US WASH. POST 7. VI. FR - HOAGLAND

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. VI. 1998. Euro - stvarnost u Francuskoj "Sjećanje na štrajkove iz prošlosti Francusku je brzo ukopalo u razmatranje sadašnjih i budućih radničkih nemira. Nezgodni i razdirući štrajk pilota Air Francea predstavlja ozbiljan izazov socijalističkoj vladi premijera Lionela Jospina i baca veliku sjenu na novu gospodarsku pravovjernost, čijem dotjerivanju za cijelu Europu pridonosi Francuska", piše Jim Hoagland. "Posjetivši Pariz posljednjega tjedna u svibnju, našao sam grad zaokupljen intelektualnom i novinarskom retrospektivom francuske neuspjele političke pobune iz 1968. Televizija i novine bile su pune nostalgičnih priča o tome kako su studenti i radnici izišli na ulice da bi se suprotstavili potrošačkom društvu i konformističkoj poslušnosti prema autoritetu vlasti, koje je to društvo navodno ohrabrivalo. No dašak sadašnjeg meteža već je bio u zraku. Stigao sam na jednom od posljednjih letova pilota Air Francea (njegovi su radnici među najbolje plaćenima u Europi), koji je obustavio dobar dio svojih poslova radi suprotstavljanja smanjenjima plaća. Njegov štrajk ugrožava petotjedno svjetsko prvenstvo u nogometu. Ovaj put u Francuskoj vrijedi da stvari, što se više mijenjaju, manje ostaju iste. Odlučujuća su pitanja danas gospodarstvo i financije, a ne revolucionarna i reakcionarna politika od prije 30 godina. Otvoreni sukob s francuskim sindikatima probušio bi balon društvenog sklada koji prevladava otkad su socijalisti postigli iznenađujuću pobjedu na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima. Jospin se nadao da će tu godinu okruniti ambicioznim, ali rafiniranim pokušajem da promijeni radničke odnose u Francuskoj. Premoć poslovnih i gospodarskih pitanja nije ograničena na Francusku. To je predviđena posljedica iznalaženja eura, jedinstvene europske valute koja će 2002. izbrisati franke, marke, pezete i osam drugih državnih valuta na kontinentu. Kako je ta stvarnost sve bliža, euro mozgove vlada i izbornih tijela usredotočuje na produktivnost i državnu konkurentnost, neizravno izjednačavajući klasne interese i dezaktivirajući zamisao klasne borbe. Euro političarima daje vanjski alibi za pomaganje gospodarstvima svojih država kako bi ona postala djelotvornija i profitabilnija, bez (kako se nadaju) otuđivanja dijela birača iz radništva. Potajnost je posebice važna za ljevičarske vlade Francuske i još neke druge u Eurolandu. Francuski socijalisti (zapravo i mnogi njezini konzervativci) uzdižu egalitarizam i društvenu solidarnost i često su kritični prema 'angloameričkom kapitalizmu', čak i tada kad od njihova uspjeha imaju koristi. Danas je Francuska treći svjetski uvoznik kapitala, treći izvoznik kapitala i četvrta po veličini trgovinska zemlja. Ona ima visoko profitabilne, velike poslove svjetske klase i high-tech središta koja imaju koristi od razbijanja trgovinskih zapreka. No Francuzi međusobno ne pričaju o takvim zemaljskim, maglovito nepristojnim temama. 'Veoma je 'francuski' živjeti u jednoj od najvećih trgovinskih sila svijeta i nikad ne priznati da ste toga svjesni', izjavio je istaknuti francuski bankar. 'To nam pomaže da u vlastitim očima izgledamo izuzetni.' Jedan maleni primjer francuske nelagode prema uspjehu a la Americaine dobio sam u svojem razgovoru s Jospinom, koji se ogradio od mojeg opisa francuskog 'kapitalističkog sustava'. On je izjavio: 'Skloniji sam govoriti o gospodarstvu slobodnog tržišta. Dolazim iz socijalističke stranke.' Ne očekujući pobjedu, socijalisti su u prošlogodišnjoj kampanji obećali smanjiti radni tjedan s 39 na 35 sati za istu plaću, kao i stvoriti stotine tisuća novih poslova. Ta je nemoguća misija postala najveći Jospinov zadatak u vladanju. Prije štrajka Air Francea, njegova je vlada već bila tjerala francuske sindikate i poslove da zanemare svoju dugu povijest ogorčenog, na klasu usredotočenog radničkog sukoba i da pregovaraju o stvaranju 35 satnog radnog tjedna pod uvjetima koji će zatim biti kodificirani u zakonu. Do sad su dužina radnog tjedna i slobodno vrijeme obično bili određeni državnim zakonodavstvom, a ne kolektivnim pregovorima. 'Francuski su sindikati slabi, brojni i podijeljeni', rekao mi je Jospin. 'A moraju raditi s poslovnim ljudima koji nisu iskusni u stvarnim radničkim pregovorima. Moramo obje strane potaknuti da međusobno pošteno posluju.' Jospin i njegov talentirani ministar financija Dominique Strauss- Kahn rekli su mi da radni tjedan može biti smanjen za četiri sata, a da se time ne doda mnogo, ili bilo što, platnim popisima poslodavaca ili državnom manjku - budu li obje strane prilagodljive u pregovorima i uz dobru vjeru. Taj bi ishod promijenio industrijske odnose Francuske. No Jospin zna da će taj cilj morati postići bez izazivnog razmetanja hrabrošću i žara koji je Margaret Thatcher pokazala u revolucioniziranju britanskih radničkih odnosa prije 15 godina. Ovo je drukčije razdoblje i drukčija zemlja. Kako bi uspio u zemlji eura, Jospin će morati unijeti promjenu u skupu francusku socijalnu državu i gospodarstvo s visokim plaćama koje ju podupire. A kao što promjena od svibnja do lipnja ističe, Jospin se suočava s demonstrantima organiziranima da se suprotstave promjeni, ne da ju zahtijevaju, kao što su to prije 30 godina činili." 082344 MET jun 98