VOA 30. V. UMIROVLJENICI

GLAS AMERIKE - VOA 31. V. 1998. Hrvatski stručnjaci tvrde da država može vratiti dug umirovljenicima! - stoji među ostalim u prilogu Željka Matića: Posljednjom odlukom Ustavnoga suda, Zakon o usklađivanju mirovina je ocijenjen neustavnim, što znači da bi hrvatska država trebala u ime zakinutih mirovina vratiti umirovljenicima više od 30 milijarda kuna. Radi se o golemoj sumi koja čini gotovo trećinu ukupnoga godišnjeg društvenog bruto-proizvoda Hrvatske. Vladajuće strukture tvrde da tog novca jednostavno nema te da bi isplata ukupne sume dovela do potpunog financijskog sloma. Stručnjaci, među kojima je i Željko Kardum, glasnogovornik Zagrebačke burze, tvrde da se dug može vratiti. Kardum: Ja ne bih ulazio u odluku Ustavnog suda, jer ako najviši organ odluči nešto, o toj odluci se ne diskutira. O tome što bi to ekonomski značilo, naravno da je to užasno puno novaca kojeg treba vratiti, ali prisjetimo se samo koliko je koštalo saniranje banaka. Mislim da to nisu nekakvi nemogući novci, međutim, radi se o tome, da to nitko ne može vratiti odjednom. Moram podsjetiti da je naš bruto državni proizvod (GDP) cijeli za 1997. godinu iznosio oko 19 milijarda dolara. Vraćanje tolikog novca bi bio veliki pritisak, ali nitko i nije očekivao da se to vraća odjednom. Ako politika odluči da poštuje odluku Ustavnog suda i da na neki način vrati umirovljenicima dug, postoji nekoliko načina - da se to rastegne na neko veće razdoblje, da se njima u zamjenu daju nekakve državne obveznice ili da se te državne obveznice emitiraju, pa da se tako prikupljeni novac na određene rate isplaćuje umirovljenicima. Postoji niz financijskih operacija pomoću kojih je to moguće izvesti. Podsjetimo se koliki je bio iznos u staroj deviznoj štednji, koji je država ipak servisirala i našla načina da za njega garantira i ljudima vraća dug. Ništa financijski nije nemoguće, pa se jednim pametnim raspoređivanjem na određeni niz godina u određenim isplatama to može učiniti. GA: Koji bi model vraćanja duga bio najprihvatljiviji? ŽK: Financijski stručnjaci bi morali smisliti iz kojih bi izvora to bilo financirano - da li će to biti financiranje iz poreza na dodanu vrijednost (PDV), koji imamo, ili će to biti prebačeno na emisiju obveznica, što bi bilo najbezbolnije, jer se tako zapravo prolongira konačna isplata svega. To je stvar tehnike i izvedivo je. Predsjednik Matice umirovljenika Alojz Malogorski također ima ideje kako država bezbolno može vratiti dug. Malogorski: To su pitanja dionica koje i danas postoje u Mirovinskom fondu, koje postoje u Fondu za privatizaciju, a tu će biti i dionica koje budu iz privatizacije javnog sektora koji vlada najavljuje, jer svakako će dio javnih poduzeća ići u privatizaciju. Prema tome, može se osigurati da se preko dionica vrati dug umirovljenicima. Isto tako, država može potpisati obveznice za određeni niz godina. Međutim, do danas s nama nitko nije razgovarao o tome. Slično razmišlja i ugledni ekonomist Mladen Vedriš. Vedriš: Sami umirovljenici su već preko svojih udruga dali nekoliko izvrsnih ideja. Po meni, ideja da se stvori investicijski fond, i to od dionica najkvalitetnijih vrsta sadašnjih javnih poduzeća, od INE, Telekomunikacije (HPT), organizacije Naftovoda i nekih drugih, apsolutno na potpuno legitiman način štite interese umirovljenika, i takav investicijski fond koji bi izašao na vanjsko tržište sa svojim dionicama ulaskom strateškog partnera, tj. onog partnera koji te poslove poznaje i koji bi ih vodio. Jednim kvalitetnim managementom bi kod prodaje takvih dionica i prihod takve tvrtke apsolutno na siguran i ekonomski racionalan način osigurao sredstva umirovljenicima i pojačao stabilnost gospodarskog sustava. Takav investicijski fond stabilizirao bi te iste tvrtke. Znači, postoji osnova da se osiguraju sredstva i da bude to u funkciji stabilnosti, a ne destabilizacije gospodarstva. Željko Kardum drži da podjela dionica ne bi bila dobar posao. ŽK: Najveći problem našeg tržišta je što većina dioničara nisu investitori, nego su dobili te dionice po sili zakona. To znači dodijeljene su im dionice kao nekakva odšteta, ratnim veteranima i invalidima Domovinskoga rata. Prema tome, oni se ne ponašaju kao investitori. Oni se ponašaju u skladu s tržištem i, dakle, u svakom trenutku kad je moguće oni nastoje to utržiti. Mislim da ovoliki iznos od 30 milijarda ne postoji u Fondu. Postoji nekakva mogućnost da se država odluči, pa da dodatno privatizira Telekom, INU i još neka atraktivna poduzeća. Međutim, to je onda izravni gubitak za državni proračun, a to je stvar političke odluke. Da li bi vraćanje duga potaklo povećanje proizvodnje? Što se tiče tekućeg usklađivanja mirovina, ono počinje u srpnju. Mirovinski fond sada tvrdi da ni za tekuće usklađenje ni sada nema dovoljno novaca. Alojz Malogorski misli drugačije i precizira: AM: To je prije svega višak PDV-a, koji je ostvaren za prva četiri mjeseca u visini od 6 milijarda kuna. Plan je bio negdje oko milijardu i 375 milijuna kuna mjesečno. Ako bi se taj iznos PDV-a, odnosno proračun punio s tim prihodom, do kraja godine, kao što se punio za prva četiri mjeseca, bio bi ostvaren višak negdje od 3 milijarde kuna. To je do kraja godine, znači, još šest mjeseci, ako isplata mirovina za lipanj započne u sedmom mjesecu. Dakle, 500 milijuna kuna može odmah ići u funkciju Mirovinskog fonda za tekuće usklađivanje plaća. Prema tome, ne možemo prihvatiti činjenicu da sredstava nema, čak u ovom trenutku taj višak ne izaziva niti rebalans proračuna, jer svi poreznici bi bili namireni prema visini iznosa koji im je u proračunu predviđen za ovu godinu. Osim toga, svakako je moguće postići daljnjom racionalizacijom državne i javne potrošnje, o kojoj je govorio i predsjednik države, moguće je također izvući određen dio sredstava. Neki ekonomisti misle da bi vraćanje ovoga golemog iznosa u toj mjeri povećalo kupovnu moć stanovništva tako da bi se to odrazilo i na povećanje proizvodnje. Željko Kardum misli drugačije: ŽK: Mislim da to kod nas ne bi bio slučaj, zato što proizvodnja još uvijek kaska za onim dijelom koji se zove trgovina i mislim da bi za oživljavanje proizvodnje puno bolje bilo izravno investiranje u proizvodnju. Ovo je jedan od preduvjeta da bi se više proizvodilo i da se više troši, međutim, više se može trošiti od uvezenih dobara, a ionako nam je ove godine taj deficit izvoza i uvoza u budžetu već dostigao oko 11% ukupnog bruto državnog proizvoda. To je velika brojka koju ne bi trebalo zanemariti, oko koje bi svakako trebalo razmisliti i pitati se da li je zapravo potrebno sada nešto učiniti kako bi se taj deficit smanjio, jer on se povećao sa 4,5% na 11% GDP- a. I za kraj - što će umirovljenici učiniti ako vlada jednostavno ignorira odluku Ustavnog suda, braneći se da nema traženih sredstava? Alojz Malogorski: Ako se to dogodi, nama preostaje mogućnost javnih pritisaka, tj. metoda koje su zakonom dozvoljene. Ako ni time ništa ne postignemo, ostaje obraćanje svjetskoj javnosti, Sudu za ljudska prava pri Vijeću Europe i zahtjevi za pokretanje smjene vlade. Na kraju i izbori za koje se moramo organizirati, da zajedno s radnicima i političkim strankama, na izboru za zastupnike u Hrvatski državni sabor, promijenimo vladajuću strukturu Sabora i time dobijemo strukturu kojoj je prije svega u interesu da poštuje Ustav, ljudska prava, pravdu i poštenje, i da tek tada riješimo svoj problem. (VOA) 020057 MET jun 98