STALNI MEĐUNARODNI KAZNENI SUD - DA, ALI POD KOJIM UVJETIMA?

ZAGREB, 4.lipnja (Hina) - Stalni međunarodni kazneni sud - ostvarenje mračne vizije iz Orwellove "1984." (Big Brother is watching you) ili jamstvo da će se svi budući Karadžići, Mladići i ini zlotvori, bez obzira na rasu, boju kože ili vjeru, ipak naći pred licem pravde?, pitanje je koje sublimira različita stanja duha uoči utemeljenja potencijalno jedne od najvažnijih svjetskih institucija dosada.#L# Približavanjem mjeseca srpnja, za kada je u Rimu najavljena konferencija na kojoj bi trebao biti donesen statut za osnivanje stalnoga Međunarodnoga kaznenog suda (ICC), sve su glasnije polemike ne toliko o tome treba li svijetu takav sud, već o načinima na kojima bi on trebao funkcionirati.#L# Zamisao o stalnome sudskom tijelu koje bi se bavilo najtežim kaznenim djelima - genocidom, zločinima protiv čovječanstva i ratnim zločinima - ma gdje ona bila počinjena, javila se gotovo odmah nakon osnivanja ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine u Ruandi i na prostoru bivše Jugoslavije, a već tri i pol godine traju službene analize koje o svim aspektima njegova budućeg djelovanja provode stručnjaci zemalja članica Ujedinjenih naroda. Ključno pitanje proizašlo iz tih analiza koje je i stručnjake i javnost podijelilo na, uvjetno rečeno, "pobornike" i "protivnike", jest ono o ovlastima budućeg suda, odnosno o tome hoće li ICC djelovati u suradnji s pravosudnim organima pojedine zemlje, ili će im biti nadređen. Zagovornici "nadnacionalnog" suda, poput vođe američkog izaslanstva u pregovorima o utemeljenju ICC-a Davida Scheffera, predlažu da budući sud ima apsolutno pravo provesti suđenje nad osobom bilo koje nacionalnosti optuženom za ratne zločine, odnosno da suđenje može "prepustiti" zemlji čiji pravosudni sustav ocijeni "sposobnim". Ukoliko je nekoj zemlji odobren zahtjev da sudi svojem građaninu, glavni tužitelj ICC-a, prema tom prijedlogu, prati postupak i, ako ga ocijeni nedostatnim, može ga oduzeti nacionalnom pravosuđu i vratiti međunarodnom sudu. Međutim, u njegovoj je ovlasti, uz odobrenje Suda, i odbiti zahtjev pojedine zemlje za suđenjem, ako unaprijed procijeni da se njezin pravosudni sustav "raspao, da nije u stanju ili nije voljan" provesti vjerodostojan sudski postupak. Prema istom prijedlogu, ono što protivnike takve koncepcije najviše zabrinjava, pa i plaši, jest potpuna autonomija suda i tužitelja da na temelju zasad neodređenih kriterija, procjenjuju koja zemlja ima, a koja nema, "sposoban" pravosudni sustav. Strah, prije svega manjih i razmjerno manje moćnih zemalja, da takav sud ne bi nužno morao biti pravedan, već da bi mogao predstavljati još jedno sredstvo pritiska, pa i kontrole "velikih" nad "malima" neće bitno umanjiti ni stajalište da bi u radu ICC-a veliku ulogu, "zbog svoje odgovornosti za mir i sigurnost u svijetu, trebalo imati Vijeće sigurnosti UN", koje bi imalo pravo od suda zatražiti istragu oko pojedinog oružanog sukoba ili zločina i čak "pomoći u provođenju naredbi suda". Taj strah svakako nije bezrazložan ako se zna koliki je utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na Vijeće sigurnosti UN, a gotovo opipljivu dimenziju dale su mu riječi ambasadora Scheffera koji je na konferenciji u Washingtonu doslovce rekao kako je "taj prijedlog iznimno važan vladi SAD. S jedne strane, on omogućuje zaštitu od neutemeljenih sudskih postupaka protiv naših državljana kao i državljana drugih odgovornih zemalja članica međunarodne zajednice, a istodobno jamči da će biti suđeno onima koji zaslužuju poziv pred međunarodni sud". Da je pitanje suverenosti doista ključno govori i činjenica da se osnivanju "nadnacionalnog" suda otpor javlja i u SAD. Predsjednik odbora za međunarodne odnose američkog Senata Jesse Helms zaprijetio je da će blokirati svaki prijedlog sporazuma o osnivanju stalnoga međunarodnog suda koji neće sadržavati mogućnost da SAD spriječi predloženi sudski postupak. Prije nešto više od tri mjeseca tadašnji hrvatski ministar pravosuđa Miroslav Šeparović u razgovoru za Hinu oko ovlasti ICTY-a rekao je da taj sud "nema nikakvu kontrolnu funkciju nad hrvatskim sudovima". "Zbog neovisnog sudstva, javnosti postupka i njegove kvalitete", rekao je tada Šeparović, "nema razloga da se razmišlja o takvom rješenju" (djelomičnom međunarodnom nadzoru sudstva, kao u BiH). "Niti jednom pravnom normom nije predviđeno da bi ICTY davao suglasnost na vođenje postupaka u Hrvatskoj. Međutim, kazneni postupak u Hrvatskoj je javan i svatko, pa i predstavnici Međunarodnog suda mogu biti nazočni suđenjima i imati uvida u njihov tijek", rekao je Šeparović. Europska se unija zauzima za osnivanje stalnoga Međunarodnog kaznenog suda, pa je putem svog izvršnog tijela Europske komisije početkom svibnja odobrila 429 tisuća dolara organizaciji "Nema mira bez pravde" koja vodi kampanju za osnivanje takva suda. "Društva koja su prošla moru rata ne mogu se vratiti u normalno stanje ako se krivci ne izvedu pred lice pravde", rekao je povjerenik EU za međunarodne poslove Hans van den Broek. No i u Europskoj uniji su svjesni moguće opasnosti od ugrožavanja nacionalnog suvereniteta pojedine države, pa je povjerenica EU za humanitarna pitanja Emma Bonino u Washingtonu izjavila kako ICC neće zamijeniti nacionalne sudove, već će imati ulogu "osigurača" za slučajeve u kojima je nacionalni sud onemogućen u djelovanju. U priopćenju Europske komisije također je rečeno da će sud morati biti jak, neovisan i imati zajamčeni dotok sredstava kako bi se spriječilo da se pred njim pokušavaju pokrenuti politički motivirani postupci. Slična, iako nešto nedorečenija vizija međunarodnog suda postoji u Francuskoj, a početkom veljače ju je zastupnicima i javnosti u francuskom Senatu pojasnio ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine. "Francuska se bezrezervno zauzela za taj pothvat (osnivanje suda), koji bi novoj instituciji omogućio učinkovito djelovanje u slučaju možebitnog zakazivanja nacionalnog sudstva", rekao je Vedrine. U pregovorima oko osnivanja suda, kako je rekao Vedrine, Francuska je zastupala načelo komplementarnosti međunarodnog i nacionalnih sudova jer su "načini suradnje između jednog međunarodnog kaznenog sudskog tijela i pojedinih država ključno pitanje". Iz britanskog veleposlanstva u Hrvatskoj također su priopćili da Velika Britanija smatra da Stalni kazneni sud ne bi smio biti nadomjestak za nacionalne sudove, već bi djelovao samo kad oni ne bi bili u stanju provesti suđenje. "Velika Britanija očekuje da države neće pokušati izbjeći političko ili financijsko breme održavanja suđenja kad to mogu provesti", naglašava se u priopćenju veleposlanstva. Britanci posebno ističu da ne bi smatrali ispravnim da se ICC-u daju ovlasti za djelovanje u zemljama koje ne potpišu sporazum o njegovu utemeljenju (iako se nadaju da će to učiniti sve zemlje), osim ako one za pojedinačni slučaj ne daju posebno odobrenje. Takvo odobrenje ne bi bilo potrebno samo u slučajevima kad ICC-u određeni slučaj uputi Vijeće sigurnosti UN u skladu sa svojim obvezama za očuvanjem mira i sigurnosti u svijetu, određenima Poveljom UN. Možda najkoherentniju verziju budućeg suda koji ne bi bio nadnacionalan dao je njemački ministar vanjskih poslova dr. Klaus Kinkel. U razgovoru za njemački časopis "Neue Juristische Wochenschrift" on je spomenuo situacije u kojima zbog pritisaka mjesnih vlastodržaca nacionalni sudovi ne mogu djelovati, podsjetivši na potpuni raspad kaznenog sustava u Ruandi, zbog kojih je nužno "pojačati sustav međunarodnog kaznenog pravosuđa". "No istodobno želim razjasniti: nije riječ o globalnoj kaznenoj nadinstituciji, koja bi ukinula ovlasti nacionalnog suda ili mu svojevoljno oduzimala slučajeve. Baš suprotno: u UN vlada suglasnost da nacionalno sudstvo ima pravo prvenstva. Međunarodni kazneni sud nastupa jedino onda kad nacionalni sudovi ne postoje, nisu u stanju ili ne žele goniti točno određene slučajeve", rekao je Kinkel. To, "načelo subsidiarnosti ili komplementarnosti", ujedno je i prvo od pet načela kojima je Njemačka, s većinom zemalja članica EU i još 41 zemljom istomišljenicom, dala podršku na pregovorima oko uspostave ICC-a. Uz ograničavanje djelokruga suda na četiri zločina - genocid, zločine protiv čovječanstva, ratne zločine i osvajački rat, pravo glavnog tužitelja da istragu može pokrenuti na vlastitu inicijativu i doživotni zatvor kao najveću moguću kaznu, Njemačka sa svojim istomišljenicima inzistira na "neophodnosti očuvanja neovisnosti Međunarodnog kaznenog suda od političkih utjecaja pojedinih država ili Vijeća sigurnosti UN, uz puno uvažavanje odgovornosti VS UN izražene u Povelji Ujedinjenih naroda". Iz svega dosad navedenog proizlazi da je neupitna samo potreba za utemeljenjem trajnog kaznenog suda, dok oko gotovo svih drugih pitanja postoje bitne razlike u gledištima. Toga je svjestan i ministar Kinkel: "Pravne i političke poteškoće koje prate ovaj pothvat ne smiju se podcijeniti, ali je odlučujuće da se ne smije uludo potrošiti mogućnost važnog koraka prema naprijed: namjera se ne smije razvodniti", kaže on na kraju razgovora. Upravo zbog toga će konferencija u Rimu morati biti iznimno dobro pripremljena, jer će od nje svijet očekivati transparentne odgovore na sva pitanja, pa i ono, vjerojatno najvažnije, s početka teksta. (Hina) dam sv DAMIR MUŠTOVIĆ odgovor upravo na to pitanje 041644 MET jun 98