BELGIJA-LE SOIR OD 6.6.98. KOSOVO

BELGIJA LE SOIR 6. VI. 1998. Miloševiću vlast važnija od Kosova "Američki pritisak nije bio dovoljan: u petak je u Prištini albansko izaslanstvo odbilo nastaviti pregovore sve dok Beograd i dalje vodi vojne operacije na Kosovu. Na terenu predsjednik Milošević još ima prednost. Međutim, u diplomatskim salonima on i dalje gubi bodove. A kontaktna skupina - SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Italija i Njemačka - dat će svoje mišljenje 12. lipnja u Londonu... Veliki rezultati za deset godina vlasti: država koja je nestala, pučanstvo iscrpljeno sankcijama, propao san o 'velikoj Srbiji', izolirana zemlja u koju upiru prstom i koju odbacuje međunarodna zajednica. Ipak, sretna obljetnica, predsjedniče... U proljeće 1997., tijekom svakodnevnih prosvjednih hodnja prijestolnicom, studenti beogradskoga sveučilišta rugali su se 'neodoljivom usponu' Slobodana Miloševića, uvelog komunističkog aparatčika, obraćenika u vatreni nacionalizam. Oko petnaest mjeseci kasnije, dok su srbijanske snage sigurnosti na svoj način uspostavljale red na Kosovu, temeljno se mišljenje nije promijenilo: popis vanjske strategije prvog čovjeka Balkana obrnutno je razmjeran jačanju njegove moći u jugoslavenskim ustanovama. No u tom njihanju poluge na vagi ima jedna stalna vrijednost: patnja civila - Srba i onih drugih - nije se promijenila ni za dlaku, progon bez povratka često je jedina mogućnost koja preostaje žrtvama njegovih ambicija. Nitko od odgovornih u pokojnoj federaciji ne govori iz obijesti o prljavoj političkoj trgovini koja je prethodila rušenju Titova naslijeđa: na mudri slovenski prijedlog decentralizacije, na strastvenu hrvatsku želju za neovisnošću, na razboritu makedonsku želju za emancipacijom, sam protiv svih, uzdajući se u moć JNA, Jugoslavenske narodne armije, g. Milošević odgovara žestokom centralizacijom koja proturječi povijesti. Pothvat doživljava nagli obrat: on zadobiva naklonost svesrpskih ekstremista, gubi Jugoslaviju i stječe loš međunarodni ugled. Rat u Hrvatskoj, a zatim i onaj u Bosni, koji se pamte po pokoljima u Vukovaru i Srebrenici, dovode do istog poraza: žrtve etničkog čišćenja koje su njihovi vođe odredili drugim nacijama, stotine tisuća Srba napušta svoja ognjišta u krajini, istočnoj Slavoniji i Sarajevu. Svojoj umišljenoj veličini koja je postala neodrživa, g. Milošević pretpostavlja potpisivanje Daytonskih mirovnih sporazuma koje je sigurnije. On žrtvuje sve svoje prevarene 'domoljube', odustaje od planirane podjele Bosne koju je predlagao hrvatskom kolegi Franji Tuđmanu i uskoro gubi izravan nadzor nad republikom srpskom u kojoj novo pokoljenje umjerenih čelnika želi da ona iskoristi međunarodnu financijsku pomoć u obnovi. Napokon, prije nekoliko mjeseci, Crna Gora, 'najvjernija sestra' pobunila se protiv gotovo samoubilačke pomame Beograda: izborom mladog reformista Mila Đukanovića na dužnost predsjednika, jačanjem njegove stranke u podgoričkoj skupštini - i time u beogradskom gornjem domu - Crnogorci su očitovali svoje ogorčenje zbog plaćanja računa koje oni nisu htjeli, svoje nestrpljenje da se pridruže svijetu, svoju želju da prihvate pravila demokracije. Oni, prvi put, nude zapadnim diplomatima takmaca koji je odlučan u nakani da šefa jugoslavenske države pobijedi na njegovu vlastitom terenu, u njegovoj tvrđavi. No, čini se da pouka još nije postigla svrhu: uporabom sile na Kosovu g. Milošević slabi svog miroljubivog sugovornika Ibrahima Rugovu i radikalizira albansku zajednicu u želji za neovisnošću. Što je još gore, njegovi brzi postupci podrivaju najvažniji pravni razlog koji mu diplomati još priznaju - poštivanje postojećih granica, dakle ostanak pokrajine Kosova u sklopu Srbije. Godine 1989. Milošević je učvrstio svoju vlast ukinuvši jednim potezom pera autonomiju Kosova: tada je pošao u vojno zauzimanje jugoslavenskog prostora. Godine 1998. Milošević želi sačuvati svoju vlast otvaranjem bojišta na Kosovu: sada pokušava zadržati svoju političku moć samo nad srbijanskim prostorom, s balkanskim smislom za fine razlike, zaključuje vođa demokratske oporbe i kratkotrajni gradonačelnik Beograda Zoran Đinđić; između tih dviju zadaća samo je jedna stalna misao: vlast. I to sve žešća i razornija što se više smanjuje područje na kojemu se ona provodi. Nisu ga jugoslavenski karikaturisti slučajno nazvali 'balkanskin Neronom'. I rišu ga s lirom u rukama, usred vatre koju je sam zapalio...", piše Edouard van Velthem. 080159 MET jun 98