RFI-CEROVIĆ-10-6

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 10. VI. 1998. Stojan Cerović komentira stanje u Crnoj Gori: "Čini se da će sad u Crnoj Gori biti potvrđena stara mudrost koju je volio spominjati Ivo Andrić; da u pobjedama ima više opasnosti nego u porazima. Đukanović je najpopularniji političar u Crnoj Gori, koalicija koja ga podupire ima apsolutnu većinu u parlamentu, ostvario je političku i gospodarsku nezavisnost, bezrezervno ga podupire međunarodna zajednica. To tako kadikad izgleda u politici - jednostavno i jasno, ali kad se bolje pogleda, vidi se da su pred Đukanovićem velike zapreke, neke su izravne posljedice njegovih izbornih pobjeda. Najprije, tu su ti izravni neprijatelji i neposredni izazovi koji ne ostavljaju vremena za predah - Miloševićev režim i njegova politika u Jugoslaviji, posebno na Kosovu i Crnoj Gori. Ta bitka protiv ovoga režima nije završena i možda neće biti završena ni s odlaskom Miloševića s vlasti - i rat s Kosova može se u različitim oblicima preliti k Crnoj Gori, ovisno o tome koliko traje i kako se prema njemu odnosi međunarodna zajednica, i srpski nacionalizam može nadživjeti Miloševića. Ni Milošević ni nacionalisti ne znaju gubiti. Dok god imaju mogućnosti, oni će trošiti društvo sterilnim intrigama ili krvavim obračunima, to je način njihova opstanka. U tim se okvirima ne može maštati o normalnom životu. Đukanović već sada može vidjeti koliko su njegovi uspjesi u Crnoj Gori relativni, dok mora dijeliti tu sudbinu s Miloševićem u istim državnim okvirima. I službeni mediji u Beogradu nastavljaju s dijabolizacijom Đukanovića i njegova režima, i ekonomska blokada ga ugrožava, i jugoslavenska armija silom šalje crnogorske regrute u rat na Kosovu. Praktično mu ne daju priliku da predahne i posveti se politici, reformi i ekonomiji. Što se dogodilo jučer na susretu glavnoga zapovjedništva armije, gdje su se sreli Đukanović i Milošević, još se ne zna, ali je sigurno da je Đukanović tamo potvrdio spoznaje da je još daleko od toga da se izvukao, i on osobno, i Crna Gora iz Miloševićeva zagrljaja. Samo nekoliko dana nakon izbora na kojima su reformske snage trijumfirale, evo ih pred najvećim izazovom. Za njih su masovno glasovali crnogorski Albanci, i crnogorska vlast je protiv slanja Crnogoraca na Kosovo i uopće protiv još jednog Miloševićeva rata. Cijelo crnogorsko društvo je protiv upletanja u taj rat, ali na teritoriju Crne Gore je, eto, armija koja šalje regrute na Kosovo. Kako se tome suprotstaviti, a suprotstaviti se mora? Treba brzo odlučiti i jasno je da se obračun s tom armijom, kao posljednjim stupom Miloševićeva režima u Crnoj Gori ne može izbjeći ako reformske snage žele imati ikakvu šansu. Milošević ovdje neće odustati. Njegova je, možda posljednja šansa za širenje kaosa, da ugura na svaki način Crnu Goru u kosovski rat. Bilo ovako, slanjem regruta, jer neće biti lako kad počnu stizati mrtvački sanduci u Crnu Goru, bilo napadima na Albance u Crnoj Gori, bilo masovnim tjeranjem izbjeglica s Kosova u Crnu Goru. Đukanović je dobio političke bitke protiv Miloševića, ali će morati dobiti i fizičke. Sve dok radikalno ne bude promijenjen Miloševićev režim i radikalno poražen srpski nacionalizam, politika će se iscrpljivati u intrigama ili krvavim sukobima. Đukanovićeva je jugoslavenska orijentacija, unatoč svemu, korektna. Ne samo zato što vodi računa o zahtjevima međunarodne diplomacije, nego zato što je tako u skladu s crnogorskim tradicijama koje su izrazito jugoslavenske, a i zato što će za Crnu Goru i cijelu regiju biti problema sve dok Srbija ostaje u vlasti režima koji živi od izazivanja i širenja zla i sukoba. Ali ova Jugoslavija iluzija, sasvim je isključeno da se ona može reformirati u pravcu države ravnopravnih naroda i republika. Čak i kad bi sad to privatili Albanci s Kosova - republiku, opet ona ne bi funkcionirala. Ova država je kao previše oštećena kuća poslije potresa. Možete ju možda ponovno graditi, ako ste vješti i ako imate sredstava, ali prvo morate ruševinu dovršiti i ukloniti. Svaki majstor zna da tu popravka nema. Malverzacije s crnogorskim regrutima, ovaj pokušaj armije da iznudi sukob u Crnoj Gori koji će na kraju i iznuditi, to samo potvrđuje - Milošević će radije izbaciti Crnu Goru iz Jugoslavije i uključiti je u ratni vihor ili joj naplatiti krvavu cijenu, nego dopustiti da se Đukanovićeva vlast stabilizira i da ovaj počne reforme u Crnoj Gori. Uz ove izravne sukobe s glavnim neprijateljem, Đukanovića čekaju veliki unutarnji problemi. To su, pojednostavljeno rečeno, trostruke reforme. Jedne se odnose na pravni okvir ekonomije u Crnoj Gori, to je dio borbe protiv onoga što se zove crnogorska mafija. Taj sloj stanovništva odigrao je važnu ulogu za lokalno stanovništvo proteklih godina. Možda je cijelo društvo preživjelo zahvaljujući njemu. Tu se ne radi o pljački u unutrašnjim okvirima, pljački crnogorskog društva, nego o pljački na međunarodnom planu. Ulogu tih ljudi će trebati kasnije procijeniti bez moralnih pretencioznosti elita, ali će s mirom, sigurno, doći vrijeme da se ovaj sloj udalji od državnih institucija. Iako šverc, kao privredna aktivnost, na Mediteranu nije nikakav grijeh, pod uvjetom da nije riječ o drogi i maloljetnoj prostituciji, dok traje rat ne može, možda i ne treba prestati. Na međunarodnoj razini, ima malo država koje su države zakona, a kamoli morala. Druge reforme tiču se otvaranja društva, tj. reforma partijske države koja postoji na ovaj ili onaj način desetljećima u Crnoj Gori. Tu će biti problema upravo zbog trijumfa koalicije na ovim izborima i nepostojanja oporbe u Crnoj Gori. Nijedna stranka ne napušta svoje privilegije ako nije prisiljena i nikada ne voli priče o reformama i modernizaciji dok joj vlast nije ugrožena. Treba očekivati da će se ovdje Đukanović, kao i svi reformatori, suočiti s inercijom i protivljenjem aparata. Đukanović bi htio unijeti dinamiku u društvo, kao za pokretanje modernih projekata, angažiranje mladih ljudi i sl., ali za ovo će mu trebati mobilizacija cijelog društva ili barem njegovih dobronamjernih članova. U društvu koje je toliko potrošeno, koje tako malo vjeruje u sebe, gdje Đukanovićevi uspjesi izazivaju veliku zavist - to neće biti lako. Kad bi deset posto tih reforma uspio izvesti, Đukanović bi bio izvanredan političar. A i da ih počne, smeta mu ovaj, još uvijek opasan sukob sa srpskim režimom. Opet, ako bi na ovom izazovu mogao mobilizirati cijelo društvo, već u tom procesu bi se začele neke reforme. Uspjeh u sukobima mogao bi imati veliku važnost i za reforme u miru. To se katkad događa. Nevolja je što se još uvijek na Balkanu prepleću svakodnevne smrtne opasnosti s nužnošću velikih, dugoročnih reforma društava koja moraju uhvatiti zadnji vlak za modernu Europu. Ali kako nitko ne bira svoje vrijeme ni ljude među kojima živi, treba misliti dugoročno, a boriti se protiv neposrednih neprijatelja. (RFI) 110053 MET jun 98