US IHT 15. VI. PFAFF AUSTRIJA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. VI. 1998. Austrija i Europa Pfaff napominje da Austrija ovoga srpnja preuzima predsjedništvo Europske unije i razmatra temu odnosa te zemlje s Europom: "(...) Da sažmemo preispitivanje Austrije: ona se pita kamo danas pripada, zapadnoj ili istočnoj Europi. To bi pitanje izgledalo veoma jednostavno, no povijest, kao i trenutačni politički osjećaji, izazivaju zbunjenost i rasprave. Austrijski su carevi nekad bili vladari Svetoga rimskog carstva njemačkog naroda koje je obuhvaćalo ne samo različite kneževine njemačkog govornog područja Europe, već ga je također (zbog ratova i brakova između dinastija) sjedinilo sa Španjolskom, dijelom Italije, Burgundijom, a na kraju i s Poljskom, Češkom i Mađarskom, u srednjoj Europi. Zahvaljujući tome, Austrija je postala braniteljem istočnih granica katoličke Europe, suprotstavljajući se turskom carstvu, čije su snage dvaput neuspješno napadale Beč. Do kraja 18. stoljeća, međutim, Pruska je bila na putu da postane velika sila, ujedinivši ostale njemačke države na račun Austrije. Austrija je ostala dvojna monarhija, sastavljena od same Austrije, Kraljevine Mađarske, Bosne, Hrvatske, čeških područja i Galicije (koja je uključivala dijelove današnje Poljske i Ukrajine). Godine 1910., broj stanovnika u monarhiji iznosio je 50 milijuna. Britanija je u to vrijeme imala 45 milijuna stanovnika, a Njemačka 65 milijuna. Beč je bio kulturno, obrazovno, političko i gospodarsko središte tog višejezičnog carstva. To je u ostatak monarhije donijelo utjecaj Zapada, ali je taj utjecaj istovremeno izazivao nacionalističke reakcije. Svjetski je rat uništio sustav, kao i križarski rat Woodrowa Wilsona za vrijeme pregovora u Versaillesu, za pravo svih habsburških naroda na državno samoodređenje. Od velikog višenacionalnog carstva i mosta koji je zapadnu Europu povezivao s istokom, Austrija je pretvorena u malenu državu njemačkog govornog područja, sa 6,5 milijuna ljudi bez očitog razloga za neovisno postojanje. Stoga ju je Hitler mogao preuzeti i učinio je to. Poslije Drugog svjetskog rata, kad je Sovjetski savez 1945. povukao svoje snage, Austrija je ponovno proglasila neovisnost, postavši za vrijeme hladnog rata službeno neutralna država. No, ipak je ostala granična država, na bojišnici Varšavskog ugovora. Sad je Austrija članica Europske unije, ali ne i NATO-a. Proširenje NATO-a veoma je sporno pitanje u Austriji, budući da su sve tri buduće članice saveza (Mađarska, Republika Češka i Poljska) njezine susjede, a nekada su bile dio njezina carstva. Sve su te zemlje i kandidati za članstvo u EU, a započele su i preliminarne pregovore s Bruxellesom. Što to znači za Austriju? (...) Neutralnost više nema stvarnog značenja, iako neki Austrijanci vole o sebi misliti kao o alpskoj državi koja bi se trebala povesti za primjerom druge neutralne zemlje, Švicarske, koja je iz neutralnosti napravila međunarodnu karijeru, ali si je u zemljopisnom položaju u kojemu si je to mogla priuštiti. Austrija se nalazi na sjecištu južne Europe. U bečkom tromjesečniku Europaische Rundschau, Karl - Markus Gauss piše da članstvo u EU Austrijance ohrabruje da se smatraju 'normalnom zemljom među drugim normalnim (odnosno, zapadnoeuropskim) zemljama.' On se tome protivi zato što se tako niječe austrijska povijest i dopušta odbacivanje svakog pokušaja 'da se iz proturječne baštine njezine povijesti, iz često bolnog povijesnog iskustva sa srednjoeuropskim zemljama tijekom mnogih stoljeća, učini nešto smisleno'. Njegov je argument da se Austrija ne bi trebala niti se može odijeliti od svih svojih starih i zamršenih odnosa sa srednjom Europom i Balkanom. To Europskoj uniji zapravo pruža vrijednu mogućnost za otvaranje bivšim komunističkim i bivšim austrougarskim državama srednje Europe. Međutim, u Austriji je to sporni argument. S vlastitom nerazriješenom ulogom o kojoj se još razmišlja, austrijska vlada predsjedništvu u Europskoj uniji prilazi s konvencionalno suhoparnim gledištem prema vanjskoj politici Europske unije. Ministar vanjskih poslova Wolfgang Schussel piše o tome kako EU pomaže provedbi Daytonskog sporazuma, o pokušajima da se učini nešto za Cipar i o ohrabrivanju mira na Bliskom istoku - svim onim stvarima koje Sjedinjene Države imaju u šaci (ili misle da je tako), a o njima radije ne žele dobivati europske savjete. (...)" 160024 MET jun 98