi sastavili pravila suda. Države će ta pravila morati ratificirati. One ne bi smjele propustiti tu priliku da stave međunarodnu moć iza retorike o kažnjavanju međunarodnih zločina. Trebale bi stvoriti djelotvoran i neovisan sud, a ne prepustiti ga državama, poput Sjedinjenih Država, koje ga žele sputati. Prosvjedi Washingtona, koji najviše stižu iz Pentagona, proizlaze iz strahova da će sud potezati isprazne ili politički motivirane slučajeve protiv američkih vojnika, koji su razmješteni širom svijeta. Takve su brige razumljive, ali su ih planeri suda riješili. Odlučili su da će sudska jurisdikcija biti zatražena samo ako su državni sustavi pravde nespremni ili preslabi da sami rješavaju takve zločine. Svaku će optužnicu trebati potvrditi tijelo međunarodnih sudaca, u nekim slučajevima dva tijela. Sami suci bit će pažljivo izabrani. Na posljetku, samo će najozbiljniji međunarodni zločini stići pred sud. Ipak, Washington je smislio različite strategije da bi oslabio sud. Mnoge zemlje, uključujući i Francusku, prepoznaju potrebu za neovisnim tužiteljem koji može odlučiti da zločini u, recimo, Iraku ili na Kosovu zahtijevaju istragu. Washington želi da tu odluku donese UN-ovo Vijeće sigurnosti ili pojedine zemlje koje su rijetko spremne jedna drugu optuživati. Druga mučna zamisao zahtijevala bi pristanak države prije nego što njezini državljani mogu biti gonjeni. To bi nekom poput Sadama Huseina dalo moć da spriječi izdavanje vlastite optužnice, što je veliki korak natrag u okviru sadašnjega međunarodnog zakona. Međunarodna potpora za to stajalište nestaje, no Washington je uznemirujuće tih. Sjedinjene Države možda još nisu spremne poduprijeti djelotvoran sud. No ne učine li to, planeri ne bi smjeli popustiti samo da bi zadovoljili velike sile. Senat, koji je mnoge dogovore o ljudskim pravima sporo ratificirao, ionako vjerojatno neće uskoro odobriti stvaranje suda, što je još jedan razlog da se plan ne prilagodi uvjetima Pentagona", zaključuje se u uvodniku lista. RUSIJA IZVESTIJA 18. VI. 1998. NATO pritišće Jugoslaviju i za stolom "Savezna Republika Jugoslavija 16. VI. proslavila je dan oružanih snaga. U tom je povodu vojni, vojno-pomorski i vojno-zrakoplovni ataše pri jugoslavenskom veleposlanstvu u Moskvi pukovnik Mihajlo Petrović priredio diplomatski domjenak. Na njega su, kao što je i običaj u takvim prilikama, bili pozvani vojni atašei gotovo svih država akreditiranih u našoj prijestolnici, gosti iz ruskog ministarstva obrane i novinari koji pišu o vojnim temama. Pred vratima jugoslavenskog veleposlanstva u Mosfiljmovskoj ulici dežurale su televizijske kamere. Kolege su čekali dolazak jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića. No on nije došao. Po završetku pregovora odletio je u Beograd. Zato je na domjenak došao načelnik glavnog stožera ruskih oružanih snaga general Anatolij Kvašnjin koji se gotovo nikada ne pojavljuje na takvim primanjima, načelnik glavne doglasne službe glavnoga stožera general pukovnik Valentin Korabeljnjikov, što je također rijetkost te drugi visoki dužnosnici ministarstva obrane. Nekoliko zastupnika Ruske državne dume, predstavnici 'Rossvooruženija'. Bili su tu i vojni atašei Kine, Japana i drugih azijskih i jugoistočnih zemalja te zemalja istočne Europe. No vojni diplomati država Sjevernoatlantskog saveza nisu došli na domjenak u jugoslavensko veleposlanstvo. Predstavnici Mađarske, Poljske i Češke koji bi trebali pristupiti NATO-u u travnju sljedeće godine, došli su na slavlje. Jedan mi je poznati diplomat rekao: Zacijelo im je trebalo dosta hrabrosti da sačuvaju dostojanstvo u tako složenim prilikama. Zanimljivo je kako će taj vojno-diplomatski korak ocijeniti u Bruxellesu i drugim prijestolnicama Saveza?", pita se Viktor Litovkin. Miloševićevi ustupci nisu zadovoljili Zapad "Optimizam ruskih glasila koja su izvješćivala o susretu Borisa Jeljcina sa Slobodanom Miloševićem kao o još jednom blistavom uspjehu domaće diplomacije, nedvojbeno je pretjeran. Strani komentari o moskovskim pregovorima rastjerali su pobjednički zanos. I Washington i njegovi zapadnoeuropski saveznici smatraju da su ustupci koje je Kremlj uspio dobiti od jugoslavenskoga Predsjednika nedovoljni. Američka državna tajnica Madeleine Albright izjavila je da njezina zemlja ne kani prekinuti vojni pritisak na Beograd jer on ne želi ispuniti glavni zahtjev - povući s Kosova vojsku i policiju. Ministar obrane SAD-a William Cohen, koji se ovih dana vratio iz Europe, upozorio je novinare da bi NATO uskoro mogao donijeti odluku o uporabi sile protiv tvrdoglavih Srba. Tako oštre izjave zapravo poništavaju dežurne komplimente koje je dan prije Jeljcinu dao Bill Clinton tijekom njihova telefonskog razgovora. Oštro je stajalište zauzeo i London. Službeni predstavnik ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije izrazio je žaljenje što jugoslavenski Predsjednik ne pristaje na povlačenje 'snaga sigurnosti koje vrše nasilje nad civilnim pučanstvom'. Kolikogod Kremlj i rusko ministarstvo vanjskih poslova htjeli proglasiti novu diplomatsku pobjedu, slične su prosudbe svakako preuranjene. Jeljcin od Miloševića nije uspio dobiti nijedan načelni ustupak. Obećanje da će početi pregovore s kosovskim Albancima, koje se prikazuje kao glavno postignuće kremaljskih posrednika, Srbi su davali već više puta. Što više, Milošević se prošlog mjeseca osobno susreo s vođom separatista Ibrahimom Rugovom. U Moskvi je jugoslavenski Predsjednik samo potvrdio svoje ranije stajalište: on pristaje na dijalog s 'umjerenim snagama', no s teroristima iz Oslobodilačke vojske Kosova neće razgovarati. Činjenica da će Beograd odbiti zahtjeve Zapada za povlačenje vojske s Kosova, mogla se predvidjeti. Puno je više iznenadila Miloševićeva tvrdoglavost glede vraćanja autonomije toj pokrajini. U Moskvi su se nadali da će jugoslavenski Predsjednik po završetku pregovora javno očitovati svoju spremnost na taj korak i tako izići ususret zahtjevima međunarodne zajednice. No umjesto toga, Milošević se ograničio nejasnim navještajima o mogućnosti da se status Kosova prouči u budućnosti. Međutim, iz nemirne pokrajine i dalje stižu zabrinjavajuće vijesti. Prema agenciji Associated Press, helikopteri jugoslavenskih vojno-zrakoplovnih snaga pucali su na logor albanskih izbjeglica. Poginula su dva civila. Drugi se izgred dogodio na albansko-jugoslavenskoj granici. Srbijanski su vojnici smrtno ranili čovjeka koji je bio na albanskom području. Bilo bi teško zamisliti gore prilike za moskovske pregovore. Još je jedna vijest neugodna za Slobodana Miloševića stigla iz Beograda. Ovaj put izazov jugoslavenskom Predsjedniku poslala je Srpska pravoslavna crkva. Crkveni su velikodostojnici izjavili da sadašnji režim nije u stanju naći miran izlaz iz kosovske krize i pozvali na osnutak 'Vijeća narodnoga spasa' koje bi preuzelo vlast", izvješćuje Maksim Jusin. NEZAVISIMAJA GAZETA 18. VI. 1998. Dogovor Jeljcina i Miloševića dočekan hladno Julija Petrovska komentira rezultate susreta između dvojice predsjednika i njegove odjeke u svjetskim prijestolnicama, posebice u Washingtonu: "Pregovori između predsjednika Ruske Federacije i Savezne Republike Jugoslavije, održani u Moskvi, završeni su potpisivanjem zajedničke izjave o Kosovu. U dokumentu je izražena spremnost jugoslavenske strane da se problemi u toj pokrajini riješe političkim putem, na temelju jednakosti svih građana i etničkih zajednica. U tu je svrhu odlučeno da se odmah nastave pregovori između službenog izaslanstva iz Beograda i predstavnika političkih stranaka s Kosova glede cijelog niza pitanja, među kojima je i 'autonomija prema prihvaćenim međunarodnim standardima'. Predsjednik Slobodan Milošević preuzeo je obvezu da neće provoditi 'represivne mjere protiv civilnoga pučanstva', da će osigurati potpunu slobodu kretanja na čitavom Kosovu, da će jamčiti slobodan pristup humanitarnim udrugama u toj pokrajini, kao što su Međunarodni odbor Crvenoga križa i Ured visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice. Također je dogovoreno da će se omogućiti slobodan povratak svim izbjeglicama i raseljenim osobama, a obećana je i pomoć države u obnovi porušenih kuća. 'Ako se prekine teroristička djelatnost', jugoslavenski će Predsjednik smanjiti vojnu nazočnost na Kosovu. Odgovarajući na pitanje o mogućnosti povlačenja vojnih postrojba iz pokrajine, na čemu nastoje zapadne države, g. Milošević je istodobno izjavio: 'Nema nikakvog razloga da se jugoslavenska vojska ne nalazi na području Jugoslavije', dodavši da povlačenja vojske neće biti. Što se tiče vojnih operacija na Kosovu, Predsjednik SRJ je istaknuo da su one 'usmjerene samo protiv terorista'. Prema njegovim riječima, Beograd razlikuje teroriste i civilno pučanstvo, i 'ako među teroristima ima Albanaca, to ne znači da su svi Albanci teroristi'. Obrazlažući stavove kojima se upravljalo jugoslavensko izaslanstvo pri potpisivanju navedenog dokumenta, Slobodan Milošević spomenuo je samo želju Beograda da 'prijeporna pitanja riješi mirnim putem'. Predsjednik je odbacio svaku mogućnost da su na njegovu odluku utjecale vojno-zračne vježbe NATO-a za zastrašivanje koje su u ponedjeljak provedene nedaleko od jugoslavenske granice. Washington je jako suzdržano dočekao moskovski sporazum i izjavio da će se priprema NATO-a za moguću vojnu operaciju na Kosovu nastaviti. Američka državna tajnica Madeleine Albright drži da su rezultati susreta Jeljcin - Milošević nedostatni. U Moskvi, prema njezinu mišljenju, nije postignut dogovor o tome da Milošević mora ispuniti glavne zahtjeve 'kontaktne skupine'. No Bijela je kuća u cjelini dobro ocijenila posao obavljen u ruskoj prijestolnici. SAD su preko službenog predstavnika američke uprave Michaela McCurryja zatražile da se postrojbe za posebnu namjenu žurno povuku s Kosova, ne povezujući, za razliku od Miloševića, ovo pitanje s 'prekidom terorističke djelatnosti' u pokrajini. 'Nema opravdanja za nastavak nasilja srbijanskih snaga sigurnosti', izjavio je McCurry. Osim toga, rezultati susreta Miloševića i Jeljcina razočarali su vođe kosovskih Albanaca. Vođa kosovskog izaslanstva na pregovorima s Beogradom Fehmi Agani izjavio je za neovisnu radijsku postaju B- 92 da moskovski sporazum nije donio nikakve novine. 'Kontaktna skupina', drži on, tražila je od Miloševića nešto sasvim drugo. Predsjednik Parlamentarne stranke Kosova Adem Demaqui izrazio je pak bojazan da će se jugoslavenski Predsjednik poslužiti nekim doskočicama i naći stotinu razloga da ne ispuni preuzete obveze." ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 18. VI. 1998. Čekajući Miloševića "Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević nije Sadam Husein, ali se čini da bi to želio postati. Ako ništa drugo, to se može zaključiti po tome što oponaša njegovu taktiku odugovlačenja pokušavajući ne ispuniti ono što od njega zahtijeva međunarodna zajednica, a istodobno izbjeći kaznu. Milošević je, na sastanku s Jeljcinom u Moskvi, prihvatio NATO-ove uvjete za odustajanje od intervencije na Kosovu, području s muslimanskom većinom u kojemu su srpske snage započele novo etničko čišćenje. Ali to su za sada samo lijepe riječi. NATO, naravno, smatra da Miloševićev stav nije dovoljan i nastavlja s planiranjem svojih vojnih operacija. Od kompromisa za koje je u Moskvi objavljeno da ih je jugoslavenski Predsjednik već prihvatio, NATO ističe kao 'važan korak' činjenicu da je priznao da je nužna obnova pregovora s predstavnicima kosovskih Albanaca. Ali NATO-ovi zapovjednici drže da je povlačenje srpskih posebnih postrojba s Kosova ključni uvjet koji postavljaju kontaktna skupina (SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Njemačka i Italija) i šefovi država i vlada Europske unije. U skladu s takvim scenarijem, Atlantski savez nastavlja planirati provođenje vojnih operacija čiju su pripremu prošlog četvrtka vojnim zapovjednicima savjetovali ministri obrane NATO-ovih članica. Ministri obrane tih država zatražili su od vojnih stručnjaka da planiraju poduzimanje osam različitih mjera za djelovanje ako Beograd ne zaustavi represiju na Kosovu. Kao najvažnije mogućnosti, ističu se prijetnja izvođenjem selektivnih zračnih udara na vojne ciljeve u SR Jugoslaviji, a kao zadnja mogućnost i razmještanje kopnenih snaga na Kosovu. Drugim riječima, sada je red na Miloševiću i, barem djelomice, Jeljcinu, njegovu velikom savezniku, koji je rastrgan između potrebe da se zajedno s Miloševićem odupre Zapadu, o čijoj gospodarskoj pomoći Rusija ovisi, i opiranja ruskim nacionalistima koji podupiru Miloševića u ime slavenske solidarnosti. Ali Milošević se ne smije prevariti. Najbolji dokaz za to jest upravo Sadam Husein. Majstor je za dobivanje na vremenu, ali mu na kraju ipak nije uspjelo", stoji u uvodniku lista. BELGIJA LE SOIR 18. VI. 1998. Haag - sjedište Međunarodnoga kaznenog suda "Sudionici su na svojim mjestima. Prva tri dana diplomatske konferencije u Rimu na kojoj bi se trebao utemeljiti budući Međunarodni kazneni sud omogućili su mnogim zemljama i organizacijama da iznesu svoja stajališta. Iznenađenja nije bilo. Neovisnost, djelotvornost, pregalaštvo ovog stalnog suda koji bi trebao suditi za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, pet tjedana će biti predmetom teške i žestoke rasprave. To je jedan od najambicioznijih planova međunarodne zajednice nakon Drugoga svjetskog rata, rekao je na početku glavni tajnik UN-a Kofi Anan. Sud mora biti sredstvo pravde, a ne obmana. On mora biti potpuno neovisan, isticao je. Čelnici većih ureda UN-a zastupali su isto mišljenje, a gospođa Mary Robinson iz Visokog povjerenstva za ljudska prava tražila je da se posebna pozornost posveti zločinima nad ženama. Belgijski se ministar vanjskih poslova g. Erick Derycke također zauzeo za sud koji će odgovarati najvišim kriterijima. Njegovo smo stajalište mogli pročitati u jučerašnjem broju. To je u glavnim crtama stav četrdesetak zemalja koje čine 'oglednu skupinu' konferencije i velikog saveza (gotovo osamsto nevladinih udruga i društava) koji se ujedinio oko ovog prijedloga, a koji je dosta zastupljen u Rimu. No bilo je i suzdržanosti, počevši od Kine. Kao što se i predviđalo, zamjenik ministra vanjskih poslova g. Wang Guangya usprotivio se sudu koji bi bio potpuno neovisan i ne bi vodio računa o političkim ustanovama i suverenosti država. Peking se napose boji vanjskog upletanja na Tibetu gdje bi njegova silna represija mogla biti predmetom međunarodne istrage. Američki veleposlanik pri UN-u g. Bill Richardson izrazio je istu sumnju. Prema njegovu mišljenju, Vijeće sigurnosti moralo bi imati važnu ulogu u radu stalnog suda, kao i u sustavu pokretanja ovlasti suda. Naprotiv, čini se da je francusko stajalište koje je blisko američkom, doživjelo promjene. U Parizu kažu da bi Francuska napokon mogla odbiti zahtjeve kao što je odobrenje zainteresirane zemlje da se otvore dosjei ili prethodni pristanak Vijeća sigurnosti. Pritisak naprednih vlada, nevladinih organizacija i javnog mišljenja nije zanemariv u tim promjenama. No čini se da predstoji težak pothvat. Haag je odmah izabran za sjedište budućeg suda. No to je trenutno jedna od rijetkih točaka o kojima je postignuta suglasnost između 153 zemlje koje su zastupljene u Rimu", piše Pierre Lefevre. VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 17. VI. 1998. Izlaz za Miloševića "Slobodan Milošević opet izmiče, kao što je to tako često činio za vrijeme krize u Bosni. Njegova zajednička izjava s predsjednikom Jeljcinom nije iznenadila; nitko nije očekivao da će on pristati na sva četiri zahtjeva kontaktne skupine. No povoljno tumačenje Rusa ne bi nas smjelo zavesti. On je samo popustio tamo gdje mu je to bilo najlakše; ovo će biti dugoročno potezanje. Obveza da se suzdrži od 'represivnih akcija protiv civila' bila je vrijedna toga da se osigura na papiru; bude li prekršena, barem će ozakoniti daljnje mjere protiv Srbije. Isto vrijedi i za jamčenje slobode kretanja diplomatima i međunarodnim organizacijama. To bi trebalo provjeriti proširenjem promatračke misije EZ. Predanost dopuštanju povratka izbjeglica i državnoj pomoći pri izgradnji njihovih 'uništenih domova' (izraz kojim se tvrdi da su ih srpske sile uništile) također je jedan test za Beograd. No prihvaćanje zamisli da se kosovski problemi riješe političkim sredstvima tek je priča; a isto se odnosi i na spremnost daljnjega pregovaranja s kosovskim Albancima (bez pristajanja na 'ubrzani napredak' kojeg je kontaktna skupina zatražila. G. Milošević ostao je nepopustljiv kod glavnoga pitanja: potpunog povlačenja svojih sigurnosnih snaga. Čovjek može shvatiti da je to Beogradu iznimno teško prihvatiti budući da OVK ostaje gdje je bio. Ako bi ta zamisao bila potpuno provedena, to bi značilo bezuvjetno izručenje Kosova albanskoj većini. To je možda pravedno rješenje; Srbi mogu samo sebe kriviti za to što su odvratili čitavo albansko stanovništvo, no nerealno je očekivati da će se to jednostavno dogoditi. Niti bi saveznička intervencija postigla taj cilj bez općeg rata. Prilično neovisno od ruskog suprotstavljanja, američki je ministar obrane smanjio izglede za to. Jamstva za srpsku manjinu, i predanost obuzdavanju OVK mogli bi za Beograd biti prihvatljiviji paket. No to još uvijek ovisi o rješavanju stvarnog diplomatskog problema: kako uvjeriti g. Miloševića da je povlačenje sada njegov jedini razumni izlaz", stoji u uvodniku lista. SLOVENIJA DELO 18. VI. 1998. Makartizam na slovenski način "Potpredsjednika vlade i predsjednika narodne stranke Marjana Podobnika koji vodi povjerenstvo za sprječavanje oštećivanja društvene i državne imovine te očuvanja javnog interesa, državni je zbor ovlastio da zapečati sudbinu trgovaca oružjem i onih koji su dobivali proviziju u poslovima s oružjem, no zbog marljivosti koju je pokazao u istrazi afere s maskama, mogao bi imati velikih poteškoća. Ako bi recimo bivšim ministrima i visokim državnim dužnosnicima dokazao upletenost u poslove s oružjem, postao bi dakako junak, jer to do sada nije uspio nitko - ni tužilaštvo, ni kriminalisti ni sudovi, a kamoli istražna povjerenstva. Sve skupa se naime može okrenuti protiv Podobnika, s dvojbama glede povjerenstva i uz prigovore da štiti interese trgovca Nicholasa Omana, da se samo želi otresti političkih protivnika ili da radi na izbornoj kampanji. Kod oružja Podobnik ima doduše veliku prednost jer je u usporedbi s drugima u poslovima s oružjem čist. No pitanje je da li iza plinskih maska doista postoji dokumentacija o trgovini oružjem ili se samo radi o neplaćenim računima. Poslije jučerašnje četvrte sjednice 'Podobnikovog' povjerenstva gdje su se na 'informativnim razgovorima' izredali tako reći svi koji su poslije secesijskog rata imali bilo kakvog posla s oružjem, vanjskom se promatraču nehotice nameće usporedba s Josephom MacCarthyjem, američkim republikanskim senatorom, poznatom u cijelom svijetu zbog inkvizicijskih metoda u provjeravanju odanosti američkih državljana. On je doduše tražio komuniste i optužio čak neke časnike za nelojalnost državi, a na kraju ga je senat optužio zbog napada na predstavnike američke vojske i njihovo vrijeđanje. To je značilo zalaz njegove slave, iako je prije bio strah i trepet državnih službenika i političara; ponavlja li se makartizam u cijelosti i u nas?" - pita na koncu uvodnika Vladimir Vodušek. SRBIJA POLITIKA 18. VI. 1998. Hrvatska treba spriječiti odlazak plaćenika u 'OVK' "Zbivanja na Kosovu i Metohiji s povećanim zanimanjem prate se i u Hrvatskoj. Posebnu pozornost u tom smislu privlači interview američkog veleposlanika u Zagrebu Williama Montgomerija u današnjem zagrebačkom 'Globusu'..." Europska unija priprema sankcije Hrvatskoj "Europska unija unaprijed je pripremila dokument o uvođenju trgovinskih sankcija Hrvatskoj ako plan povratka srpskih prognanika ne bude zadovoljio međunarodne zahtjeve, piše zagrebački tjednik 'Globus'..." NAŠA BORBA 18. VI. 1998. Mira na internetu "Mira Marković od sada i na internetu.(...) Mislim da je to sasvim dovoljno za predstavljanje Srbije svijetu. Svakom pametnom će odmah biti jasno sve ostalo. I kakva je to zemlja u kojoj je ta gospođa vodeći mislilac, i u kakvom je stanju narod kojim se vlada iz takve glave. Po ukusu, a i po efektima, ta misao je, naime, čisti ricinus.(..) Internet, naravno, nije crkva ni svetinja i otvoren je svakom, ali ima svoje oduševljene pristaše. Pojavu gospođe Marković na mreži oni gledaju otprilike onako kako su kaluđeri u Hilandaru gledali u Miloševića kad im je helikopterom sletio u dvorište..." NT PLUS 18. VI. 1998. Barbalići, godinu dana poslije izbacivanja iz stana "Više od godinu dana zemunska porodica Barbalić, koju je radikalska vlast u lipnju prošle godine izbacila na ulicu, živi u iznajmljenom stanu u iščekivanju organa sigurnosti da konačno pruže pomoć sudskim izvršiteljima u provođenju odluke suda i da ih vrati u stan koji im, kao nosiocima stanarskog prava, po zakonu pripada. (...) - Do cijele ove stvari ne bi ni došlo da ne postoji sprega između zemunske vlasti i organa unutarnjih poslova Zemuna - kaže za NT Plus Ivan Barbalić..." POLITIKA-EKSPRES 18. VI. 1998. Teroristi na sat "Hrvatski plaćenici, instruktori za terorističke akcije, uključili su se u redove terorističke organizacije 'Oslobodilačka vojska Kosova', koja djeluje na Kosovu i Metohiji, piše talijanski dnevnik 'Manifesto'..." Nikola Kusovac o razmjeni djela srpskih, hrvatskih, slovenskih i makedonskih umjetnika "- Raspadom bivše Jugoslavije došlo je do razmjene materijala, djela srpskih, hrvatskih, slovenskih i makedonskih umjetnika, a ta razmjena se obavlja po logici i zahtjevima tržišta - kaže Nikola Kusovac, kustos Narodnog muzeja. (...) Ono po čemu se bitno razlikujemo jest to što u našim muzejima, Narodnom i Muzeju suvremene umjetnosti, mi i dalje čuvamo ova djela, jer nam ne pada na pamet da krivotvorimo povijest, što kod njih nije slučaj. Čak smo imali ponudu za izravnu razmjenu muzejskih eksponata, što smo mi s gnušanjem odbili.(...) - Imao sam u rukama potvrdu za jedno djelo Zore Petrović iz 1936. godine, pravo remek-djelo srpske umjetnosti između dva rata, na kojoj po procjeni hrvatske službe zaštite piše da je bezvrijedno! Mi, naprotiv, za djela, na primjer, Marijana Detonija, Otona Glihe, Miljenka Stančića i slično pišemo da su kulturna dobra, ali da se mogu iznijeti iz zemlje.(..) - Kad sve ovo prođe i otvore se granice - kaže na kraju Kusovac - onda će dolaziti ovamo da u našim muzejskim zbirkama vide djela svojih umjetnika, jer imati ih je pitanje kulture, a ne politike, čime se oni ne mogu pohvaliti." VEČERNJE NOVOSTI 18. VI. 1998. Vraćaju monstruma "(...) Praktično Šakić putuje civilnim zrakoplovom kao slobodan građanin, iako je bilo predviđeno da se dopremi vojnim zrakoplovom argentinskog zrakoplovstva. Do promjene je došlo, navodno, na inzistiranje hrvatske strane. Tek kad avion sleti u zračnu luku Pleso, Dinka Šakića će uhititi hrvatski pravosudni organi. Ovakav, više nego pažljiv, postupak prema jednom od najvećih zločinaca iz vremena Drugoga svjetskog rata, najavljuje da će Šakić imati dobar tretman u Hrvatskoj, a mnogi vjeruju i sudsko 'gledanje kroz prste.(...) Hrvatski mediji su u proteklom vremenu nastojali prikazati Šakića kao nevina čovjeka ili tek kao čovjeka koji je izvršavao zapovijedi viših organa..." DANAS 18. VI. 1998. Monarh i patrijarh "Mnogi će se zasigurno pitati kako je patrijarh Pavle doživio Predsjednikov kratak posjet Moskvi. Da li se blago i dobronamjerno svešteno lice našlo u čudu pred činjenicom da je šef njegove države i njegova naroda našao vremena i motiva da se sretne s ruskim patrijarhom Aleksijem II., a njega, ovdje, nije udostojio ni ljubaznog protokolarnog odgovora na poziv da se u patrijaršiji oko Kosova sastanu i porazgovaraju predsjednici Jugoslavije, Srbije i Crne Gore.(...) To Miloševića ne zanima. On kod kuće ne sluša nikoga i ne vjeruje nikom. Pa čak ni svom službenom prevoditelju, pa mora angažirati rođenog brata Boru. Saslušati srpskog patrijarha značilo bi odstupiti od osnovnog pravila njegova shvaćanja vladavine nad državom i narodom. On je ovdje i materijalni i duhovni gospodar, dakle i predsjednik (monarh) i patrijarh. Njegova je prva i zadnja, pa ako se to nekom ne sviđa široko mu polje do - Kosova..." 190036 MET jun 98